Barišić je nedvojbeno Tomčića uspio uvjeriti da je njegovo okruženje sve opasnija zamka, osobito otkad je predsjednik HSS-a odlučio pobijediti na budućim predsjedničkim izborima i postati šef države umjesto Stipe Mesića.Zlatko Tomčić, predsjednik HSS-a, počeo je dobivati prijeteće poruke i pisma otkako je tajni politički strateg njegove stranke Ante Barišić, nekoć agent Državne sigurnosti Jugoslavije, danas profesor na Fakultetu političkih znanosti. Neke od tih prijetnji, prilično prozirno, sadržavaju duh Ante Barišića, opsjednutoga višestrukim “kombinacijama” iz starih udbaških priručnika: kad Tomčić shvati da je fatalno ugrožen, to što je živ i zdrav pripisat će pameti i sposobnosti svog sigurnosno-analitičkog eksperta.
Tako se uglavnom i dogodilo.

Barišićeva spona prema Tomčiću je bivši HIS-ovac Dubravko Derk, kojem je dio HSS-a namijenio mjesto ministra MUP-a Naivni Tomčić je ostao među posljednjima političkim instrumentima kojima Barišić provodi špijunske spletke Medijski serijal o Tomčićevim sigurnosnim problemima počeo je skandalom u HNK, a završio tri dana uoči parlamentarnih izbora 2003. U strahu za svoj život, Tomčić je “zbog sigurnosnih razloga” protestirao protiv svoje koalicijske kolegice Željke Udovičić, zamjenice ministra kulture, koja se zatekla s njim u istoj loži. Premda su se prije često družili ? primjerice, na varaždinskim Baroknim večerima ? Tomčić je Željku Udovičić proglasio posve nepoznatom osobom. U strahu i panici, u njoj je spazio sablast sumnjiva uljeza koji mu možda radi o glavi pa je podigao uzbunu u protokolu kazališta. I američkog predsjednika Abrahama Lincolna ubili su, je li, u kazališnoj loži.

Utoliko je Tomčićeva panika zbog nazočnosti Željke Udovičić bila prvi vidljivi znak Barišićeve nazočnosti u HSS-u. Barišić je nedvojbeno Tomčića uspio uvjeriti da je njegovo okruženje sve opasnija zamka, osobito otkad je predsjednik HSS-a odlučio pobijediti na budućim predsjedničkim izborima i postati šef države umjesto Stipe Mesića. Osim toga, onaj koga uporno i strasno žele eliminirati, taj je povijesno značajan za hrvatsku politiku, ako ne poput Lincolna, onda barem poput Tomčićevapolitičkog preteče u HSS-a Stjepana Radića koji je također ubijen u političkom atentatu.

Nakon “slučaja Udovičić” uslijedile su javne Tomčićeve žalbe na prijeteće telefonske i pisane poruke, na koje Šime Lučin, SDP-ov ministar unutarnjih poslova, navodno ne obraća nikakvu pozornost. Uz Tomčićevo znanje ili iza Tomčićevih leđa ? to Nacional nije uspio doznati ? jedan krug haesesovaca Lučina već je davno htio smijeniti i na njegovo mjesto instalirati Dubravka Derka koji je pod HDZ-ovom vlašću izvjesno vrijeme radio u tajnoj službi HIS. Budući da je Dubravko Derk ujedno ključna spona Ante Barišića s HSS-ovim vodstvom ? odnedavno i apsolutni istomišljenik ? bivši je udbaš nanjušio šansu za beskrajno polje djelovanja u policijskim institucijama koje samo valja osvojiti.

Kako tvrde dobro upućeni Nacionalovi izvori, Barišić je nakon HDZ-ova izbornog poraza 2000. tražio sastanke s Rankom Ostojićem, ravnateljem policije i Lučinovim najbližim suradnikom, nudeći mu povjerljive i senzacionalne informacije o tajnim HDZ-ovim računima u inozemstvu s milijardama pokradenog novca. No Ostojić ponudu nije prihvatio i Barišić je svojim obavještajnim saznanjima nastavio zasipati razne predstavnike koalicijske vlasti, USKOK, Državno odvjetništvo i novinske redakcije. Nakon prvih kontakata s Barišićem nitko više nije htio razgovarati jer su se ta otkrića svodila na “prosudbe” njegova špijunsko-analitičkog uma, bez ikakva čvrstog dokaza. Uz priču o računima, potanko bi objašnjavao mistične podzemne sile koje se iz Amerike, Rusije, s Bliskog istoka i iz Latinske Amerike ukrštaju u Hrvatskoj. Za svoje tzv. analitičko-špijunsko zaključke od novinara je imao običaj tražiti honorar. U te uslužne aktivnosti, osim samog Barišića, bila su, u pravilu, uključena još dvojica nekadašnjih udbaša, Milorad Škorić i Božo Kovačević, kojeg ne treba brkati s hrvatskim veleposlanikom u Moskvi.

Tako je u finalnom tjednu predizborne kampanje Tomčić, crno na bijelom, dobio čak dva prijeteća pisama. Prva poruka stigla je na njegovu kućnu adresu u ponedjeljak, 17. studenoga, sa žigom Popovače. “Upućujemo vam opomenu koja glasi: ukoliko prije ili poslije izbora potpišete koaliciju s komunistima (Račanom SDP), u roku od 24 sata bit ćete likvidirani, ako ne bi uspjeli vas, ono vašeg najbližeg člana obitelji. To bi vam bila fatalna u životu pogreška”, piše anonimus na starinskom pisaćem stroju. Druga prijeteća poruka uslijedila je 20. studenoga: “Budiša je platio dogovor sa komunjarama, a vas upozoravamo ovaj puta ćemo biti drastičniji. Osjetit ćete što je bol.” Prijeteće upozorenje poslano je u ime “očajnih proljećara i ostalih poniženih Hrvata”, a HSS-u je poslužilo kao nadahnuće za veliku zabrinutost zbog, navodno, sve radikalnije podjele na “lijeve” i “desne” u kojoj se Tomčić pojavljuje kao novi mesija nove nacionalne pomirbe.

Poput tisuće anonimnih prijetnji ubojstvom, psovki i pogrda kojima je nacija zasipala političare, institucije i javne osobe u posljednjem desetljeću, tako se ni pisac prijetećih pisma za Tomčića nikada neće otkriti. Ipak, zanimljiva je mala podudarnost: Budiša, koji se ovom zgodom rabi kao argument zastrašivanja, uoči predsjedničke kampanje 2000. također je bio neka vrsta Barišićeva klijenta. Barišić je 2000. u Slobodnu Dalmaciju plasirao dokument o tobožnjoj Mesićevoj suradnji s nekadašnjom jugoslavenskom Državnom sigurnošću, kojim je Budiši trebalo pomoći da ga pobijedi na predsjedničkim izborima.

U tom kontekstu ni prijeteće poruke Tomčiću, kao novom korisniku Barišićevih usluga, nisu lišene određene svrhovitosti. Kao ekskluzivna meta neuhvatljivih atentatora, Tomčić se pojavljivao na naslovnim stranicama novina u najvažnijem marketinškom trenutku: uoči i tijekom posljednjih izbora. S druge strane, u HSS-u su toliko zahvalni što Barišić svakog mjeseca njihovu lideru spašava život i identificira izvore smrtnih opasnosti da bivši udbaš postaje sve neophodniji savjetodavac, politički analitičar, čak i agitator njihove stranke. A tada Barišić, dirljiv u svojoj špijunskoj ovisnosti, zadovoljava najveću strast: dobiva iluziju da je veliki igrač koji upravlja političkim moćnicima, kreira stranke i inicira sudbonosne političke procese. Duh Ante Barišića koji lebdi nad HSS-om jedino nije vidljiv Tomčiću kojeg samoproglašeni špijunski mag uspješno vuče za nos.

Ante Barišić, danas 48-godišnjak, profesor na FPZ-u, no mnogo više nostalgičar Udbe, nesvakidašnja je pojava čak i za Hrvatsku, krcatu čudacima raznih profila koji robuju strastima. Premda svi koje to zanima znaju da je bio uključen u najmračniji sektor bivše političke policije ? uhodio je “po liniji klera”, kako se nekoć govorilo ? u doba HDZ-ove vlasti postao je ljubimac upravo radikalne desnice. Godine 1990. imenovan je obavještajnim savjetnikom Franje Tuđmana, HDZ-ova osnivača, predsjednika Republike i naoko žestokog protivnika komunističko-udbaškog kontinuiteta. Smijenjen je, doduše, u vrlo kratkom roku: nakon emisije HTV-a u kojoj se govorilo o filmskoj montaži po kojoj je Martin Špegelj, tadašnji hrvatski ministar obrane, tobože iznio plan likvidacije oficira JNA. Tvrdeći poslije da je time izveo neku strašno lukavu igru “dvojne” dezinformacije namijenjene Beogradu, Tuđmanov obavještajni savjetnik Špegelja je faktički proglasio autentičnim ratnim zločincem, nudeći Srbiji alibi za početak rata i invaziju na Hrvatsku.

Zatim je jedan od direktora Croatia banke, deklarirani HDZ-ov desničar, Barišića, totalnog ekonomskog analfabeta, prigrlio kao svog privatnog financijskog savjetnika. Kad je Croatia banka propala, Barišić je kao ekonomski stručnjak uskrsnuo u desničarskom tjedniku Fokus: u prigodnom intervjuu potanko je elaborirao globalne tržišne i političke posljedice ako se ruska nafta bude transferirala preko hrvatskog Omišlja.

U međuvremenu, oko 1992., Barišić je servisirao i Ivića Pašalića, tada još neiskusnog predsjednika Izvršnog odbora HDZ-a. Zajedno s Vinkom Grubišićem, nominalnim vlasnikom OTV-a i tadašnjim zamjenikom ministra informiranja, načinio je za Pašalića model političko-medijske mreže pod apsolutnom kontrolom HDZ-a. Mnogo godina poslije ? kao dokaz svog špijunskog genija ? tvrdit će da je Pašalića, malone kao osobnog agenta, pozicionirao u Tuđmanov ured, ali ga je taj nezahvalnik izdao i zaboravio.

Potom je razne novine pokušao opskrbljivati informacijama, ujedno ? pomalo ucjenom, a pomalo prijetnjama ? vrbujući novinare Feral Tribunea da postanu njegovi špijuni i prokazuju kolege. Postižući u tome prilično slabašne rezultate, posljednjih godinu-dvije tražio je kanal i prema haaškom tužiteljstvu i prema bivšim kolegama u Srbiji. Ideja je bila da zajedničkim snagama nekadašnje mreže jugošpijuna love hrvatske, muslimanske i srpske ratne zločince za kojima su raspisane haaške tjeralice. I da od Haaga uzmu enormne nagrade za njihove glave.

Budiša i HSLS bili su predmet prve javno poznate političke operacije Ante Barišića. Ona se događala tijekom parlamentarnih izbora 2000., kad je Barišić shvatio da je pogriješio predviđajući pobjednika. Isprva je vjerovao da će, uz potporu američkih republikanaca, na izborima trijumfirati HDZ i njegova desna frakcija s Pašalićem na čelu. Kad je zbroj glasova HDZ-u namijenio položaj gubitnika, Barišić se brže-bolje uključio u nešto kasnije predsjedničke izbore. Na njima su se pojavila dvojica kandidata, Budiša iz pobjedničke koalicije parlamentarnih stranaka i Mesić, naoko apsolutni autsajder. Opet na osnovi svojih špijunsko-analitička predviđanja, Barišić se svrstao na Budišinu stranu. Kad je tijekom kampanje Mesićev rejting počeo naglo rasti, nezadovoljni “kombinator” u Slobodnoj je Dalmaciji dao objaviti neki izvještaj o Mesićevu informativnom razgovoru u zagrebačkom sjedištu Državne sigurnosti iz 1985. Izvještaj je trebao uvjeriti glasače da je Budišin konkurent kompromitirani doušnik tajne jugoslavenske policije. Barišićeva analitika opet se pokazala promašenom. Mesić je ipak pobijedio, Budiša je uskoro raskinuo pakt s SDP-om i povukao se u opoziciju, pa se Barišić opet našao bez političkih instrumenata kojima bi izvodio špijunske igre.

Uostalom, i sam je Budiša shvatio da je Barišićeva zakuslisna prisutnost u njegovoj stranci mnogo pogubnija od HSLS-ovih najljućih političkih protivnika i da su špijunske spletke na kraju bumerang. Barišiću je tako preostalo vrlo malo mogućnosti i vrlo malo stranaka kojima bi ponudio svoje vještine i talente. Tomčić i HSS ostali su među posljednjima.