Na Armitageov poziv iranski je ambasador odgovorio vrlo srdačno: "Mi pozdravljamo američku ponudu pomoći."Stravična tragedija što ju je potres izazvao u historijskom gradu Bamu na jugoistoku Irana, imat će možda i neke pozitivne posljedice, možda će utjecati na popravljanje američko-iranskih odnosa, zamrznutih već desetljećima. Pretprošlog petka, 26. prosinca 2003., kada su razmjeri katastrofe u Bamu postali jasniji, zamjenik američkog ministra vanjskih poslova Richard Armitage, koji vodi ministarstvo dok se ministar Colin Powell oporavlja od operacije prostate, napravio je značajnu gestu. Nazvao je iranskog ambasadora pri Ujedinjenim narodima Mohammeda Zarifa te mu osobno izrazio sućut i ponudio pomoć.

Takvih izravnih kontakata već dugi niz godina nije bilo, a Amerikanci su, kada su nešto željeli prodiskutirati s Irancima, to redovito činili preko posrednika, najčešće preko švicarskih diplomata. Taj Armitageov potez bio je riskantan jer je mogao naići na negativan odgovor i pretvoriti se u američki diplomatski debakl. No Armitage je, navodno, pri svojoj odluci da nazove iranskog ambasadora bio potaknut i nečim što je iranska vlada napravila neposredno nakon potresa: objavila je da joj je nužna međunarodna pomoć i da će je primiti od svakoga osim od Izraela. SAD, dakle, nije bio isključen.

Na Armitageov poziv iranski je ambasador odgovorio vrlo srdačno: “Mi pozdravljamo američku ponudu pomoći.” Ta je pomoć smjesta i organizirana pa je odlučeno da veliki američki transportni avioni C-130 s najnužnijim potrepštinama hitno krenu za Iran. Da bi što prije stigle, prve zalihe nisu krenule iz SAD-a, gdje američka vlada ima velika skladišta hrane, lijekova, šatora, deka, raznih tehničkih potrepština spremljenih za slučajeve ovakvih katastrofa, nego iz Kuvajta, gdje američka vojska ima skladišta napunjena za potrebe operacije u Iraku. Sjedinjene Države obećale su veliku pošiljku medicinskih i drugih potrepština, a u Bam je trebalo krenuti i 200 stručnjaka za spašavanje zatrpanih u potresu s posebno dresiranim psima, te jedna poljska bolnica. Zbog nekih administrativnih problema i u SAD-u i u Iraku pomoć nije stigla tako brzo kako se očekivalo.

Američki politički komentatori smjesta su shvatili važnost svega ovoga već i stoga što ? s jednim izuzetkom prije 15-ak godina ? nijedan američki avion nije sletio na neki iranski aerodrom u posljednjih 25 godina, od iranske islamske revolucije. SAD i Iran prekinuli su diplomatske odnose u jesen 1979. kada su iranski studenti okupirali američku ambasadu u Teheranu te 52 američka diplomata držali kao taoce 444 dana, do siječnja 1981. U cijelom razdoblju nakon toga izmjenjivane su teške međusobne optužbe, bilo je i pomorskih incidenata u Perzijskom zaljevu, a ? ako se izuzme razmjena nekih sportskih i kulturnjačkih posjeta ? izravnih kontakata između dvije zemlje nije bilo.

Za vrijeme administracije demokratskog predsjednika Billa Clintona bilo je s američke strane nekih pokušaja popravljanja odnosa, koji nisu s iranske strane nailazili na odziv. Republikanski predsjednik George W. Bush nakon dolaska na vlast zaoštrio je američke odnose s Iranom proglasivši ga ? zajedno s Irakom i Sjevernom Korejom ? članom “osovine zla”. Američka vlada službeno je Iran proglasila zemljom koja potpomaže međunarodni terorizam, a alarmirala je međunarodnu zajednicu i zbog navodnih iranskih namjera da se domogne nuklearnog oružja. S druge strane, Iran je nastavio optuživati Sjedinjene Države kao najveće zlo svjetske međunarodne scene, ako se izuzme američki saveznik Izrael.

Američki novinski komentatori pridali su od početka priličnu pozornost najnovijem razvoju događaja, upozoravajući, međutim, na još jednu dimenziju rizika u potezu Richarda Armitagea, rizika koji je preuzeo kada su odnosi unutar Bushove administracije u pitanju. Čule su se procjene kako američko ministarstvo vanjskih poslova, koje vodi umjereniju međunarodnu politiku od Bushove Bijele kuće, želi iskoristiti ovu priliku kako bi promijenilo politiku izoliranja Irana, koju je Bush ? po savjetu svojih ratobornih suradnika, posebno onih iz ministarstva obrane ? vodio posljednjih godina. Američke novine citirale su mišljenje Daniela Brumberga, znanstvenika mirovnog instituta Carnegie: “Čini mi se da smo svjedoci pokušaja ministarstva vanjskih poslova, Powella i Armitagea posebno, da malo otvori vrata prema Iranu. Pitanje je, međutim, neće li ratoborni jastrebovi iz Bijele kuće ta vrata ponovno zalupiti.”

No daljnji događaji pokazali su da to nije bila inicijativa samo Powella i Armitagea nego je imala podršku, barem prikrivenu, i od najviše instance u američkoj državi, predsjednika Georgea W. Busha. On je, naime, napravio dodatnu značajnu prijateljsku političku gestu prema Iranu, također povezanu s nuždom da se pruži što efikasnija pomoć preživjelima katastrofalnog potresa u Bamu. Donio je odluku da se privremeno ukinu neke prije mnogo godina uvedene američke sankcije Iranu, kako bi onamo bez čekanja mogla stići financijska pomoć što su je za nastradale u potresu prikupile američke nevladine humanitarne organizacije i pojedinci, posebno Amerikanci iranskog podrijetla. Do sada je bio zabranjen svaki transfer novca iz SAD-a u Iran bez odobrenja američkog ministarstva financija, a sljedećih 90 dana novac će moći slobodno ići u Iran. Usto, za potrebe organiziranja humanitarne akcije bit će odobren privremeni izvoz američkih kompjutora, satelitskih telefona i druge elektronske opreme u Iran.

I ovaj novi znak američke dobre volje prema potresom pogođenom Iranu naišao je na pozitivan odjek s iranske strane, ali uglavnom od reformističkih političara. Mohammad Reza Khatami, potpredsjednik iranskog parlamenta i mlađi brat predsjednika, reformista Mohammada Khatamija, tako je izjavio da je odluka Sjedinjenih Država o ublažavanju nekih sankcija protiv Irana potez dobre volje na koji će Iran odgovoriti jednakom mjerom. Rekao je da se “u iranskom parlamentu upravo sada procjenjuje pozitivno ponašanje Amerike i sigurno je da će Iran na dobru volju uzvratiti dobrom voljom”.

Iranski ministar vanjskih poslova Kamal Kharrazi tijekom posjeta razrušenom Bamu izjavio je da će ukidanje sankcija na 90 dana “pomoći u poboljšanju iransko-američkih odnosa, koji su prekinuti od krize talaca u američkoj ambasadi u Teheranu 1979.” Dodao je: “Iako je ukidanje sankcija na 90 dana privremeno, to je ipak pozitivan korak jer će taj potez omogućiti Irancima koji žive u SAD-u da pošalju novac kako bi pomogli svojim sunarodnjacima nastradalima u potresu.” Kharrazi je dodao da Amerika ne bi trebala ponovno uvesti sankcije, izjavivši da bi “trajno ukidanje sankcija otvorilo novo poglavlje u odnosima između dviju zemalja”. Tijekom posjeta Bamu Kharrazi je posjetio inozemne humanitarne radnike te im rekao: “Vaše prisustvo u Bamu na staru godinu, kada biste trebali biti sa svojim obiteljima kod kuće, pokazuje da ? unatoč terorizmu i nasilju – dragulj svjetske humanosti i dalje sjaji.”

Javio se i bivši iranski predsjednik Ali Akbar Hashemi Rafsanjani, i sada iznimno utjecajan u samom vrhu iranske države, koji ne pripada reformistima, ali je također pozitivno ocijenio američko ponašanje u ovoj humanitarnoj krizi. On je, međutim, otkrio da “Iran pozitivne signale iz SAD-a dobiva već mjesecima”. Na pitanje novinara francuske novinske agencije AFP bi li to moglo dovesti i do razgovora između dvije zemlje, izjavio je: “Nisam baš siguran, no pozitivni signali postoje. Morat ćemo to pažljivije razmotriti.”

Američki mediji pozitivnom pomaku u odnosima SAD-a i Irana i dalje pridaju veliku pozornost. Brojni američki listovi objavili su reportaže o djelovanju upravo otvorene američke poljske bolnice u Bamu. Doduše, inozemni izvjestitelji koji javljaju iz Bama priznaju da je američka bolnica relativno mala, mnogo manja od, primjerice, ukrajinske, da je ona 13. poljska bolnica koju su strane zemlje postavile u Bamu. Otvorena je nakon svih ostalih bolnica, pet dana nakon prve, zbog spomenutih administrativnih prepreka koje je trebalo prebroditi i u SAD-u i u Iranu. Budući da su većinu ozlijeđenih zbrinule druge bolnice, ona sada ima malo pacijenata. Usto, to je jedina bolnica u Bamu na čijem ulazu se provjeravaju svi pacijenti – čuvaju je pripadnici iranske republikanske garde, a i sama bolnica ima svojeg čovjeka zaduženog za sigurnost. Ipak, izvjestitelji pišu i o vrlo pozitivnim reakcijama lokalnih stanovnika na dolazak Amerikanaca.

Ovakav razvoj događaja posebno je pozdravio američki ministar vanjskih poslova Colin Powell, koji je u intervjuu američkom dnevnom listu Washington Post izjavio kako je moguće da između dvije zemlje dođe do “otopljenja odnosa”. Američki predsjednik George W. Bush, pak, u svjetlu najnovijih događaja precizno je iznio sadašnji američki stav rekavši:

“Mi sada želimo pokazati iranskom narodu da je američki narod spreman pomoći i da snažno suosjećamo s ljudskim patnjama. Ja sam olakšao restrikcije da bih omogućio da humanitarna pomoć krene prema toj zemlji. No američka gledišta i dalje se znatno razlikuju od iranskih. Iranska vlada mora slušati glas onih koji teže slobodi, mora predati pripadnike Al Qaede koje drži u svojim rukama i mora prekinuti sa svojim nuklearnim programom. U međuvremenu mi pozdravljamo činjenicu da je iranska vlada dopustila američke humanitarne letove u njenu zemlju.”

Neki su američki listovi ovu Bushovu izjavu prokomentirali kao novi znak da ? unatoč Powellovim namjerama da “otopli odnose” ? Bush zadržava krut stav prema Iranu. No ta se ocjena ne slaže s onim što je u petak otkrio Washington Post, a tiče se upravo Busha. Unatoč tim tvrdim riječima Bush je odlučio u svemu ovome otići korak dalje i stvarno iskoristiti potres za jače diplomatsko otvaranje prema Iranu, s kojim američka vlast ? ako se izuzme tajni posjet Iranu u drugoj polovici 80-ih Roberta McFarlanea, tadašnjeg savjetnika za nacionalnu sigurnost predsjednika Ronalda Reagana ? 25 godina nije imala nikakvih diplomatskih veza.

Diplomatskim kanalima američka je vlada posljednjeg dana prosinca predložila iranskoj da u Teheran ? kako bi koordinirala američku humanitarnu pomoć ? ode jedna visoka američka delegacija, koju bi predvodila Elizabeth Dole, republikanska senatorica iz Sjeverne Caroline, supruga poznatog bivšeg senatora i predsjedničkog kandidata Roberta Dolea, bivša predsjednica Američkog Crvenog križa, a da s njom u delegaciji ? u znak dobre volje samog predsjednika Busha ? bude i jedan član njegove obitelji. Iz Teherana još nema odgovora, navodno jer se tome protive iranski radikali.

Za njih je sve ovo što se sada događa vrlo nezgodno i na unutarnjem i na vanjskopolitičkom planu. Na unutarnjopolitičkom planu za njih su nezgodne kritike na njihov račun da same iranske vlasti nisu dovoljno efikasno djelovale neposredno nakon potresa, kada je pomoć kasnila. Za njih bi bilo jako nezgodno kada bi se stekao dojam da je pomoć počela stizati tek kada su se u pružanje pomoći uključile druge zemlje, među njima i Amerikanci, koje su upravo iranski jastrebovi toliko ocrnjivali svih prethodnih godina. Nije ovo, naravno, prvi slučaj da ovakva prirodna nesreća odjednom razotkrije sve slabosti vlasti te da to ima velikih posljedica političke prirode u nekoj zemlji.

Nikaragvanski glavni grad Managuu pogodio je 1972. katastrofalni potres sravnivši sa zemljom cjelokupni centar grada. Dogodilo se to u vrijeme kada je tamo na vlasti bio diktator Anastasio Somoza, čija se vlada pokazala sasvim nesposobnom da organizira spašavanje i pomoć preživjelima, te potpuno korumpiranom čak i prilikom pružanja elementarne pomoći nastradalima. Upravo je zbog toga javnost počela podržavati ustanički sandinistički pokret koji je 1979. srušio Somozu i preuzeo vlast.

U ljeto 1976. došlo je do katastrofalnog potresa u sjevernom kineskom gradu Tangshanu, gdje je poginulo 250.000 ljudi. Dogodilo se to u vrijeme kada je kineski komunistički vođa Mao Ce-tung već bio na umoru, a zemljom su vladali pripadnici ultralijeve tzv. “bande četvero” s Maovom suprugom Chiang Qing na čelu. Vlast se pokazala nesposobnom da hitno pruži pomoć gradu pa je i to utjecalo na ? kada je nekoliko tjedana kasnije Mao umro ? pobunu u kineskom političkom i vojnom vrhu protiv “bande četvero”, koji su uhićeni, kasnije im je suđeno, a vlast u Kini je nedugo zatim preuzeo popularni Deng Xiaoping.

Prije dvije godine došlo je do velikog potresa u indijskoj zapadnoj pokrajini Gujarat, gdje se lokalna vlast pokazala nesposobnom da organizira pomoć pa je organizaciju preuzela centralna vlada, dok je lokalna vlada uskoro smijenjena. Poznato je i kakav je bijes građana izazvala nesposobnost turskih vlasti da organiziraju efikasnu pomoć prilikom nedavnog potresa u Istanbulu.

Iran je zemlja gdje se bilježe brojni potresi pa ih je bilo i u 70-ima, kada je na vlasti još bio prozapadno usmjeren šah Reza Pahlavi. Bilo je tada mnogo pritužbi da njegova vlast nije dobro reagirala pri potresima, a mnogo pohvala na islamsko svećenstvo, koje je preko džamija organiziralo pomoć unesrećenima. Pozitivni imidž koji su islamski svećenici stekli organizirajući pomoć nastradalima sigurno je pridonio uspjehu islamske revolucije 1979. kada je šah srušen, a islamski svećenici preuzeli vlast u zemlji.

No nakon potresa u Bamu islamski su se svećenici našli u sasvim drugoj situaciji, jer su sada oni službena vlast koja mora organizirati pomoć, a u tome se, barem u početku, nisu iskazali. Bilo je na račun islamske vlasti mnogo kritika i prilikom velikog potresa u sjeverozapadnom Iranu u lipnju 1990., najvećeg ikad zabilježenog potresa u Iranu, kada je državna pomoć bila slabo organizirana. Sada se te kritike umnogostručuju, i to ne samo na račun islamske vlasti na terenu u Bamu nego i na račun središnjih vlasti, koje su se našle na udaru oštrih kritika iranskih reformatorskih dnevnih novina. Pojavile su se i kritike nekih izrečenih stavova vodećih ljudi režima kako je sve ovo bila božja volja, na koju se nije moglo utjecati.

Reformske novine tvrde da to nije točno, da je za ovu nesreću uvelike kriv i ljudski faktor, vlast. Bam je iznimno stari grad sagrađen gotovo u potpunosti na tradicionalan način od cigle, zbog čega je izgledao lijepo i slikovito ali su sve njegove građevine bile vrlo krhke. Bam je u posljednje doba ekonomski procvjetao jer je postao važno iransko turističko središte, budući da su mnogi ljudi dolazili vidjeti srednjovjekovnu tvrđavu, jedinstvenu građevinu na svijetu. U Bamu se uvelike počelo graditi, ali bez nužne kontrole vlasti, koje su trebale uzeti u obzir i činjenicu da se Bam nalazi na trusnom području. U najvećem broju slučajeva nadograđivali su dodatnim katovima već i tako krhke građevine, koje su se i zbog toga srušile čim je došlo do potresa. Lokalne vlasti nisu ništa napravile da to spriječe, da započnu s gradnjom čvrstih zgrada, iako su u Iranu ? zbog brojnih potresa što se bilježe svakih nekoliko godina – svi svjesni opasnosti. Mnogi stanovnici Bama bili su bijesni što u grad odmah nisu stigli vodeći ljudi države da pomognu u organiziranju pomoći. Tek kada se pružanje pomoći stabiliziralo, vodeći iranski političari stigli su u Bam, no politička je šteta već učinjena.

I na vanjskopolitičkom planu sve je to za Iran vrlo osjetljivo. Do potresa je došlo u dosta osjetljivom trenutku kada su odnosi Irana sa svijetom u pitanju. Iran u jednom važnom pitanju, koji je spomenuo i Bush, mijenja svoju poziciju. Riječ je o pitanju iranskog nuklearnog programa. Nakon velikih pritisaka iz inozemstva i dugih pregovor, u prvom redu s europskim ministrima vanjskih poslova, Iran je pristao da Međunarodna agencija za atomsku energiju kontrolira njegova atomska postrojenja da bi se uvjerila kako Iran ne gradi atomsku bombu. To je američka vlada posebno pozdravila pa je to možda i jedan od razloga njezina pozitivnijeg odnosa prema Iranu.

Ostaje još pitanje operativaca Al Qaede koji su pobjegli iz Afganistana i prešli u Iran. Iranske vlasti su ih pohapsile, ali ih odbijaju predati Amerikancima ili trećim zemljama. Američke vlasti tvrde da su neki od tih operativaca stajali iza terorističkog napada na stambene zgrade u saudijskom glavnom gradu Riyadu u proljeće prošle godine. Prema nekim američkim obavještajnim izvorima, nakon tog napada Iran je pooštrio kontrolu nad pripadnicima Al Qaede, ali tek nakon što su i Amerikanci ograničili djelovanje nekih iranskih emigrantskih krugova u Iraku.

Washington to ne želi javno potvrditi, ali u američkim političkim krugovima ovi se pomaci ocjenjuju pozitivnima. S druge strane, ni iranski jastrebovi ne žele priznati da ima nekih pozitivnih signala s američke strane. A Amerikanci ublažuju svoje stavove prema Iranu ne samo zbog pozitivnih poteza s iranske strane nego još više zbog onog što se događa u Iraku. Tamošnji su rat pokrenuli ratoborni krugovi iz Bushove administracije, oni koje se u posljednje vrijeme u američkom političkom žargonu naziva neokonzervativcima, i to u sklopu šireg plana mijenjanja političkih i geostrateških prilika na Srednjem istoku, gdje je prodor u Irak trebala biti uvertira za jačanje pritiska na susjednu Siriju i Iran. No prilike u Iraku nisu se razvile kako su to Amerikanci očekivali pa će morati revidirati neke svoje planove tamo.

Pritisak američke javnosti da se smanji broj američkih vojnika u Iraku sve je veći, kao i pritisak da Amerikanci prepuste Iračanima samima da uređuju svoje prilike. U takvoj situaciji planovi da se iz Iraka vrši pritisak na Iran više nisu realni pa je stoga moguće da se u Bijeloj kući revidira stav prema Iranu te se nakon pokušaja izoliranja i pritisaka na Iran možda počinje s politikom kontaktiranja i eventualnog dogovaranja, za koju se Powell oduvijek zalagao. Sada je izvanredna prilika za američku stranu da politiku kontaktiranja započne na bezbolan način. No velika je nepoznanica želi li iranska strana u svemu tome sudjelovati.