Sindikalni čelnik bio je zdrav sve dok država nije počela isplaćivati ratne invalidnineLiječnici neće tako skoro dobiti iste plaće kao i suci, a Ivica Babić, čelnik Hrvatskog liječničkog sindikata i pulmolog iz Virovitice, više neće moći nepokolebljivo zastupati interese liječnika, niti držati u šaci novu vladu onako kao što je to činio bivšoj. Nova vlast, naime, zna ono što su prethodnici samo nagađali ili možda čak čuvali u ladici za konačni obračun sa sindikalnim vođom: Ivica Babić sumnjivi je ratni vojni invalid koji je nastradao u čudnim okolnostima, a njegov status ne bi otrpio iskušenja revizije. Dosad se o njegovu nezakonitom statusu samo nagađalo, a ovih dana Nacional je stekao uvid u tridesetak stranica spornih dokumenata.

Nejasno je zašto je Babiću priznata 40-postotna invalidnost zbog manje očne mane kad zakon potpunu sljepoću stavlja u kategoriju 33-postotne invalidnosti. Babić je 1996. uputio novi zahtjev za utvrđivanje novog postotka oštećenja organizma, tvrdeći da ima "neurološke i ortopedske ispade i da mu je zdravstveno stanje pogoršano" no taj mu je odbijen Ivica Babić proveo je godinu dana na fronti, od 23. studenoga 1991. do 23. studenoga 1992. Bio je liječnik na bojišnici i referent sanitetske službe prve pješačke bojne 127. brigade HV. U okolici Pakraca, u mjestu Dragović, 8. siječnja 1992. teško je ozlijedio oko i lice prilikom izlaska iz sanitetskog vozila. Legenda kaže da je pao i udario glavom u podlogu, ali ne zna se kakvu. Iz tog razdoblja postoji samo jedan liječnički nalaz i pregled kod okulista, koji je ustanovio uglavnom samo dioptriju.

Pravi zdravstveni problemi Babića su počeli mučiti gotovo četiri godine poslije. Od siječnja 1992. do prosinca 1995. ni traga liječničkoj dokumentaciji koja bi potkrijepila da je Babić odlazio k liječniku, trpio bolove, uzimao terapiju, a nema ni ožiljka kao mogućeg podsjetnika na pad koji mu je uništio vid. No unatoč tako teškom padu – koji će mu tek 4,5 godina poslije uzrokovati goleme zdravstvene brige – Babić nije obavio neurološki pregled, što bi učinio svatko tko je ozlijedio glavu, a kamoli ne liječnik. Pa, ipak, na temelju nalaza lokalnog virovitičkog oftalmologa datiranog 20. prosinca 1995. Ivica Babić dobio je 6. veljača 1996. rješenje kojim mu se “priznaje svojstvo hrvatskog ratnog vojnog invalida VIII grupe sa 40 posto invaliditeta trajno uslijed povrede zadobivene u sastavu oružanih snaga”. No čak ni najdobronamjerniji iz priložene dokumentacije oftalmologa ne mogu naći vezu između pada i tako teških oštećenja. Svejedno je dva mjeseca poslije taj status potpisao i tadašnji ministar obrane Gojko Šušak.

U nalazima nema dokaza o uzročno-posljedičnoj vezi između pada iz vozila i dioptrije i atrofije oka. A da je čak taj pad i neosporan – da je Babić doista ozlijedio oko poskliznuvši se u ratu, a ne, kao što sumnjaju njegovi bliski suradnici, da je samo od države naplatio prirodnu mehaničku manu oka, laički poznatu kao bježanje oka, opet ostaje mutno zašto mu je priznata 40-postotna invalidnost. Zakon, naime, potpunu sljepoću stavlja u kategoriju 33-postotne invalidnosti. Uostalom, stručnjaci tvrde da se gubitak vidnog polja i uzorci koji su do njega doveli vrlo jednostavno mogu ustanoviti neurološkom pretragom koja ispituje vidno evocirane potencijale. Njome je lako ustanoviti je li gubitak vida nastao kao posljedica traume, genetskog naslijeđa koje se vuče iz mladosti ili pak pacijent simulira. Babić nikad nije bio na takvom pregledu. Nelogično je i da je tako teško ozlijeđen još punih deset mjeseci bio navodno na prvim crtama bojišnice.

Ovako ispada da je on bio zdrav kao drijen sve dok država nije počela isplaćivati ratne invalidnine i da je, po svemu sudeći, svoju prirodnu manu oka iskoristio da bi dobio status ratnog vojnog invalida.

Ipak, Babić se nije zadovoljio sa 40-postotnim invaliditetom i pripadajućim beneficijama, pa je u jesen 1996. krenuo u obilazak svojih kolega u Virovitici, koji su mu pobrojali neuralgične bolove na područja lijeve orbite, bolnu ukočenost vrata, paresteziju prstiju šaka, motornu slabost. Međutim, u toj dokumentaciji nije moguće pronaći vezu između problema s vratnom kralježnicom, primjerenom za njegovu dob, s hrabrošću i ozljeđivanjem na ratištu. Usto, ne vidi se da mu je ordinirana terapija. Neuralgija uz koju su vezani neuralgični bolovi teška je bolest koja pogađa vrlo rijetku skupinu ljudi. Takvi pacijenti ne mogu živjeti bez lijekova, jakih poput narkotika, a najčešće kad bolovi postanu nepodnošljivi pacijentu preostaje samo operacija koja nerijetko dovodi do paralize lica.

To Babić ničim nije dokazao, ali je svejedno Referadu za skrb HV-a uvjeravao da će posljedice pada iz sanitetskog vozila pamtiti i trpjeti cijeli život. Tako je 2. listopada 1996. uputio novi zahtjev za utvrđivanje novog postotka oštećenja organizma, tvrdeći da ima “neurološke i ortopedske ispade i da mu je zdravstveno stanje pogoršano”. Ta je molba odbijena.

U međuvremenu Babić je postao sindikalni lider kojemu malo tko može prigovoriti da to čini iz vlastite želje za materijalnim probitkom. Osobno je sjajno situiran: uz invalidninu 40-postotnog ratnog vojnog invalida sa svim beneficijama, koja je u jednome mjesecu znala iznositi i 19 tisuća kuna, Babić i njegova obitelj ubiru mjesečnu najamninu od pet kafića u središtu Virovitice.

Babić je u medijsku orbitu uzletio tek prošle godine, pokušavajući izgraditi imidž Robina Hooda koji će beskompromisno ustrajati na pravima liječnika i 40-postotnom povećanju plaća. Suočena s razaranjem državnog proračuna, Vlada je Babiću nudila 18-postotno povećanje i obećanje da će se kroz idućih godinu dana plaće liječnika postupno povećavati. No Babić se nije dao i prijetio je štrajkom do kraja. Vlada je na kraju štrajk prekinula silom – uvođenjem radne obaveze. Svoje liderske ambicije u jeku štrajka Babić nije ni pokušao zatajiti: Vladi se nametnuo kao ozbiljan partner koji prijeti zdravlju pacijenata u Hrvatskoj, ali i državnom proračunu. U političkim kuloarima tvrdilo se kako je Babić produžena ruka Andrije Hebranga s kojim je u bliskoj vezi i bez kojeg nije donio ni jednu odluku. Sam Hebrang u razgovoru za Nacional ogradio se od Babića, tvrdeći da s njime nije imao nikakva posla. Babiću ne tako naklonjeni suradnici smatrali su da nastavak štrajka više nema smisla i da se on održava isključivo radi političkih interesa i uz podršku HDZ-a. Vjerovali su da Babić nije dorastao situaciji u kojoj se na televiziji pojavljuje više od tadašnjeg premijera Račana i predsjednika Mesića. No jednodušno su procijenili da se pozicije medijske zvijezde i utjecajnog sindikalnog vođe koji Vladu može baciti na koljena provincijski pulmolog neće tako lako odreći.

Kao organizator štrajka Babić je dobio priliku da ostvari svoje goleme ambicije, što mu nije pošlo za rukom ni u jednoj od tri stranke koje je dotad promijenio. Nakon uvođenja višestranačja, Babić se odrekao knjižice Saveza komunista i učlanio u HNS. Kad 1997. nije izabran u Sabor, više mu nije bilo stalo do članstva, pa se “prešaltao” u SDP. No ni tamo nije uspio postati kandidat za Sabor, postao je organizator pobune, kojoj je cilj bio smijeniti mjesno vodstvo. Taj je pothvat neslavno propao izbacivanjem Babića iz virovitičkog ogranka SDP-a. Nakon svih tih neuspješnih epizoda u kojima se Babić nastojao nametnuti kao utjecajna osoba, prometnuo se u glavnog kritičara svoje bivše stranke i sklopio pakt s deklariranim opozicionarima Račana.

Bit će zanimljivo vidjeti hoće li sada Babić, kad na drugoj strani ima “neprijatelja” s kojim je navodno prošle godine sklopi tajni pakt, biti tako nepopustljiv kao što je bio prema bivšoj vlasti. Dapače, nakon što je nova vlada ukinula radnu obvezu što ju je uvela bivša 14. veljače 2003., čime je prekinula jednomjesečni štrajk liječnika, Liječnički sindikat odlučio je štrajk staviti u mirovanje. Ovih dana Babić je nakon sastanka s Hebrangom javno stvarao dojam da će liječnici dobiti ono što su lani tražili: strukovni kolektivni ugovor i iste plaće kao suci. Hebrang je u razgovoru za Nacional objasnio što je time zapravo mislio. On shvaća težinu liječničkog posla i spreman je pregovarati, ali sada nije realno da se zahtjevi liječnika ispune.

Davanjem liječnicima 8000 kuna startne plaće, isto kao i sucima, izazvalo bi seriju protesta i moglo bi uništiti državni proračun, jer bi iste plaće tražili i znanstvenici, učitelji. Nova vlada morala bi ostvariti nemoguće: godišnji budžet za plaće povećati s prošlogodišnjih 15 milijardi kuna za još jednu, dvije milijarde kuna.

Stoga u ovakvoj atmosferi novoj vladi odgovara da liječničke interese zastupa netko koga je lako kompromitirati. Uskoro bi se moglo dogoditi da Babić bude prisiljen svoj falsificirani invalidski status zadržati defenzivnom politikom sindikalnog vođe. Doduše, u svakoj normalnoj zemlji ostao bi i bez jednog i bez drugoga.