S obzirom na kutjevačke gubitke od 58 milijuna kuna u 2002., boljeg kandidata od Moralića hrvatska država vjerojatno više nikada neće pronaći.Enver Moralić, njemački biznismen bosanskog porijekla, napokon je postao većinski vlasnik PPK Kutjevo. Državi je 76,01 posto dionica platio 10.010.000 kuna, samo 10.000 kuna više od ponude riječke Vinove, svog jedinog konkurenta. Definitivna odluka o kupcu donijeta je prošloga utorka na sjednici Upravnog odbora Hrvatskog fonda za privatizaciju koji se sastao u Lucićevoj ulici, preko puta Filozofskog fakulteta. Prema Nacionalovim saznanjima, presudnu ulogu odigrao je SDP-ovac Dragan Kovačević, koji posljednje četiri godine, vjerojatno uz silne muke, obavlja dužnost predsjednika kutjevačkog Nadzornog odbora. U finalnom činu privatizacijske drame ? koja je trajala od siječnja 2003. – Kovačevićev lobistički angažman bio je naoko jednostavan. Očito savršeno svjestan odnosa frakcijskih snaga u vlastitoj stranci, pobrinuo se da na zakazanu sjednicu Upravnog odbora HFP-a dođu svi predstavnici vladajuće koalicije koja, nakon nedavnih izbora, upravljačke pozicije uskoro prepušta HDZ-u. S obzirom na kutjevačke gubitke od 58 milijuna kuna u 2002., boljeg kandidata od Moralića hrvatska država vjerojatno više nikada neće pronaći.

Moralić je na natječaju pobijedio riječku Vinovu, obećavši 30 novih radnih mjesta, 130 milijuna kn investicija i otplatu svih dugova Zbog iracionalnih razloga Slavko Linić spriječio je Moralića da kupi lanac hrvatske petrokemijske industrije, a smatrao ga je smrtnim neprijateljemIpak, Kovačevićeva misija nije bila laka kako se čini: u uvjetima bliske primopredaje državnih dužnosti, vladari na odlasku koncentrirani su na veće brige od započetih, a nezavršenih privatizacijskih projekata. I tako se Upravni odbor HFP-a našao u punom sastavu, a Slavko Linić, Kovačevićev kolega iz SDP-a, ostao je u manjini. Naime, nastojeći Moralića eliminirati iz igre, Linić je mjesecima ranije blokirao završetak kupoprodajne procedure. Premda je u proteklom političkom ciklusu figurirao kao ponajveći vladin ekspert za gospodarstvo i trgovinu, motivi Linićevog neprijateljstva vrlo su osobne, gotovo intimne naravi. Još prije tri godine Moralić se nudio koalicijskoj vladi Ivice Račana kao kupac petrokemijskog lanca Dine, OKI-ja, Polimera, Adriavila, Polichema koji posljednjih decenija čine veći balast na hrvatskoj ekonomiji. Linić je ignorirao njegove faks poruke, telefonske pozive i molbe za sastanak, da bi ga na kraju proglasio gnjavatorom koji njemu, potpredsjedniku vlade, otima dragocjeno političko vrijeme. Inače vrlo šutljivi i strpljivi bosansko-njemačko biznismen izgubio je živce i uzvratio istom mjerom. U nekoliko izjava za Nacional iz ožujka 2002.optužio je Račanovog ministra da održava tuđmanovsku gospodarsku politiku koja se temeljila na pljački i korupciji.

Moralić je doista znalac hrvatske gospodarske strategije iz proteklih vremena. Uz grčevite otpore tadašnjeg HDZ-ovog režima 1994. uspio je kupiti poljoprivredno dobro Božjakovinu. U tome su mu ključni saveznici bili osiromašeni uposlenici i mali dioničari, predvođeni Anom Bratko, starom Moralićevom znanicom koja u njegovo ime danas i upravlja dugoselskim poljoprivrednim poduzećem. Aktivirajući sve državne mehanizme da zaustave Moralića, tadašnja politička elita HDZ-a slijedila je logiku koja je Hrvatsku dovela do prosjačkog štapa: bolje da Božjakovina nestane s lica zemlje nego da mitsko mjesto hrvatske historiografije – od hrvatskih templara do hrvatskih velmoža ? pripadne Muslimanu iz Kotor Varoši. Bosansku žilavost Moralić je demonstrirao na najzorniji način: u vrhuncu HDZ-ove hajke protiv “balija” postao je ne samo vlasnik Božjakovine u susjedstvu Zagreba, već ju je gospodarski preporodio.

Valja priznati da Linićevo ponašanje nije poput HDZ-ovih političara određeno nacijom ili osviještenom ideologijom. U skladu sa svojim temperamentom koji se protekle četiri godine nerijetko pojavljivao kao krupan nacionalni problem Linić je, kako njegovi suradnici tvrde, postao Moralićev smrtni neprijatelj, duboko uvrijeđen javnom prozivkom u Nacionalu. Na prvom natječaju za prodaju PPK Kutjevo, početkom 2003., Moralić je – kao doslovno jedini zainteresirani kupac – nudio enormnih 61, 5 milijuna kuna. Pošto se ustvrdilo da nema konkurenta, Linić je iznenada obznanio da se uvjeti prodaje mijenjaju jer se iz ponuđenog portfelja dionica mora izdvojiti 18 posto, kao rezervacija za nasljednike obitelji Turković, izvornih vlasnika Kutjeva prije njegove nacionalizacije. Turkovići su, sa svoje strane, prijetili tužbom protiv Hrvatske u Strasbourgu.

Natječaj s naknadnim izmjenama Moralića, navodno, više nije zanimao. Kutjevačka se agonija nastavila, vjerovnici poljoprivrednog kombinata sudskim su putem već zatražili stečaj, a kutjevački radnici, ustrašeni za radna mjesta, blokirali su ceste i demonstrirali protiv potpuno nemoćnih službenika HFP u Lucićevoj ulici? Dio njih animirao je vječni direktor Kutjeva Đuka Šimić, agitirajući protiv svake privatizacije, odnosno za dodatne državne sanacije, koje bi za njega značile produžetak direktorskog mandata. Veći dio radnika solidarizirao se s Moralićem, uspoređujući svoju sudbinu s plaćama svojih klasnih drugova na dugoselskoj Božjakovini. “Stajali su tu ispod prozora i satima urlali da smo svi mi lopovi”, požalit će se Nacionalu službenik HFP-a koji doista nimalo nije kriv za Linićev lik i djelo.

Tako je odlučeno da se još jednom pokuša s prodajom. U rujnu 2003. javila su se četiri kandidata. Dva su otpala u prvom natjecateljskom krugu, da bi u finalnom nadmetanju preostao Moralić i poduzeće Vinova, koje, navodno, pukim slučajem ima jake vlasničko-financijske odnose s Linićevim zavičajnim gradom. Ali ovaj put nitko više nije nudio 61,5 milijuna kuna. Čini se da je Moralić u međuvremenu shvatio kako Kutjevo u zatečenom financijskom stanju ne vrijedi tolike novce. Na posljednjoj, prosinačkoj sjednici Upravnog odbora HFP-a, gdje je kupac napokon izabran, Linić je opet malo rogoborio, pokušavajući dokazati kako je Vinova mnogo unosnija solucija. Na kraju je ipak glasao poput svih nazočnih. Navodno je diskretno upozoren da je svojim zakulisnim manevrima već načinio dovoljno štete SDP-u, Račanu i državi. I doista, zahvaljujući Linićevom zlopamćenju Moralićevih javnih kritika, Hrvatska je sada, u prosincu 2003., zaradila šest puta manje od onoga što je za kutjevački kombinat mogla dobiti u lipnju iste godine. S Turkovićima se moglo naći čak nekoliko varijanti pomirljivih rješenja.

Moralić je proglašen pobjednikom jer je, osim neznatno veće cijene od svoga protukandidata, obećao najmanje 30 novih radnih mjesta u sljedećih godinu dana, dodatna ulaganja od 130 milijuna kuna, otplatu svih kutjevačkih dugova prema državi i službena jamstva jedne inozemne banke. Tako je Hrvatska, u posljednjem mjesecu Linićevog mandata, dobila svog prvog pravog postkomunističkog vlastelina. Božjakovina zaprema 2500 hektara, a kutjevački se kombinat prostire se na 7500 hektara oranica, voćnjaka, lovišta i vinograda. Ne računajući vilu Crnčić u Cavtatu, Moralić je u ovom trenutku i vlasnik četiri prigorska dvorca: Prečec, Štakorovec, Božjakovina i Sv. Jakov. Nije isključeno da polaže vlasnička prava nad dvorecem Kutjevo koji, nakon potpune obnove sredinom devedesetih i nejasnih imovinsko-pravnih zavrzlama, služi kao ladanjske rezidencija Veritas osiguranja. Moralić je prisutan i u susjednoj Sloveniji kao vlasnik i suvlasnik nekoliko poduzeća koje se bave kemijskom industrijom. U Portorožu ima ljetnikovac i privatnu avionsku pistu. Ni braću nije ostavio nezbrinutu. Jedan od njih kupio je, primjerice, lovransku vilu gdje je svojedobno bila smještena lokalna Glazbena akademija, a danas služi za ugošćavanje obiteljskih partnera iz Ukrajine. Drugi brat brine se za mesnice u Cavtatu koje tijekom turističke sezone opskrbljuju dubrovačko područje proizvodima s Božjakovine. Jedan od Moralićev nećaka je direktor zagrebačkog predstavništva njemačkogo Kemokomplexa, smještenog u Novinarskom domu. Najmlađeg brata najurio je, pak, iz svoje dinastičke korporacije šokiran otkrićem da je ljubavnik njegove privatne tajnice.

Ukratko, ni nakon trideset godina života i poslovanja u Njemačkoj, Moralić nije promijenio tradicijski kod plemenskog starješine koji, uspješan i bogat, skrbi za sve članove obitelji. U istu vrstu socijalne osjetljivosti vjerojatno spada i Moralićev odnos prema vlastitim uposlenicima koji ga hvale kao moralnijeg i poštenijeg tajkuna u beskrupuloznom hrvatskom kapitalizmu. Moralić je rođen u Kotor Varošu, nedaleko od Banja Luke, prije 66 godina. Imao je šestero braće i sestara. Djetinjstvo i ranu mladost proveo je u oskudici, poput većine stanovnika tadašnje Jugoslavije, u prvim desetljećima nakon Drugog svjetskog rata. Prema škrtim informacija iz dostupnih fragmenata njegove biografije, majka je bila kućanica koja se brinula za mnogobrojnu djecu, a otac je u poratnim godinama radio kao vozač u autobusnom poduzeću u Banja Luci. Studirao je agronomiju na Poljoprivrednom fakultetu u Zagrebu. Nakon diplome nastanio se u Vrbovcu gdje je u maloj poljoprivrednoj zadruzi pronašao prvo radno mjesto. Nakon toga, kao ekspert za umjetna gnojiva, zaposlio se u zagrebačkoj Kemikaliji napredujući, prilično brzo, do pozicije koja se u socijalizmu smatrala izuzetno prestižnom i unosnom: kao Kemikalnijin trgovački predstavnik poslan je u Njemačku da razvija poslovne veze sa SSSR-om i ostalim zemljama varšavskog pakta.

I tada se klasična priča o tipičnom ugledniku socijalističke privrede preokrenula u nešto drugo. Kako je sam svojedobno ispričao Nacionalovim novinarima, sredinom sedamdesetih posvađao se s Kemikalijinim generalnim direktorom i najuren je iz poduzeća i ostao bez jugoslavenske putovnice. Našavši se bez posla i bez osnovnih građanskih prava, ostao je u Frankfurtu, osnovao privatnu tvrtku, oženio se Njemicom, dobio četvero djece, dvoje unuka i afirmirao se kao međunarodno poznati biznismen iz sektora petrokemije. Poduzeće je nazvao Kemokomplexs. Zahvaljujući međunarodnim vezama što ih je Moralić izgradio kroz rad za zagrebačku društvenu firmu, Kemokomplex je startao s već osvojenim dobavljačima i tržištem u zemljama komunističkog svijeta. Jedan od njegovih tadašnjih poslovnih partnera rekao je Nacionalovim novinarima da je Moraliću u tome izuzetno pomogao embargo protiv Kube koju je valjalo zaobilazno opskrbljivati strateškim kemijskim sredstvima uz veliki rizik, ali i veliku zaradu.

U svakom slučaju, izvor Moralićevog bogatstva nije poznat. On sam nerado daje intervjue i odgovara na pitanja, a svojoj najbližoj okolini također je ostao zagonetka. “On djeluje nadnaravno, kao da nije s ovoga svijeta”, izjavit će za Nacional njegova prijateljica, pokušavajući objasniti dojmove koje u njoj izaziva misterioznost Moralićeve ispijene, ušiljene i koščate fizionomija ispod ćelavo izbrijane glave. “Kao derviš koji je vidio smrt”, reći će jedan drugi Moralićev prijatelj. Ipak, dojam vara. Premda je u dvorcu Štakorovec za sebe čak uredio sobu za meditaciju, Moralić se zna predati ovozemaljskim užicima, dobroj hrani i vinu. Uvjeren je, štoviše, da je na Božjakovini odnjegovao vrhunske sorte rajnskog rizlinga i pinota.

Moralić se opet vratio u Hrvatsku, svoju drugu domovinu kako joj tepa, nakon raspada Jugoslavije. Tu je dobio domovnicu i državljanstvo. Bilo je to o doba kada je HDZ u svojim snovima o “povijesnim hrvatskim prostorima” u susjednoj BiH računao na Muslimane kao “hrvatsko cvijeće”. Kako su se prilike uskoro izmijenile, Moralić je pohod na postkomunistički Balkan morao započeti iz Slovenije. U prvom koraku, osvojio je koparski Kemiplast. No, za Hrvatsku je smislio drukčiji program: investirati u poljoprivredni sektor i zdravu hranu kao strateški značajan proizvod za budućnost. Odlučio se za Božjakovinu, nekadašnje feudalno vlastelinstvo Tahija, Draškovića, Erdoddyja, na kojem je potpisan sporazum Cvetković – Maček. Njegov izbor možda ima veze s projekcijom vlastitog plemenitaškog porijekla. Posljednjih godina intenzivno istražuje vlastitog genealoško stablo, uvjeren kako po majčinoj liniji potječe od srednjovjekovnih bosanskih banova Kotromanića.

Prema mišljenju promatrača, Moralić nikada ne bi uspio postati vlasnik Božjakovine da svoje strpljivo lobiranje nije uspio okončati 1994. u vrijeme godišnjih odmora, dok su državni činovnici i HDZ-ovi političari rasuti po Jadranu. Većinski paket dionica otkupio je od malih dioničara u nekoj vrsto potajne operacije i mimo znanja Branimira Paseckog, tadašnjeg zagrebačkog župana koji je uz intervenciju predsjednika Franje Tuđmana pokušavao zaustaviti Moralićeve investicijske ambicije. Režim je i kasnije nastavio s malim subverzijama pa su pojedine parcele Božjakovine prodavane okolnim općinama, dok se Moraliću prijetilo oduzimanjem državne koncesije na zemlju. Slično je završio Moralićev prijedlog o kupnji PIK-a Vrbovec.

A kontinuitet je sačuvan i u eri HDZ-ovih političkih nasljednika pa Linić nije imao strpljenja ni za razgovor o petrokemijskim tvornicama. S PIK-om Kutjevo dogodilo se drukčije: Linić nije uspio spriječiti Moralića samo zato što se privatizacija rješavala pri kraju njegova mandata.