“Po svoj prilici ćemo i ostaviti kosti ovdje, ali vi s time nećete spriječiti komunizam!” – povijesna je rečenica koju je Andrija Hebrang, otac istoimenog sina, ujesen 1929. izgovorio stanovitom Petroviću, pomoćniku upravitelja kaznionice u Srijemskoj Mitrovici. Osamdesetak godina kasnije, u svibnju 2011., Andrija Hebrang, sin istoimenog oca, poručio je na Bleiburškom polju, na komemoraciji za žrtve komunističkih zločina: “Priznajte zločine svojih otaca i pokajte se za njih!”. Znamo li da je Hebrang (otac) kasnije bio najuspješniji organizator partizanskog otpora na području cijele Jugoslavije i jedan od utemeljitelja ZAVNOH-ovske Federalne države Hrvatske u kojoj je, uz ostalo, zagovarao ravnopravnost latinice i ćirilice, da je bio Titov ministar industrije i štošta još, te da je 1948. mučki likvidiran pod bizarnom optužbom da je i staljinist i nacionalist, jasno nam je, zar ne, na čije je očeve i njihove grijehe ponajprije mislio Hebrang (sin) u svojem govoru prošle subote: na očeve svih triju dosadašnjih hrvatskih predsjednika, potom i na prvog među samim tim predsjednicima (oca Nevenke, Miroslava i Stjepana), te tko zna na kojeg još sina ili kćer koji bi, eto, danas trebali Andriji Hebrangu (sinu) priznavati i okajavati neosporno jezive zločine svojih otaca iz vremena kad je na čelu partizanskog pokreta u Hrvatskoj, odnosno Centralnoga komiteta Komunističke partije Hrvatske, bio Andrija Hebrang (otac).

Nije lak Andrijin (sinov) križ. Zagrebačka ulica koja nosi njegovo ime (zapravo očevo, što je još teže) uvire u jedan od tri najljepša trga glavnoga grada – Trg maršala Tita, trg očevog bezdušno ljubomornog egzekutora. Da je po Andriji (sinu), taj bi trg već od sutra nosio ime štapskoga ćate i najmlađega generala u armiji istoga toga Tita, ponosnog nositelja crvene zvijezde na titovki, predsjednika FK “Partizan” i Republike Hrvatske, čovjeka u kojem je, prema vlastitom priznanju, naš Andrija (sin) našao drugog oca (Franju, ne Andriju).

Za nevolju, kad bi se to preimenovanje i dogodilo, trg bi ponio ime čovjeka bez čijeg odobrenja ništa takvo ne bi ni bilo moguće: Franjo Tuđman je, naime, dopustio da se ime dvojice komunističkih terorista i zločinaca (braće Kavurić) makne iz te ulice i zamijeni imenom njihova šefa, zapovjednika i partijskog sekretara, neprijepornog hrvatskog hrvatskog domoljuba i ratnoga sekretara CK KPH, Andrije Hebranga (oca). Ali, u deset godina svoje vladavine najmlađi general JNA, predsjednik FK “Partizan” i Republike Hrvatske te drugi otac Andrije Hebranga (sina) nijednom nije niti pokušao – uza sve one nakaradne igrarije s hrvatskim mučenicima i vladarima i tko zna kime – promijeniti ime Trga maršala Tita u neko drugo. Bilo bi zanimljivo doznati je li njega, Franju Tuđmana, kao svoga zamjenskog oca, Andrija Hebrang (sin) ikad zapitao zašto je Andriji Hebrangu (ocu) od svih ulica u centru Zagreba 1990. namijenio baš onu koja, tako nepopravljivo jednosmjerna, završava upravo na trgu što toliko uporno nosi ime opskurnog ubojice koji je plesao s mladom Elizabetom Drugom i, kako tvrde neki, ševio čak i (još mladu!) Sofiju Loren? Težak je, velim, križ Andrije Hebranga (sina), a put mu je još teži i tegobniji. Primijetio je u svome govoru na Bleiburškom polju da nitko u medijima nije primijetio nedavno saborsko usvajanje Zakona o pronalaženju, obilježavanju i održavanju grobova žrtava komunističkih zločina nakon Drugog svjetskog rata, ali je zaboravio primijetiti da je isto tako u medijima neprimijećena ostala i 67. obljetnica Trećeg zasjedanja Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (Topusko, 8. i 9. svibnja 1944.) na kojem je Andrija Hebrang (otac) imao i više no zapaženu ulogu... Plasirao je Andrija Hebrang (sin) u istom tom govoru i dvije revolucionarne teorije (dobivene, vjerojatno, uz pomoć sofisticiranih dijagnostičkih uređaja japanske proizvodnje) o statusu ustaša i domobrana koji su bježali predati se licemjernim Britancima: prva teorija kaže da su oni bili pripadnici Hrvatske vojske (zanimljivo, Glavni se stožer i MORH, pa ni vrhovni zapovjednik HV-a, još nisu oglasili glede te revizionističke objede govornika!) a druga bi htjela reći da su, tek što su predali puške, pištolje i metke, svi ti ustaše i domobrani, do jučer službeni globalni neprijatelji istih tih Britanaca i mnogih drugih nacija, učas postali – civili!

I ne samo civili, nego većinom djeca, žene i starci! U slapu biserja što ga je Andrija Hebrang (sin) prosuo na 66. obljetnici bleiburškog ratnog zločina sasvim je nezapaženo prošla jedna njegova rečenica, možda i jedina suvisla, ona u kojoj se zapitao: ako su sami Tito i Ranković govorili o 200 do 500 tisuća likvidiranih – koliko je onda bilo likvidatora?! Zasjenjeno tragikomičnim govornikovim akrobacijama, to je pitanje, premda suvislije i značajnije od svega izgovorenog, prhnulo u kristalno svibanjsko nebo i nestalo kao da nikad nije ni postavljeno. I ostat će gore dovijeka, sve dok Bleiburg bude ekskluzivna pozornica za pokazivanje desnih bicepsa. A bit će to sve dok ljevica bude šutjela kao da ima neke veze s time, ili se kukavički skrivala iza mesićevskog “pa šta?!” stava o ratnim zločincima iz 1945. Teški su, ponavljam, i križ i put Andrije Hebranga (sina). Ali, ni naši nisu bitno lakši. “Saka hiža nosi križa”, govorila je moja baka, pa mi se nekako čini da bi bilo u redu kad bi – uz naše puno razumijevanje i iskreni respekt prema njemu! – dr. Andrija Hebrang svoj križ napokon krenuo nositi sam, umjesto da ga, kao zadnjih dvadesetak godina, prebacuje na križa cijele jedne nacije.