Na predsjedničkim izborima u studenome Nikolić je dobio najviše glasova, ali šef srpske države nije postao zbog nedovoljnog odaziva birača, koji nije dostigao polovinu biračkog tijela.Kad se lider Srpske radikalne stranke (SRS) Vojislav Šešelj u veljači predao haaškom sudu, mnogi su smatrali da je to i kraj ultranacionalističke SRS. Samo 10 mjeseci poslije Šešeljev zamjenik Tomislav Nikolić najpopularniji je političar u Srbiji, a SRS najmoćnija stranka.

Nikolić je hladnokrvan političar, emocije pokazuje rijetko, kada mu se, primjerice, spomene da je Tomislav hrvatsko ime Premda je modernizirao imidž Radikalne stranke, iza Nikolićevih političkih nastupa još uvijek stoji radikalni srpski nacionalizamZa to su zaslužni srpski glasači. Na predsjedničkim izborima u studenome Nikolić je dobio najviše glasova, ali šef srpske države nije postao zbog nedovoljnog odaziva birača, koji nije dostigao polovinu biračkog tijela. Na nedavnim parlamentarnim izborima SRS je osvojila 28 posto glasova i u Skupštini Srbije će, između 250 mjesta, imati 82 zastupnika. Samo tri godine prije, u prosincu 2000., na izborima nakon svrgavanja Slobodana Miloševića, SRS je dobio povjerenje manje od devet posto birača. Tadašnji pobjednici iz Demokratske opozicije Srbije (DOS) uspjeli su u međuvremenu prokockati povjerenje građana i gotovo prepustiti vlast ostacima Miloševićeva režima.

Radikali nemaju dovoljno zastupnika da bi samostalno formirali vladu, a ostale parlamentarne stranke tvrde da neće u koaliciju sa SRS-om, ali to ne utječe na činjenicu da je 51-godišnji Nikolić osoba broj jedan političkog života Srbije, a možda i, kako mnogi strahuju, grobar započetih reformi.

Nikolićev nadimak je, inače, Toma Grobar. Zaslužio ga je jer je u rodnom Kragujevcu bio tehnički direktor Javnog komunalnog poduzeća, u čiju su nadležnost spadala i lokalna groblja. Od tog dijela svoje biografije Nikolić ne bježi. Svojedobno je izjavio: ”Život je kratak. Ja to najbolje znam. Radio sam na groblju.”

U mladosti se bavio atletikom, svirao je gitaru. Za razliku od tipičnog radikala, tvrdi da mrzi narodnu glazbu, a favoriti su mu Neil Young, Jimi Hendrix, The Rolling Stones i The Beatles. Omiljena knjiga mu je “Tihi Don” Mihaila Šolohova. Oženjen je, ima dva sina, po zanimanju je građevinski tehničar. Kaže da je do 1990. bježao od politike.

“Na vlasti su bili komunisti, a s njima se nisam volio družiti. Nešto zbog toga što su svi moji preci bili radikali, a nešto i zato što je to bilo društvo za sebe, anacionalno”, izjavio je Nikolić, objašnjavajući kako se našao u Narodnoj radikalnoj stranci odvjetnika Veljka Guberine. Pošto je Guberinina stranka zabilježila katastrofalan rezultat na prvim višestranačkim izborima u Srbiji 1990., Nikolić je uspostavio kontakt sa Šešeljom, tada ne odveć poznatim liderom minornog Srpskog četničkog pokreta. Nikolić je u pismu Šešelju predložio ujedinjenje svih nacionalnih stranaka i tako je nastao najdugotrajniji i najstabilniji tandem u srpskoj politici.

Šešelj je dvije godine mlađi od Nikolića. Rođen je u Sarajevu. Otac mu je bio željezničar, majka nepismena domaćica. Bio je sudionik omladinskih radnih akcija, diplomirao je pravo za dvije i pol godine i ubrzo postao doktor znanosti. Magistarski rad mu je bio “Pojam naoružanog naroda u djelima marksizma”. Nakon smrti Josipa Broza Tita odrekao se marksizma i dospio u zatvor, zbog srpskog nacionalizma. Pošto je iza rešetaka proveo gotovo dvije godine, prije dva desetljeća napustio je Bosnu i došao u Beograd. Visok, nezgrapan, s izrazitom govornom manom, stekao je u Beogradu status gotovo redikula, koji na ulici prodaje svoje knjige, redovito zabranjivane, o “stradanju” srpskog naroda u SFRJ. Šešelj je sa svojim kumom Vukom Draškovićem prvi razvio četničku zastavu u Srbiji. Ubrzo se, međutim, razdvojio od Draškovića, a pop Momčilo Đujić, proglašen nakon Drugog svjetskog rata ratnim zločincem, okitio ga je iz Amerike titulom četničkog vojvode.

Prema službenoj verziji, Nikolić je Šešelja primio u radikale i nagovorio ga da SRS bude formirana u Kragujevcu. Neslužbena verzija, međutim, govori da je Miloševićeva tajna policija stvorila SRS da bi razorila oporbene stranke demokratske orijentacije.

Osnovne karakteristike Šešeljeva nastupa su nevjerojatna agresivnost, prostaštvo i odsustvo bilo kakvih obzira. Od 1991. surađivao je s Miloševićevim režimom, zalagao se za protjerivanje Hrvata iz Vojvodine, imao je svoje oružane jedinice u Hrvatskoj i Bosni. Dok je Milošević tvrdio da Srbija nije u ratu, Šešelj nije skrivao da je srpska policija obučila i naoružala 30.000 njegovih četnika i poslala ih u Hrvatsku i BiH. I Nikolić je 1991. proveo nekoliko mjeseci u Slavoniji, zbog čega ga je Šešelj proglasio četničkim vojvodom. Nikolić o tome, međutim, gotovo nikad javno ne govori.

SRS je na početku raspada SFRJ bila glavni saveznik Miloševićeve Socijalističke partije Srbije (SPS), a Šešelj je tvrdio: “Sve dok je u Srbiji budala, ja ne moram brinuti za političku karijeru.” Ljubav SRS-a i SPS-a trajala je do početka 1993., kad se Milošević svijetu pokušao predstaviti kao političar kojem je mir na prvome mjestu. To nije mogao učiniti u Šešeljevu društvu. Zato je SPS proglasio Šešelja rodonačelnikom fašizma u Srbiji, političkim monstrumom, ratnim zločincem, oličenjem nasilja. Šešelj i Nikolić odgovorili su napadima na najosjetljiviju Miloševićevu točku – suprugu Miru Marković, proglasivši je komunističkom “crvenom vješticom s Dedinja”. Tvrdeći da sve državne odluke u Srbiji donosi Mira Marković, Šešelj i Nikolić neprestano su provocirali režim, ne prežući ni od tučnjava u skupštini. Kada je zbog toga dospio pred sud, jedino što je Šešelj rekao bilo je: “Milošević je najveći kriminalac u Srbiji.”

Nikolić je vjerno pratio Šešelja. Ali, za razliku od Šešeljeve raspojasanosti, Nikolić je uvijek bio savršeno hladnokrvan, govoreći ravnim monotonim glasom, nikad ne pokazujući emocije. Tako se ponaša i danas. Emocije iskazuje vrlo rijetko, kad mu se, primjerice, spomene da je Tomislav hrvatsko ime. Nikolić je svojom hladnokrvnošću u parlamentu do te mjere izluđivao socijaliste da je 1994. policija pozvana da silom izbaci zastupnike SRS-a iz dvorane Skupštine Srbije. Ubrzo su Šešelj i Nikolić uhićeni na Kosovu, jer su “kršili zabranu okupljanja”. Osuđeni su na po dva mjeseca zatvora.

Ali rat između socijalista i radikala okončan je 1997. Tada je SRS ponovno ušla u koaliciju s Miloševićem, koji se, birajući nakon izbora između podjele vlasti s Vukom Draškovićem ili s radikalima, opredijelio za Šešelja. Radikali su u vladi Srbije dobili 13 ministarskih mjesta, a Šešelj i Nikolić postali su potpredsjednici vlade. Poslije je Nikolić postavljen za potpredsjednika vlade Savezne Republike Jugoslavije i na toj se dužnosti nalazio tijekom zračnih udara NATO-a.

Rušenje Miloševića 5. listopada 2000. značilo je i silazak radikala s vlasti u Srbiji. Kad je dvije godine poslije objavljena haaška optužnica protiv Šešelja zbog zločina nad Hrvatima i Muslimanima, lider SRS-a se, na opće iznenađenje, odlučio predati tribunalu. “Odlazeći u Haag, Šešelj mi je rekao: ‘Nemoj više od mene mnogo očekivati. Neću ti se miješati u posao. Ovo će potrajati’”, izjavio je Nikolić.

Njegov dolazak na čelo SRS-a značio je promjenu stila nastupa radikala. Više nema strastvenih nacionalističkih tirada, beskrupuloznih napada na političke protivnike, incidenata. Osnovna Nikolićeva poruka je da su radikali, ali i cijeli srpski narod, izloženi nepravdama sa svih strana. Nikolić i dalje tvrdi da su zapadne srpske granice na liniji Virovitica – Karlovac – Ogulin – Karlobag, da su značajni srpski teritoriji pod hrvatskom okupacijom i najavljuje povratak srpske vojske i policije na Kosovo. Ali “oslobađanje” svih srpskih zemalja će, prema Nikoliću, biti ostvareno “bez sile, diplomatskim putem”.

Nikolić je za suradnju s haaškim sudom, ali u prvom redu “sa svima koji su tamo pritvoreni”. Što se tiče ekonomskih reformi, Nikolić se zalaže za otvaranje malih i srednjih poduzeća, koja će zaposliti golem broj ljudi. Država bi trebala organizirati javne radove na gradnji cesta, pruga i druge infrastrukture. “Nisam protiv privatizacije, ali smo za reviziju svih ugovora do sada privatiziranih poduzeća”, izjavio je Nikolić, koji se tijekom predizborne kampanje proslavio najavom da će pobjeda SRS-a značiti da će se cijena kruha spustiti na tri dinara, odnosno na manje od pet centi.

Takva neostvariva obećanja, kao i brojne afere koje su obilježile vladavinu DOS-a, učinile su od radikala najmoćniju stranku u Srbiji. SRS neće, najvjerojatnije, ući u novu vladu, ali radikalima sudjelovanje u vlasti nije ni cilj. Jer formiranje radikalske vlade podrazumijevalo bi obvezu ispunjenja svih praznih obećanja.

Ako ostale parlamentarne stranke – Demokratska stranka Srbije, Demokratska stranka, G17 Plus i koalicija Srpskog pokreta obnove i Nove Srbije uspiju formirati vladu, taj kabinet gotovo sigurno neće biti dugog vijeka. Jer se radi o partijama čije lidere povezuje , u prvom redu, osobna netrpeljivost. Raspad takve vlade ili sama nemogućnost njenog stvaranja značio bi nove parlamentarne izbore u Srbiji, koji bi, bez sumnje, donijeli još veći uspjeh Nikolićevim radikalima. Tako je SRS od “bivše” postala stranka pred kojom je budućnost.

Pitanje je, međutim, koliko su ušminkani radikali, s “europeiziranim” Nikolićem, drukčiji od stranke koja je godinama bila simbol ekstremizma u Srbiji. Da se mnogo toga nije promijenilo ukazuje činjenica da je Nikolić pred televizijskim kamerama, neposredno prije izbora, izjavio da mu nije žao što je 1999. u Beogradu, na ulici, na pravoslavni Božić, sa 17 metaka ubijen vlasnik listova Dnevni telegraf i Evropljanin Slavko Ćuruvija.

To ubojstvo nikad nije razjašnjeno. Smatra se da se radilo o likvidaciji jednog od najvećih protivnika Miloševićeva režima, a Nikolić je u trenutku Ćuruvijina ubojstva bio potpredsjednik vlade SRJ. Šešelj je svojedobno ocijenio da je ubojstvo Ćuruvije čin dostojan nacionalnog ponosa. Nikolić ima, očito, identično mišljenje. Znači li to da bi Nikolićev dolazak na vlast podrazumijevao likvidacije rivala kao legitimno sredstvo političke borbe?

SRS je na nedavnim izborima nastupila sa sloganom “Radikalno bolje”. Nakon Nikolićeve izjave o Ćuruviji možda bi adekvatnija poruka bila “Radikalno kolje”.

Lider Srpske radikalne stranke Tomislav Nikolić izjavio je prije nekoliko dana da njegova stranka nije odustala od koncepta takozvane Velike Srbije i naveo da će se zalagati za uspostavljanje granice Srbije na liniji Karlobag – Ogulin – Karlovac – Virovitica. “Moja ljubav i moja želja je da se opet uspostavi država u Srpskoj Krajini. Zašto ne bih imao želju da Velika Srbija bude jedinstvena? A što se Hrvatske tiče, sa njima, u ovim granicama, nećemo imati diplomatske odnose jer ona drži pod okupacijom srpske zemlje” – rekao je Nikolić za novosadske medije.
Upitan kako misli da će se uspostaviti Velika Srbija, zamjenik predsjednika Srpske radikalne stranke je odgovorio: “Promijenit će se svjetske okolnosti.” On je rekao da ga “ne interesira tko je pobijedio na izborima u Hrvatskoj pošto su i u prošloj i u vlasti koja se tek treba formirati na vlasti Hrvati”. “To što su nam Srbima i Hrvatima imanja jedna pored drugog ne znači da smo dobre komšije. Moja granica sa tim komšijama je na liniji Karlobag – Ogulin-Karlovac – Virovitica” – kazao je Nikolić. Na pitanje “da li bi bio nesretan da se rodio kao Hrvat”, on je odgovorio: “Bih”.
Nikolić je rekao da će, ako dođe na vlast, insistirati da se srpska vojska i policija vrate na Kosovo i ocijenio da je to realna mogućnost. Na pitanje da li to znači i nove ratove, Nikolić je odgovorio: “Da, ako mislite na sukob sa albanskim teroristima”. “Tko god bude napao srpsko selo i srpsku kuću, imat ćemo sukob s njim. Ako obrana Srba podrazumijeva konfrontaciju, ja sam spreman na tu konfrontaciju” – kazao je Nikolić.