Ivo Sanader odrastao je u radničkoj četvrti Veli Varoš, najstarijem dijelu Splita, nedaleko od Starog "Hajdukova" placa, HNK, Gospe od zdravlja i gradske plinare, gdje momci nisu nikad bili nimalo nježni i gdje je pripadnost uličnoj klapi bila vrlo vNakon izbornog uspjeha HDZ-a i njegova predsjednika Ive Sanadera, mnogi se pitaju kakvog je Hrvatska dobila premijera i hoće li on doista imati snage raskrstiti s negativnom prošlošću stranke. Tim više što je za vrijeme prvog HDZ-ova mandata Sanadera javnost zapamtila kao vjernog Tuđmanova sljedbenika, koji nije odskakao iz sive mase političara i nije se doimao kao netko tko “visoko puca”. Slovio je za umjerenog i opreznog čovjeka, “komodnog i ne pretjerano prodornog Dalmatinca”, ugodnog suradnika, koji izbjegava konflikte. Njegova osobna i politička biografija nije kontroverzna poput tipičnih HDZ-ovaca, kakve pamtimo iz Tuđmanove ere. Možda njegov politički uspjeh zorno ilustrira jedina sačuvana fotografija momčadi HDZ-a iz 1990. Na njoj zgodni i mladoliki Sanader čuči sa strane u donjem redu. A njegov ozbiljan pogled ne odaje osobu koja je u dvorani na Gripama u utakmici splitskog HDZ-a i SDP-a zabila jedini gol i donijela pobjedu svojoj ekipi.

Novi hrvatski premijer rodio se 8. lipnja 1953. u Splitu. Potječe iz mnogobrojne radničke katoličke obitelji, s očeve strane podrijetlom iz Dalmatinske zagore. Obitelj Sanader živjela je vrlo skromno, na vrhu Plinarske ulice, i bila uvijek vezana uz Crkvu. Njegov otac Ante radio je kao vodoinstalater i u Split je stigao iz Dugobaba, sela u kamenjaru, sa sjeverne strane Kozjaka, na putu prema Sinju i Cetinskoj krajini, a neko vrijeme radio je i kao gastarbajter u Njemačkoj. Majka Ivanka bila je kućanica, ali je, da bi prehranila obitelj, radila kao pralja i čistačica. Često je i vjerno služila fratrima u splitskom samostanu Gospe od zdravlja, baš na središnjem splitskom trgu Gaje Bulata, odmah nasuprot HNK.

Zbog bliskosti s Crkvom, koja je obitelji pomagala da preživi, obitelj je u komunizmu bila na udaru, pogotovo nakon što je brat Vinko, danas župnik, odslužio misu, kako je svjedočio sam Ivo Sanader u jednom od rijetkih intervjua. Uz Ivu, Ante i Ivanka Sanader imaju još četvero djece: sinove Vladu i Miru, koji su studirali teologiju i danas žive u Austriji i Švicarskoj, kćer Danicu, časnu sestru, i sina don Vinka, koji je župnik u crkvi Gospe od Otoka u Solinu, koju je prigodom svoga posjeta Hrvatskoj, kao važno mjesto hrvatske nacionalne i kulturne povijesti, obišao i Papa Ivan Pavao Drugi. Ivo Sanader, njegova sestra i braća studirali su zahvaljujući pomoći Crkve. On je nakon završene klasične gimnazije, gdje ga je majka upisala uz pomoć rektora tadašnje Nadbiskupske klasične gimnazije Ante Jurića, prvo otišao u Rim i kao student teologije tamo proveo dvije godine. Ipak, odustao je od svećeničkog poziva i otišao k starijem bratu u Austriju te upisao studij književnosti na Filozofskom fakultetu u Innsbrucku. Diplomirao je i obranio svoj rad s temom “Svjetonazor u djelima Jeana Anouilha”, koji se tada smatrao pripadnikom francuske moderne. On je autor jedne od drama o Edipovoj i Jokastinoj kćeri, a poznat je i kao autor “Becketa”, prema kojemu je snimljen film s Richardom Burtonom koji je tada odglumio jednu od svojih značajnijih uloga.

Ivo Sanader odrastao je u radničkoj četvrti Veli Varoš, najstarijem dijelu Splita, nedaleko od Starog “Hajdukova” placa, HNK, Gospe od zdravlja i gradske plinare, gdje momci nisu nikad bili nimalo nježni i gdje je pripadnost uličnoj klapi bila vrlo važna socijalna odrednica. To znači da se Sanader odmalena morao naučiti boriti kako bi preživio. Premda danas ostavlja dojam uglađenog i obrazovanog intelektualca, oni koji ga dobro poznaju tvrde da nije nimalo svilen. Njegovi poznanici iz najranijih dana pamte ga kao izvanrednog nogometaša, koji je svojoj ekipi na turnirima “malog baluna” često donosio pobjede.

Sa svojom suprugom Mirjanom, arheologinjom i povjesničarkom umjetnosti, podrijetlom iz livanjskog kraja, živio je i studirao u Innsbrucku; on komparatistiku i romanistiku, ona arheologiju, a poslije je obranila doktorat s temom “Kerber – čuvar donjega svijeta”. O njegovu životu u Austriji malo se zna; upućeni tvrde da je sam sebe uzdržavao, i da je bio prisiljen raditi uz studij. Jedan od njegovih izvora prihoda u to je doba bilo i kratkotrajno izvještavanje za sportske redakcije iz Austrije.

Potom se Sanader s titulom doktora književnosti, koja se po austrijskim standardima automatski stječe samim završetkom fakulteta, početkom 80-ih vratio u Split. Iz tog doba datira i njegova suradnja s agencijom Meyer Press, koja zbunjuje one koji od katolički odgojenog dječaka ne očekuju eksplicitno zagovaranje erotike. Preko Meyer Pressa, čije je sjedište bilo u Salzburgu, Sanader je tadašnjem Startu iskrcavao pin-up fotografije žena. “Vlasnik agencije jako ga je cijenio, obraćao mu se s ‘herr doktor’. I uopće Sanader se ponašao vrlo profesionalno, nikad nije kasnio”, prisjeća se Mladen Pleše, tadašnji urednik Starta.

Prvo splitsko radno mjesto dobio je u marketingu Dalmacijaturista, a za njegovu daljnju karijeru bio je presudan susret s Duškom Čizmićem Marovićem, tadašnjim osnivačem splitske izdavačke kuće Logos, danas kolumnistom Slobodne Dalmacije. Logos je kao izdavačka radna organizacija osnovan 1981., na razvalinama nekadašnjeg “Čakavskog sabora”. Grad Marka Marulića, oca hrvatske književnosti, bio je jedan od rijetkih gradova koji nije imao svoga izdavača, dok su se istodobno izdavačkom djelatnošću, nakon gašenja Matice hrvatske i nestanka “Čakavskog sabora”, bavile pojedine kulturne institucije i udruge. Jedna od takvih, koja je ostavila velikog traga i djeluje i danas, bila je “Književni krug”. Logos je trebao popuniti dugogodišnju prazninu u izdavaštvu, te prije svega splitskim i dalmatinskim piscima i znanstvenicima omogućiti objavljivanje radova i lakši put do čitatelja.

Već pri upoznavanju Sanader je impresionirao Čizmića Marovića svojim prijevodom i poznavanjem Rilkea i njemačke književnosti. Ali i osobnim šarmom, ozbiljnošću i poslovnim pristupom. I tako je započela izdavačka suradnja dvojice intelektualaca, potpuno različitih svjetonazora i političkih orijentacija, Čizmića Marovića kao komunista i Sanadera kao deklariranog katolika i praktičkog vjernika, u čijem je školovanju i životnom putu Crkva imala vrlo veliku ulogu. Do 1983. i dramatičnog razlaza Logosa s Čizmićem Marovićem, Sanader je kao urednik znanstvenog programa Logosa oblikovao nekoliko značajnih projekata. Jedna od njih bila je biblioteka “Antigona”, u sklopu koje su objavljeni svi relevantni dramski tekstovi vezani za grčku heroinu Antigonu. Tako su, pod Sanaderovom paskom, u biblioteku uvršteni svi tekstovi nastali u razdoblju od stare grčke do suvremene književnosti i suvremenog dramatičara Jeana Anouilha. Veliki izdavački uspjeh bilo je objavljivanje jednog od kapitalnih djela, Pomorskog rječnika Radovana Vidovića.

Logos je, kao i sve izdavačke kuće, imao i izvanrednih izdanja, ali i poslovnih promašaja i lutanja. Zapravo, splitska izdavačka kuća nikada nije dosegla razmjere zagrebačkih izdavača, ali se od Logosa ipak moglo jako pristojno živjeti. Već 1983. došlo je do unutrašnjeg sukoba dijela zaposlenika i direktora Čizmića Marovića. Premda bi se očekivalo da Sanader iskaže lojalnost osobi koja ga je zaposlila, Sanader nije htio podržati ostanak Duška Čizmića Marovića na čelu kuće. Čizmić Marović ostao je bez posla i postao noćni čuvar. Sanader je poslije njegovu osobnu i profesionalnu degradaciju pravdao tvrdim zagovaranjem komunističke ideologije. No i sam je ostao bez posla u Logosu, u koji je uvedena prinudna uprava, a kad je otkaz dobila i njegova žena, obitelj se vratila u Austriju. Od 1988. do 1. siječnja 1991. okušao se u privatnom poduzetništvu što nema veze s doktoratom književnosti: građevinarstvom, te uvozom i izvozom. Ostaje, doduše, nejasno zašto Sanader nije prihvatio docenturu za njemačku književnost na zadarskom Filozofskom fakultetu.

U predvečerje prvih demokratskih izbora u Austriji je osnovao ogranak HDZ-a i ostvario prve kontakte s Tuđmanom te se po povratku u rodni grad odmah uključio u politički i kulturni život. Upravo zbog njegova doprinosa uspješnoj izbornoj kampanji i velikoj pobjedi HDZ-a na izborima 1990., nova gradska vlast nije imala dileme: Ivo Sanader postavljen je na čelo HNK. Dotadašnji intendant HNK u Splitu i istaknuti član SKH i kasnije SDP-a, Ivica Restović, u programskom je smislu podigao HNK iz malog provincijalnog kazališta u respektabilno glumište. Ali iako je Restovićev dramaturg bio Petar Brečić, jedno od uglednijih imena hrvatskoga glumišta, mnogima je zasmetala Restovićeva orijentacija na jugoslavenske autore i redatelje, te neki doista problematični kadrovski potezi. Sve je to prema Restoviću upotpunilo “frontu odbijanja”. HDZ je, zauzimajući pozicije u nizu kulturnih institucija, po svaku cijenu želio smijeniti Restovića s mjesta intendanta HNK i na čelo tako važne kazališne kuće postaviti svoga čovjeka. Tako je 1991. novi intendant HNK postao Sanader. Na tom mjestu Sanader je idućih godinu i pol dana, do odlaska u Zagreb, najtješnje surađivao s Radom Perkovićem, dugogodišnjim glumcem HNK, koji ga je poslije i naslijedio. Perković, iako tada nije bio član HDZ-a, uključio se u sve procese i promjene što su se događali na splitskoj kulturnoj, izdavačkoj i medijskoj sceni. “Mnoge dane proveli smo skupa i zajedno sudjelovali u kreiranju jednog uspješnog projekta u ratnim vremenima”, prisjetio se Perković. Iz raznovrsnog dramskog repertoara Perković je izdvojio dvije predstave koje na najbolji način govore kako o Sanaderovoj umjetničkoj, tako i o životnoj i političkoj vokaciji. Jedna je kultna predstava HNK “Muka spasitelja našega”, kojom se u Splitu inaugurirala pasionska tematika, i s kojom je HNK postao poznat u cijeloj Hrvatskoj. Ona je u svojim sakralnim porukama odražavala i svjetonazor Ive Sanadera kao istinskog i praktičnog katolika. Druga predstava koja je, prema Perkoviću, obilježila eru Sanaderove intendanture su Goldonijeve “Ribarske svađe”. Predstava, igrana na čakavici, značila je Sanaderovu potvrdu pripadnosti pučkom životu grada ribara i težaka, južnjačkom i mediteranskom mentalitetu i kulturnom ozračju. Obje predstave HNK osvojile su brojne nagrade.

Kao treću veliku Sanaderovu zaslugu Perković ističe pojavu “Marulićevih dana” u Splitu. Festival hrvatske drame koji se svake godine uspješno održava u Splitu bio je Perkovićeva zamisao. “Ali bez Sanaderove podrške i izravne pomoći od toga ne bi bilo ništa”, govori Perković. “Glumci i dramski pisci dobili su autocestu kojom mogu najkraćim putem od ladice do pozornice!” ustvrdio je on i ovako procijenio Sanaderov rad: “On je obrazovan čovjek, velike radne energije, čovjek koji želi uspjeh, i zna kako ga ostvariti. Ivo Sanader je u kulturi i izdavaštvu uspio izraziti poduzetnički duh. On točno zna što ne zna, a takvi ljudi lako sastavljaju vladu!”

Za intendantskog mandata u medijima je bio prozivan zbog toga što je “prigrabio svu vlast”, što je odbio staviti na repertoar “Julija Cezara” dok je za temeljni operni projekt “Nikolu Šubića Zrinskog” s izrazitim nacionalnim nabojem potrošio novca koliko i za ostali dio programa Splitskog ljeta. Sanader je sve te prigovore odbijao. No njegov najveći krimen iz tog doba tiče se kadrovskih čistki po nacionalnoj osnovi. A način na koji je to izveo bio je, kako su to zabilježili novinari Ferala, atipičan za HDZ-ovce. Otpušteni Srbi opisivali su da ih je Sanader “korektno otpustio”, da im je objasnio razloge zbog kojih će ostati na cesti, a oni su u ono doba bili pripisani “višoj sili i vremenima”.

Petar Selem, koji je režirao “Zrinskog”, danas poriče čistke: “Sanader je bio nepravedno optužen za otkaze. Nije točno da je on proveo čistke. Bilo je nekih logičnih i sasvim normalnih kadrovskih promjena koje su prije svega bile uvjetovane umjetničkim, a ne političkim razlozima. Unatoč tome što je vodio kazalište u teškim okolnostima, uspio je napraviti nekoliko krasnih predstava. Mislim da je Ivo već tada pokazao organizacijske sposobnosti i vizionarstvo, a poslije je kazališnu energiju pretočio u političku.”

Poslije intendature slijedilo je preseljenje obitelji Sanader u Zagreb, gdje se lako i mimo reda našlo mjesta i za suprugu na Odjelu za arheologiju Filozofskog fakulteta. Početak Sanaderove političke karijere prošao je gotovo bez većih trzavica, novinska dokumentacija ne bilježi ekscese kada je on u kolovozu 1992. imenovan ministrom znanosti, tehnologije i informatike. Uglavnom je pregovarao s međunarodnim mirovnim posrednicima. Taj angažman doveo ga je do istina hijerarhijski niže, ali znatno utjecajnije funkcije zamjenika ministra vanjskih poslova. U tadašnje zasluge ubraja mu se ukidanje viza za hrvatske državljane koji putuju u Grčku, sudjelovanje u pregovorima o stvaranju hrvatsko-bošnjačke federacije. Premda dio političkog establishmenta, Sanader se u to doba doimao pomalo bezlično, već zbog toga što nije pripadao krugu ekstremnih najrigidnijih desničara.

Sve dok se bavio sporednim stvarima i zadovoljavao lobiranjem u dijaspori, njegova politička pozicija nije bila upitna. U to se doba nije trgao od posla i živio je bajno, opisuje Sanadera njegov bliski suradnik: “Nije uopće pokazivao želju za napretkom u vrhu stranke, nije se zadržavao u uredu do kasnih noćnih sati, nije bistrio visoku politiku, nije izazivao skandale?” Ležernost i nekonfliktnost prevladavali su pred ambicioznošću.

No danas mnogi njegovi poznanici neslužbeno priznaju da ih je ta Sanaderova osobina zavarala. Selem je jedan od rijetkih koji će to i javno potvrditi: “Mislio sam da Ivo ima određenu dozu dalmatinske nonšalancije, koja može biti simpatična u osobnom kontaktu, ali koja čovjeka također može spriječiti u većim koracima i odlučnijim projektima, ali me stvarnost demantirala. Očito je da je njegov dulji boravak na zapadu utjecao da ta crta njegove ličnosti ostane u sasvim privatnoj i intimnoj sferi, dok se na javnoj ne vidi. Dapače, Ivo je za Dalmatinca pokazao nevjerojatnu energiju, metodičnost, sustavnost, a osim toga i hrabrost.”

Ta ga je energija očito dovela i do Ureda predsjednika krajem studenog 1995., gdje je na mjestu predstojnika zamijenio Hrvoja Šarinića, koji je otišao na vlastiti zahtjev, a poslije se predomislio. Tada su, tvrde njegovi stranački kolege, nikli korijeni neprijateljstva između Pašalića i Sanadera. U svojoj bezgraničnoj želji za vladanjem, Pašalić se, procjenjuje danas Vladimir Šeks, “htio riješiti Sanadera zato što ga je intuitivno osjećao kao svojeg glavnog političkog suparnika u borbi za čelno mjesto u HDZ-u”. Postoji doduše i teza da je Pašalić preko Sanadera htio rušiti Matu Granića i preuzeti nadzor nad MVP-om, a kad mu to nije uspjelo, okrenuo se protiv Sanadera.

U Sanaderovoj biografiji nije se moglo naći dokaza koji bi ga torpedirali daleko od centara moći s Pantovčaka, nije imao iza sebe repova iz pretvorbenih afera, nije ukrao tvornicu, njegova braća i sestre nisu osnivali banke, povećavali konta na računima uz pomoć banaka. Trebalo je smisliti nešto efektno, nešto što uskogrudni i konzervativni Tuđman, koji je Sanaderu bio više nego sklon, neće moći prožvakati. Na činjenici da je Sanader na pragu karijere kao zastupnik austrijske tvrtke Meyer Press posredovao u prodaji fotografija za reportaže, ali i golišavih ljepotica za duplerice Starta, Pašalić je izgradio konstrukciju o umiješanosti u trgovinu pornografijom. I to ne bilo kakvu, nego onu namijenjenu gay-populaciji, na koju se orijentirao, navodno zbog vlastite prikrivene seksualne orijentacije. Reakciju Tuđmana nije bilo teško predvidjeti: homofobija je zauzimala visoko mjesto na dugačkoj ljestvici Tuđmanovih predrasuda. Operacija Sanader – homoseksualac i diler porno materijala aktivirana je u ljeto 1996. Obavještajno podzemlje lansiralo je u medijima glasinu kako naočiti muškarac uredne frizure, uvijek pomno odjeven i uglađenih manira vodi dvostruki seksualni život. Premda se nisu našle potvrde tih teza, svejedno su novinari Glorije nasjeli na priču i obznanili intimne pikanterije. U Gloriji je došlo do uredničke smjene, a već u sljedećem broju nova se urednica Dubravka Tomeković-Aralica javno ispričala Sanaderu i izrazila zgražanje tekstom. No tekst je ipak pogodio u sridu, svjedoči jedan od bliskih Tuđmanovih suradnika, jer demanti nije mogao razuvjeriti Tuđmana, koji ga je odmah dao ukloniti kao jednu u nizu političkih štetočina.

Te se godine naveliko u novinarskim i političkim kuloarima pričalo kako postoji i videozapis – navodni krunski dokaz Sanaderove tajne porno-rabote, koja bi nesumnjivo okaljala ugled deklariranog klerikalca. Danas je, pak, moguće zaključiti kako je sporna kaseta prljava Pašalićeva podvala. Jer teško je zamisliti da je Pašalić, opsjednut vladanjem i spletkama, uhođenjem i prisluškivanjem neprijatelja, u svojoj borbi za stranačko prijestolje već odavno ne bi plasirao u javnost da ona doista i postoji.

Pitanje je kakvu bi štetu prouzročila ta kaseta danas čak i da odnekud izmigolji. Šeks smatra: “Te su afere bile u funkciji unutarstranačkih borbi i pokazale su se deplasiranima. Jasno je da je izvor tih pokušaja moralne i političke diskvalifikacije dolazio iz krugova koji su sada eliminirani a bili su okupljeni oko Ivića Pašalića. Izbori su pokazali da nisu postigle nikakav uspjeh i neće se ni najmanje odraziti na uspješno vođenje Vlade.”

Poslije te afere u Gloriji i dojave Tuđmanu kako i Nacional istražuje temu, ali su je politički dušobrižnici uspjeli zaustaviti i tako izbjeći skandal i u Nacionalu, Sanader se vratio na Zrinjevac u Ministarstvo vanjskih poslova. Tamo je dočekao i Tuđmanovu smrt u studenome 1999., rasulo HDZ-a i izbornu propast.

U borbi za Tuđmanova nasljednika na Petom općem saboru HDZ-a u svibnju 2000. izbran je za predsjednika stranke, porazivši svoju protivnicu Ljerku Mintas-Hodak. I samom Pašaliću bilo je jasno da nema nikakve šanse za javnu kandidaturu, da je on velikim dijelom u očima javnosti odgovoran za debakl stranke. Stoga je forsirao svoju blisku suradnicu Ljerku Mintas-Hodak, ali ona nije imala reference i osobine koje bi patrijarhalce u HDZ-u i ideologe čvrste muške ruke natjerale da joj daju glas. S druge strane bili su Šeks i barakaši, Branimir Glavaš, Petar Šale, Bobetkov sin, pa se u potrazi za novim vođom izmijenilo nekoliko kandidata: od zadarskog župana Kalmete, Andrije Hebranga, Granića? I onda je došlo do preokreta.

Neki smatraju da je Sanader kao “osoba lišena vizionarstva, a time i gorljivog političkog fanatizma”, zapravo bio projekt Vladimira Šeksa. Prisjećajući se okolnosti u kojima je Sanader postao šef u tom trenutku zgažene stranke, Šeks danas kaže: “Nije Sanader bio moj projekt. Radi se o sasvim obrnutom redu stvari: kad sam 5. siječnja 2000. bio izabran za vršitelja dužnosti u stranci, bilo je očito da novi čovjek treba preuzeti HDZ. Sanader je rekao meni i Luki Bebiću da želi i da se osjeća sposobnim preuzeti vodstvo i boriti se za promjenu HDZ-a. Ja sam mu dao potporu. Zašto? Zato što sam prosudio da je riječ o čovjeku koji može biti integrativni čimbenik u stranci; nije bio uključen u unutarfrakcijske borbe, kao demokratski i proeuropski orijentiran imao je dobar imidž u međunarodnim političkim krugovima. I naposljetku, procijenio sam da ima odlučnosti da transformira HDZ. Uostalom, poslije je pokazao da ima snage eliminirati iz HDZ-a skupinu okupljenu oko Pašalića, koja je personificirala negativnu političku prtljagu HDZ-a i koja je postupno za godinu dana ostala bez utjecaja.”

Sve što se događalo od 2000. do danas dokazuje da nisu bili u pravu oni koji su tvrdili kako je Sanader komodan Dalmatinac koji prednost daje prizemnim, zemaljskim užicima, koji ne teše politiku do sitnih noćnih sati i kojemu bi, da nije njegove ambiciozne žene, trebalo vjerovati kad kaže da ga nije briga.

Među obezglavljenim stranačkim kolegama Sanader je, ipak, znao kojim putem treba krenuti i što je najveća sramota HDZ-ovaca u očima javnosti. Neposredno nakon pada s vlasti, sam je zatražio da svako kriminalno djelo u pretvorbi dobije pravedan sudski epilog. Tražio je da se novac Zaklade Spasimo djecu Hrvatske prebaci u državni proračun. Nagovijestio je politiku suradnje s Haaškim sudom, istina, uz ogradu – ako to neće promijeniti povijesne činjenice.

I sve to vrijeme nesmetano je šetao gradom, kako se pohvalio njegov bliski prijatelj Mario Zubović, ugledni zagrebački stomatolog i novi saborski zastupnik: “Uvijek sam volio proći gradom sa Sanaderom, i prije osam, pet i dvije godine, bio sam siguran da nitko u nas neće upirati prstom. Jedno vrijeme su političari nestali s ceste, prestali su hodati ulicama, jer su ih ljudi napadali, a Sanader i ja smo išli posvuda i nismo nikada doživjeli nikakvu neugodnost.”

Na sjednici Središnjeg odbora HDZ-a u lipnju prošle godine Sanader je zadao konačni udarac Pašaliću i maknuo ga iz vrha stranke. Zbog tog su ga poteza čak i feralovci proglasili osobom tjedna. Smjenom Pašalića, Sanader je i formalno i simbolički označio distancu od ozloglašenog HDZ-a devedesetih. Zanimljivo je da pritom nije pristao pružiti ruku konvertitima u vlastitoj stranci. O tome svjedoči Petar Selem: “Htio je neutralizirati loš imidž HDZ-a, ali je pritom pokazao smisao za ravnotežu, a ne za odmazdu. Nije ‘gazio’ ljude i prihvatio je lojalnost koju mu je nakon preokreta ponudila druga strana kad je vidjela pad Pašalića.”

Nakon izbacivanja pašalićevaca, ostalim parlamentarnim strankama više nije bila tako mrska pomisao na mogućnost koaliranja s HDZ-om. Stvarao se dojam kako Sanader napušta autističnu politiku zarobljenu unutar vlastitih granica: prije godinu dana predložio je da se u Saboru konsenzusom donese zajednička deklaracija svih parlamentarnih stranaka kojom bi se od Vlade zatražilo da što prije inicira zahtjev za prijem Hrvatske u EU. U ožujku je krenuo u jaku diplomatsku ofenzivu, čiji je cilj bio ojačati međunarodnu poziciju na vanjskopolitičkom planu. Dok je Račanova vlada smišljala formulu kako da se distancira od jednostrane vojne intervencije na Irak bez odobrenja Vijeća sigurnosti UN-a, a da ipak ne zarati s velikom svjetskom silom, Sanader i nije imao drugog izbora, nego zaigrati na sigurno. U tekstu “Europljani koji prepoznaju zlo u Iraku” objavljenom 14. ožujka u Wall Street Journalu, američkoj politici dao je punu podršku. Sve dotad američki diplomati uopće nisu htjeli imati posla s HDZ-ovcima, ali u trenucima nacionalne krize i želje da se obračunaju s međunarodnim terorizmom nisu mogli ostati ravnodušni prema nedvosmislenoj Sanaderovoj podršci. Novi šef HDZ-a ubrzo biva nagrađen susretom s jednim od najbližih suradnika veleposlanika SAD-a Lawrencea Rossina.

Ujesen je Sanader zaredao putovanja po svijetu: u Dublinu je razgovarao s irskim premijerom Bertiejem Ahernom, u Europskom parlamentu u Strasbourgu sastao se s predsjedateljem EU Silviom Berlusconijem, Doris Pack? Strance je uporno uvjeravao da je on pravi čovjek za hrvatskog premijera unatoč tome što je na čelu stranke koju moderni svijet pamti kao sintezu nazadnosti i konzervativizma. Berlusconi je Sanaderu pružio potporu i ustanovio kako Europi “dramatično trebaju mladi ljudi poput njega”.

U međuvremenu Sanader je pokazao istu sklonost kao svojedobno Tuđman – čije je črčkanje podijeljene Bosne i Hercegovine na salveti postalo svjetska tema. Još u svibnju Sanader se doimao kao fantast koji se ne miri s gubitkom vlasti, kada je u knjizi dojmova Iločkih podruma inaugurirao uži kabinet buduće hrvatske vlade: “Čestitam direktoru Ivanu Jurošu u svoje ime i u ime mojih prijatelja s kojima sam zajedno, a u ime buduće hrvatske Vlade, Podrumima obećao potporu (V. Šeks, L. Bebić, Petar Čobanković i Mario Zubović).”

U predizbornoj kampanji Sanader je govorio sve ono što se nije očekivalo od tipičnog HDZ-ovca, ali je išlo u prilog tezi o novoj fizionomiji HDZ-a. Očito je bio dovoljno uvjerljiv, jer mu nije štetilo ni otkriće feralovaca da protiv njega Općinsko državno odvjetništvo vodi istragu na temelju prijave da je zloupotrijebio položaj u državnoj hijerarhiji radi stjecanja imovinsko-pravne koristi. Tvrdilo se da su na sumnjiv način iz prizemnog stana u urbanoj vili u kojoj stanuju istjerali vlasnicu stanarskog prava Boženu Šešljagu.

Jedini njegov “gaf” koji mu birači očito nisu uzeli za zlo ticao se optužbi da nova vlast prisluškuje oporbene političare i novinare. No biračima nije smetalo što svoje teze ničim nije dokazao, kao ni naknadna vrdanja: “Nisam iznosio tvrdnje kojima je cilj pozvati na kaznenu odgovornost. Ako prisluškuju diplomate i akademike, zašto ne bi i oporbene političare i novinare? Nismo mi u HDZ-u mutavi da to ne shvaćamo.”

Krunu preobražaja hadezeovaca iz desničarskih primitivaca i nacionalista u ozbiljnu i modernu stranku izveo je sam Sanader deset dana prije izbora pozvavši sve srpske izbjeglice da se vrate u Hrvatsku. Obećao im je sva ljudska i građanska prava i “rapidnu normalizaciju odnosa”.

I što god tko mislio o povratku HDZ-ovaca na vlast, jedno je sigurno: bio Ivo Sanader civilizirani demokrat ili ne, uspio je napraviti ono što je i koalicija obećala, a nije ispunila: svrgnuti s vlasti Ivića Pašalića, koji u očima hrvatske javnosti utjelovljuje zlotvora i glavnog krivca za godine teškog preživljavanja. Koliko će Sanader biti koristan hrvatskim građanima i hoće li njegov nos biti izdužen na plakatima uoči sljedećih izbora ovisi u prvom redu o tome što ga je u tom fajtu motiviralo: osobni razlozi, politička pragmatičnost ili stvarna svijest o pogubnom utjecaju pašalizacije na život Hrvatske.

Petar Selem, prijatelj i stranački kolega od prvih dana:
Obojica smo Splićani, obojica smo visoki i imamo slične afinitete prema kulturi i umjetnosti. Ivo voli slikarstvo, kao i ja, obojica smo navijači, doduše nezagriženi, Hajduka. Jedna od njegovih najvećih zasluga je ta što je uspio rehabilitirati HDZ nakon Tuđmanove smrti. I to gotovo sam, “golih ruku”, bez ikakvih financijskih sredstava. S jedne strane, znao je vrlo dobro izbalansirati vlastitu odlučnost, a s druge ne izgubiti smisao za kompromise. Bilo je dosta ljudi koji ga nisu voljeli u vodstvu stranke, možda baš zato što su osjećali tu njegovu pritajenu energiju i što su se bojali za vlastite pozicije.
Mario Zubović, ugledni zagrebački stomatolog i novi saborski zastupnik:
Sanader potječe iz moralne i solidne obitelji, a povezala nas je želja za neovisnom i uređenom državom u kojoj će se ljudi osjećati sigurnim i normalno živjeti. Ključno je da je demokratizirao stranku i uklonio iz nje ljude koji su imali uteg na svom imenu. Sanader na prvi pogled ljudima možda ne djeluje odlučno, ali ja sam bio siguran da će uz njega HDZ preživjeti previranja i vratiti se na vlast. Očekujem da će i dalje biti nepokolebljiv, da neće imati milosti za greške svojih suradnike i da neće prihvaćati isprike za loše i nemoralne stvari. Mislim da će takve osobe eliminirati, tko god bili, pa makar bio i ja.
Vladimir Šeks:
Kao premijer Sanader je sposoban okupiti na bazi demokratskog kompromisa i srodnih programa stručne i sposobne ljude. Dobro je afirmiran u međunarodnoj zajednici, riješio je HDZ lošeg imidža i uspio se autoritetom prometnuti za stvarnog lidera stranke. I to ne na bazi golog autoriteta, nego argumenata i rada. Mane ima svaki čovjek pa Sanader, ali sada ne bi bilo u redu govoriti o njima jer nisu takve da bi mogle presudne utjecati na njegovu funkciju. Mislim da je za razliku od mnogih drugih političara pokazao dobru sposobnost procjene suradnika i kratkoročno i dugoročno.
Mate Granić:
Ima velike ambicije, upornost i odlučnost. Uspio je promijeniti imidž stranke i pokazao je veliku odlučnost da se riješi ljudi koji ne odgovaraju tom novom profilu. A tu je pokazao i visoki stupanj pragmatičnosti. Dobar je taktičar i sigurno će uvažavati tuđe stavove i voditi računa o mišljenju svijeta da bi se ostvarili temeljeni nacionalni interesi. Očekujem da će njegova suradnja s Haagom biti uspješna i da će bolje rješavati probleme sa susjednim državama. Treba sačekati konačni sastav Vlade da bi se dala bolja ocjena.