Objavljeno u Nacionalu br. 417, 2003-11-12

Autor: Eduard Šoštarić

Haaški obrat

Proširena optužnica protiv Gotovine teretila bi Clintonovu administraciju

Proširenje haaške optužnice protiv Ante Gotovine odgođeno je zbog izravne povezanosti tadašnjeg američkog predsjednika Billa Clintona i njegove administracije s akcijom HV-a 'Južni potez' u listopadu 1995. u BiH, koja je provedena na inicijativu Clintonova izaslanika Richarda Hoolbrokea

Naime, vojna operacija Hrvatske vojske Južni potez u trajanju od 8. do 12. listopada 1995. izvedena je u jugozapadnoj Bosni na inicijativu i zahtjev visokog američkog izaslanika za Balkan Richarda Holbrooka.Naime, vojna operacija Hrvatske vojske Južni potez u trajanju od 8. do 12. listopada 1995. izvedena je u jugozapadnoj Bosni na inicijativu i zahtjev visokog američkog izaslanika za Balkan Richarda Holbrooka.Premda je glasnogovornica haaškog tužiteljstva Florence Hartman još 26. listopada ove godine izjavila kako će detalji proširenja optužnice protiv generala Ante Gotovine biti poznati za nekoliko dana, to se do danas nije dogodilo.

Američki izaslanik za Balkan Richard Holbrook na sastancima s hrvatskim državnim vrhom zalagao se za zauzimanje svih srpskih gradova u zapadnoj i jugozapadnoj BosniNacional iz diplomatskih izvora doznaje kako je glavni razlog odgađanja proširenja optužnice izravna povezanost i odgovornost administracije tadašnjeg američkog predsjednika Billa Clintona s vojnim akcijama hrvatskih snaga u Bosni i Hercegovini. Bude li optužnica protiv Gotovine proširena na vojne akcije hrvatskih snaga u jugozapadnoj Bosni, prije svega na akciju Južni potez, bivši američki državni dužnosnici – predsjednik Bill Clinton, državni tajnik Warren Christopher, izaslanik za BiH Richard Holbrooke, te ministar obrane William Perry – morat će se pojaviti na Haaškom sudu i objasniti američki angažman u hrvatskim vojnim akcijama na području BiH. Bivši dužnosnici Bijele kuće i Pentagona morali bi odgovoriti na pitanja motiva američke politike poticanja nastavka rata u BiH 1995.: tko je, kada i po čijem nalogu razgovarao s tadašnjim hrvatskim državnim vrhom o pokretanju ofenzive protiv bosanskih Srba, da li su akcije Hrvatske vojske bile koordinirane s američkim ratnim zrakoplovstvom, da li su američki dužnosnici imali saznanja o eventualno počinjenim zločinima nad srpskim vojnicima i civilima od strane hrvatskih snaga, i što su učinili da to spriječe u kontaktima s hrvatskim državnim vrhom, i tome slično.

Naime, vojna operacija Hrvatske vojske Južni potez u trajanju od 8. do 12. listopada 1995. izvedena je u jugozapadnoj Bosni na inicijativu i zahtjev visokog američkog izaslanika za Balkan Richarda Holbrooka, koji se tada u nekoliko navrata na sastancima s hrvatskim državnim vrhom zalagao za zauzimanje svih gradova pod srpskom kontrolom u zapadnoj i jugozapadnoj Bosni, osim Banja Luke. Tadašnja Holbrookova funkcija američkog izaslanika nije mu dozvoljavala da samostalno i bez odobrenja službenog Washingtona predloži tako krupne poteze hrvatskom državnom vrhu koji, usput rečeno, nisu ni smjeli biti izrečeni javno. U prilog američkoj povezanosti s vojnim akcijama hrvatskih snaga u BiH ide i izjava umirovljenog brigadira Hrvatske vojske Ante Kotromanovića u Večernjem listu od 31. listopada: “Sjećam se priprema za posljednju operaciju Hrvatske vojske i HVO-a Južni potez, kojom smo došli nadomak Banja Luci. Sastanak su vodili ministar Šušak i general Gotovina s nama, zapovjednicima postrojbi. U jednom trenutku zazvonio je zaštićeni telefon, a nakon poduljeg razgovora na engleskom jeziku Šušak nam je rekao da imamo dopuštenje SAD-a da planiramo i napadnemo položaje srpske vojske, i na taj način stavimo pod kontrolu Banja Luku.” Kotromanović još dodaje kako su američki zrakoplovi raketirali položaje srpske vojske oko Banja Luke u pripremi hrvatskog napada, a Holbrook je pred Miloševićem nazvao Gotovinu da na trenutak uskrati struju Banja Luci nakon što su hrvatske postrojbe zauzele hidroelektrane Bočac 1 i 2. Time je američka strana poručila Miloševiću kako je vojska bosanskih Srba potpuno poražena i bez izlaza.

Kotromanović dalje tvrdi: “Uloga SAD-a u tim zbivanjima znatno je veća nego u Oluji. Bilo je niz primjera suradnje američke i hrvatske vojske u to vrijeme. Od stalne obavještajne baze u Sinju, preko koje su davale precizne koordinate svom zrakoplovstvu, do čestih obilazaka američkog vojnog izaslanika za Hrvatsku u prisutnosti časnika američkih specijalnih postrojbi po našim dostignutim položajima. Samo kod mene, na Dinari, bili su nekoliko puta.” Vojnom akcijom hrvatskih snaga kojom je zapovijedao general Gotovina srpske su postrojbe uništene i protjerane s područja Mrkonjić Grada, Podrašničkog polja i hidroelektrane Bočac, a grad Banja Luka stavljena je pod topničku vatru hrvatskih snaga.

Južni potez bila je posljednja, i u strateškom smislu najvažnija operacija hrvatskih snaga u BiH. Naime, potpunim porazom srpskih snaga u operaciji Južni potez dramatično je promijenjena vojnopolitička situacija u BiH, kako na unutarnjem tako i na međunarodnom planu. Zbog kaotičnog stanja u vlastitoj vojsci prouzročenog brojnim porazima, gomile izbjeglica i opasnosti izbijanja sukoba u vlastitim redovima, političko rukovodstvo bosanskih Srba bilo je prisiljeno otpočeti mirovne pregovore koji su rezultirali potpisivanjem Daytonskog sporazuma.

Pobjedom hrvatske vojske završen je rat u BiH, američka je administracija završetkom rata preuzela vodeću ulogu na Balkanu , a Daytonskim mirovnim sporazumom omogućen je dolazak međunarodnih mirovnih snaga u tu državu. Operacija Južni potez planirana je na zapovjednom mjestu hrvatskih snaga u Šipovu, pod zapovjedništvom generala Gotovine, i to 23 dana od završetka vojne operacije Maestral kojom su prethodno hrvatske snage oslobodile Jajce, Drvar i Šipovo. Glavne snage, 4. i 7. gardijska brigada i 1. Hrvatski gardijski zbor, u tom su razdoblju samo djelomično koristile vrijeme za odmor, a veći dio vremena provodile u pričuvi u području Šipova, Baraća i Jajca. Srpske postrojbe nakon niza pretrpljenih poraza razmjestile su se na širini fronte samo 40 kilometara južno od Banja Luke, što je bila najmanja širina fronte od početka rata. Tako gusto raspoređene, srpske postrojbe predstavljale su zadnji pojas obrane Banja Luke.

U tom pojasu su se još nalazili Mrkonjić Grad, hidroelektrana Jajce-3 (Bočac), kao jedini preostali izvor električne energije za preostali dio bosanske krajine oko Banja Luke, planina Manjača s vojnim poligonom Manjača koji su predstavljali kakav takav oslonac obrane i sigurnosti Banja Luke s južne strane. Glavne hrvatske snage za napad činile su: 4. i 7. gardijska brigada HV-a, 1. Hrvatski gardijski zdrug, 1., 2. i 3. gardijska brigada HVO-a, 126. domobranska pukovnija, Izvidničko-diverzantska satnija Glavnog stožera HV-a, specijalci MUP-a Herceg Bosne, 60 gardijska bojna i 22. diverzantski odred. Prvog dana operacije, 8. listopada 1995., hrvatske su snage imale ograničene zadaće: zauzimanje povoljnih taktičkih položaja i skretanje pozornosti srpskih snaga na mogući smjer napada, i vrijeme početka napada odnosno obmanjivanje. Snage 1. gardijske brigade HVO-a i 126. domobranska pukovnija ostvarile su taktičke pomake, a drugih značajnijih pomaka nije bilo zbog lošeg vremena i nemogućnosti usmjeravanja topništva.

Drugog dana operacije, 9. listopada, napad hrvatskih snaga bio je planiran u šest sati u jutro. Međutim, zbog guste magle otpočeo je topničkom pripremom tek u osam i pedeset, s težištem udara na područje oko Mrkonjić Grada. Po završetku topničko-raketne pripreme na smjeru napada 4. gardijske brigade po srpskim položajima djelovala su i dva helikoptera Mi-24 Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. Srpske snage pružile su jak otpor s organiziranom i utvrđenom obranom na svim smjerovima, ali i snažnim djelovanjem svog topništva. Osobit otpor srpske snage pružile su na smjeru djelovanja 7. gardijske brigade iz sela Liskovica, Bjelajci i Šehovci. Pred kraj dana hrvatske snage ostvarile su početne uspjehe, i zauzele neke značajnije kote čime su se stekli uvjeti za daljnje napredovanje. Već 10. listopada srpske snage počele su ozbiljnije uzmicati i gubiti obrambene položaje, premda im je topništvo još uvijek bilo dobro organizirano. Tog dana u napad je uvedena i 2. gardijska brigada HVO-a koja je nastavila djelovanje prema HE Jajce. Tijekom dana oslobođeni su Mrkonjić Grad, Podrašničko polje i Čađavice, a 4. gardijska brigada HV-a približila se južnim padinama Manjače.

Na večernjem sastanku zapovjedništva na čelu s Gotovinom dogovoreno je da se tijekom 11. listopada obavi zamjena postrojbi i to: u području odgovornosti 4. i 7. gardijske brigade HV-a uvesti 1. i 2. gardijsku brigadu HVO-a, a u području djelovanja 1. HGZ-a i 126. domobranske pukovnije u 3. gardijsku brigadu HVO-a. Zadaća novih postrojbi koje su se uvodile u borbu bila je poboljšati taktički položaj i učvrstiti crtu obrane na južnim padinama Manjače. Tog 11. listopada srpske snage pokušavale su s manjim skupinama pružiti otpor i zaustaviti napredovanje hrvatskih snaga. Činilo se kako je taj otpor bio neorganiziran, premda je topničko-raketna potpora srpskih snaga i dalje djelovala. Hrvatske snage još su nailazile na nešto jači otpor smjerom Čađavica-Sitnica-poligon Manjača. Operacija Južni potez završena je u večernjim satima 11. listopada 1995., a noć na 12. listopada protekla je relativno mirno. Zapovijed za aktivnu obranu počela se provoditi 12. listopada u pet sati u jutro.

Završetkom operacije oslobođen je novi prostor širine 40, a dubine 20 kilometara, a snagama 5. korpusa Armije BiH omogućeno je napredovanje prema dolini Sane i Sanskom Mostu. Elektroenergetski sustav na rijeci Vrbas u cijelosti se našao pod kontrolom hrvatskih snaga, a time i opskrba strujom Banje Luke koja je bila udaljena jedva dvadesetak kilometara od hrvatskih postrojbi. Političko i vojno rukovodstvo Republike Srpske nije moglo na bilo što više utjecati.

Richard Holbrooke je u svojoj knjizi Kraj rata, objavljenoj u ožujku 1998., iz kuta glavnog američkog pregovarača za BiH 1995. detaljno opisao američke diplomatske i druge javnosti manje poznate napore i inicijative za završetak rata. Između ostalog, u knjizi je vrlo detaljno i otvoreno progovorio o američkoj suradnji s hrvatskim državnim vrhom u planiranju vojnih operacija u BiH, pa tako i za vojnu operaciju Južni potez.

Naime, 14. rujna 1995., mjesec dana prije početka operacije Južni potez, u Zagrebu je održan sastanak tadašnjeg hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana i Richarda Holbrooka na kojem se govorilo o situaciji na ratištu i američkim pogledima na cjelokupnu situaciju. Tuđman je morao odlučiti: da li nastaviti ofenzivu i ako nastavi, dokud ići? Prije svega, nije mu bio potpuno jasan američki stav po tom pitanju. Na sastanku je Hoolbroke rekao Tuđmanu da ofenziva hrvatskih snaga u BiH ima veliku vrijednost za pregovore. “Bit će lakše za stolom zadržati ono što je dobiveno na bojnom polju”, tvrdio je Holbrook. Kako Holbrook priznaje u knjizi, uvjeravao je Tuđmana da uzme Sanski Most, Prijedor i Bosanski Novi, a na kraju je i otvoreno rekao: “Gospodine predsjedniče, tražim vas da odete što dalje možete, ali ne uzimajte Banja Luku.”

Samo nekoliko dana kasnije, 19. rujna, u Zagrebu je održan buran sastanak Tuđman-Izetbegović zbog sukoba hrvatskih i bošnjačkih snaga oko kontrole nad Bosanskim Petrovcem, a dodatnu Tuđmanovu agresivnost i napetost prouzročila je i pogibija 25 hrvatskih vojnika na rijeci Uni kao i trosatno Izetbegovićevo kašnjenje na sastanak. Holbrook je ipak na sastanku pomirio Tuđmana i Izetbegovića, uvjeravajući ih kako njihove svađe idu na ruku srpskoj strani koja se može pregrupirati i uzvratiti kontraudarom, a u to vrijeme na ratište se iz bolnice vratio i general Ratko Mladić.

Napuštajući sobu za sastanke, Holbrook je rekao pokojnom ministru obrane Gojku Šušku: “Gojko, želim biti apsolutno jasan. Ništa od onog što smo danas rekli ne smije biti shvaćeno kao da želimo da obustavite daljnju ofenzivu, osim Banja Luke. Važna je brzina. Ne možemo to reći javno, ali molim Vas, uzmite Sanski Most, Prijedor i Bosanski Novi. Učinite to brzo, prije nego što se Srbi pregrupiraju!” Bilo je to američko zeleno svjetlo hrvatskoj ofenzivi prema Banja Luci.

Vezane vijesti

Počinje li u Nizozemskoj zabrana pušenja marihuane za turiste?

Počinje li u Nizozemskoj zabrana pušenja marihuane za turiste?

Sudac okružnog suda u Haagu uskoro će odlučiti o tome hoće li Nizozemska zabraniti turistima ulazak u 'coffe shopove', piše BBC. Ova zabrana… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika