Objavljeno u Nacionalu br. 421, 2003-12-09

 

PRVI SKANDAL NOVE HDZ-ove VLASTI

Vraća li Žužul Rivkina, krivca za slučaj Gotovina

Američki odvjetnik David Rivkin svojim je postupcima pred Haaškim sudom jednom već bio doveo Hrvatsku na rub sankcija

Rivkin je za Tuđmanove vladavine bio angažiran na temelju osobnih kontakata i dogovora, a političku mu je podršku pružao Ivić Pašalić, tada savjetnik u Uredu predsjednika RH za unutarnju sigurnost.Rivkin je za Tuđmanove vladavine bio angažiran na temelju osobnih kontakata i dogovora, a političku mu je podršku pružao Ivić Pašalić, tada savjetnik u Uredu predsjednika RH za unutarnju sigurnost.Vraća se David Rivkin, američki odvjetnik koji je 1999. Hrvatsku doveo na rub međunarodnih sankcija. Obnovu aranžmana ugovorio je Miomir Žužul prošlog tjedna u SAD-u, HDZ-ov ministar vanjskih poslova u neverificiranoj vladi Ive Sanadera. Rivkin je za Tuđmanove vladavine bio angažiran na temelju osobnih kontakata i dogovora. Političku mu je podršku pružao Ivić Pašalić, tada savjetnik u Uredu predsjednika RH za unutarnju sigurnost, a glavni je posrednik bila potpredsjednica Vlade Ljerka Mintas-Hodak.

Od svega je toga jedino Rivkin profitirao, inkasiravši desetak milijuna dolara provodeći HDZ-ovsku izolacionističku politiku. Prema ugovoru koji je nekadašnja HDZ-ova vlada sklopila s Rivkinom 24. travnja 1997., američki se odvjetnik obvezao da će osporiti nadležnost Haaškog suda nad operacijama Hrvatske vojske, da će prijaviti haašku tužiteljicu za zloupotrebu ovlasti i kršenje suvereniteta neovisne Hrvatske te ishoditi promjenu Statuta Međunarodnog kaznenog suda političkim lobiranjem u SAD-u, Rusiji i Kini. Tuđman, koji je obožavao grandiozne političke planove, dao je svoj osobni blagoslov Rivkinovu nacrtu hrvatsko-haaških odnosa. Između 1997. i 2000. Rivkin je u ime paušalnih honorara inkasirao 4,5 milijuna dolara hrvatskog proračunskog novca. Tomu je valjalo pribrojiti putne troškove, telefonske račune, obračun satnica za svaki susret s hrvatskim političarima i hrvatskim ambasadorima, dnevnice, avionske karte između raznih gradova američkog kontinenta i Europe. Prema procjenama znalaca, trošak njegovih iskazanih i neiskazanih usluga dosegnuo je možda i 10 milijuna dolara.

Ipak, haaški se statut nije promijenio, Haag je i dalje ostao međunarodna pravna instanca koja sudi pripadnicima Hrvatske vojske za zločine u Domovinskom ratu. Zbog odugovlačenja s izručenjem Mladena Naletilića Tute Hrvatska je 1999. prijavljena Vijeću sigurnosti UN-a za kršenje svojih međunarodnih obveza. U skladu s Rivkinovim nacrtom, Naletilić je proglašen smrtno bolesnim i nesposobnim za putovanje u haaški zatvor Scheveningen. Izručen je, munjevitom brzinom i u dobroj tjelesnoj kondiciji, tek kad je postalo jasno da Hrvatskoj ozbiljno prijeti odluka UN-a o gospodarskim sankcijama.

Potom se, kao novi Rivkinov proizvod, pojavila i optužnica protiv Ante Gotovine. Prema Rivkinovu naputku, tadašnja HDZ-ova vlada zabranila je Gotovini susret s haaškim istražiteljima 1998. Zajedno s Markicom Rebićem, tada predsjednikovim obavještajnim savjetnikom, Rivkin je Tuđmana uspio uvjeriti da svaki haaški kontakt s bilo kojim hrvatskim generalom – osobito s Gotovinom, jednim od zapovjednika operacije “Oluja” – vodi prema njegovoj vlastitoj optužnici vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga. Ponešto kao disciplinirani vojnik koji se pokorava naredbama civilnih autoriteta, ponešto iz vlastitog uvjerenja desničara, Gotovina se doista nije sastao s haaškim istražiteljima u fazi istrage i zato nije dobio šansu da objasni svoje nadležnosti u završnim operacijama Domovinskog rata. U Haagu je optužen za ratne zločine Hrvatske vojske, a da nitko nije čuo i njegovu stranu.

Žužulov dogovor s Rivkinom o obnovi nekadašnjeg ugovora o njegovim pravničko-političkim uslugama znači još nešto: aktivira se stara hrvatska tužba pred haaškim Međunarodnim sudom pravde protiv donedavne Jugoslavije – danas Srbije i Crne Gore – čiji je smisao naplata ratne štete.

Ta tužba još jače proturječi zdravom razumu. U svojim predstavkama Međunarodnom kaznenom tribunalu Rivkin je, naime, tvrdio kako je “Oluja”, zajedno sa svim obrambenim operacijama Domovinskog rata, bila tek završna sekvenca u internom, neoružanom sukobu, odnosno građanskom ratu na hrvatskom teritoriju. U njegovoj tužbi, kojom u ime Hrvatske pred Međunarodnim sudom pravde zahtijeva ratnu odštetu, kaže se da je Domovinski rat ipak bio međunarodni sukob i da je Hrvatska sudjelovala u međunarodnom oružanom sukobu s Jugoslavijom. Valjda i sam svjestan u kakve je proturječnosti zapleo svoje velike planove, Rivkin je imao običaj objašnjavati da je tužba protiv Jugoslavije pred Sudom pravde odličan argument pred Haaškim sudom za zamrzavanje svih procesa protiv hrvatskih generala. Poznate činjenice svjedoče drukčije: u formalnopravnoj argumentaciji slučajeva i procedure dvaju međunarodnih sudova jedan sud s drugim nema nikakve veze. Hrvatska je odustala od svih akcija vezanih uz Sud pravde nakon HDZ-ova izbornog poraza u siječnju 2000. Tada nova koalicijska vlada esdepeovca Račana uvažila je mišljene domaćih pravnih eksperata da je riječ o nepotrebnom rasipanju vremena i novca. Rivkinu su, uz punomoć pred Sudom pravde, otkazane i sve ostale pravničko-lobističke usluge vezane uz Međunarodni kazneni sud u Haagu. Istom odlukom generalno je odbačen Rivkinov koncept zaoštravanja hrvatsko-haaških odnosa, kojim je trebalo odgađati izručenja, dok njegova strategija ne urodi obećanim haaškim slomom.

Veliki obrat Račanove haaške politike donio je obustavu istrage protiv Petra Stipetića, bivšeg načelnika Glavnog stožera HV-a, te izmjenu optužnice i obranu sa slobode Rahima Ademija. Tako je u četverogodišnjem razdoblju Rivkinove odsutnosti, odugovlačenja, taktiziranja i protutužbi – i to za neopisivo manje novca – Račanova vlada postigla ono čemu se Tuđman nikada nije mogao nadati. Iz skrivenih HDZ-ovih arhiva izvukla je i dokumente koje je haaški optuženik Tihomir Blaškić uzalud tražio godinama, tvrdeći da mogu pomoći njegovoj obrani. David Rivkin pojavio se u Hrvatskoj 1997., kad je Haaški tribunal izdao sub poenu, nalog pod prijetnjom kazne kojim je traženo da se u svojstvu svjedoka pred sudskim vijećem pojavi tadašnji ministar obrane Gojko Šušak i dostavi dokumentaciju o hrvatskoj ratnoj nazočnosti u susjednoj Bosni i Hercegovini. Budući da je sub poena institut anglosaksonskog prava, Miomir Žužul, tadašnji veleposlanik u SAD-u, predložio je Tuđmanu da angažira američku odvjetničku tvrtku, i to sasvim određenu – Hunton & Williams – koja je i prije bila na platnoj listi hrvatskog proračuna. Njezini zaposlenici, uključujući Rivkina, lobirali su, navodno, među najutjecajnijim američkim političarima da pripreme teren za Tuđmanov nikad realizirani državnički sastanak s tadašnjim predsjednikom Billom Clintonom.

Rivkin je, međutim, ostao zastupnik Hrvatske i nakon što je sub poena riješena povoljno za RH. Tuđmanu, opsjednutom svjetskim urotama, pričinilo se da je Rivkin paravan nekog svjetskog lobija koji podržava njegovu dvostruku politiku – jednu za deklarativnu međunarodnu javnost, drugu za njene nejavne želje – shvaćajući Hrvatsku kao posljednji bedem pred muslimanskom najezdom na zapadnjačku, kršćansku civilizaciju. U svakom slučaju, Rivkin je doista neko vrijeme bio poslovni savjetnik aktualnog republikanskog predsjednika Georgea Busha, sa sličnom projekcijom svijeta. Ipak, prije nego što je zgrabio Hrvatsku kao životnog klijenta, Rivkin se uglavnom izvještio u pravnim zavrzlamama oko plinofikacije, naftovoda i s tim u vezi ekoloških sporova.

U hipu prihvativši Tuđmanovu retoriku o međunarodnoj “kriminalizaciji” hrvatske državne politike, Haaškom sudu kao političkom sudištu, Rivkin je faktički postao paralelna instanca Ministarstva vanjskih poslova, s apsolutnim monopolom na haaške teme, kao ključem hrvatskog međunarodnog statusa. Što je bilo više natezanja s Haagom, Rivkin je obračunavao veću satnicu koja se Tuđmanu činila nebitnom, jer su je plaćali hrvatski porezni obveznici. Drugih rezultata, korisnih za haaške optuženike i samu Hrvatsku, naočigled Sanadera i naočigled Žužula, nije bilo.
Zato će biti više nego zanimljivo kad se jednoga dana otkrije kakve to dugove Rivkinu vraćaju HDZ-ov premijer, njegov ministar vanjskih poslova i drugi put vladajući HDZ. A javnost će i to doznati kad-tad, kao što je dobila na uvid tajni ugovor, tajne memorandume i tajne fakture iz prijašnjeg razdoblja Rivkinova angažmana.

Žužul: “Ništa nisam dogovorio s Davidom Rivkinom”

U izjavi za Nacional koju je dao pred samo zaključenje lista, Žužul je potvrdio da se susreo sa svojim prijateljem Davidom Rivkinom, ali je isto tako zanijekao bilo kakav dogovor. – “Nisam vodio razgovore ni o kakvom konkretnom angažmanu Davida Rivkina niti bilo koje američke odvjetničke firme u vezi sa zastupanjem Hrvatske u Haagu. Gospodina Rivkina poznajem kao dobrog i sposobnog odvjetnika koji radi za vrlo uglednu odvjetničku kuću. O njegovom radu i općenito o zastupanju Hrvatske pred Haaškim tribunalom iznesen je cijeli niz krivih informacija i u javnosti je često puta stvorena pogrešna slika. Mislim da bi bio dobro da se to jednom ozbiljno razjasni. U ovome trenutku mi u HDZ-u niti smo razmatrali a kamoli odlučivali o angažiranju bilo koga. Kad dobijemo u potpunosti informacije o trenutnim i budućim odnosima s Haaškim tribunalom donijet ćemo odluku da li nam je potrebna pravnička pomoć, koje vrste i tko je može najbolje pružiti.”

Na Ljerku Mintas-Hodak bilo je upućeno dvije trećine memoranduma koje je od 1997. do 1999. Rivkin slao izvještavajući o obavljenom poslu. Ivić Pašalić, posebni savjetnik za unutamju sigurnost u Uredu predsjednika, dobio je 15 takvih memoranduma. Odvjetničkoj tvrtki Hunton & Williams za zastupanje RH pred haaškim sudovima isplaćeno je 1997. 905.566,61 dolara, 1998. još 2.210.245,87 dolara, 1999. 3.392.598,34 dolara, a u siječnju 2000. 212.706,02 dolara – ukupno 6.721.116,84 američkih dolara. Kada je Rivkin 1999. prešao u tvrtku Baker & Hostetler, RH im je isplatila 131.937,15 dolara 2. veljače 2000., nakon čega je Rivkin ispostavio još dva računa u ukupnom iznosu od 759.996,24 dolara.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika