Objavljeno u Nacionalu br. 428, 2004-01-27

Autor: Nina Ožegović

NOVI MINISTAR ZNANOSTI, PROSVJETE I ŠKOLSTVA

Svojim američkim iskustvom rasteretit ću hrvatske školarce

Genetičar, forenzičar i pedijatar Dragan Primorac, jedini je nestranački ministar u novoj vladi: novi ministar znanosti, prosvjete i školstva u intervjuu za Nacional govori o svom radu i školovanju u Americi, sportskoj karijeri, znanstvenim otkrićima i ministarskim planovima

Redovni je član Američke akademije za sudsku medicinu, jedan od utemeljitelja analize DNA u sudskoj medicini, te uz profesora Šimuna Anđelinovića suosnivač Laboratorija za kliničku i sudsku genetiku u Kliničkoj bolnici u Splitu.Redovni je član Američke akademije za sudsku medicinu, jedan od utemeljitelja analize DNA u sudskoj medicini, te uz profesora Šimuna Anđelinovića suosnivač Laboratorija za kliničku i sudsku genetiku u Kliničkoj bolnici u Splitu.Genetičar, forenzičar i pedijatar dr. Dragan Primorac (38), novi ministar znanosti, prosvjete i školstva, odmah se istaknuo s dvije stvari: jedini je nestranački ministar u novoj vladi, a zbog najavljene radikalne reforme u hrvatskoj znanosti, primjerice, produženju školskog sata na 60 minuta, već je osjetio neodobravanje javnosti. Time se po prvi put suočio s problemima posla u državnoj administraciji, kojima njegov resor neće manjkati, osobito zbog spajanja tri golema, različita područja ? znanosti, prosvjete i sporta. Ako se tome pribroji znanstvena karijera na američkom sveučilištu u Connecticutu i drugim institucijama poput Instituta za patologiju američke vojske, kontakti sa svjetskim znanstvenicima, od SAD-a do Izraela, priznanja i nagrade – već je dobio nagradu za životno djelo u znanosti na sveučilištu u New Havenu u 37. godini, što je kuriozitet – dobiva se profil znanstvenika zanimljive biografije. Osim toga, njegova fotografija je prije dvije godine objavljena na naslovnici američkog forenzičarskog časopisa Profiles in DNA. Redovni je član Američke akademije za sudsku medicinu, jedan od utemeljitelja analize DNA u sudskoj medicini, te uz profesora Šimuna Anđelinovića suosnivač Laboratorija za kliničku i sudsku genetiku u Kliničkoj bolnici u Splitu.

O PLANOVIMA ZA HRVATSKU ZNANOST 'Htio bih da me znanstvenici pamte kao ministra koji je omogućio da budu prepoznati kao važna karika u hrvatskom društvu' SJAJNI REZULTATI HRVATSKE FORENZIKE 'Hrvatska forenzika je u samom svjetskom vrhu. U identifikaciji žrtava tragedije u WTC-u korištena su hrvatska iskustva'NACIONAL: Da li vas je iznenadio poziv premijera Ive Sanadera da u Vladi preuzmete resor znanosti, prosvjete i sporta? – Neposredno prije izbora kratko sam razgovarao s premijerom kada mi je dao naslutiti da će mi ponuditi ministarsko mjesto, tako da nisam bio zatečen. Ali, na odluku da prihvatim funkciju najviše su utjecali njegova iznimna odlučnost i sjajna energija, te želja da napravim pomake u hrvatskoj znanosti, prosvjeti i sportu. Naime, o tome sam razmišljao svaki put kada sam se avionom vraćao iz Amerike u Hrvatsku. Uvijek mi se činilo da je zapravo potrebno uložiti malo energije da bi se postigli dobri rezultati. U to vrijeme sam imao odličan posao: bio sam ravnatelj poliklinike Sveti duh u Zagrebu, a predavao sam na Medicinskim fakultetima u Zagrebu, Splitu i Osijeku pa sam takva poboljšanja, poput novih projekata ili laboratorija, već napravio na svom uskom području. Sad mi se otvorila mogućnost da napravim nešto od čega neće imati korist samo lokalna sredina nego cijela zemlja, što je bilo presudno.

NACIONAL: Jedini ste nestranački član Vlade a i jedan od najmlađih ministara. Smatrate li to prednošću? – Premijer Sanader ne gleda Hrvate i svoje suradnike kroz pripadnost određenoj stranci, nego kroz njihove sposobnosti. U to sam se puno puta uvjerio. Zadovoljstvo mi je sudjelovati u radu Vlade koja ima odlučnost i koja zna što hoće. U mojoj najužoj ekipi su mladi ljudi do 35 godina i svi imaju ogromnu energiju, a to je za mene velika stimulacija. Nije lako promjene provoditi u djelo ako nemate tim. Uvjerio sam se puno puta, osobito tokom boravka u Americi, da se umjetnost vodstva sastoji u sposobnosti lidera da stimulira svoj tim.

NACIONAL: Po čemu biste htjeli ostati zapamćeni u povijesti kao ministar znanosti, prosvjete i sporta? – Kao znanstvenik želio bih da me moji mladi suradnici, u koje sam uložio energiju, dožive kao učitelja koji im je dao puno ljubavi, ali koji će me prerasti tako da mogu otići sretan u mirovinu. Na području obrazovanja želio bih da me generacije djece zapamte kao ministra koji ih je rasteretio nepotrebnih obveza i vratio osmijeh na lica. Htio bih i da me kolege znanstvenici pamte kao ministra koji je promijenio status znanstvenika u Hrvatskoj i omogućio im da budu prepoznati kao važna karika u društvu. A kao ministar sporta želio bih da omasovim sport u Hrvatskoj i da djeca kroz različite sportove uče o sebi, drugima i životu. I konačno, da me pamte kao ministra koji je obavljao ovu funkciju isključivo za dobro države. Jer, na ovo mjesto sam došao u trenutku kada sam imao reputaciju i slavu, dakle rukovodila me je prvenstveno želja da pomognem Hrvatskoj.

NACIONAL: Što je vama kao nekad aktivnom sportašu donijelo sportsko iskustvo? – Nemoguće je živjeti u Splitu, a ne baviti se nogometom. Kao većina splitske djece prošao sam Hajdukovu pionirsku školu, a jedno sam se vrijeme intenzivno bavio atletikom ? trčao sam na 1500 metara. Atletika me naučila kako dozirati energiju da izdržim bitku do kraja. Onda sam se počeo baviti borilačkim sportovima: u školi karateom, a na studiju sam počeo trenirati tae-kwon-do. Kroz tu tradicionalnu istočnjačku vještinu stekao sam samopouzdanje, naučio prepoznavati samog sebe i respektirati druge, te da nikad ne smijem podcijeniti protivnika, u što sam uvjerio kasnije u životu. Bio sam i juniorski viceprvak u tae-kwon-dou u bivšoj Jugoslaviji. Osnovao sam klub tae-kwon-do u Sveučilišnoj bolnici u Connecticutu i kada mi je bilo najteže spustio bih se u dvoranu i trenirao, a nakon toga bih se osjećao puno bolje. Kroz taj klub prošli su mnogi, divni američki znanstvenici. Postavio sam im samo jedan uvjet: morali su u svoj laboratorij primiti jednog hrvatskog znanstvenika, naravno ukoliko su imali uvjete za to. I danas su to lijepa prijateljstva. Po povratku u Split 1987. osnovao sam tae-kwon-do klub Kocunar DC, kroz koji je tokom ovih 15-ak godina prošlo više od 3500 djece. Danas, na žalost, nemam toliko vremena za aktivno bavljenje sportom, ali često igram mali nogomet, u Splitu za ekipu sudskih vještaka, a u Zagrebu za klub u Novom Zagrebu.

NACIONAL: Što je bilo presudno da odlučite studirati medicinu? – Moja majka je još u osnovnoj školi primijetila da me privlače prirodne znanosti. No spletom okolnosti prvo sam krenuo u srednju ekonomsku školu, koja mi je dala čvrste temelje iz matematike. Nakon dvije godine ipak sam se prebacio u zdravstvenu školu. Zatim sam u Zagrebu upisao Stomatološki fakultet, no na kraju sam 1991. diplomirao na splitskom Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Na preporuku profesora otišao sam na usavršavanje na sveučilište u Connecticutu gdje sam se bavio pedijatrijom, a kasnije i genetikom. Moje polje rada bila su istraživanja molekularne osnove genetskih bolesti kod djece, što je bila i tema moje disertacije, koju sam obranio 1997. na zagrebačkom Medicinskom fakultetu. U tom istraživanju opisali smo mehanizam nastanka koštanih bolesti kod djece, te objasnili što se događa s porukom prepisanom s gena u njezinom putovanju od gena do citoplazme. Rezultati su bili iznimno važni za kreiranje novih metoda liječenja.

NACIONAL: Jeste li u obitelji već imali prirodnjake? – Moji roditelji, pokojni otac Marinko i majka Dragica, dolaze iz malog mjesta, smještenog između Vrgorca i Ljubuškog, no brzo su napustili rodni kraj. Dakle, imam dalmatinsko-hercegovačko podrijetlo, ali sam rođen u Banja Luci gdje smo živjeli samo nekoliko godina, jer je otac tamo bio na dužnosti. Imam četiri godine mlađeg brata Damira, koji je danas sudac u Splitu. Ubrzo smo se preselili u Split. Iako sam proveo sedam godina u Americi, a sada živim u Zagrebu, uvijek se vraćam rodnom kraju, vinogradima, smokvama i kršu, koji su odredili moj život i dali mi snagu. Iako je moj put bio poseban, jer sam još prije 20 godina napustio rodni dom i živio između Amerike, Zagreba i Splita, iznimno sam blizak s obitelji. Želio bih da i moja djeca budu međusobno tako bliska kao što sam ja s bratom. Moto mojeg života je prijateljstvo i imam iste prijatelje više od 30 godina. No temelj mi je obitelj i danas vidim da mnoge stvari ne bih mogao postići bez podrške obitelji, osobito kad sam bio u Americi gdje su mi korijeni davali snagu da izdržim.

NACIONAL: Kako je na vas utjecao sedmogodišnji boravak u Americi? – Amerika od vas zahtijeva stalna dokazivanja i neiscrpan rad, ali vam pruža fantastične šanse: ne gledaju vas kao stranca, daju vam priliku da letite visoko i daleko koliko možete i ako imate dobre rezultate, sva su vam vrata otvorena. Zapravo, Amerika je odredila moj život. Kada prođete američku školu, koja je naporna ali sjajna, steknete snagu, sigurnost, znanje i brojne važne kontakte. Uspjeh Amerike leži u činjenici da njihovi znanstvenici ne rasipaju energiju bezrazložno, nego je maksimalno usmjeravaju na stručni i znanstveni rad što nužno donosi rezultate. Kod nas se, na žalost, ljudi previše troše na preživljavanje, a premalo na struku i stoga su rezultati slabiji.

NACIONAL: Kakva iskustva ste stekli surađujući s američkim znanstvenicima? – Imao sam sreću što su moji učitelj bili vrhunski američki znanstvenici, primjerice, Henry C. Lee, najveći američki forenzičar i kriminalist današnjice s kojim sam surađivao na sveučilištu New Haven u Connecticutu. Zatim Michael Baden, forenzički patolog iz newyorške državne policije, koji je radio na svim najvećim američkim slučajevima ? Martinu Lutheru Kingu, J. F. Kennedyju i O. J. Simpsonu. Učio sam i od genetičara dr. Mosesa Schanfielda, sadašnjeg direktora najvećeg forenzičkog programa SAD-a na sveučilištu George Washington. Kada radite s takvim vrhunskim znanstvenicima, konstantno ste stimulirani i možete učiti i napredovati. Oni su me prihvatili kao najbližeg suradnika i otvorili su mi mnoga vrata u američkoj znanosti. Čak su prekinuli rad na slučaju O. J. Simpsona, u to vrijeme najveći u Americi, i odlučili sa mnom obilazili masovne grobnice i minska polja u Hrvatskoj, kako bi svojim znanjem i iskustvom pomogli u identifikaciji žrtava. Veliki utjecaj na mene je ostavio i David Raw, profesor gerijatrijske genetike, pedijatar i sjajna osoba, koji me uveo u svijet znanosti. Kasnije sam stekao brojne prijatelje i kontakte, radeći za Institut za patologiju američke vojske, Analitički genetički centar u Denveru, Institut za molekularnu genetiku korporacije Roche Molecular i Sveučilišnu bolnicu St. Christophers’s pri sveučilištu Allgheny. Također, bio sam nekoliko puta u Izraelu i upoznao vrhunske profesionalce, znanstvenike i ljude koji vole Hrvatsku i koji su joj spremni pomoći. Ovih dana dolazi u Zagreb velika izraelska delegacija koja će sudjelovati na seminaru “Dan sjećanja na holokaust i sprečavanja zločina protiv čovječnosti.”

NACIONAL: Što je bilo prijelomno da se počnete baviti forenzikom? – Nikada nisam ni pomislio da ću se ikada baviti forenzikom. Početkom devedesetih zvali su me bliski suradnici iz Splita i obavijestili me da imaju veliki problem. Naime, nisu mogli standardnim metodama forenzike identificirati 60 hrvatskih branitelja iz Kupresa jer su njihova tijela bila u teškom stanju. Naglasili su da bi očito trebali koristiti nove metode i hrabro sam krenuo u novu edukaciju. Taj projekt identifikacije žrtava Domovinskog rata ujedno je moj najveći projekt. U tom projektu prvi smo upotrijebili analizu skeletnih ostataka žrtava iz masovnih grobnica, a time su se bavila tri laboratorija, u Splitu, Zagrebu i Osijeku. Kasnije sam napisao i knjigu “Primjena analize DNA u sudskoj medicini i pravosuđu”.

NACIONAL: Koliko ima sličnosti između prave znanstvene forenzike i serija poput “Forenzičarke Halifax” i “Ekipe za očevid”? – Forenzika je vrlo dinamična disciplina koja okuplja liječnike, pravnike, policiju, vojsku i znanstvenike s različitih područja. To je multidisciplinarno područje koje koristi najnovija znanja iz različitih područja, zahtijeva široku naobrazbu, a ja sam tokom forenzičkih istraživanja u Americi puno naučio. Forenzika polazi od pretpostavke da je gotovo nemoguće napraviti teški zločin, a ne ostaviti biološki trag. Dovoljan je korijen dlake, kap krvi ili sline da se otkrije počinitelj. Prije nekoliko godina u državi Virginiji forenzičari su riješili više od 150 slučajeva samo na osnovi biološkog traga i baze podataka, koji su postojali o tim ljudima ranije u dokumentima kompjutora. Dakle, otkrili su počinitelje koje nikada ranije nisu vidjeli.

NACIONAL: Gdje je hrvatska forenzika u odnosu na svjetsku? – U samom vrhu. U Hrvatskoj su organizirana tri najveća svjetska forenzička kongresa u zadnje dvije godine, na kojima su sudjelovala 63 najznačajnija svjetska predavača. Primjerice, sudskomedicinski stručnjaci iz FBI-a, državne policije Connecticuta, New Yorka, Kalifornije, sveučilišta u Stanfordu, Harvardu, Yaleu… Dakle, gostovali su dr. Henry Lee, glavni forenzičar u slučaju WTC-a Mitchell Holland, dr. Peter Underhill, koji se bavi istraživanjem podrijetla naroda, i drugi. Na to sam jako ponosan. Osim toga, američke kolege jednim su se dijelom oslonili na hrvatska iskustva kod identificiranja žrtava tragedije u WTC-u, od kojih su dvije trećine bile identificirane iz skeletnih ostataka i zubi.

NACIONAL: Što smatrate svojim najvećim znanstvenim postignućem? – Moja američka grupa na sveučilištu Connecticut prva je 1991. opisala genetsku osnovu rijetkih nasljednih bolesti koštanih oboljenja kod djece. Zatim smo dvije godine kasnije također prvi opisali mutaciju na genuza kolagenu, odgovornu za nastanak jednog oblika bolesti krhkih kostiju. Zatim smo otkrili da je jedan drugi gen odgovoran za nastanak jedne bolesti kod pilića, a sličan model je primijenjen kod ljudi. Također, surađivao sam s grupom koja je radila veliko istraživanje o podrijetlu europskih naroda. No iako je moja američka grupa postigla odlične rezultate, ipak smatram da je moj najveći znanstveni i osobni rezultat rad na identificiranju žrtava Domovinskog rata. Taj projekt ostavio je na mene najveći trag i promijenio me kao osobu. Radio sam s njihovim obiteljima i osjećao sam veliku odgovornost prema tim ljudima i našem radu, ali ne samo kao znanstvenik nego i kao čovjek.

NACIONAL: Do kojih ste rezultati došli u istraživanju o podrijetlu europskih naroda s obzirom na Hrvate? – U toj velikoj studiji, koju je objavio znanstveni časopis Science, analizirali smo više od tisuću ipsilon kromosoma na muškarcima iz cijele Europe, koji nisu bili rodbinski povezani. Između ostalog, istraživanjem smo pokazali genetsko ishodište Hrvata. Naime, utvrdili smo da Hrvati imaju više od deset posto najstarijeg genetskog materijala koji je vjerojatno došao iz srednje Azije u današnju Europe prije 40 tisuća godina. Taj genski biljeg ima oko 80 posto današnjih europskih muškaraca. No najviše smo se iznenadili kada smo otkrili da Hrvati imaju skoro 45 posto jednog posebnog genskog biljega, najviše od svih europskih naroda, starog oko 24 tisuće godina. Pretpostavljamo da dolazi iz jugozapadne Azije, ali ne možemo biti precizni. To dokazuje da Hrvati imaju oko 75 posto neslavenskog genetskog materijala. Nadam se da ćemo u toku iduće godine dobiti puno više podataka o strukturi naroda iz bivše države.

NACIONAL: Kako izgleda vaš sadašnji radni dan i možete li uskladiti obveze s obiteljskim životom? – Moj prosječni radni dan započinje u 6 i 30, i otkako sam postao ministar, nikada nije završio prije ponoći. Poznat sam kao osoba koja spava malo, otprilike četiri sata, imam puno energije i jako me vesele male dnevne pobjede, tako da se jednostavno ne mogu zaustaviti. Naravno, dogodi mi se pad energija, ali budući da hrvatska javnost, znanstvenici, roditelji i studenti očekuju promjene od našeg ministarstva, ne posustajem. Moram priznati da mi nije jednostavno uskladiti obveze s obiteljskim životom, iako imam sjajno organiziran radni dan i minimalno trošim energije na besmislice. Moja supruga Jadranka, koja radi u diplomaciji, prolazi kroz nimalo jednostavno razdoblje. Ona drži kuću, ali nastojim svako jutro poljubiti svoje malene kćeri Laru i Mateu i odvesti ih u vrtić. Mislim da zapravo već 14 godina plaćam veliku cijenu na štetu obiteljskog života.

NACIONAL: Da li imate neke druge interese, poput primjerice glazbe? – Nekad sam puno putovao, a u Americi sam se bavio kulinarstvom jer se nisam mogao priviknuti na američku hranu. Kuhao sam navečer kada bih nakon posla stigao kući i vikendom, a to je uglavnom bila mediteranska kuhinja. Prijatelji su mi govorili da nisam loš kuhar. Dobivao sam iz Dalmacije domaće začine, lovor, ružmarin i maslinovo ulje, i pripremao jela s velikom ljubavlju. To je bio poseban ritual i nisam žalio ni truda ni vremena za pripremanje hrvatskih specijaliteta. Supruga mi danas kaže da bih te kulinarske sposobnosti trebao pokazati i u Hrvatskoj, ali na žalost, za to nemam vremena.

NACIONAL: Mislite li da ćete uspjeti ostvariti svoju znanstvenu viziju? – Moj veliki problem je u tome što sam naučio izvršavati obećanja. Stoga ću bez, obzira na moju znanstvenu karijeru, učiniti sve da ostvarim svoju viziju znanstvenog razvoja u Hrvatskoj. Bilo bi lakše kad bi postojala neograničena financijska sredstva, ali u našem slučaju treba kombinirati mudrost i resurse koje imamo, a zatim racionalizirati postojeći sustav. Zato u znanost namjeravam uključiti vanjski kapital, gospodarstvo i hrvatske znanstvenike u svijetu, koji imaju ogromno znanje i osjećaju ljubav prema Hrvatskoj. Mislim da bi oni mogli puno više pridonijeti državi od svog simboličkog dolaska na kongres u Zagreb ili Split. No ne mogu djelovati kao slobodni strijelci, nego se moraju povezati u institucije i tako pronaći svoje mjesto u hrvatskoj znanosti.

Vezane vijesti

Kontra Primorcu: Nisu Hrvati već Bosanci i Hercegovci starosjedioci na

Kontra Primorcu: Nisu Hrvati već Bosanci i Hercegovci starosjedioci na Balkanu

Nakon što je dr. Dragan Primorac iznio rezultate svog istraživanja prema kojima većina današnjih stanovnika Hrvatske ne vuče gensko podrijetlo od… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika