Kao što je poznato, predsjednik Mesić protivi se potpisivanju članka 98, dokumenta koji američkim vojnicima daje imunitet od međunarodnog suda za ratne zločine.U roku od mjesec dana kohabitacijska idila koja vlada između predsjednika Stipe Mesića i premijera Ive Sanadera mogla bi biti jako narušena. Razlog tome je problem koji se još uvijek potiskuje u pozadinu događanja, a visi kao mač Sanaderovoj vladi nad glavom. Problem se zove Amerika, odnosno pitanje potpisivanja članka 98 i slanja hrvatskih vojnika u Irak.

Kao što je poznato, predsjednik Mesić protivi se potpisivanju članka 98, dokumenta koji američkim vojnicima daje imunitet od međunarodnog suda za ratne zločine. Potpisom tog dokumenta jurisdikciju nad američkim vojnicima imali bi jedino američki sudovi, a Hrvatska bi se obvezala da neće izručivati američke državljane međunarodnom sudu za ratne zločine.

Drugo je pitanje slanja hrvatskih trupa u Irak. Iako je Saddam Hussein uhvaćen, stanje u Iraku će se i dalje zbog akcija gerile komplicirati za američku stranu. Svaki poginuli američki vojnik ili građanin u Iraku odnosi dio popularnosti predsjednika Busha. Da bi se erozija popularnosti prekinula, tu američku de facto unilateralnu akciju Bush treba proširiti i prikazati kao akciju široke međunarodne vojne alijanse u borbi protiv terorizma. Sa stotinjak, ili čak manje poslanih vojnika, Hrvatska ne bi predstavljala nikakvu važniju vojnu snagu u Iraku, ali bi svojim angažmanom znatno pomogla Bushu u političkom smislu, kao i pridruživanje bilo koje druge zemlje. Da bi se što više zemalja okupilo u tu alijansu, u State Departmentu je napravljen čitav tim ljudi koji vrbuju zemlje. Svaka nova zemlja kao Saveznik u Iraku Bushovoj je administraciji od neprocjenjive važnosti. Kako na to gleda aktualna vlast u Hrvatskoj?

Predsjednik Mesić se strogo protivi slanju ijednog hrvatskog vojnika u Irak kao i potpisivanju članka 98. Istodobno je Sanaderova vlada, predvođena ministrom vanjskih poslova Miomirom Žužulom, po svemu sudeći Bijeloj kući obećala da će kada dođe na vlast i poslati vojsku u Irak i potpisati članak 98. I tu nastaje problem, jer niti Mesić može odustati od svojih već javno izrečenih principa niti Sanader i Žužul mogu odustati od danih obećanja Washingtonu. Najgore u cijelom slučaju je to što i jedni i drugi imaju jake i vrlo valjane argumente za svoje stavove, no bez obzira na to ne može se naći srednje rješenje. Ili će u tom sukobu pobijediti Vlada ili će pobijediti predsjednik.

Iz krugova bliskih Uredu predsjednika saznali smo koji su Mesićevi argumenti za negativni odgovor Amerikancima. Što se tiče članka 98, Mesić postavlja pitanje haaškoga suda i izručenja hrvatskih generala. Naime, Mesić postavlja pitanje – kako se može potpisati članak 98 i omogućiti SAD-u da bude izuzet po pitanju odgovornosti svojih građana za počinjene ratne zločine pred međunarodnim sudom a da istodobno mrtvi hladni i dalje šaljemo svoje građane u Haag umjesto da im se sudi pred domaćim sudovima ako postoje čvrste optužnice. Predsjednik države smatra da se taj dvojaki način gledanja na pitanje odgovornosti za ratni zločin ne može objasniti narodu i da bi to bilo potpuno kontraproduktivno te da bi izazvalo veliko nezadovoljstvo među običnim ljudima.

Ništa manje teško nije pitanje slanja hrvatskih vojnika u Irak. Iako je riječ o profesionalnim vojnicima, koji u svoj posao moraju ukalkulirati i najgore varijante, Mesić smatra da bi došlo do nacionalne katastrofe kada bi poginuo prvi hrvatski vojnik. Ni u tom slučaju, smatra predsjednik, on ne bi mogao objasniti građanima zašto je kao vrhovni zapovjednik HV-a potpisao nalog za slanje naših momaka u Irak, u akciju koju nije odobrilo Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda. Mogućnost pogibije ili teških ranjavanja samo je jedan dio problema, drugi dio se odnosi na sigurnost same Hrvatske.

Slanjem svojih vojnika u Irak Hrvatska bi se vrlo jasno svrstala u međunarodnim odnosima na stranu Amerike a protiv militantnih muslimana, kojih je svakim danom sve više te koji ne djeluju samo kroz Al Qaedu. Mesić smatra da bi istoga trenutka kada bi prvi hrvatski vojnik stupio na iračko tlo, Hrvatska postala sigurna i k tome idealna meta za subverzije islamskih terorista, a to mišljenje dijele i obavještajne službe. Predsjednik smatra da nitko ne može kontrolirati krajnje poroznu granicu između Hrvatske i Bosne i Hercegovine, u kojoj su se tijekom posljednjih dvanaest godina nastanili mnogi islamski fundamentalisti. Jedna podmetnuta bomba pod hotel na Jadranu ili na željezničkoj stanici i bila bi uništena cjelokupna turistička sezona. U tom slučaju postavlja se pitanje – bi li SAD podmirio nekoliko milijardi dolara štete hrvatskoj privredi koja bi zbog toga nastala. SAD-u se među ostalim zamjera što nije pokazao ni minimum dobre volje pri dijeljenju profitabilnih poslova u Iraku te je potpuno zaobišao hrvatske tvrtke.

U odnosima s SAD-om postoji i još jedan veliki problem. Bez obzira na to što je cijeli svijet počeo poslovati s Libijom i prije nego što su joj ukinute sankcije, Washington vrši pritisak na Hrvatsku da odustane od gradnje, odnosno rekonstrukcije libijskoga broda u vrijednosti od 124 milijuna dolara. Istodobno dopuštaju da njihova poduzeća rade poslove putem posrednika s Libijom, ne prigovaraju Francuzima, Talijanima, Nijemcima ili Španjolcima. Sve u svemu, prisutno je duboko nepovjerenje Pantovčaka prema SAD-u, za koje službeni Washington ni u jednom trenutku nije pokušao konkretnim potezom pokazati da je neutemeljeno.

S druge strane, Ivo Sanader je u potpunosti prihvatio Žužulovu doktrinu potpunog oslanjanja na SAD. Zna se da je Žužul jako vezan uz Ameriku. Nedavno je čak kupio i veliku kuću u Washingtonu, gdje je u proteklih nekoliko godina, dok je bio izvan vlasti, razgranao lobističke poslove. Kao ambasador u Americi za vrijeme HDZ-a, kao vrlo komunikativna osoba i sposoban diplomat, razvio je vrlo širok spektar veza i poznanstava, stoga nije čudno što je nakon pobjede na izborima prvo otišao u Washington. Osnova njegove doktrine je da put Hrvatske u Europsku uniju vodi preko Washingtona, odnosno da će Hrvatska ako bude blisko povezana sa SAD-om puno brže ući u EU nego ako bude vodila politiku dogovaranja sa svakom zemljom članicom – kojih će uskoro biti 25 – posebno. Usto, Žužul smatra da uz uske političke dolaze i uski financijsko-gospodarski odnosi s Amerikom. Kao najbolja ilustracija toga navode se Poljska i Mađarska, koje su strelovitom brzinom ušle u NATO, a sada ulaze u EU. Uz to su imale i desetine milijardi dolara izravnih američkih ulaganja u privredu. O modernizaciji vojske, koja je preko noći, zahvaljujući američkoj pomoći, dosegla NATO standarde, da se i ne govori. Tu postoji i jedna povijesna obveza prema SAD-u. Prema Europskoj uniji i Francuzima na koje se Mesić najviše oslanja, rat u regiji i dalje bi trajao. HV je oslobodio Krajinu, pomogao oslobađanje BiH, bombardirana je Srbija i srušen je Milošević… I sve to zahvaljujući samo SAD-u. Istodobno su svi ostali, na čelu s Francuzima i Englezima, gledali kako da se zabetonira stanje na terenu da bi šefovi raznoraznih promatračkih misija i vojni predstavnici i dalje imali basnoslovne plaće u relativno sigurnim zonama. Da nije bilo SAD-a, ne bi bilo ni Oluje i pitanje je koliki bi dio Hrvatske još bio pod okupacijom i koliko bi još ljudi izginulo u cijeloj regiji.

U HDZ-u smatraju da bi uz čvrsto vezanje uz SAD bila mnogo lakša i suradnja s haaškim sudom te da bi se moglo postići da se budućim optuženicima sudi u Hrvatskoj. Kako Nacional doznaje, Vlada se u Irak sprema poslati samo dragovoljce – profesionalne vojnike. No, prema informacijama iz MORH-a, provedena je anketa među profesionalnim vojnicima s pitanjem bi li išli u Irak kao dragovoljci HV-a s mjesečnom plaćom od nekoliko tisuća dolara. Rezultat ankete bio je porazan za inicijatore odlaska u Irak. Unutar HV-a nije se javio ni jedan dragovoljac. Kako bi mogao izgledati rasplet događaja?

Ako se Mesić i Sanader ne dogovore i svatko čvrsto ostane na svojoj poziciji, te ako Vlada bude i dalje pod pritiskom Washingtona, HDZ će se morati odlučiti za izglasavanje odluke o slanju vojnika u Irak i potpisivanju članka 98 u Saboru. Pri podršci oko te odluke mogao bi im se pridružiti i opozicijski SDP, koji se također ne želi zamjerati Amerikancima i bio je spreman poslati vojnike u Irak, što bi i učinio da im se nije suprotstavio predsjednik.

U slučaju da Sabor odluči poslati trupe i potpisati članak, Predsjednik neće moći spriječiti Vladu da ostvari svoj naum. Jedino što može učiniti je da javno izrazi svoje nezadovoljstvo tom odlukom. No Mesićev nepopustljivi stav Vlada bi mogla iskoristiti i da se opravda pred Washingtonom, da jednostavno baci svu krivicu na predsjednika i kaže kako je potpuno nemoćna jer je on taj koji mora i po jednom i po drugom pitanju donijeti odluku. Ići na izglasavanje u Sabor s ta dva pitanja značilo bi ujedno i kraj kohabitacije između HDZ-a i Mesića što bi u parlamentu krhkoj Sanaderovoj vladi, koja veliki dio sadašnje moći može zahvaliti Mesićevoj podršci, moglo zadati smrtni udarac. A ako bi k tomu krenulo i po zlu te počeli ginuti naši vojnici u Iraku i pucati bombe po Jadranu, to bi predstavljalo pravu kataklizmu za Sanadera a za njegov kabinet noćnu moru. Pod tim okolnostima, vrlo bi brzo morali sići s vlasti. Što se može učiniti?

Kao prvo trebalo bi o tom pitanju hitno početi razgovarati na relaciji Sanader – Mesić, a ne čekati da sve zajedno eksplodira pod vanjskim pritiskom. Osnovno je pitanje da se odijeli taktika od strategije. Ako je postignut konsenzus oko strategije – da se Hrvatska veže uz SAD i da tako kroči u euroatlantske asocijacije – tada je pitanje taktike manje važno. Odnosno, vrlo lako će se Mesić i Sanader dogovoriti kao da se odigra taktički oko potpisivanja članka 98 i slanja trupa u Irak. To se može učiniti tako da predsjednik sačuva čist obraz pred javnošću i ne izgubi na političkoj težini. No ako nije postignut konsenzus oko strategije, tada je glupo vući bilo kakav taktički potez oko potpisivanja članka 98 ili slanja vojnika u Irak. Tada jednostavno, jasno i glasno treba reći Washingtonu da mi ne igramo u toj igri jer da se to kosi s temeljnim interesima Republike Hrvatske. Takav otvoreni hrvatski stav ne bi smio izazvati ljutnju SAD-a jer u Washingtonu vjerojatno postoje ljudi koji mogu shvatiti razmišljanja malih naroda smještenih u trusne političke krajeve.

Bilo bi glupo govoriti tko je u pravu – Sanader ili Mesić. Razmišljanja obojice drže vodu. Obojica će pogriješiti ako se hitno ne napravi strategija i jasno kaže kamo Hrvatska treba ići. A možda postoji i neki treći put, koji će se otvoriti tijekom razgovora. Katastrofa bi bila da dođe do otvorenog sukoba. Tada bi izgubili i jedni i drugi. A najviše bi stradala Hrvatska.

Članak98
Hrvatski državni vrh je potkraj svibnja 2003. na sastanku Vijeća za nacionalnu sigurnost odlučio odbiti zahtjev SAD-a za potpisivanjem bilateralnog sporazuma o neizručivanju američkih državljana stalnom međunarodnom kaznenom sudu. SAD je zahtjev Hrvatskoj uputio 2002. i odredio rok za odgovor do 1. srpnja iste godine, upozoravajući da će državi, ne potpiše li sporazum, biti uskraćena vojna pomoć. Hrvatski su političari zaključili da ispunjenje američkih zahtjeva ne bi mogli obraniti pred svojom javnošću jer se zemlja obvezala na izručenje svih osumnjičenih hrvatskih državljana haaškom sudu. Hrvatska je izgubila američku vojnu pomoć, ali do siječnja 2004. nije zapravo izgubila ništa. Od 19 milijuna dolara ukupne američke vojne pomoći, 6 milijuna za ovu godinu je već potrošeno, a preostalih se 13 milijuna odnosi na sredstva odobrena za ranija razdoblja, koja iz raznih razloga nisu iskorištena.
Prošle je godine EU za svoje članice, kandidate i zemlje kojima je strateški cilj ulazak u EU izdala smjernice za pregovore s SAD-om u sklopu Članka 98. U skladu s tim smjernicama, koje nisu bile na tragu američke inicijative o izuzeću američkih državljana pred međunarodnim kaznenim sudom, postupila je i Hrvatska te odbila potpisati bilateralan sporazum s američkom stranom. Dosad je sporazum potpisalo 70 država, a od europskih samo Makedonija, Bosna i Hercegovina, Rumunjska i Albanija.

Pored prisustva i vodeće uloge 150 tisuća američkih, britanskih i australskih vojnika na iračkom tlu, međunarodne koalicijske vojne snage u Iraku čini još 15 tisuća vojnika iz 28 zemalja. Ponajviše ih je raspoređeno u multinacionalnoj diviziji na jugu Iraka pod zapovijedaništvom Poljaka i to u šitskim provincijama Nadžaf, Kerbala, Babel, Vasat i Kadisija. Irak je podijeljen u četiri okupacijske zone. Uz britanski na jugu i dva američka, na sjeveru i u središtu, svoju zonu u južnome dijelu središta zemlje dobila i Poljska. Njoj su, naime, upravljanje dijelom područja pod svojom okupacijom nedavno prepustili Amerikanci.
Multinacionalna divizija na jugu Iraka sastavljena je od 3200 Nizozemaca, 2500 Poljaka, 1644 Ukrajinaca, 1321 Španjolaca, 1130 Talijana, 1000 Japanaca i 886 Tajlanđana. Ostali pripadnici divizije su vojnici iz Bugarske, njih 480, potom 441 Mađar, 360 vojnika iz Salvadora i Hondurasa, zatim 300 vojnika iz Dominikanske Republike, 205 Rumunja, 177 filipinskih vojnika, 174 Mongolaca, 120 iz Nikaragve, 103 iz Letonije, 82 Slovenca, 45 Litvanaca i 27 kazahstanskih vojnika.