Objavljeno u Nacionalu br. 424, 2003-12-30

Autor: Maroje Mihovilović

OSAMA BIN LADEN U POTRAZI ZA ATOMSKOM BOMBOM

Musharrafa je pokušala smaknuti Al Qaeda

Na pakistanskog predsjednika Perveza Musharrafa atentat je pokušan dva puta u deset dana: to je vrlo loš znak jer ukazuje da ekstremni islamisti udruženi s Al Qaedom žele smijeniti tog američkog saveznika, pridonijeti destabilizaciji susjednog Afganistana i domoći se pakistanskog nuklearnog oružja

Pakistanski predsjednik Pervez Musharraf u dva je navrata u roku od samo jedanaest dana zamalo izbjegao smrt.Pakistanski predsjednik Pervez Musharraf u dva je navrata u roku od samo jedanaest dana zamalo izbjegao smrt.Al Qaeda ponovno diže glavu. Nakon što je izvršila krvave bombaške napade u Istanbulu, razvila djelatnost u Iraku, za vrijeme božićnih praznika zaprijetila čak i Sjedinjenim Državama, gdje su ukinuti neki letovi Air Franca iz Pariza za Los Angeles kako se u Las Vegasu ne bi ponovio teroristički napad izvršen 11. rujna 2001. u New Yorku i Washingtonu, sada je pokrenula veliku akciju u Pakistanu kojoj je cilj promjena vlasti u toj zemlji, a time i početak protjerivanja Amerikanaca iz Afganistana.

Pakistanski predsjednik Pervez Musharraf u dva je navrata u roku od samo jedanaest dana zamalo izbjegao smrt. Iako je nakon oba atentata objavio da nastavlja s istom politikom kakvu je vodio dosad te da će intenzivirati borbu protiv terorizma ekstremnih islamista, jedan njegov potez između ta dva atentata pokazao je da je u nekim sferama ipak sklon popuštanju, jer je i sam svjestan u kakvim se teškoćama nalazi. Objavio je da će 2004. napustiti položaj zapovjednika vojske. Nakon drugog atentata, koji je još jače od prvog pokazao odlučnost njegovih neprijatelja da ga smaknu, možda će biti još popustljiviji, iako njegovi američki prijatelji nikako ne bi željeli da se oslabi borba protiv međunarodnog terorizma, protiv Al Qaede, da se destabilizirala situacija i u Afganistanu te da se iznenada otvori vrlo neugodno pitanje kontrole nad pakistanskim atomskim oružjem.

Protiv generala Perveza Musharrafa bilo je organizirano nekoliko zavjera s ciljem da ga se ubije. Uostalom, on je 1999. i došao na vlast nakon što je srušio dotadašnjeg premijera Nawaza Sharifa optuživši ga da ga je želio ubiti kada se avionom vraćao sa službenog puta u Šri Lanki. Jedan je atentat protiv njega bio organiziran prošle godine, tri tadašnja zavjerenika uhićena su i osuđena ovog listopada. To suđenje očito nije pokolebalo njegove protivnike u namjerama da ga smaknu.

Musharraf je 14. prosinca bio u posjetu najvećem pakistanskom gradu Karachiju, a isti se dan avionom vratio u Islamabad. Pola minute nakon što je predsjednička kolona prešla preko mosta na cesti prema Rawalpindiju u kojem se nalazi Musharrafova rezidencija, došlo je do snažne eksplozije koja je teško oštetila most, i koja bi sigurno ubila predsjednika da se njegov automobil u trenutku eksplozije našao na mostu. Policijska istraga pokazala je da je snažna eksplozivna naprava, postavljena ispod mosta, daljinski aktivirana elektronskim putem, a da je do poluminutnog kašnjenja došlo zato što je predsjednikov oklopni automobil opremljen i posebnim elektronskim uređajem za ometanje radiosignala u njegovoj blizini, pa se bomba nije mogla aktivirati dok se automobil nalazio u blizini.

Gotovo na istom mjestu izvršen je 25. prosinca i drugi bombaški atentat. Ovaj put su se dva kamiona natovarena eksplozivom zabila u njegovu kolonu, jedan u prednji dio drugi u zadnji. Predsjednikov vozač uspio je zaobići prednji kamion te je odjurio upravo u trenutku kada su odjeknule eksplozije. Eksplozije su izazvale pravi pokolj, 15 je osoba ubijeno, tridesetak ih je ranjeno, ali je predsjednik Musharraf ponovno prošao neozlijeđen iako je njegov automobil lakše oštećen. Među petnaestero poginulih ima nekoliko ljudi iz njegove pratnje, više prolaznika i kupaca na obližnjoj benzinskoj crpki, a izginuli su i atentatori samoubojice.

Za Musharrafa je svakako vrlo opasno saznanje da su njegovi protivnici toliko odlučni da ga ubiju da se koriste čak i bombašima samoubojicama, što je tipična metoda islamskih terorista. I sam Musharraf je svjestan da se protiv bombaša samoubojice teško braniti jer u obrani ne vrijede uobičajene mjere sigurnosti. To je uostalom i javno rekao nakon drugog atentata.

Pakistanska služba sigurnosti smjesta je provela istragu i uspjela identificirati jednog od atentatora. Ono što je otkrila izazvalo je u Pakistanu značajnu zabrinutost. Ime atentatora nije objavljeno, ali je objavljen veoma važan podatak ? on nije Pakistanac. Činjenica da je jedan od atentatora stigao iz inozemstva, a moguće je da su i ostali bili stranci, zabrinula je pakistanske vlasti jer je to rječiti dokaz da iza pokušaja ubojstva predsjednika Musharrafa stoji ? Al Qaeda. To znači da se radi o međunarodnoj zavjeri i da iza nje ne stoje samo oni koji nisu zadovoljni Musharrafovom unutarnjom politikom nego oni koji žele u potpunosti promijeniti poziciju Pakistana u svjetskoj borbi protiv terorizma, a tako i cijelu geografiju svjetskog terorizma. Ako se promijeni vlast u Pakistanu, i situacija u Afganistanu bit će bitno drukčija.

Odavno se zna da je Afganistan bio zemlja gdje je međunarodna teroristička organizacija Al Qaeda stvorila svoju bazu, pa i cijelu zemlju u doba talibana pretvorila u svoj teroristički servis. Manje je, međutim, poznato da toga ne bi bilo ? bez Pakistana. Iako je Pakistan 1947. stvoren – odvajajući se od Indije – kao država muslimana koji su živjeli na indijskom potkontinentu, njegov tvorac Mohammad Ali Jinnah bio je prozapadno, za pakistanske prilike moderno orijentirani političar, koji nije stvorio fundamentalističku državu, nego je utjecaj islama na pakistanske prilike – u usporedbi s nekim drugim islamskim zemljama – bio relativno umjeren. Posljednjih desetljeća, međutim, taj je utjecaj postupno rastao, i to u prvom redu stoga što su pojedini političari u borbi s rivalima pokušavali pridobiti pakistansku islamsku desnicu na svoju stranu. Stoga su čak i poticali širenje fundamentalizma otvaranjem vjerskih škola, uvođenjem šerijatskog prava te postavljanjem fundamentalistički usmjerenih ljudi na odgovorna mjesta u državi, vojsci i sigurnosnim službama. Vojni diktator general Zia-ul-Haq, da bi nakon vojnog puča 1977. učvrstio svoj položaj, ali i veze s bogatim arapskim zemljama, uveo je neke elemente islamskog pravosuđa i jačao islamsko školstvo. U razdoblju nakon njegove pogibije 1988., kada su se na vlasti kao premijeri izmjenjivali stranački vođe Benazir Bhutto i Nawaz Sharif, oni su također željeli imati podršku fundamentalista, a tu je podršku u prvom trenutku tražio i Musharraf, kada je u listopadu 1999. vojnim udarom došao na vlast.

Iako je tražio podršku islamskih fundamentalista te vodio politiku, pa i prema Afganistanu, koja se njima svidjela, Musharraf sam nije nikakav fundamentalist ili uvjereni islamski desničar, nego spada među one pragmatične vojnike i političare iz islamskih zemalja koji jesu islamski vjernici ali nisu fanatici, i vjeru vide samo kao jedan element političkih procesa u svojoj zemlji. Musharraf se rodio 1943. u muslimanskoj obitelji u današnjem indijskom glavnom gradu New Delhiju te je s obitelji 1947., tijekom velike razmjene stanovništva, stigao u Karachi. Otac mu je bio ugledni diplomat pa je Musharraf više godina živio i u inozemstvu, na primjer, u sekularnoj Turskoj. On je 1964. ušao u vojsku, školovao se u najboljim pakistanskim vojnim školama te na vojnoj akademiji u Velikoj Britaniji. U pakistanskoj vojsci postoje fundamentalističke tendencije, koje su posebno imale utjecaja na državne prilike za vladavine Zije-ul-Haqa, ali se za Musharrafa tvrdi da tim strujama nije pripadao.

Fundamentalističke tendencije posebno su jako izražene bile u pakistanskoj tajnoj službi ISI ? Interservice Intelligence. Ta služba bila je nositelj sigurnosne politike Pakistana, a njeni su vodeći ljudi stalno svoju zemlju vidjeli u škripcu, pritisnutu s jedne strane od moćne Indije, s druge od neprijateljskih sila koje su penetrirale u Afganistan, nekada od zapadnih sila, potom od Sovjetskog Saveza, koji je pod okupacijom držao Afganistan od 1979. do 1988.

ISI je bio uvjerenja da se protiv vanjskih prijetnji najučinkovitije može boriti organiziranjem inozemnih borbenih, terorističkih grupa, koje će izvan granica Pakistana promovirati pakistanske interese, bilo pomažući u istjerivanju sovjetske vojske iz Afganistana, bilo destabilizirajući Indiju stvaranjem napetosti u Kašmiru ili terorističkim akcijama diljem Indije. ISI je devedesetih godina stoga prerastao u jednog od najsnažnijih pomagača raznih islamskih radikalnih grupa diljem svijeta. On je pomagao i razne afganistanske islamske grupe, a mnogi poznavatelji afganistanskih prilika tvrde da je ISI stvorio talibane, oformio njihovu jezgru, potom ih naoružao i logistički pomogao da osvoje najveći dio Afganistana i u Kabulu uspostave svoju vlast. ISI je davao pomoć i svima onima koji su stizali u Afganistan da bi pomagali talibane, među ostalima i Osami Bin Ladenu. Ima mnogo dokaza da je ISI izravno pomagao i samom Bin Ladenu, štitio ga, možda mu čak i pomogao da preuzme špilje i druga skloništa u području Tora Bora. To je ISI činio zato što je Bin Laden pomagao projekte ISI-ja, pa je, na primjer, svoje ljude slao da se bore za pakistanske interese u Kašmiru.

Kada je Musharraf u Pakistanu ujesen 1999. preuzeo vlast, bilo je to isključivo iz unutrašnjopolitičkih razloga. Pakistan je zbog ekonomske krize, korumpiranosti vlade dotadašnjeg premijera Nawaza Sharifa, njegove namjere da uzurpira vlast, upao u duboku političku krizu, koja je zaprijetila i rascjepom u vojsci. Musharraf je u svojstvu zapovjednika pakistanske vojske upozorio Sharifa da pazi što radi, a kada je Sharif pokušao smijeniti Musharrafa, i to dok je ovaj bio u službenom posjetu Šri Lanki, i zabraniti mu da se vrati u zemlju, vojska se pokrenula, svrgnula Sharifa, suspendirala ustav te preuzela vlast, više zbog općih teških prilika a manje zbog nekih osobnih ambicija ili velikih nacionalnih ili političkih vizija samog Musharrafa.

On je od preuzimanja vlasti prije četiri godine više izgledao kao nevoljni prisilni upravitelj zemlje u krizi nego kao samosvjesni uzurpator vlasti, pa je i njegova politika u početku bila prije svega pragmatična, a njegov cilj da stabilizira stanje u zemlji, smiri strasti i stvori uvjete za vraćanje demokraciji, ali u stabilnijim uvjetima. Došavši na vlast, on nije promijenio pakistansku politiku prema Afganistanu, pa je u prve dvije godine njegove vlasti Pakistan preko ISI-ja nastavio pomagati talibanima i ? posredno ?Al Qaedi.

Stvar se bitno promijenila 11. rujna 2001., nakon terorističkog napada Al Qaede na New York i Washington. Američki predsjednik George W. Bush odlučio je napasti Al Qaedu u njenim bazama u Afganistanu, a to nije mogao bez pomoći Pakistana i korištenja pakistanskog zračnog prostora.

Bush je smjesta u Pakistan poslao svoje najspretnije diplomate, u Islamabad je došao i Bushov saveznik, britanski premijer Tony Blair i za manje od mjesec dana Musharraf je potpuno promijenio pakistansku politiku, odlučio surađivati s Amerikancima, prekinuti sve odnose svojih sigurnosnih službi i vojske s talibanima, a da bi to postigao smijenio je i vodeće ljude u vojsci.

U subotu, 6. listopada 2001. Pakistan je i formalno otvorio svoj zračni prostor i prvi američki borbeni avioni zamijećeni su nad Pakistanom, čime je otvorena mogućnost da krenu u zračne napade na Afganistan. Diljem Pakistana izbile su demonstracije islamskih fundamentalista protiv nove politike vlade predsjednika Perveza Musharrafa, ali su one iz tjedna u tjedan slabile. Tijekom spomenutog posjeta Tonyja Blaira Islamabadu Musharraf je dobio potvrde Zapada kako će poštivati pakistanske interese kada je budućnost vlasti u Afganistanu u pitanju, a Blair je dao i velika obećanja ekonomske prirode, podsjetivši Musharrafa da je sve što je dotad Zapad obećao, primjerice skidanje ekonomskih sankcija, već i provedeno.

Musharraf je tada u samo nekoliko tjedana napravio značajan politički zaokret i time na novi način pozicionirao Pakistan na međunarodnoj sceni, od čega je Pakistan imao značajne i ekonomske i političke koristi. No tim je zaokretom i ogorčio dio pakistanske javnosti, u prvom redu fundamentalističke snage, koje su u Pakistanu počele igrati veću ulogu u posljednja dva desetljeća. Javni prosvjedi protiv njegove politike nakon nekog su vremena jenjali, ali ostalo je duboko nezadovoljstvo njegovom politikom u moćnim krugovima, koje čine neke fundamentalističke političke stranke i organizacije, dio svećenstva te, što je posebno važno, značajan dio plemenskih vođa, koji u dijelu Pakistana uz granicu s Afganistanom imaju apsolutnu vlast, a središnju vladu u Islamabadu priznaju samo formalno.

Pakistanske vlasti od samog osnivanja Pakistana nemaju punu kontrolu nad tim područjima, nego je tom području ? Sjeverozapadnoj graničnoj provinciji ? dana velika samouprava. Tamošnja plemena sama organiziraju lokalnu vlast, a pakistanske vlasti jedino, donekle, kontroliraju granicu. Ipak, odavno je poznato da je pakistansko-afganistanska granica sasvim porozna, da je na većini mjesta ljudi mogu preko planinskih prijevoja prelaziti bez ikakve kontrole, da se kontrola obavlja samo na većim cestovnim graničnim prijelazima između Peshawara i Jalaladaba ili Quette i Kandahara.

Opće je uvjerenje da je upravo to iskoristio i Osama Bin Laden, pa je, nakon što su Amerikanci napali Afganistan, iz svojeg skloništa u špiljama planina Tora Bora jednostavno prešao preko granice u Pakistan i tamo se sklonio. U američkim obavještajnim krugovima uvjerenja su da se Bin Laden sve ovo vrijeme skriva u pograničnom afganistansko-pakistanskom području, da je tamo stvorio novu operativnu bazu te da od tamo planira nove terorističke napade na ciljeve diljem svijeta obnavljajući svoju aktivnost.

Amerikanci ga, međutim, i dalje traže, iako ne tako energično kako su tražili Saddama Husseina. Zbog toga se mnogi Amerikanci sve glasnije pitaju kako to da je Saddam Hussein nakon osam mjeseci uhvaćen, a Osama Bin Laden, kojeg traže već dvije godine, nije, i zašto američka vojska u Iraku ima 130.000 svojih vojnika, a u Afganistanu, gdje je osmišljen najveći napad na američko tlo u povijesti, ima samo 10.000 američkih vojnika. Postavljaju i pitanje ne bi li trebalo promijeniti generalnu strategiju i pojačati operacije u Afganistanu te naći i uhvatiti Osamu Bin Ladena upravo kao i Saddama Husseina.

General Richard Myers, šef Združenog stožera američke vojske, prije desetak dana je u jednom intervjuu na američkoj televiziji izjavio kako je “hvatanje Osame Bin Ladena neminovnost”, kako će on sigurno na kraju biti uhvaćen jer je to američki prioritet. No ono što se događa na terenu ne potvrđuje ono što Myers tvrdi. Uopće se ne čini da je to američki prioritet i da Amerikanci daju dovoljno resursa za smirivanje opće situacije u Afganistanu. Naprotiv, ima naznaka da značajno zanemaruju Afganistan.

U posljednje doba zbog aktivnosti talibana iz dvije afganistanske pokrajine morale su se povući međunarodne humanitarne organizacije, koje dijele hranu afganistanskom stanovništvu. Akcija razoružavanja lokalnih plemenskih vođa u područjima koje afganistanska vlada drži pod svojom kontrolom nije dala željele rezultate, pa središnja vlast nije u mnogim dijelovima uspjela nametnuti ni minimalan vlastiti autoritet. U Kabulu se upravo održava loya jirga, nacionalna skupština, na kojoj se raspravlja o budućem ustavu. Predsjednik Afganistana Hamid Karzai predložio je ustav koji predviđa čvrsti centralizirani predsjednički sustav, kako bi se pojačao autoritet predsjednika. Velik broj delegata tome se protivi, a bez tog ustava Karzai se ne namjerava kandidirati na sljedećim predsjedničkim izborima, što može dodatno destabilizirati zemlju.

U Afganistanu postoje posebni američki timovi koji traže Osamu Bin Ladena, ali i njegove najbliže suradnike Aymana Al Zawahirija i vođu talibana Mohammeda Omara, koji su se nakon upada Amerikanaca u Afganistan ujesen 2001. sakrili. Američki tjednik Newsweek u svojem najnovijem broju tvrdi kako su Amerikanci u nekoliko navrata bili blizu hvatanja Osame Bin Ladena te kako je jednom prilikom Omar bio u džamiji u koju su ušli američki vojnici, ali ga nisu prepoznali. Navodno će se sada neka iskustva iz hvatanja Saddama Husseina primijeniti i u Afganistanu, u tome će sudjelovati ista postrojba koja je hvatala Husseina, a koristit će se i ista oprema, čak i isti kompjutorski software za selekcioniranje obavještajnih podataka.

No i Newsweek ukazuje kako je osnovni problem u pokušajima hvatanja Osame Bin Ladena u tome što Amerikanci ne kontroliraju cijelo područje Afganistana, jer ih ima premalo, te zato što njihova koncepcija u Afganistanu ? za razliku od Iraka ? nije bila kontrola i okupacija cijele zemlje. Oni su sigurnost u dijelu zemlje prepustili međunarodnim snagama, u neke dijelove zemlje idu samo u vojne pohode, ali ih ne kontroliraju, a u to spadaju i vrlo osjetljiva područja uz pakistansku granicu. I Newsweek konstatira kako je ključan problem što i s pakistanske strane nitko ne kontrolira ta područja, tu nema ni pakistanske vojske ni pripadnika službi sigurnosti, jer je to plemensko područje, gdje punu vlast imaju lokalna plemena snažno islamski usmjerena, od ranije snažno povezana s onim afganistanskim snagama koje su devedesetih godina prerasle u pokret talibana.

Sasvim je sigurno, smatraju američki obavještajni izvori, da se Osama Bin Laden krije u području uz afganistansko-pakistansku granicu koje nitko ne kontrolira pa je uvelike siguran i miran, jer, kako Newsweek citira lokalnog plemenskog vođu Zabihullaha, “mi imamo malo stanovništvo, ali to je stanovništvo vjerno islamu, mi imamo tisuće planina i milijun špilja u kojima se netko može sakriti”. Talibanski izvori rekli su novinarima Newsweeka: “Između Saddama Husseina i Osame Bin Ladena postoji jedna bitna razlika: Husseina je štitila mreža koju je povezivao novac, a Bin Ladena štiti mreža koju povezuje vjera.”

“Mreža koju povezuje vjera” sada se sve jače širi i u Pakistan, i to ne samo u plemenima uz pakistansko-afganistansku granicu nego i među fundamentalističkim krugovima u pakistanskim gradovima, i među islamističkim strankama, ali i među fundamentalistima u državnim strukturama i vladi, pa i u tajnoj službi ISI. Ta je mreža sada odlučila likvidirati predsjednika Musharrafa te tako promijeniti političko usmjerenje Pakistana. Da u toj mreži djeluju agenti ISI-ja vidi se po prvom atentatu na Musharrafa jer je očito neko iz sigurnosnih službi dojavio atentatorima kada će se Musharraf vraćati iz Karachija u Rawalpindi te kada će prelaziti most. Da u toj mreži svoj udio ima i Al Qaeda vidi se po drugom atentatu koji je ? nakon neuspjeha prvog ? izvršen njezinom metodom, u kojoj se žrtvuju ljudi u samoubilačkim bombaškim operacijama.

Musharraf sada ima veliki sigurnosni problem, ali i politički. Iako na temelju vlastitih dekreta iz vremena izvanrednog stanja ima goleme ovlasti, jer su na prošlim pakistanskim parlamentarnim izborima islamisti prošli jako dobro, njega parlament ipak poprilično ograničava. Islamistički poslanici počeli su s bojkotom parlamenta, a to je za Musharrafa veliki problem. Da bi ih udobrovoljio, vidjevši i na temelju prvog od ova dva atentata da se situacija u zemlji zaoštrava, Musharraf je prije nekoliko dana obznanio da će smanjiti svoje ovlasti, kako bi dao veći prostor djelovanja drugim institucijama države. On je među ostalim obećao da će 2004. napustiti položaj zapovjednika pakistanske vojske.

Očita je njegova namjera da se održi na vlasti krećući se po vrlo delikatnoj političkoj crti. S jedne strane najavljuje da će se i dalje žestoko boriti protiv ekstremnih islamista, a kod toga nema izbora, jer ako on ne uništi njih, oni će ubiti njega. No s druge strane bi želio primiriti i donekle zadovoljiti umjerenije islamističke stranke te ih uključiti u politički život, pokazujući im da imaju mjesta u političkom životu Pakistana. Obećao je smanjenje svojih ingerencija kako bi ih nagovorio da se vrate u parlament. Musharraf bi želio zadržati vlast, makar je imao i manje, te nekako dovesti zemlju u mirnije razdoblje, kada bi vlast mogli preuzeti i civili, bez opasnosti od islamističkih pobuna. Musharraf se posebno boji vojnog puča onih islamistima bliskih vojnih krugovima koji su ranije iz Pakistana ? ponajviše preko tajne službe ISI ? pomagali talibanima, a tako i međunarodnom terorizmu. Toga se plaše i njegovi američki prijatelji, koji mu daju maksimalnu sigurnosnu podršku jer znaju da bi destabilizacija Pakistana značajno ugrozila njihove interese u susjednom Afganistanu, ali i stvorila veliki sigurnosni problem ako bi islamistički generali dobili i kontrolu nad pakistanskim nuklearnim oružjem. Američka vojska iz straha od te mogućnosti stalno u vodama ispred Pakistana drži nosač helikoptera sa 2000 posebno uvježbanih američkih marinaca sa zadatkom da smjesta krenu u osiguravanje skladišta pakistanskog nuklearnog oružja ako u zemlji dođe do islamističkog puča.

Vezane vijesti

Smrt Bin Ladena ne znači kraj, nego dolazak nove generacije terorista

Smrt Bin Ladena ne znači kraj, nego dolazak nove generacije terorista

Njemački mediji se i dalje bavi smrću Osame bin Ladena, njegovim nasljednicima i sljedećoj generaciji fanatičnih islamista na čelu Al Qaede. „Welt"… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika