Objavljeno u Nacionalu br. 426, 2004-01-13

 

ZAGORSKI KIRURG NA ČELU MUP-a

MUP-om će preko Milnarića upravljati Ivan Jarnjak

Ministar unutarnjih poslova, kirurg Marijan Mlinarić, priznao je da nije optimalno kadrovsko rješenje, ali iza njega se kao krije politički mentor krije Ivan Jarnjak: MUP se već počeo preustrojavati po uzoru rane 90-te, kad su počinjene brojne obavještajne i druge zloupotrebe

U prvoj varijanti, ministar unutarnjih poslova trebao je biti Ivan Jarnjak koji je tu dužnost već obavljao od 1992. do 1996.U prvoj varijanti, ministar unutarnjih poslova trebao je biti Ivan Jarnjak koji je tu dužnost već obavljao od 1992. do 1996.Postavljanjem Varaždinca Marijana Mlinarića za ministra unutarnjih poslova Ivo Sanader, novi hrvatski premijer, najzornije pokazuje koliko su ograničeni kadrovski kapaciteti HDZ-ove vlasti koja se još uspostavlja. U prvoj varijanti, ministar unutarnjih poslova trebao je biti Ivan Jarnjak koji je tu dužnost već obavljao od 1992. do 1996. Plan je promijenjen zbog vanjskopolitičkih motiva HDZ-ove vlade koja se grčevito bori protiv vlastite prošlosti iz tuđmanovskog razdoblja: kao reziduum stranačke povijesti Jarnjak bi se mogao naći na listi haaških sumnjivaca, kako su Sanaderu prišapnuli njegovi politički savjetnici, pa nije zgodno da mu se dodijeli ministarska počast.

U drugom pokušaju, za istu je ministarsku dužnost izabran glavni tajnik HDZ-a Branko Vukelić iz Karlovca. Budući da je međutim neka podzemna sila, navodno iz redova bivših karlovačkih SZUP-ovaca, novinskim redakcijama distribuirala priču o Vukelićevoj zataškanoj prometnoj nesreći, Sanader je bio prisiljen potražiti treće ministarsko ime. Marijan Mlinarić, kirurg, vinogradar, karatist, bivši saborski zastupnik i bivši župan Varaždinske županije, instaliran je na čelo resora unutarnjih poslova kao vrlo lojalni sanaderovac i višegodišnji oponent Hrvoja Vojvode, zagorskog lidera nekadašnje frakcije tvrdih HDZ-ovih desničara oko Ivića Pašalića. U HDZ-u tvrde da je Mlinarić, štoviše, uz Petra Čobankovića i Branka Vukelića najviše pridonio Sanaderovu unutarstranačkom trijumfu nad Pašalićem.

U balansu internih zavičajnih struja u HDZ-u nije nevažna činjenica da je Mlinarić pripadnik tzv. zagorskog lobija. Ugrubo, Dalmatinci su dobili gospodarstvo, Slavoncima je dana vojska, MUP je preostao Zagorcima. Taj privatni zagorski kružok godinama su činili Mlinarićev daleki prethodnik Ivan Jarnjak, varaždinski biskup Marko Culej, nekadašnji premijer Franjo Gregurić, Ivica Crnić, sadašnji predsjednik Vrhovnog suda i, povremeno, ekonomist Mladen Vedriš. Sastajali su se u Gregurićevoj vikendici u Loboru, degustirali graševinu, brusili značajne političke teme i jedni druge potpomagali u maršu kroz HDZ-ovu državnu i stranačku hijerarhiju. Nema nikakve sumnje da je Mlinarić promoviran u ministra unutarnjih poslova na preporuku Jarnjaka koji to ne može biti. Jarnjak je ne samo njegov osobni prijatelj, nego i politički šef HDZ-ove zagorske organizacije.

“Prihvatio sam mjesto ministra unutarnjih poslova jer Sanaderovu molbu jednostavno ne mogu odbiti”, gotovo će se pravdati Mlinarić raspravljajući nešto kasnije u užem krugu svojih prijatelja o kadrovskoj shemi novouspostavljene vlade. Tim isprikama što se našao na ministarskom mjestu Mlinarić je dokazao da, barem za sada, ne spada u raširenu vrstu domaćih političara koji nemaju nikakvu svijest o vlastitim granicama. “On doista nije optimalno kadrovsko rješenje po svojem iskustvu, znanju i afinitetima. Ali je u političkom smislu iznimno podoban za tu funkciju. Nije sklon nikakvom radikalizmu, oprezan je, nakon deset godina politike ispekao je vještinu kompromisa i tolerancije. U Hrvatskoj sigurno ima sposobnijih od Mlinarića za to ministarsko mjesto, ali nema boljeg u HDZ-u s prilično ograničenim mogućnostima kadrovske kombinatorike”, kaže Nacionalovim novinarima njegov stranački kolega.

Zato poznavatelji zakulisnih odnosa u HDZ-ovim redovima procjenjuju da će Jarnjak, sa svojim starim ministarskim iskustvom, ujedno funkcionirati kao glavni kadrovik iz sjene i jedna od bitnih figura Mlinarićeva MUP-a. Premda je njegov sin dugogodišnji djelatnik PU varaždinske, novi ministar nema ni osobitih uvida, ni osobitih strasti za kriminalističke, redarstvene, policijsko-granične i sve ostale aktivnosti koje spadaju u sektor unutarnjih poslova. Nezainteresiranost za tu vrstu institucionalnih dužnosti Mlinarić je spontano demonstrirao u jednoj od svojih prvih izjava za medije, najavljujući da se ni kao ministar neće odreći kirurgije, svoje izvorne profesije. Čak i kao varaždinski župan između 1995. i 2001. Mlinarić je najmanje jednom tjedno obavljao operacije nad pacijentima mjesne bolnice zarađujući mjesečno katkad do 40.000 kuna. Ministarska plaća je trostruko manja i novi ministar, po svemu sudeći, posve racionalno kalkulira kako buduće obveze u MUP-u uskladiti s tradicionalnim izvorima prihoda i dostignutim životnim standardom.

Utoliko nije neobično da je uz početničko nepoznavanje MUP-a i policije, Mlinarić olako najavio radikalne promjene zatečenog policijskog i administrativnog ustroja samo petnaestak dana nakon preuzimanja ministarske dužnosti. Ukinut će funkciju ravnatelja policije, povećat će broj svojih pomoćnika i kao najradikalniji zahvat, vratit će Protuobavještajnu agenciju, nekadašnji SZUP, pod okrilje MUP-a. Od institucionalnog kontinuiteta preostalo je, dakle, samo ono zbog čega MUP po definiciji postoji. U to ime, Mlinarić je, sasvim besmisleno i nepotrebno, javno obećao dosljednu borbu protiv droge, kriminala i kriminalaca.

Riječ je zapravo o obnovi sustava kakav je postojao u doba ministarskih mandata Ivana Jarnjaka u kojem se najvažniji Mlinarićev promotor i nevidljivi mentor mnogo bolje snalazi nego u uvjetima zatečene MUP-ove arhitekture. Od 2000. Mlinarićev prethodnik Šime Lučin strogo je odijelio političke od policijsko-operativnih poslova koje bi, samo četiri godine poslije, eto, opet valjalo spojiti u mješavinu čiji su se rezultati mogli vidjeti tijekom desetljeća prvotne HDZ-ove vladavine. Kao jamstvo za restauraciju nekadašnje strukture, u MUP je munjevito vraćen Zlatko Gledec, svojedobno zamjenik pa pomoćnik ministra unutarnjih poslova. Prema svjedočenju MUP-ovih zaposlenika, Gledec je, štoviše, fizički ušao u njihovu zgradu i obavio primopredaju dužnosti čak nekoliko dana prije njegova službenog imenovanja za Mlinarićeva pomoćnika.

U Mlinarićevim najavama retrogradne reforme administrativno-policijske sheme MUP-a, da je tako nazovemo, nije beznačajna politička intencija da se Stipu Mesića, predsjednika države iz oporbenog HNS-a, u potpunosti isključi iz tzv. sigurnosno-obavještajnih mehanizama. Kao posebna agencija pod izravnom kontrolom vlade, POA, nekadašnji SZUP, izravno je servisirala informacijama i kabinet premijera i Ured predsjednika. Ako opet postane sastavni dio MUP-a, Mesić će potpuno ovisiti o informativnim kanalima i informativnoj selekciji najprije nadležnog Sanaderova ministra, pa potom i samog Sanadera. U HDZ-u, stranci koja je pobijedila na posljednjim parlamentarnim izborima, aktualni predsjednik Republike Hrvatske nije osobito omiljena ličnost.

No uz strateško-politički cilj blokade Mesića postoje i trivijalniji razlozi za Mlinarićeve trenutačne ministarske prioritete. Budući da su stari znanci iz istoga grada, Mlinarić je od trenutka svog postavljanja na ministarsku funkciju najmanje dva puta večerao s Franjom Turekom, šefom POA-e, koji je posljednje dvije godine bio u izravnom sukobu s Rankom Ostojićem, donedavnim ravnateljem policije. Svađe su, tipično, izbijale oko pitanja većih zasluga u pojedinim uspješno izvedenim operacijama: od lova na ilegalne imigrante, do identifikacije lažnog ambasadora afričke državice Gvineje Bisau.

Nakon varaždinskih susreta s Turekom, kako tvrde pouzdani svjedoci, Mlinarić je razgovarao s Rankom Ostojićem koji je, uzgred rečeno, sada na godišnjem odmoru prije odlaska iz MUP-a. Pritom je postavio dva pitanja: “kakvi su vaši odnosi s POA-om” i “kada je vaš ministar dolazio na posao”. “Loši”, uzvratio je Ostojić kao iz topa, priznajući da postoji stalno rivalstvo između obavještajaca i kriminalista. A što se tiče ministarskog radnog vremena, Mlinarić je uspio doznati da uz golemu građu što je šef MUP-a svakodnevno mora savladati, ne preostaje previše slobodnog vremena za privatni i honorarni kirurški biznis.

Drugim riječima, izbor Mlinarića za ministra unutarnjih poslova signalizira dvostruku liniju Sanaderove politike u sljedećem političkom ciklusu: prema međunarodnoj zajednici smjerno će graditi sliku o HDZ-ovu demokratskom preporodu koji uključuje i ovogodišnju božićnu čestitku pravoslavnim vjernicima “Hristos se rodi”; na unutarnjopolitičkom planu mnogo je manje jamstava za istovjetnu demokratsku dosljednost. Pitomi karakteri pojedinih ministara ne znače da će jednako pitomo funkcionirati institucije kojima oni upravljaju. Jarnjak je privatno dobar čovjek. Ipak, tijekom njegova šefovanja MUP-om zloupotrebe policijsko-špijunskih mehanizama nisu bile ništa manje nego u vrijeme mandata njegova nasljednika Ivana Penića kojim je manipulirao Ivić Pašalić.

Marijan Mlinarić, danas otac dviju kćeri i sina policajca, te djed šestero unučadi, rođen je 13. veljače 1944. u varaždinskom selu Jalžabet. Otac mu je bio krojač, zvao se Gabrijel. Majka Ljubica, tipično za vrijeme i sredinu, život je provela kao domaćica i kućanica. Supruga Biserka, podrijetlom iz Vinice, viša je medicinska sestra. Nakon završene varaždinske gimnazije diplomirao je na zagrebačkom Medicinskom fakultetu i do 1975. specijalizirao opću kirurgiju. U iduće tri godine izabrao je još užu specijalizaciju i postao priznati stručnjak za grudnu kirurgiju. Doduše, njegova profesionalna reputacija, čini se, nije prešla granice varaždinskih medicinskih krugova: na zagrebačkoj Šalati i Rebru vrlo je malo liječnika kojima Mlinarićevo ime nešto znači. Premda je za varaždinske uvjete više nego solidan stručnjak, njegova kirurška dostignuća spadaju u rang natprosječne medicinsko-zanatske vještine, a ne znanstvenog talenta i inovativnosti. Nije isključeno da je takva karijera bitno vezana uz činjenicu da ne govori faktički ni jedan strani jezik. U škrtoj službenoj biografiji kojom je predstavljen na Internetu piše da vlada njemačkim i engleskim, ali “pasivno”.

Borilačke vještine su drugi sektor Mlinarićevih životnih strasti. Karateom se počeo baviti već šezdesetih. Godine 1969., kao 25-godišnji student, osvojio je čak titulu prvaka SR Hrvatske. Nije bio pretjerano talentiran, ali je taj urođeni nedostatak nadoknađivao silnom upornošću i treninzima. Uz političke obaveze i kirurške zadaće, svih proteklih godina u Varaždinu je vodio karate-klub i funkcionirao kao osobni trener nekolicine lokalnih mladaca koji mnogo obećavaju. Karate je ujedno prva i najstarija Mlinarićeva kopča s Ivanom Jarnjakom, koji se također godinama bavi borilačkim vještinama. Politika ih je, međutim, sudbonosno povezala.

Mlinarićeva politička djelatnost počinje već početkom devedesetih, kada se učlanio u HDZ. Između tzv. partizanske linije oko Josipa Manolića i tzv. ustaške linije oko Gojka Šuška ? kao suprotnih polova Tuđmanova “nacionalnog pomirenja” – Mlinarić je postao jedan od rodonačelnika “trećeg puta” koji su u samim HDZ-ovskim kuloarima definirali kao “domobranski”. Uz nekoliko glasnijih iznimaka, ta varijanta prigušenijeg i umjerenog hrvatskog nacionalizma u prvih deset godina samostalne hrvatske države pod dominacijom HDZ-a postat će bitno obilježje većeg dijela hrvatskog političkog naroda na području zagorske regije. Samo što se Mlinarić politički razvijao kao nepoznata HDZ-ova akvizicija, dok je Jarnjak početkom devedesetih promoviran na nacionalnoj političkoj sceni. Izostanak političkog radikalizma nije Jarnjaka poštedio sumnji da je “zapovjedno odgovoran” za ponašanje policijskih postrojbi nakon “Oluje” koje nisu spriječile zločine nad srpskim civilima. I doista, HDZ-ovi “domobrani” najčešće nisu odobravali desni radikalizam, ali mu nisu ni žestoko oponirali.

To je bilo veće iznenađenje da se Milinarić, relativno nepoznat provincijski političar vrlo žilavo i vrlo vješto borio protiv Pašalićeve ideološke i političke ekspanzije u njegovu zavičajnom zagorju. Ponešto privatnim lobiranjem, ponešto sitnim političkim spletkarenjem, ponajviše strpljivim tkanjem novih frakcijskih savezništava Mlinarić se preobrazio u prilično moćno Jarnjakovo oružje protiv Pašalićevih simpatizera u crkvenim i liječničkim krugovima, kao HDZ-ove populacijske osnove. Pošto je 2002. na Sedmom saboru HDZ-a uzdignut do člana stranačkog predsjedništva ? potpuno sanaderskog ? Mlinarić je postao jedan od glavnih oslonaca novog HDZ-ova prvaka, uskoro i novog premijera.
Kada mu je dan nalog da postane ministar unutarnjih poslova, Mlinarić je to jednostavno prihvatio bez dvojbi i razmišljanja, kao dobar i zaslužan vojnik partije.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika