Objavljeno u Nacionalu br. 809, 2011-05-17

Autor: Dean Sinovčić

Ekskluzivno iz Cannesa

'Mladost i smrt moje su najveće fascinacije'

Američki redatelj, scenarist, glazbenik, fotograf i pisac Gus Van Sant progovara o svom novome filmu 'Restless', serijalu Boss, o tome zašto ga najviše fasciniraju kontrasti te nalazi li nadahnuće u stvarnome životu ( razgovarao dean sinovčić

Osim
režijom
Van Sant se bavi i
pisanjem, glazbom,
slikarstvom i fotografijom.
U Cannesu smo ga susreli
u uobičajenom izdanju
– pomalo smrknutog,
priča sporo ali temeljito
te ne propušta priliku
da spomene ono što
je oduvijek znao - da je
homoseksualacOsim režijom Van Sant se bavi i pisanjem, glazbom, slikarstvom i fotografijom. U Cannesu smo ga susreli u uobičajenom izdanju – pomalo smrknutog, priča sporo ali temeljito te ne propušta priliku da spomene ono što je oduvijek znao - da je homoseksualacProšlog je tjedna na filmskom festivalu u Cannesu svoj novi film “Restless” premijerno prikazao 58-godišnji Gus Van Sant, jedan od najznačajnijih filmskih redatelja u posljednjih 20 godina. Nakon što je prije tri godine režirao film “Milk” za koji je Sean Penn dobio Oscara za najbolju glavnu ulogu, Dustin Lance Black za najbolji scenarij te imao još šest nominacija za Oscara, ovim filmom Van Sant se vratio temi kojom se bavio cijelog proteklog desetljeća, a to su neobični životi neobičnih tinejdžera. U njemu Henry Hopper, inače sin Dennisa Hoppera, glumi Enocha, mladića koji pohodi pogrebe nepoznatih ljudi te tamo upoznaje djevojku (Mia Wasikowska) koja radi isto, ali koja ima tumor na mozgu i još samo tri mjeseca života. Njih dvoje se zaljubljuju, a društvo im pravi Hiroshi, koji je zapravo duh japanskog pilota poginulog u Drugom svjetskom ratu.


Svoj prvi uspjeh Van Sant je postigao filmom “Drugstore Cowboy” 1989. godine, da bi dvije godine kasnije režirao “My Own Private Idaho” s Keanuom Reevesom i Riverom Phoenixom. Nakon što je 1995. režirao film “To Die For” s Nicole Kidman, dvije godine kasnije ulazi u prvu ligu redatelja s filmom “Good Will Hunting” za koji su Matt Damon i Ben Affleck dobili Oscara za najbolji scenarij, a Van Sant je bio nominiran za najboljeg redatelja. Taj uspjeh omogućio mu je eksperiment, remake filma “Psycho” Alfreda Hitchcocka koji je napravio kopirajući svaku scenu iz originala. Vratio se s filmom “Finding Forrester” sa Seanom Conneryjem iz 2000. godine, nakon čega ulazi u fazu koja je nazvana Trilogija smrti s filmovima “Gerry”, “Elephant”, za koji je dobio Zlatnu palmu u Cannesu 2005. godine, i “Last Days”. Osim režijom, Van Sant se bavi i pisanjem, glazbom, slikarstvom i fotografijom. U Cannesu smo ga susreli u uobičajenom izdanju – pomalo smrknut, priča sporo, ali temeljito te ni ovog puta nije propustio priliku da spomene ono što je oduvijek znano, a to je da je homoseksualac.

NACIONAL: Kako to da ste se filmom "Restless" vratili svojoj omiljenoj temi iz prošlog desetljeća, a to su životi ne tako običnih tinejdžera?
- Mislim da bi se oni mogli svrstati u obične tinejdžere koji se suočavaju sa životnim problemima. Takvi su i moji prethodni filmovi koje spominjete, takav je i "Restless", s time da moji tinejdžeri prolaze kroz čudne situacije u svojim životima. Evo, dva moja glavna lika iz filma "Restless" sigurno su prije tri godine bila savršeno normalni tinejdžeri, ali kada su ušli u najnezgodnije godine, kada su imali 16 ili 17, jedan je saznao da su mu roditelji poginuli, a drugi da ima tumor na mozgu.

NACIONAL: Kao i u mnogim drugim vašim filmovima, radnja se odvija u malom gradu. Zašto uvijek birate takve gradiće?
- Zato što sam i sam odrastao u gradiću od 15 tisuća stanovnika u blizini New Yorka. Jason Lew, scenarist filma "Restless", također dolazi iz sveučilišnoga gradića. Kada živite u takvom gradiću, imate obilje slobodnog vremena, lutate naokolo kao što to rade likovi u nekim od mojih filmova. Klincima u Americi kao da nije dopušteno odrasti, ne smiju piti alkohol prije 21. godine, što je u Europi dopušteno, ne smiju izlaziti na mjesta gdje mogu odrasli, tako da oni stvaraju neka svoja okupljališta. Tamo se okupljaju oni između 15. i 20. godine koji ne znaju što da rade, a najčešće se voze na skateboardima i zabavljaju se pored dućana koji rade cijelu noć. To rade jer ne smiju biti poput drugih, odraslih ljudi. Ja nisam bio poput njih jer sam se već tada bavio umjetnošću, bio sam slikar. Na taj sam se način odvojio od njih. Učinio sam to jer se nisam mogao prilagoditi njihovu načinu života, koji je meni bio čudan. Možda mi je njihov stil života bio čudan jer sam ja homoseksualac. Sjećam se da me jedan prijatelj znao zvati da im se pridružim dok se oni zabavljaju u šoping centru, a ja sam smišljao razne isprike, najčešće sam govorio da sam bolestan samo da bih se držao na distanci i posvetio se svom slikanju.

NACIONAL: Jesu li slikari kasnije utjecali na vaš filmski rad?
- Ne bih rekao, na mene su više utjecali fotografi, posebno William Eggleston, njegov rad je fascinantan. U nekoliko svojih filmova dao sam mu male uloge, pa i u filmu "Restless". On je moj vizualni mentor. Tu je i utjecaj drugog fotografa Fredericka Wiesemana, ali i još nekih.

NACIONAL: Spisateljski, navodili ste utjecaj beat generacije na vaš rad. Tko je još utjecao na vas osim spomenutih fotografa i autora beat generacije?
- Na mene je iznimno utjecala grupa Merry Pranksters koju je šezedestih godina prošlog stoljeća predvodio pisac Ken Kesey. Tu su i The Beatlesi, Samuel Beckett. Znate, kako je Kurt Cobain svojedobno rekao, "sve na B", a onda sam shvatio da je to točno jer su na mene utjecali i William Burroughs i Bela Tarr.

NACIONAL: Gledajući vaš novi film "Restless", očigledno je da vas i dalje zanima povezanost mladosti i smrti.
- U mojim filmovima to su dvije odvojene priče, smrt i mladost, ali ne želim ih nužno kombinirati, već ih koristim kao kontrast života. To je kao da slikar nacrta vrlo mračnu sliku, ali želi da mu jedan dio te slike bude svjetliji kako bi time istaknuo da je ostatak slike mračan. Bez te svjetlosti ta slika izgleda sivo, a ne mračno. Smrt u mojim filmovima funkcionira na taj način dok je mladost platforma, početak odakle počinjem pričati priču. Svaki filmski autor ima svoju platformu, imao ju je John Ford kada je režirao westerne, neki redatelji koriste svemir kao platformu za svoje priče, dok ja gravitiram drugim arenama. Možda pritom kao platformu koristim vlastitu mladost i ono čega se prisjećam iz vlastite mladosti, to je za mene žanr. Pored toga, kada si mlad, iskušavaš mnogo toga važnog prvi put u životu, prvi se put zaljubljuješ, prvi put čuješ neku popularnu pjesmu, prvi put saznaješ da je netko umro, sve je to novo. Znači, to je također materijal za pričanje priča.

NACIONAL: Zašto smrt kao kontrast, a ne nešto drugo?
- Zato što je život najčešća tema filmova, a smrt je najveći kontrast životu. Ja uvijek tražim kontrast. Kada bih snimao film o nekoj bici, oni koji bi preživjeli bili bi kontrast onima koji su umrli u bici. To je, jednostavno, moj pogled.

NACIONAL: Tako je, očigledno, nastala i vaša "trilogija smrti", filmovi "Gerry", "Elephant" i "Last Days".
- Da, to su filmovi u kojima se na poseban način bavim smrću, jer u njima do smrti dolazi na različite načine. U prvom smrt izaziva netko koga znate, u drugom smrt izaziva neznanac, a u trećem dolazi do samoubojstva. Ujedno sam u tim filmovima istraživao što prethodi ubojstvima, ponašao sam se poput novinara. Znate, u tjednu kada se 1999. godine dogodio masakr u srednjoj školi Columbine, mnogi, ako ne i svi, listovi imali su taj događaj kao vijest na naslovnicama. Novine su se time bavile, ali ni jedan film ili televizijska serija nije se pozabavila istom temom. Ispada da je filmska drama postala zabava, a novinarstvo je postalo sociološka znanost. Za mene je to bilo vrlo čudno jer sam mislio da filmska drama treba biti investigativna, a novinarstvo postaje sve zabavnije. Zato sam snimio film "Elephant" koji se bavi tim masakrom. Za ostala dva filma povod je bio sličan. "Gerry" je obrađivao slučaj, odnosno pitanje zašto je jedan mladić ubio drugog, svog najboljeg prijatelja, dok se film "Last Days" bavio samoubojstvom Kurta Cobaina, što je također bila velika novinska priča. Ta tri filma imala su inspiraciju u novinskim člancima jer je Pulitzerova nagrada rezervirana za novinarstvo, a film je zadužen za zabavljanje ljudi. Nažalost, ja bih volio da su se ti filmovi pojavili istog mjeseca kada su se zbili ti događaji, ali to nije bilo moguće. Primjerice, kada se dogodio masakr u Columbineu, televizijskim producentima i vlasnicima TV kuća predložio sam da odmah snimimo film o tome, ali oni su imali svojih problema jer se u to vrijeme sastajala Clintonova administracija i bavila se nasiljem na televiziji kao rezultatom masakra u Columbineu. Bojali su se da će izgubiti mogućnost snimanja policijskih i sličnih serija, tako da nisu željeli realizirati moju ideju da ne bi dodatno provocirali. Zato je moj film "Elephant" snimljen tek nekoliko godina kasnije. Sjećam se da su ljudi iz TV kuće HBO bili zaintrigirani mojom idejom, ali je nisu prihvatili u to vrijeme kada se dogodio masakr.
GUS VAN SANT s Henryjem Hopperom i Miom
Wasikowskom, glavnim glumcima njegova najnovijeg
filma 'Restless' koji je premijeru imao u CannesuGUS VAN SANT s Henryjem Hopperom i Miom Wasikowskom, glavnim glumcima njegova najnovijeg filma 'Restless' koji je premijeru imao u Cannesu

NACIONAL: Nakon filma "Elephant", 2007. godine dogodio se novi masakr, onaj na fakultetu Virginia tech, kada su neki mediji za to optuživali vas i vaš film.
- To je bila samo jedna od teorija koje su se se pojavile. Druga teorija, koja je bila bitnija, bilo je uzimanje lijekova među studentima, o čemu su pisali New York Times i drugi magazini. Mladić rođen u Južnoj Koreji koji je to napravio imao je brojnih problema, ali ga se ne može uspoređivati s drugim ubojicama jer je bio drugačiji od njih. Na kraju je "pukao", ali što uopće znači riječ "pukao"? To je teško definirati, ali mislim da to znači da je negdje otišao, da se mentalno pogubio. Mislim da su lijekovi koje je uzimao direktno povezani s tim i da su lijekovi preuzeli kontrolu nad njegovim umom..

NACIONAL: Koliko je na vaše filmove iz prošlog desetljeća, gdje se pretežno bavite tinejdžerima, utjecao mađarski redatelj Bela Tarr?
- Prvi film Bele Tarra koji sam gledao bio je "Satantango" iz 1994. godine, a nakon toga sam vidio mnoge njegove starije filmove. "Satantango" je iznimno utjecao na mene, inspirirao me te sam ubrzo nakon gledanja tog filma, 2001. godine, počeo snimati film "Gerry" koristeći isti stil koji je koristio Bela Tarr. Isprva, mislio sam da će film "Gerry" snimati u stilu Johna Cassavetesa, gdje će biti puno razgovora između glavnih likova. No kako nije bilo puno razgovora, odlučio sam se za nešto drugo, za stil Bele Tarra. Kada sam završio film "Gerry", odlučio sam nastaviti u istom stilu, tako da su moji sljedeći filmovi "Elephant" i "Last Days" nastavak tog stila. Definitivno, Bela Tarr je jako utjecao na mene.

NACIONAL: Postoje li neki drugi događaji koji bi vas inspirirali, a da pritom uključuju smrt i mladost, poput rata u Iraku?
- Svakog se dana događa nešto što bi mogla biti tema filma, neke medijske senzacije koje uključuju mlade ljude i njihovu smrt. Mene privlači medijski cirkus, ali mene zanima i što se događa sa mnom. Osjećam da bih mogao pridonijeti objašnjenju raznih situacija, pomoći ljudima da kroz moje filmove još jednom analiziraju događaje i zaključe što je dovelo do ubojstava. Primjerice, do masakra u Columbineu dovela je mogućnost nabave oružja preko interneta, bullying, alijenacija i školsko nasilje. Kada sam započeo snimati film "Elephant", želio sam se baviti školskim nasiljem, a ne specifično slučajem Columbine, ali bitno je da je publika vidjela film ne kao moj diktat, već kao povod za raspravu.

NACIONAL: Je li snimanje filmova o tinejdžerima za vas sve teže jer ste sve stariji i stariji?
- Teže mi je kada se bavim grupom tinejdžera čiju specifičnu estetiku ne razumijem, što mi se dogodilo na snimanju filma "Paranoid Park" prije pet godina, gdje su glavni likovi tinejdžeri na skateboardima. Ja ih mogu razumjeti, ali teško mi je prodrijeti u samu bit, kamo bih sigurno mogao prodrijeti da sam mlađi. No to je ujedno i izazov za mene.

NACIONAL: Prošle su 22 godine otkada ste postigli veliki uspjeh sa svojim drugim filmom "Drugstore Cowboy" i otada ste jedan od najznačajnijih nezavisnih filmskih autora. Međutim, "Restless" je snimljen za veliku filmsku kompaniju Columbia Pictures. Što se dogodilo s nezavisnim filmom?
- Nezavisni film je nestao. Mislili smo da će nezavisni film pobijediti, ali je sada očigledno da su pobijedili akcijsko-avanturistički filmovi i njihovi autori. Nezavisna scena se mora pregrupirati. Znate, velike filmske kompanije kupile su male nezavisne kompanije, a zatim su ih ugasile. Zato sve treba krenuti iz početka.

NACIONAL: Trenutačno snimate TV seriju "Boss" s Kelseyjem Grammerom u glavnoj ulozi. Kako je do toga došlo?
- Na televiziji se sve snima jako brzo, ali je meni zanimljiva tema serije, gradska politika i gradonačelnik Chicaga, čime sam se već bavio u filmu "Milk", s time da je tada Sean Penn glumio političara iz San Francisca. U seriji se ne bavimo dnevnim problemima gradonačelnika, već se bavimo, recimo to tako, kraljem i njegovim kraljevstvom.

NACIONAL: Unosite li u svoje filmove ikada osobna iskustva?
- Ne, gotovo nikada. U smislu pričanja priče, imam ideje iz svog života, ali moja iskustva sa smrću ne završavaju nužno u mojim filmovima. Prije 14 godina napisao sam knjigu "Pink" u kojoj sam pokušao objasniti svoje ideje i svoje viđenje smrti, pa ako želite saznati nešto više o tome, pročitajte je. Međutim, to nije najbolje napisana knjiga i volio bih je nanovo napisati. Mislim da ljudska percepcija stavlja puno stvari pred nas, dok smrt stavlja izvan konteksta. Mi smo opsjednuti samima sobom, tako da sami sebi laskamo. Laskamo sebi kada nešto dobro napravimo, ali ne shvaćamo kada drugi ljudi nešto naprave niti im zbog toga laskamo. Ono što ne razumijemo, smatramo nebitnim, ono što razumijemo i racionaliziramo, to je bitno.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika