Simeon Saxe-Coburg-Gotha pobijedio je dotad vladajući Savez demokratskih snaga i Socijalističku partiju Bugarske koje su načelno bile orijentirane prema Europi, ali nisu učinile mnogo na ispunjenju kriterija koje je EU postavljala pred Bugarsku u tadKoliko je Hrvatsku stajala Tuđmanova politika uplitanja u podjelu Bosne i Hercegovine te oklijevanje Račanove vlade u poduzimanju odlučnih koraka u provedbi detuđmanizacije i bezrezervnog prihvaćanja suradnje s Međunarodnim sudom za ratne zločine u Haagu, najbolje pokazuju najnoviji podaci analitičkog odjela uglednog londonskog časopisa Economist, prema kojima je Hrvatska gospodarski superiorna Bugarskoj i Rumunjskoj, zemljama kojima je članstvo u Europskoj uniji ponuđeno 2007. Premda gospodarski razvijenija i naprednija u reformama, Hrvatska iz jednostavnog razloga ima vrlo male šanse postati punopravnom članicom iste godine kada i Bugarska, a možda i Rumunjska: za razliku od Bugarske i Rumunjske koje završavaju pregovore za članstvo u EU, Hrvatska ih tek treba početi.

Hrvatska kasni s priključenjem EU nekoliko godina zbog neodlučnosti Račanove vlade da provede detuđmanizaciju Hrvatske HRVATSKA KANDIDAT Hrvatska će vjerojatno postati službeni kandidat iduće godine, a u EU će, zbog neizbježne duljine pregovaranja, ući najranije 2008. ili 2009.Prema podacima analitičara Economista, Hrvatska ima gotovo dva i pol puta veći bruto nacionalni dohodak po stanovniku od Bugarske i Rumunjske. Sve tri zemlje imaju sličan gospodarski rast, a prema projekciji do 2006. Bugarska i Rumunjska neće puno odskočiti pa će ovakav omjer u gospodarskom standardu tih zemalja ostati do godine kada je predviđen ulazak Rumunjske i Bugarske u Europsku uniju. Dok je Hrvatska u ovoj godini imala inflaciju od 1,8 posto, Bugarska ju je vlada uspjela smanjiti na 2,8, a Rumunjska se još uvijek bori s inflacijom većom od 15 posto.

Velik problem Rumunjske, zemlje koja je s preko 22 milijuna stanovnika gotovo tri puta veća od Bugarske, neujednačenost je u razvijenosti regija. Bruto domaći proizvod koji po stanovniku iznosi 2610 dolara samo je prosjek jer stanovnici pokrajine Temišvar uglavnom žive na rubu siromaštva, nasuprot regiji oko Bukurešta i Transilvaniji koje su gospodarski razvijenije.

Vanjski dug koji je u Hrvatskoj postao jedan od važnijih predizbornih oporbenih argumenata za smjenu vlasti, u Rumunjskoj je, kao i u Hrvatskoj, prešao 19 milijardi dolara i prema analizi londonskih analitičara narast će do 2006. na preko 25 milijardi dolara. Bugarska vlada, prema istim izvorima, vanjski će dug održavati na 10 do 11 milijardi dolara.

Jedini gospodarski pokazatelj po kojemu Rumunjska bolje stoji od Hrvatske i Bugarske je stopa nezaposlenosti po čemu su ove dvije zemlje najgore prošle u fazi tranzicije. Dok se u Hrvatskoj ona kreće oko 20 posto, u Bugarskoj 15 posto, nezaposlenost je u Rumunjskoj manja od sedam posto.

Ono po čemu su Bugarska i Rumunjska znatno uznapredovale u odnosu na Hrvatsku jest rast izvoza i pozitivan odnos između uvoza i izvoza. Kod hrvatske je posebno zabrinjavajući spori rast izvoza u zemlje EU ? dok su Bugarska i Rumunjska u proteklim godinama povećale svoj izvoz u EU za 20, odnosno 32 posto, Hrvatska je povećala prodaju svojih proizvoda na zajedničko europsko tržište za samo šest posto.

“Hrvatska ne zaostaje u reformama, ona zaostaje u procesu pregovaranja s EU”, kaže Vladimir Gligorov, analitičar Bečkog instituta za međunarodne ekonomske studije. Dodaje da Hrvatska nije ni manje razvijena ni manje reformirana i uređena zemlja od Bugarske i Rumunjske. “Upravo suprotno, ove dvije zemlje zaostaju za Hrvatskom po mnogo čemu, osim što su ranije počele s približavanjem EU, što im daje prednost od nekoliko godina. To nije jednostavno nadoknaditi, ne zbog toga što je to pitanje stajanja u redu, nego zato što taj proces ima svoj birokratski tok koji se ne može preskakati. S jedne strane, nema nikakve sumnje da je Hrvatska ekonomski i institucionalno u boljem položaju od Bugarske i Rumunjske, čega su svjesni i u Bruxellesu, s druge pak strane, te dvije zemlje duboko su zašle u proces približavanja Uniji, što je tehnički teško nadoknadivo”, kaže Vladimir Gligorov.

I dok Bugarska grabi sigurnim koracima prema punopravnom članstvu u EU 2007., zatvorivši čak 26 od 31 pregovaračkog poglavlja, rumunjsko gospodarstvo u nedavnom ključnom izvješću Europske unije nije dobilo dobru ocjenu i potvrdu onoga što u Bruxellesu zovu status djelotvornog tržišnog gospodarstva, a što je jedan od četiri ključna kriterija za priključenje EU.

“Vjerujem da bi Hrvatska prošla test na kojem je nedavno pala Rumunjska, iako bi EU zahtijevala daljnje reforme, prije svega smanjivanje javnih troškova i subvencija kojima država potpomaže određene grane gospodarstva. Čim postoji potreba subvencioniranja gospodarstva, postavlja se pitanje koliko je to gospodarstvo konkurentno. Postoji i problem tržišta rada, ali stopa nezaposlenosti sama po sebi nije ključni kriterij”, kaže Vladimir Gligorov.

Zbog negativnog izvješća Europske komisije veliko je pitanje hoće li Rumunjska ući u EU 2007. Reforme koje će morati poduzeti kako bi zadovoljila postavljene kriterije oduzet će Rumunjskoj godinu ili dvije u procesu približavanja. Tako bi se vrijeme ulaska Rumunjske u EU moglo poklopiti s hrvatskim završetkom procesa priključivanja.

Premda je Hrvatska u vrijeme kada su se sve zemlje socijalističkog bloka oslobađale jednopartijskih komunističkih režima bila puno bliže ujedinjenoj Europi od Bugarske i Rumunjske, tijekom posljednjeg desetljeća situacija se drastično promijenila. Do 2000. Hrvatska nije imala nikakve ugovorne odnose s EU. Štoviše, zbog politike prema BiH čak je izbačena iz Phare programa financijske pomoći zemljama koje su počele tranziciju iz socijalističkog u demokratski sustav. Nakon smjene vlasti u siječnju 2000. Račanova je vlada propustila niz šansi da se brže uključi u proces približavanja EU, bojeći se zbog unutarnjopolitičkih kalkulacija bezuvjetno prihvatiti obveze koje je EU nametala. To se prije svega odnosilo na prihvaćanje potpune suradnje s Haagom, povratak izbjeglica i srpske imovine te spremnost na regionalnu suradnju. Račan je ostajući vjeran stilu vođenja politike nezamjeranja nikomu, koji je zadržao do danas, propustio iskoristiti pozitivno raspoloženje Europe prema Hrvatskoj koje je proizašlo iz demokratske smjene autoritarnog Tuđmanova režima. Kako se ne bi zamjerio desnim političkim oponentima i njihovim biračima, pravdajući svoju neodlučnost strahom od građanskih nemira, Račan je sa svojom vladom propustio provesti odlučnu detuđmanizaciju zemlje, što je stajalo Hrvatsku nekoliko godina zaostatka u priključenju EU. Najbolji dokaz tomu je slovačka kandidatura i ulazak u EU iduće godine što je do 1998., kada je na izborima poražen čelni čovjek dotadašnjeg autoritarnog režima Vladimir Mečiar, bilo nezamislivo.

Za razliku od Račana sadašnji Bugarski premijer Simeon Saxe-Coburg-Gotha znao je iskoristiti priliku koja mu se pružila kada je u srpnju 2001. osvojio vlast sa svojim Nacionalnim pokretom Simeon II, svega tri mjeseca nakon formiranja stranke. Inače sin posljednjeg bugarskog kralja, Simeon Saxe-Coburg-Gotha pobijedio je dotad vladajući Savez demokratskih snaga i Socijalističku partiju Bugarske koje su načelno bile orijentirane prema Europi, ali nisu učinile mnogo na ispunjenju kriterija koje je EU postavljala pred Bugarsku u tada već poodmaklim pregovorima. Simeon je došao na vlast u trenutku kada je Bugarska već godinu dana bila službeni kandidat za ulazak u EU, ali je proces priključenja zapeo zbog nepotpunih političkih i gospodarskih reformi. Zbog toga je pokušao napraviti veliki zaokret u vanjskoj i gospodarskoj politici zemlje koja je godinama bila vezana za Rusiju te je oformio tehnokratsku vladu sastavljenu uglavnom od ekonomista školovanih na zapadu, kao što je i on sam. Kao osnovne prioritete svoje vlade odmah je istaknuo priključenje EU i NATO-u te borbu protiv korupcije i brzi gospodarski rast. No sudeći prema rezultatima nedavno održanih lokalnih izbora, popularnost mu je uvelike pala jer osim kandidature za EU nije ispunio ni jedno obećanje. U Bugarskoj sve više prevladava mišljenje kako premijer nije sposoban napraviti potrebne rezove u bugarskom društvu jer ga zbog gotovo polustoljetnog izbivanja ustvari ne razumije, a Bugari se znaju šaliti kako Simeon priča bugarski, a misli na španjolskom. Ipak, bez obzira na to izgubi li Nacionalni pokret Simeon II vlast na sljedećim parlamentarnim izborima 2005., nova vlada zasigurno neće bitno mijenjati politiku priključenja Europi koja u bugarskoj javnosti ima gotovo plebiscitarnu podršku.

Simeonov i Račanov rumunjski kolega Adrian Nastase postao je premijer 31. prosinca 2000. nakon što su vladu njegove Socijaldemokratske partije u parlamentu podržale stranke desnice i centra. I Nastase je kao i bugarski premijer naciji prvo obećao ubrzanje ulaska u Europsku uniju, uz borbu protiv korupcije, smanjivanje birokracije i brži gospodarski rast. Koliko je zadovoljio birače, vidjet će se već iduće godine za kada su predviđeni parlamentarni izbori u Rumunjskoj.

Hrvatska će, unatoč tome što Sporazum o stabilizaciji i priključivanju nisu ratificirale sve članice Unije, po svemu sudeći do kraja iduće godine postati kandidat, a realno je očekivati da će ući u EU 2008. ili 2009. Godina 2007. tehnički je nedostižna iz jednostavnog razloga što proces pregovaranja i priprema kandidata za ulazak u punopravno članstvo u EU traje tri do četiri godine, ne računajući vrijeme realizacije samog čina priključivanja. Tu valja uračunati i razdoblje koje će proteći od konstituiranja nove vlade početkom iduće godine do nastavka pregovora s EU, koje, prema dosadašnjoj praksi, traje oko pola godine.

Pritom nedavno izrečena podrška njemačkog premijera Gerharda Schroedera Ivici Račanu i Hrvatskoj za ulazak u EU 2007. ili, s druge strane, britanska poruka koju je prenio direktor Kraljevskog instituta za međunarodne poslove Victor Bulmer-Thomas na međunarodnoj konferenciji u Zagrebu da Hrvatska u EU ne može prije Rumunjske i 2010., neće imati velikog utjecaja na brzinu procesa priključenja Hrvatske. Stav pojedinih zemalja EU bitan je samo kod ocjene kandidature potencijalnog člana. Samo pregovaranje koje vodi Europska komisija vrlo je birokratizirano, bez podložnosti raznim lobiranjima.