Ovoga puta izazov Sanaderu stigao je na prilično neočekivan način od Florijana Borasa, saborskog zastupnika dijaspore i jednog od hercegovačkih aduta "novog" HDZ-a.Nisu prošla ni puna dva tjedna od izbornog trijumfa, a vodstvo Hrvatske demokratske zajednice i Ivo Sanader doživjeli su prvi napad zbog novog kursa distanciranja od radikalnih herceg-bosanskih krugova koji teže za podjelom Bosne i Hercegovine. Jer iako o tome nikad nije donesena formalna odluka, jedan od važnijih ciljeva sadašnjeg HDZ-a bio je i raskid sa separatističkim skupinama koje još od 1992. pokušavaju podijeliti susjednu državu. Ovoga puta izazov Sanaderu stigao je na prilično neočekivan način od Florijana Borasa, saborskog zastupnika dijaspore i jednog od hercegovačkih aduta “novog” HDZ-a, čiji je govor u subotu u Širokom Brijegu sadržavao količinu mržnje i prijetnji kakve se nisu čule još od vremena kada je na čelu fantomske Herceg-Bosne bio Mate Boban.

HDZ-ova hercegovačka struja predvođena Florijanom Borasom i Krešimirom Čosićem ne odustaje od politike podjele BiH Sanaderov sukob s hercegovačkim lobijem unutar HDZ-a traje već deset godina, od trenutka kada su ga smijenili s mjesta predstojnika Tuđmanova ureda Nakon izbora Sanader je naredio da u stranačke prostorije ne smije ući niti jedan pripadnik hercegbosanske grupacije, a Stanko Sopta je izbačen na ulicuMediji su prenijeli da se, govoreći na otkrivanju još jednog hercegovačkog spomenika Franji Tuđmanu, Boras u radikalizmu gotovo natjecao s Miroslavom Tuđmanom. Sanaderov službeni izaslanik u fanatičnom je govoru optužio “Račana i njegove komuniste za poniženje Hrvata, Domovinskog rata, branitelja i njihovih majki”, ali i prijašnje komunističke zločine poput ubijanja svećenika, uništavanja kaleža i spaljivanja crkvi. Dan poslije sve je to ponovio tako da nema sumnje da su izvještaji iz Širokog Brijega bili točni.

Borasov govor i nije iznenađenje ako se zna da je riječ o tajniku tzv. Vukojevićeve komisije koja je pod krinkom otkrivanja agenata Udbe kršila zakone, tajne dosjee koristila za difamiranje neistomišljenika, a vrhunac sramotnog djelovanja bilo je kvaziznanstveno otkriće prema kojem su u NDH najviše ljudi ubili partizani, a dramatično je minimaliziran broj žrtava Jasenovca i sveden na 2238. I tako dok je Sanader prošlog tjedna slao svoje izaslanike u Ustavni sud kako bi suce upozorili da ni u kojem slučaju za predsjednika ne biraju Vicu Vukojevića, njegov bivši tajnik sa samo nekoliko pogromaških izjava uspio je zakomplicirati odnose s BiH. Na reakcije iz Sarajeva kako se HDZ nije riješio Tuđmanova balasta te i dalje želi diobu susjedne države nije trebalo dugo čekati, a niti u inozemnim krugovima HDZ-ove širokobriješke eskapade nisu dočekane s odobravanjem. Iako ih vjerojatno još uvijek drži pod nadzorom, predstavnici dijaspore mogli bi opasno ugroziti brižno građen Sanaderov proeuropski imidž. Ono što je napravio Boras pokazuje i da u zapadnoj Hercegovini i dalje postoji jaka struja koja želi ne samo autonomiju u odnosu na Sarajevo, nego i zadržati utjecaj na donošenje političkih odluka u Zagrebu. Koliko god se sada i Boras i Sanader distanciraju od širokobriješkog skandala, ovaj je događaj pokazao da šefa HDZ-a čeka teška borba sa Šuškovim sljedbenicima.

Borasov istup je i direktni izazov Sanaderovim pokušajima odmicanja od politike sestrinskog HDZ-a BiH i marginalizacije političara koji i dalje pokušavaju provoditi politiku koju su početkom devedesetih formirali Tuđman i Šušak. Potvrdio je to i Nacionalov izvor iz samog vrha HDZ-a koji je prošlog tjedna u razgovoru s Nacionalovim novinarima ustvrdio kako je jedan od najvećih Sanaderovih uspjeha to što je uspio odnijeti premoćnu izbornu pobjedu, a da pritom nije pretjerano morao koketirati s poznatim desničarima.

“O Hrvatima koji žive u susjednoj državi, posebno onima iz Hercegovine, postoji stereotipno mišljenje da su svi oni lopovi i kriminalci. Dakako da to nije istina i za to su krivi tamošnji političari koji su čitavo desetljeće forsirali takvu sliku, a sve u korist vlastitih interesa. Konkretno riječ je o nekadašnjem ministru obrane Gojku Šušku i njegovim nasljednicima poput Ivića Pašalića, Ljube Ćesića Rojsa, Ante Jelavića i skupine vodećih članova tzv. Herceg-Bosne i Hrvatskog vijeća obrane. Buduća hrvatska vlada sasvim sigurno se neće ni na koji način miješati u unutarnje odnose u BiH, ali namjerava pomagati tamošnjim Hrvatima jače nego su to činili Račan i njegovi ministri”, stav je HDZ-ova dužnosnika. Njegove teze o obračunu vodstva najjače stranke sa zagovornicima herceg-bosanskog odcjepljenja potvrđuje i uvid u novi saziv Hrvatskog sabora iz kojeg su ispali skoro svi gorljivi desničari. U parlamentarnim klupama više neće sjediti Ljubo Ćesić, Milan Kovač, Ante Beljo, Krunoslav Kordić, Zdravka Bušić, Ivić Pašalić, redom gorljivi zaštitnici politike koja se u prošlosti vodila iz Gruda. Većina njih iz HDZ-a je eliminirana tek pošto je stranku preuzeo Sanader koji je uz pomoć Branimira Glavaša, Vladimira Šeksa, Luke Bebića i nekoliko najbližih suradnika kao jedan od svojih prioritetnih zadataka odredio eliminaciju desnice iz vlastitih redova. Pritom se Sanader i suradnici trude ostaviti dojam da ne pokušavaju marginalizirati tradicionalno utjecajnu hercegovačku struju u svom pokretu. Jedan od njegovih najbližih suradnika i vjerojatni ministar financija je Ivan Šuker rođen u Livnu, važnu ulogu u sustavu nacionalne sigurnosti mogao bi dobiti Krešimir Čosić koji je iz Širokog Brijega, a ministarski položaj ponuđen je i Mostarcu Borislavu Škegri.

Javnost ne zna da već skoro cijelo desetljeće Sanader ima snažan motiv za izbacivanje herceg-bosanske konkurencije iz HDZ-a. Sve je počelo u doba kada ga je Tuđman imenovao predstojnikom Predsjedničkog ureda. Svjedoci tvrde da su Tuđman i šef njegova ureda postali intimni i počeli se međusobno oslovljavati sa “ti”, što je bila povlastica tek rijetkih članova predsjedničke svite. Makar je prije imenovanja na tako važan položaj prošao niz sigurnosnih provjera, ubrzo po stupanju na dužnost u Imperijalu su počeli izlaziti difamirajući tekstovi. Sanader je uskoro saznao tko stoji iza ove operacije; bio je to njegov budući najveći neprijatelj Ivić Pašalić koji je otprilike u isto vrijeme ubrzano gradio vlastitu poziciju u najužem krugu Tuđmanovih suradnika. Pašalić je uz pomoć hercegovačkog tajkuna Miroslava Kutle uspio putem Imperijala u nekoliko navrata napasti Sanadera, a ubrzo se vidjelo da ih podržavaju Gojko Šušak i Ljerka Mintas-Hodak. Imperijalom je vladao Kutle, a list je imao logističku potporu tajnih službi i služio je za eliminaciju protivnika ekstremista u HDZ-ovim unutrašnjim obračunima. Nekoliko godina nakon Sanadera po sličnom obrascu nastradali su bivši premijeri Franjo Gregurić i Hrvoje Šarinić.

Sanader je o svemu odlučio obavijestiti osobno Tuđmana, no ovaj ga je u burnom razgovoru uvjeravao da pretjeruje optužujući Pašalića, Kutlu i njihova mentora Šuška. Sanader nije odustao od svog stajališta i sastanak je odgođen za jedan dan uz Sanaderov ultimatum upućen Tuđmanu koji je glasio: “Ili ja, ili oni.” Kada je idući dan ušao u predsjednički ured, dočekale su ga dvije stvari: Tuđmanov odgovor “Oni”, uz premještaj u Ministarstvo vanjskih poslova za zamjenika Mate Granića, te dar, staklena skulptura kakve su se davale diplomatima na odlasku iz Hrvatske. Od tada pa sve do Tuđmanove smrti Ministarstvo vanjskih poslova bilo je glavni protivnik desničarima koji su pokušavali Herceg-Bosnu pripojiti Republici Hrvatskoj. Zbog takve je politike Hrvatska nekoliko puta bila pred sankcijama UN-a, a u jednom trenutku, kada su tada već poluludi Tuđman, Pašalić i krug njihovih najužih konfidenata pokušali zagospodariti pograničnom kasabom Martin Brodom, malo je nedostajalo da NATO ne bombardira Hrvatsku kao što je to učinio Miloševićevoj Srbiji. Također, od trenutka ekskomunikacije iz Predsjedničkih dvora Sanaderov glavni neprijatelj definitivno je postao Pašalić koji je kao Šuškov nasljednik gotovo potpuno kontrolirao hercegovačke političare. Tamošnja infrastruktura, od financijske ili vojne do prikupljanja vikend-demonstranata kada je trebalo organizirati događanja naroda u Splitu, Sinju i Gospiću, prijetila je i rušenjem Sanadera s mjesta stranačkog predsjednika. Kada je na stranačkom saboru uz podršku Šeksa i Glavaša te osječkih izbacivača iz skupine “Borbaš security” definitivno preuzeo HDZ, Sanader je shvatio da se nakon Pašalića mora obračunati i s tzv. hercegovačkom grupom. U samo nekoliko mjeseci otišli su ili su izbačeni svi javni zagovornici Herceg-Bosne u saboru, a uslijedio je i obračun, istina ne sasvim otvoreni, s istoimenom strankom u BiH koju vodi Bariša Čolak. Iz Sanaderova štaba poslano je nekoliko poruka da će se o imenima saborskih kandidata iz dijaspore odlučivati u Zagrebu, a ne Mostaru. Iako su Čolakovi ljudi u sabor željeli poslati nekadašnjeg vođu HDZ-a BiH Antu Jelavića, Sanaderova skupina to je odbila.

Jelavić slovi kao krajnje kompromitiran političar koji je prema mišljenju međunarodne zajednice vodio politiku sklonu odcjepljenju krajeva u kojima živi većinsko hrvatsko stanovništvo, a postoje i snažne sumnje da iako zna za kriminalno podzemlje, nije napravio ništa da mu se suprotstavi. Slična je situacija i s nekadašnjim generalima HVO-a Stankom Bajom Soptom i Željkom Glasnovićem. Soptu je još prije četiri godine iz aktivne politike eliminirao tadašnji visoki predstavnik u BiH Wolfgang Petritsch i on se na sve načine pokušao domoći mjesta na listi za dijasporu koja bi mu osigurala politički povratak. Kada je to saznao, Sanader je uložio veto na bilo kakvu mogućnost Soptina angažmana, a što misli o degradiranom HVO-vcu potvrdio je nedavni bizarni događaj iz središnjice HDZ-a. Poslije izborne pobjede Sanader je svom tjelohranitelju Stipi Čačiji naredio da u stranačke prostorije ne pušta ni jednog pripadnika hercegbosanske grupacije. Jednog dana u stranku na Trgu žrtava fašizma ušao je Sopta i već se počeo penjati na gornje katove gdje je Sanaderov ured kada ga je Čačija zaustavio i potjerao van. Nisu navodno pomogla ni Soptina uvjeravanja da je došao čestitati na izbornoj pobjedi, ali ni prijetnje upućene tjelohranitelju, i naposljetku je morao napustiti središnjicu.

Ignoriran je i Željko Glasnović, jedan od najpoznatijih hercegovačkih generala, nekadašnji pripadnik Legije stranaca za koga se također vjerovalo da bi se mogao naći na HDZ-ovoj iseljeničkoj listi. Kada je u Zagrebu odbačena najava njegove kandidature, Glasnović se priklonio Ćesiću Rojsu i postao predvodnik tzv. generalske liste. Na njoj se trebao naći i Sopta, ali je odustao, vjerojatno vjerujući da će ga distanciranje od generala HVO-a dovesti u Sanaderovu blizinu. Nije uspio, čak ni doslovno. Međutim, ni Sanader se u dominantno hrvatskoj regiji kakva je Hercegovina ne može osjećati kao neupitni pobjednik. Za HDZ je u dijaspori glasovalo nešto više od 40.000 birača i osvojena su sva četiri mandata, međutim u Hercegovini je slika poprilično drukčija. I tu je Sanader pojedinačno uzeo najviše glasova, nešto više od 15.000, no snažnu podršku dobili su Pašalić i Miroslav Tuđman te Ćesić Rojs, sveukupno dobivši 10.000 glasova. Premda im to nije osiguralo ni jedan jedini saborski mandat, rezultati su pokazali snažno raslojavanje među tamošnjim Hrvatima od kojih se gotovo polovica priklonila ekstremistima kao što su Pašalić i Ćesić.

Do sada je HDZ bez problema u ovom kraju osvajao golemu većinu glasova, a radikalne pravaške i demokršćanske strančice koje su promovirale neoustašku ideologiju bile su marginalne. Sada je Sanader glasove razočaranih Hrvata prepustio svojim konkurentima i tako se, ponajprije u međunarodnim krugovima, predstavio kao zagovornik dobrih odnosa Hrvatske i BiH bez intervencija u unutrašnje prilike. Dakako pod uvjetom da ga u tome ne kompromitiraju “liberalni” kadrovi koje je stavio na iseljeničku listu. Kada se pogleda o kome je riječ, vidi se da će čelnik HDZ-a teško moći obraniti tezu da se pod njegovim vodstvom stranka bitno promijenila. Krešimir Čosić bio je jedan od najpovjerljivijih Šuškovih pomoćnika kad je Ministarstvo obrane bilo aktivno angažirano u hrvatsko-muslimanskom sukobu. Zdenka Babić-Petričević spada u najgori dio hadezeovskih radikala u posljednjih 13 godina, a kao konzulica predstavljala je Hrvatsku u Stuttgartu unatoč samo srednjoj stručnoj spremi. Posljednji s liste, Ivan Bagarić, general je saniteta HVO-a, a o njegovim političkim stajalištima govori podatak da je još nekoliko dana prije zaključenja lista govorio kako će biti jedan od nositelja Pašalićeve liste. S njima ili bez njih Sanader je odlučio napraviti najveći mogući odmak od predstavnika radikalne struje među Hrvatima u BiH. Zbog glasova koje mu osiguravaju u prvom redu birači u Hercegovini, sasvim sigurno mu ne pada na um ukinuti listu za dijasporu ili se prestati javno predstavljati kao nasljednik političkih stajališta Franje Tuđmana, ali sigurno neće slijediti njegovu ideju o “podebljavanju” hrvatskih granica. Koliko god to zvučalo paradoksalno, možda ispadne da od bilo kakvih pretenzija prema susjednoj državi definitivan otklon naprave upravo Tuđmanovi stranački nasljednici.