Neposredno prije ovih izbora počeo je najavljivati da će otići u Jeruzalem u memorijalni centar holokausta Yad Vashem, ali nije učinio ništa konkretno u vezi s tim.Ako Anto Đapić i njegova Hrvatska stranka prava ne uđu u Vladu, jedini razlog bit će to što se on nikada nije izričito ogradio od ustaštva, antisemitizma i fašističke baštine, te što nije shvatio da je antifašizam ugrađen u temelje suvremene zajedničke Europe, a nitko tko to ne shvaća u toj Europi ne može imati mjesta. Iako u određenim slučajevima ima varijacija – pa su manje kruti u nekim zemljama gdje je opći odnos prema prošlosti bolje definiran, a krući gdje tih nedoumica ima više – generalni europski stavovi su prema tome jasni. Premda se to javno demantira, vjerojatni mandatar za sastav nove vlade Ivo Sanader dobio je indirektnim putem iz Europe upozorenja da bi ulazak Đapića i HSP-a u vladinu koaliciju mogao bitno njegovoj vladi, pa tako i Hrvatskoj u cjelini zatvoriti vrata EU, te da ga stoga na uzima u vladu.

Đapić se ljuti, ali za ono što se njegovoj stranci događa prije svega je sam kriv, jer iako nastoji stvoriti dojam kako se on distancirao od ustaškog pokreta i Ante Pavelića – on zločine koje su oni počinili niti jednom nije stvarno osudio. To se čini na konkretan simboličan način, poklonom žrtvama tih zločina. Đapić je imao bezbroj prilika da ode u Jasenovac i pokloni se tamošnjim ustaškim žrtvama, ali to nije uradio. Neposredno prije ovih izbora počeo je najavljivati da će otići u Jeruzalem u memorijalni centar holokausta Yad Vashem, ali nije učinio ništa konkretno u vezi s tim. Nije bilo ni drugih izjava ili gesta koje bi pokazale da je promijenio svoje stavove.

Iako danas za potrebe dnevne politike tvrdi suprotno, Đapić je cijelo prošlo desetljeće bio nedvosmislen jedino kada je isticao vrijednosti ustaštva. Kada se od njega trebao jasno distancirati, tada se njegove izjave teško moglo jednostavno razumjeti. Đapić je hvalio ustaštvo, za što ima mnoštvo dokaza u njegovim izjavama i intervjuima, a to dokazuju i njegove fotografije u crnoj košulji, koju je tek nedavno skinuo, okružen sljedbenicima koji pozdravljaju fašističkim dizanjem ispružene ruke. Neposredno nakon što je preuzeo vodstvo svoje stranke otvoreno je pitanje njenog veličanja ustaštva, na što je on odgovorio dvosmisleno. “Ova stranka nije ustaška ni neoustaška. Naša veza s ustaštvom je utoliko što se mi borimo protiv krivotvorenja povijesti. Želimo da se ispravno prikaže NDH koja nije bila drugo do država hrvatskog naroda. Naše se postrojbe zovu HOS, a pozdrav nam je Za dom spremni samo zato da bi se povratio borbeni duh hrvatskog vojnika Nezavisne Države Hrvatske, jer jedino to može obraniti hrvatski narod”, izjavio je Đapić za tjednik Globus 14. srpnja 1992. Globusov novinar tada je Đapića upitao što misli kada spominje hrvatsku granicu na Drini i podsjetio ga da su mu članovi njegove stranke pokazivali kartu Hrvatske koja, prema HSP-u, u teritorij Hrvatske uključuje Bačku, Srijem, čak i Sandžak. Đapić mu je odgovorio sljedeće: “Ni jednog se dijela Hrvatske ne odričemo. Što se tiče Vojvodine, to će biti samo tehnički postupak priključenja. Kad Hrvatska bude država po mjeri svakoga Evropljana, građanina svijeta, kad bude velika stvar imati hrvatsku putovnicu i kad dobijemo rat, jer ga moramo dobiti, imat ćemo pravo na ratne reparacije. Budući da Srbija neće imati novaca, mi ćemo tražiti zemljišne ustupke, a na to imamo i državno pravo, jer je Srijem uvijek bio hrvatski, nikad srpski.”

U Slobodnoj Dalmaciji 7. srpnja 1993. Đapić je iskazao koliko se divi Paveliću, koga je nazvao “neumrlim”. On je tada komentirao što je zapravo mislio kada je tih dana za Hrvatsku televiziju izjavio da je zadovoljan svojom tadašnjom funkcijom dopredsjednika HSP-a, jer je i poglavnik NDH Pavelić bio dopredsjednik stranke. “Nipošto se nisam uspoređivao s neumrlim poglavnikom Antom Pavelićem. S takvom osobom, koja se rađa samo jednom u povijesti naroda, ne može se uspoređivati nitko”, rekao je Đapić.

Samo nekoliko mjeseci poslije Đapić je u Vjesniku 9. prosinca 1993. najavio “veliki događaj” za 28. prosinca 1993. Andrei Latinović, Vjesnikovoj novinarki, Đapić je otkrio da će se tada u Zagrebu održati komemoracija “poglavniku Anti Paveliću, kako bi se konačno počeli razbijati neki tabui vezani uz tu osobu i cjelokupno pitanje NDH”. U proljeće 1994. Đapić i HSP proslavili su 10. travnja kao dan uspostave Nezavisne Države Hrvatske. Tri dana nakon proslave Đapić se u Nedjeljnoj Dalmaciji na zanimljiv način “distancirao” od ustaštva.

“Ne smatramo lošim to što na jedan drugi način govorimo o 10. travnju, nego je to običaj u hrvatskoj javnosti, medijima i službenoj politici. Često se kaže da obilježavanje NDH i ustaškog pokreta nanosi Hrvatskoj veliku štetu. Možemo razgovarati o koristi ili šteti, o strategiji postupanja, ali prvo moramo raspraviti što jest, a što nije istina. Treba razlikovati bitno od nebitnog. Ni ja se ne slažem s rasnim zakonima, progonima i sličnim, ali nikad se ne mogu odreći hrvatske države. Mi pravaši danas smatramo da je NDH bila hrvatska država, s režimom koji je imao mana i vrlina, i da bi znanost trebala dati konačan sud o njoj. Uostalom, stajalište o NDH koje stalno slušamo plod je beogradske propagande, po kojoj su Hrvati genocidan narod, iako niti ona, niti jedna druga generacija Hrvata, nije bila genocidna. NDH je bila samo pokušaj obnove hrvatske države. O tomu koliko su dužnosnici NDH bili vezani s totalitarističkim pokretima, također treba vidjeti, baš kao što su hrvatski komunistički prvaci bili pečeni sa Staljinom, koji nije različit od Hitlera”, rekao je tada Đapić.

Nešto prije tog istupa u Nedjeljnoj Dalmaciji Đapić se za Globus fotografirao sa suprugom i kćeri ispod slike Pavelića u svom podstanarskom stanu. Iako je u njegovu domu Pavelićeva slika vjerojatno i u proljeće 1994. zauzimala istaknuto mjesto, tvrdilo se kako je Đapić kao znak navodnog distanciranja HSP-a od ustaštva bio naredio da se iz javnih prostorija stranke maknu svi simboli NDH. Privid distanciranja od fašizma potrajao je do 9. studenog 1994. Tada je Đapić u Slobodnoj Dalmaciji izjavio da u Hrvatskoj nije bilo ni antifašista ni fašista. Tom prilikom oštro je napao partizanski pokret u Hrvatskoj, jer se nije borio za komunističku Hrvatsku, nego za Jugoslaviju.

Svoju opčinjenost NDH Đapić je nastavio izražavati i 1995. To je učinio 19. kolovoza u Glasu Slavonije. Komentirajući oslobodilačku akciju “Oluja”, Đapić je “biranim riječima” progovorio o srpskoj manjini u Hrvatskoj. “Nakon akcije Oluja uslijedio je neviđeni progon Hrvata iz Vojvodine, Bačke i Srijema, povijesnih hrvatskih etničkih teritorija, a zatim i s područja Banje Luke – ako napravite ‘križ’, vidjet ćete da je Banja Luka središte Nezavisne Države Hrvatske. U Hrvatskoj nitko nije Srbe protjerivao i iako kažem da sam zadovoljan što su oni otišli, poštovao bih njihovu volju da su ostali. Nikada nisam bio pristaša Ustavnog zakona o manjinama i bezbroj puta sam ga napadao, ali bih ga poštovao sve dok ga ne bih promijenio nekom sutrašnjom većinom u Saboru”, izjavio je Đapić, dodajući kako bi u Hrvatskoj zabranio rad Srpske pravoslavne crkve. Kako bi ostao dosljedan vlastitoj dvosmislenosti, u nekim drugim istupima objasnio je kako on tu crkvu ne bi posve zabranio, nego bi je preimenovao u hrvatsku pravoslavnu crkvu.

Iako je Večernji list još 25. lipnja 1994. objavio kako je Đapić “mnogo učinio da se distancira od navodnog ustaštva HSP-a”, te procjene nisu bile točne. To najbolje potvrđuje Đapićevo definiranje temeljnih stavova njegove političke filozofije u ST ekskluzivu 24. travnja 1996.: “Temeljni stavovi naše političke filozofije su programsko-politička vertikala koja je prepoznatljiva u nauku ideologa Hrvatske stranke prava: od Oca Domovine Ante Starčevića, Josipa Franka, Milana Šufflaya, pa do današnjeg naraštaja. Druga vertikala se oslikava u beskompromisnosti pravaškog pokreta u ostvarenju hrvatske države, a u modernoj hrvatskoj povijesti i u sadašnjosti vidljiva je kroz Rakovički ustanak Eugena Kvaternika, Ustaški pokret Ante Pavelića i postrojbe dragovoljaca HOS-a u Domovinskom ratu.”

Istom prilikom Đapić se dotaknuo i židovske percepcije hrvatske države. “Očito je da postoji židovska rezerva u odnosu na hrvatsku državu, po našem mišljenju neopravdana, jer je ta rezerva rezultanta iskrivljene slike novije hrvatske povijesti”, rekao je Đapić.

Pravaški lider se u Nedjeljnoj Dalmaciji 8. studenog 1996. na osebujan način osvrnuo i na pitanje hrvatske granice na Drini. “Hrvatska nije uspjela ostvariti svoju povijesnu šansu, ali ja mislim da nije sve izgubljeno. To je nacionalni program koji se ne može ostvariti za pet godina. Nismo ni za rat, ali, naš program mora biti granica na Drini. Ne mislim Hrvatska kao država na rijeci Drini, već Hrvatska i BiH kao geopolitički prostor. Možda je bolja krilatica u ovo vrijeme ‘Srbija na Drini’, a da bi se to ostvarilo potrebno je ojačati Federaciju BiH. Korak po korak ta se granica mora graditi, jer ako bi ovako ostalo, bila bi to katastrofa za Hrvatsku”, izjavio je Đapić.

U travnju 1997. Đapić se u Novom listu prvi put decidirano ogradio od fašističkih pozdrava i ideologije, ali je izjavio i kako se ne kaje ni zbog kojeg svog političkog istupa u prošlosti. On je to učinio reagirajući na oštar tekst iz New York Timesa, u kojem je Hrvatska prikazana kao država u kojoj se obnavlja fašizam. U tom tekstu izravno je spomenut HSP kao stranka čiji su članovi na predizbornom skupu u Splitu veličali fašizam i služili se fašističkim pozdravima.

“Apsolutno se ograđujem od tog podizanja ruke u Splitu. Pri tome treba poći od činjenice da je nešto sasvim drugo bilo podizanje ruke 1991. kad je bila ratna atmosfera i za Hrvatsku je bilo biti ili ne biti. Trebalo se tada četnicima suprotstaviti nečim čega su se oni bojali. Međutim, sada nakon rata ne smijemo si dopustiti niti jedan potez koji šteti Hrvatskoj. Smatram zato da je nacistički pozdrav izuzetno štetan za Hrvatsku. Politiku HSP-a ne gradimo na ustaškom pokretu ili na ustaškim načelima”, rekao je Đapić. Kada se već bio tako ogradio od fašističke ideologije, novinarka Biljana Bašić upitala ga je zašto onda uopće održava komemoracije za Antu Pavelića i obilježava 10. travnja. Đapić joj je odgovorio: “Nijednog se svog poteza u proteklih osam godina ne stidim.”

Da je Đapićevo otvoreno distanciranje od ustaštva i fašizma bilo tek prolazno, potaknuto kritikama iz inozemstva, pokazao je prvi svečani mimohod hrvatskih branitelja što se održao u prvom tjednu lipnja 1999. Na tom su se mimohodu pojavili i borci HOS-a, pravaški dobrovoljci koji su ratovali u crnim odorama i sa znakovljem na kojem su bili i neki ustaški simboli. U istim tim uniformama i s istim znakovljem, te zastavama na kojima se isticao ustaški pozdrav “Za dom spremni”, HOS-ovi dobrovoljci s Đapićem u prvom redu pojavili su se i u Rijeci. To je izazvalo protest tamošnjih vlasti u rukama SDP-a, koje se zbog ustaških simbola nisu htjele priključiti gostima u svečanoj loži. Đapić je taj događaj u Glasu Slavonije 5. lipnja 1999. prokomentirao ovako: “Ako itko u Hrvatskoj nazove bilo koju ratnu postrojbu fašističkom, ili je u bilo kojem kontekstu poveže s fašizmom, onda je to udar na temelje hrvatske države.”

Time je Đapić ogorčenje SDP-ove lokalne vlasti s ustaškim pozdravom na službenoj zastavi HOS-a neizravno ocijenio kao udar na temelje hrvatske države.

Đapićevom fašističkom retorikom malo se tko ozbiljnije bavio kada je HDZ na izborima 2000. izgubio vlast. Uz marginalizirani HDZ, nakon izbora 2000. Đapićeva stranka u Saboru je imala četiri zastupnička mjesta i neizvjesnu političku budućnost. Đapić je uoči poraza hrvatske desnice krajem 90-ih izazvao pozornost hrvatske javnosti plagiranjem vlastite znanstvene karijere. On je 4. svibnja 1999. na Pravnom fakultetu u Splitu obranio magistarski rad pod nazivom “Pravna sredstva protiv arbitražne odluke”. Potom se otkrilo da je dvije trećine svog magistarskog rada prepisao iz knjige “Pobijanje arbitražne odluke” svog mentora i stranačkog kolege Borisa Kandarea. Fakultetsko vijeće Pravnog fakulteta u Splitu 13. siječnja 2000. zbog plagiranja mu je oduzelo magistarsku titulu. Novinarima je to priopćio Ivan Bilić, dekan splitskog Pravnog fakulteta. Mjesec dana poslije pismo podrške splitskim kolegama u tom slučaju pružio je i Mihajlo Dika, dekan Pravnog fakulteta u Zagrebu. Općinsko državno odvjetništvo u Splitu 17. studenog 1999. podnijelo je kaznenu prijavu zbog plagiranja protiv Đapića i Kandarea. Postupak se praktično nije maknuo od početka, jer su optuženici na različite načine izbjegavali doći pred sud u Splitu. Đapić se branio tvrdeći kako mu nitko nije rekao da mu s radnjom nešto nije u redu, te da on koji prvi put magistrira za to ne može biti kriv. Đapić je nakon 2000. počeo reformirati stranku i sudjelovao je na izborima, iako u razvijenim demokratskim zemljama vjerojatno nijedan političar iz moralnih razloga ne bi pristao sudjelovati na izborima ako bi se istodobno protiv njega vodio kazneni postupak.

U posljednje doba Đapić je ipak počeo mijenjati politiku svoje stranke, te se ona aktivirala na nekim zanimljivim projektima u Saboru, što joj je donijelo određenu popularnost. On se sve više počeo oslanjati na svog saborskog zastupnika Tončija Tadića i neke druge stranačke kolege. Kroz Sabor je pokretao rasprave, te prije nekoliko mjeseci počeo reformirati imidž HSP-a. No dok je mijenjao aktivnost stranke oko suvremenih pitanja, nije želio dirati ono što se događalo u prošlosti. Javno je tek počeo govoriti kako je ustaški pokret gubitnički, ali se odbio od njega politički distancirati koristeći licemjernu argumentaciju.

“Ne znam zašto uporno ponavljate termin odricanje. Mi se nemamo čega odricati: kad bih rekao da se odričemo, to bi značilo da smo bili neoustaška stranka, a to nikada nismo bili. Istina je da smo u vrijeme rata, kroz postrojbe HOS-a, koristili dio ustaške simbolike, ali tada je to bilo pragmatično jer smo na tome uspjeli dodatno mobilizirati jedan dio hrvatskog naroda”, izjavio je Đapić za Globus 3. listopada 2003. Na kraju tog razgovora Đapić je demantirao da se iz pragmatičnih razloga odrekao ustaštva i dodao da se odriče samo ustaške vojne simbolike.

Đapić i dalje djeluje dvosmisleno što se toga tiče, i to ga je skupo stajalo u ovom trenutku kada je prvi put mogao ući u vladu. I dalje ne zna što da radi, pa se dvosmisleno ponaša i u vezi s najavom da se sprema u Izrael. Nakon što je Đapić to i službeno najavio u izjavi na nacionalnoj televiziji, Nacional je pokušao saznati nešto više o okolnostima njegova posjeta. No Đapić na konkretno postavljena pitanja nije poslao nikakav odgovor – nije odgovorio je li se već počeo spremati za putovanje, kada namjerava otputovati, te s kime se namjerava sastati.

U Izraelu, pak, čini se, nitko službeno nema pojma da ih Đapić namjerava posjetiti, ustanovio je Nacional raspitujući se o tome u izraelskoj ambasadi u Beču, iz čega proizlazi da je Đapićeva najava bila možda samo propagandni trik, a ne stvarna namjera. “Nemamo nikakvih saznanja o mogućnosti takvog posjeta. Kada i ako dođe vrijeme za takav posjet, uzet ćemo u obzir sve relevantne faktore”, izjavila je za Nacional Galit Ronen, zamjenica Yael Rubinstein, izraelske ambasadorice za Hrvatsku.

Đapić je, uz to, Nacionalu odbio odgovoriti na upit namjerava li posjetiti Jasenovac, te se tamo pokloniti žrtvama kako bi s HSP-a skinuo imidž neoustaške stranke. Čini se da to ne planira, a to najrječitije pokazuje kakva je i dalje prava duša Hrvatske stranke prava.