Kamera, akcija! Ana Karić kaže da je ushićuje nova filmska uloga te da se na snimanju osjeća mladom kao na početku karijereNakon puno vremena, Ana Karić se vraća na film: na pragu 70. godine, kada je glumicama teže dobiti ulogu i u kazalištu, Ana Karić dobila je glavnu ulogu u prvom dugometražnom filmu redatelja Igora Mirkovića “Noćni brodovi”, koji se upravo počeo snimati. “Osjećam se kao 20-godišnjakinja”, govori Ana Karić, koja posljednjih dana na snimanju provodi i po 12 sati. Iako iza sebe ima 20-ak filmskih uloga, iako je radila s nekima od najistaknutijih domaćih redatelja, ovo joj je – kaže – uloga života.

U Mirkovićevom filmu Ana Karić glumi umirovljenicu koja se u zaljubi u sustanara iz umirovljeničkog doma, u filmu slovenskog glumca Radka Poliča, te s njim pobjegne iz doma. Ona ove godine ne slavi samo 70. rođendan, već i 50. godišnjicu rada. Istovremeno igra u nekoliko predstava, prošli je mjesec uz probe za film uspjela održati dvije premijere, nakon snimanja filma odmah počinje raditi na novoj predstavi, a na jesen ju čeka još jedna premijera za koju je ulogu već pripremila. Hoda, kako kaže, sa satima teksta u glavi i u Kazalištu &TD savršeno funkcionira nastupajući s i po 50 godina mlađim kolegama. Da prestane raditi, kaže, ne bi znala živjeti.

NACIONAL: Izuzev par filmova, kontinuirano na filmu niste glumili gotovo 30 godina. Kako ste doživjeli i film i samo snimanje?

- Ovo je film o spašavanju sebe, o jednom fantastičnom ushitu koji se dogodio ljudima koji su mislili da im se takvo što više nikad neće dogoditi. To je prekrasna melodrama, kako Igor kaže, zapravo tinejdžerski film – oni se doista ponašaju kao tinejdžeri, zaljubljeni su kao da imaju 17. godina. A ja sam na filmu odgojena; počela sam s 19 godina i do 30. praktički ništa drugo nisam ni radila osim filma i televizije. Strašno volim kameru i, srećom, kamera voli mene, tako da sam presretna. Toliki ushit osjećam prije nego što redatelj vikne: “Kamera, akcija!” i vraća mi se osjećaj koji sam tada imala snimajući – moje tijelo i duh prepoznaju ono što mi je bilo toliko uzbudljivo više od desetljeća.

NACIONAL: Kažete da je ovo uloga vašeg života. Nakon 20-ak odigranih u životu, zašto baš ova?

- Mislim da tako dobru ulogu nikad nisam igrala na filmu. Glumim Helenu koja je cijeli život provela zapravo nezanimljivo, radila je i imala dijete te je doživjela veliku tragediju. Nikad nije bila nepromišljena, udovica je već 30 godina i sada napravi nešto što od sebe nikad nije mogla očekivati – pobjegne s muškarcem kojeg je tek srela. Ona je sasvim drugi tip žene i redateljev cilj je bio da ona ni po čemu ne nalikuje na mene. Čak sam u prvom dijelu filma i fizički neprepoznatljiva, a ni kasnije nema moje frizure, nema šminke, uređenih noktiju... Zapravo sam maksimalno ogoljena, koliko je to za jednu ženu moguće.

NACIONAL: Karijeru ste i započeli na filmu, a zatim ste praktički s njega nestali.

- Puno sam uloga odbila jer su bile neodređene. Ne mogu igrati majku ili suprugu nekog profesora kada ne znam tko je ta žena, kad redatelju to nije ni bitno – važno mu je samo da njegov lik ima ženu. Tako da sam bila sigurna da nikad više neću zaigrati na filmu. Činjenica je da, čim uđu u zrelije godine, ove naše prekrasne glumice koje imamo zaista nemaju puno mogućnosti glumiti na filmu. No sada je scenarij briljantan. Ovu ulogu smatram Božjim darom – navjerojatno je u našoj kinematografiji sa 70 godina dobiti ovakvu ulogu.

NACIONAL: Gledate li svoje filmove?

- Ne, nikad. Jedino kad bi prošlo puno godina pa tu djevojku na filmu više ne doživljavam kao sebe, već kao nekog tko me se ne tiče. Dapače, sad kad vidim neki film ili fotografiju iz mladosti, pomislim si kako sam bila zgodna – što tada nisam mislila. Kad se samo sjetim koliko sam puta plakala zbog gluposti, koliko sam energije bez veze gubila na nevažne stvari. Sjećam se kad sam vidjela prvu crtu na nozi, kad one više nisu bile savršene, mislila sam da ću past u nesvjest. Na maturalnom putovanju su, sjećam se, dečki među nama curama birali miss nogu, lica, čisto iz zafrkancije. Ja sam bila miss nogu. Kad sam, negdje blizu 40. vidjela da to više nije ta noga, bilo mi je grozno.

NACIONAL: Snimate po 12 sati dnevno, nerijetko igrate nekoliko predstava paralelno, prošli mjesec ste, uz probe za film, imali čak dvije premijere. Otkud crpite energiju?

- Svako jutro radim sok od mrkve, celera, peršina, đumbira, kelja, ananasa i mislim da mi to strašno pomaže. U &TD-u radim isključivo s mladim ljudima, neki od njih su mlađi od mene i 50 godina, ali moram priznati da imam energije koliko i oni. Jedina razlika je što ponekad nakon predstave oni zatulumare, a ja nakon čaše vina odem doma. Ostala bih ja s njima, ali mi je važno da legnem prije ponoći. No koliko god imam energije, često zaboravim da imam skoro 70 godina – a imam. Pazim i što jedem te koliko spavam; kad mi se već ovo dogodilo, moram napraviti sve što je u mojoj moći da to bude što bolje. Osim toga, kako sam sad sama, prvi put u životu se brinem samo za sebe. Djeca su velika, suprug više nije tu i sad sam prvi put sama sebi na prvom mjestu. Osim toga, ja sam u treningu. Neki moji kolege, koji nisu puno stariji od mene, ne rade toliko i vidim da im je teško zapamtiti i dvije rečenice. Dok sam ja stalno u akciji – prije par godina sam paralelno igrala devet predstava. Enes Kišević uvijek veli da imam deset sati teksta u glavi; možda nemam deset, ali malo manje imam. Nedavno sam igrala Sheakespeara, sama, znam napamet cijeli tekst-roman Jeana Geneta, čije su rečenice dugačke po pola stranice, kojeg sam radila s Ivicom Buljanom. Sad je trebala biti premijera, ali je odgođena zbog filma.

NACIONAL: Najčešće ste igrali senzualne žene, uvijek je do izražaja dolazila vaša ljepota. Ovaj put je obrnuto. Je li vam na prvu to bio problem, jeste li imali zadršku prema tome da vas publika gleda postaranu, potpuno bez šminke?

- Je, kad se vidim u špiglu onakva skoro me šlag strefi. Ali onda sam odlučila da se neću Senzualna žena Ana Karić u predstavi 'Čaruga' Teatra u gostima kao femme fatale - jedna od njenih uloga senzualne ženegledati. Igor je potpuno anulirao mene kao mene i mislim da nisam baš lako dobila tu ulogu. Imao je on više kombinacija, probao je s nekim drugim glumicama, ali nije bio zadovoljan. Mene je odmah, onako pristojan, upozorio da ta uloga ne smije imati nikakve veze sa mnom i s tim kako me drugi doživljavaju. Bio mu je problem što me nikako ne vidi u staračkom domu, a ja sam mu na to rekla: “Da ste me vidjeli neki dan, kad sam bila nešto potonula i sjedila sam doma sama i plakala, mogli biste.” Međutim, nije mi bilo lako toliko se ogoliti, čak sam imala ideju da – kad se moj lik zaljubi, pofarba kosu, čak stavi i malo ruža – da raspustim kosu. No nije mi dao, rekao mi je da mi to daje izgled svjetske, moćne žene, što se kosi s ulogom. Tako da sam na snimanju takva sva neugledna, a jedan novinar koji je došao na set nije me ni prepoznao. No zanimljivo je da su neki zbog toga i likovali; nekoliko puta su mi na setu prišle starije, pa i mlađe žene, s komentarima tipa: “Bože, što grozno izgledate! Niste baš lepi.” Međutim, to još više moju ulogu čini pravim glumačkim zadatkom, ostajem samo ja, bez ikakvih dodataka i pomoći.

NACIONAL: Gotovo cijeli profesionalni život ste proveli kao slobodnjak, nikad niste bili u angažmanu nekog kazališta. Zašto ste to izabrali?

- Ne znam, to sam nedavno pokušala racionalizirati i ne znam da li sam došla do pravog zaključka. Ja sam jako poslušna osoba, vrlo vjerna, što je i plus i minus: glumci u stalnom angažmanu ponekad sasvim sigurno igraju i nešto što ne bi željeli i ja bih to sigurno bespogovorno prihvaćala. Nadalje, možda bi se i uljuljkala – to se glumcima u takvoj situaciji često dogodi. Istovremeno, biti slobodnjak je jako teško – to je neprestani strah da li će te netko sljedeći put angažirati, pogotovo u mojim godinama. Cijeli sam život kontinuirano radila, ali sam imala velike krize i puno strahova da me više nitko nikad neće zvati. Tu je uvijek bila moja obitelj, koja je uvijek bila čvrsta, ali to ne znači da nisam plakala. Također, zato što nikad nisam bila na stalnom angažmanu, mimoišlo me puno velikih uloga; uvijek su govorili da ću ja, po svom habitusu, sigurno igrati Krležu, Begovića, a mene je sve to mimoišlo. Krležu sam igrala samo dvaput.

NACIONAL: Koliko ste dugo vezani za &TD i u kojem statusu?

- U &TD-u sam 15-ak godina, u posebnom aranžmanu - što znači da svake godine potpisujem ugovor, ali samo od jeseni do ljeta. Samo nas je četvero u takvom aranžmanu i mi dobijamo mjesečni paušal, dok su svi ostali plaćeni po predstavi te nešto minimalno za spremanje predstave. Mislim da Nataša Rajković to sve sjajno vodi, ima strašno puno premijera i mladi imaju priliku da nešto naprave, jedino je šteta što svaka predstava kratko igra. Tamo se mota hrpa mladih, tamo su koncerti, izložbe. Predstave su dobro posjećene, pogotovo s obzirom na to da zapravno nemamo propagandu, nitko ne prodaje karte i na naše premijere ne dolaze fotografi. Meni &TD puno znači, tamo sam srela Bobu Jelčića i Natašu Rajković, Ivicu Buljana, ljude s kojima sam željela raditi. Sjećam se da sam jednom suprugu rekla kako ima jedan strašno zanimljiv mladi čovjek, misleći na Buljana, ali što mi to znači – imam 50 godina, on 25, što ću mu ja. On mi je, pak, kasnije rekao da me dugo gledao, ali nije znao kako da mi pritupi. Sada smo toliko dobri da ljetuje kod mene na Olibu, gdje imam kuću koju sam sama uredila do zadnjeg detalja. S njim nakon snimanja filma počinjem raditi predstavu po romanu Dubravke Ugrešić “Baba Jaga je snijela jaje” za Riječko ljeto, s Milenom Dravić i Milenom Zupančić i strahovito se veselim tome. Tako da nakon snimanja filma ostajem u Rijeci i odmah se bacam na novi projekt.

NACIONAL: U kakvim ste odnosima s mlađim kolegama u &TD-u?

- Prvenstveno insistiram da mi govore ti, koliko god im je to ponekad teško. No ti mladi ljudi stalno cirkuliraju, u svakoj predstavi ima onih koje ne znam, tako da ni ne stignem s njima uspostaviti intimniji odnos. Moj krug su Nina Violić, Ksenija Pajić, Alma Prica, Dubravka Ostojić, s njima sam provela život, bez obzira što su 20, pa i 30 godina mlađe.

NACIONAL: Prije predstava dan danas imate tremu. Intenziviraju li se one s godinama i jeste li ju imali prije početka snimanja filma?

- Uvijek sam bila sklona tome, ali zadnjih godina se počnu javljati još ranije. No poznata sam po tome, sjećam se da me je Seder znao pitati: “Kako možeš živjeti tako da te stalno strah?” No ta trema je tu samo dok ne izađem na scenu, onda nestane. Svaki put se pitam što mi je to opet trebalo, svaki put zaboravim na to kad prođe. No u kazalištu već znam kako to ide, uvijek se kad me uhvati panika tješim ponavljajući si: “Sjeti se, tako je bilo i prošli put”. Ali prije početka snimanja sam imala strašnu tremu: danima sam bila u komi, pitala sam se što mi je to trebalo u ovim godinama, zašto sam potpisala – ipak je to uloga koja treba voditi gledatelje kroz sat i pol filma. Umirio me moj prijatelj, redatelj Ivica Buljan, rekavši: “Ana znaš da je to tvoje prirodno stanje i da, što imaš veću tremu, to uloga bolje ispadne.” A kad smo počeli snimati, sve je nestalo. Sad me samo nosi, uživam.

NACIONAL: U braku ste gotovo 50 godina bili s odvjetnikom Ivanom Thurom. Kako je funkcionirao spoj dvaju tako različitih profesija?

- Moj muž je trebao biti glazbenik – bio je toliko glazbeno educiran, da je mogao prepoznati dirigira li Karajan ili Furtwängler. Potrošili smo bogatstvo na ploče, sinovi su nam odrasli uz Wagnera, odlazili smo u Bečku operu i u milansku Scalu, tako da je on u biti bio teatarski čovjek. Osim toga, i upoznali smo se u kazalištu: on je kao student radio na reflektoru u HNK, za džeparac. Tada su tamo bile tzv. đačke galerije, jedna ženska, druga muška. On je radio na ženskoj. Tamo sam ga ugladala, nisam imala ni 16 godina. Bio je osam godina stariji i za njega sam bila dijete. No krenula sam u akciju: moja susjeda dobila je cipele na petu iz Amerike i čim sam ih probala sam se oduševila. Napravile smo plan da ona nagovori mog tatu da mi ih posudi, da ih kao razgazim. Nije dolazilo u obzir. No na kraju je uspjela; rekla mu je kako je konačno dobila poštene cipele a ne može ih nositi jer su joj premale te da ja imam veću nogu i mogu ih razgaziti. Tako sam ih dobila na jedan dan i odmah sam odjurila u HNK. I čekala s prijateljicom da probe završe. On se pojavio i otišao je s nama. Ove godine bismo slavili 50. godišnjicu braka.

NACIONAL: Imate i dva sina; ni jedan od njih se nije priklonio umjetnosti?

U PREDSTAVI 'Snjeguljčica' u režiji Ivice Buljana- Ne, oboje su poslovni ljudi i zabranjuju mi da o njima govorim u intervjuima. No nisam ih u djetinjstvu povlačila po garderobama, niti su me doživljavali kao neku veliku glumicu. To je jednostavno bio moj posao i mislim da su ga čak preko mene doživjeli i kao vrlo težak. No razmišljajući o majčinstvu, zanimljivo je koliko su se stvari promijenile: kad sam rodila mlađeg sina, imala sam 39 godina i svi su se zgražali. Smatralo se tada da žena u tim godinama treba abortirati. Ja sam s 40 i nešto zaista sjajno izgledala, a znali su Petra pitati jesam li mu ja baka.

NACIONAL: Rođeni ste u Perušiću. Odrasli ste u Zagrebu?

- Da, u Lici sam rođena slučajno. Moji roditelji su bili Ličani, ali su se sreli u Rijeci. Kako je počeo rat kad sam se rodila, tata je bio pozvan u domobrane, a mama je kratko otišla u Perušić k obitelji te nakon toga u Zagreb.

NACIONAL: Jesu li se oni protivili tome da upišete Akademiju?

- Jesu, jako. Tata nije htio ni čuti za to, iako me baš on prvi odveo u kazalište. Bojao se da ću biti jedna od mnogih i da ću biti nesretna. Ja sam valjda jedina koja je upisala akademiju s preporukom da ju se ne primi: tata je povukao vezu da me ne upišu, a poslao me i izvan Zagreba kada se predavalo molbu – ali uredila sam da ju preda moja prijateljica. Bila sam i zaključavana, svega je bilo. No presudila je mama; jednu noć me čula da plačem, probudila je tatu i rekla: “Sad mi je dosta, Ana će umrijet od tuge, pusti ju pa što bude.”

NACIONAL: Kako pamatite studentske dane?

- Nikako. Mene i Borisa Dvornika su već na prvoj godini proglasili najnetalentiranijim glumcima, tako da je on otišao već nakon prve godine, a mene su pustili da snimam što god hoću pa me puno tamo nije ni bilo. Govorili su da od mene nikad neće biti glumica, da sam samo zgodna, da ću snimati filmove te da nikad neću igrati u teatru – a ja sam u kazalištu odigrala 2500 uloga. Vidite kako je život često čudan.