Sud je prihvatio zahtjev tužitelja McNaira za određivanje pritvora Jelaviću, Prci i Rupčiću te bivšem pomoćniku ministra financija Federacije BiH Ivanu Azinoviću, "zbog osnovane sumnje da su sva četvorica osumnjičenika počinili kazneno djelo zlBivši predsjednik HDZ BiH i član Predsjedništva BiH Ante Jelavić, bivši ministar obrane Federacije BiH Miroslav Prce, direktor Hercegovina osiguranja Miroslav Rupčić, pritvoreni su na trideset dana rješenjem Državnog suda BiH i odlukom suca za prethodni postupak Amerikanca Bernarda Bolanda, a na zahtjev šefa posebnog odjela za gospodarski kriminal Tužiteljstva BiH, Amerikanca Johna McNaira. Sud je prihvatio zahtjev tužitelja McNaira za određivanje pritvora Jelaviću, Prci i Rupčiću te bivšem pomoćniku ministra financija Federacije BiH Ivanu Azinoviću, “zbog osnovane sumnje da su sva četvorica osumnjičenika počinili kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti i članka 358. Kaznenog zakona Federacije BiH”. Tužitelj McNair je već podnio zahtjev za proširenjem istrage i pritvaranjem dvaju generala, Ljube Ćesića Rojsa i Ivana Medića, bivšeg pomoćnika ministra obrane Federacije BiH koji žive u Hrvatskoj, fra Ivana Ševe, ekonoma Hercegovačke franjevačke provincije, Ivice Karlovića, direktora Hercegovačke banke i Vilima Primorca, čelnika mostarskog ZAP-a. Osim telefonskih kontakata i najave traženja izručenja za Ćesića i Medića, Sarajevo je hrvatskim pravosudnim organima otposlati i službeni zahtjev.

Dragan Čović, član Predsjedništva BiH, tvrdi da se pred Kantonalnim sudom u Sarajevu, po pozivu zamjenice glavnog kantonalnog tužitelja Jasne Pećanac, protiv Jelavića i Prce već vodi istraga za ista djela zlouporabe položaja i ovlasti za koja ih tereti i privodi Sud BiH, unatoč izričitoj zakonskoj zabrani dvostrukog suđenja za ista kaznena djela. “Tako pravosudna farsa poprima oblike političke afere”, tvrdi Dragan Čović. Sud BiH je formiran prije godinu i pol dana odlukama visokog predstavnika i uz postojeći Vrhovni sud BiH, Vrhovni sud Federacije BiH i Vrhovni sud Republike Srpske, egzistira kao usporedni Vrhovni sud pod potpunom kontrolom predstavnika međunarodne zajednice. “Kazneni postupak je otvoren pred nenadležnim sudom pa je Rješenje o određivanju pritvora donio nenadležni sud i nenadležni sudac”, izričito je u žalbi ustvrdio Josip Muselimović, Jelavićev odvjetnik, ističući prigovor stvarne nadležnosti. “S obzirom na to da je postupak otvoren za kaznena djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 358. KZ Federacije BiH, za ovo djelo nadležan je isključivo sud na području Federacije i to Županijski sud u Mostaru gdje je djelo, navodno, i počinjeno”, tvrdi Muselimović.

Predsjednik Suda BiH Martin Raguž je izjavom “kako prema raspoloživim saznanjima Sud uopće nije izdao nalog za uhićenje Jelavića, Prce i Rupčića”, otvorio novu pravosudnu i političku aferu koja bi svoj nastavak mogla imati i u Hrvatskoj. Naime, Jelavićev odvjetnik Josip Muselimović uvjeren je kako se otvaranjem kaznenog postupka Jelaviću i osmorici hercegovačkih Hrvata, “ponavlja identična pravna situacija u kaznenom postupku protiv sedmorice Hrvata koji se vodio pred nenadležnim Kantonalnim sudom u Sarajevu za kazneno djelo terorizma i sudjelovanja u atentatu na doministra unutrašnjih poslova BiH Jozu Leutara”. Sedam dana prije spektakularnog uhićenja trojke pravno je okončan “slučaj Leutar”, u kojem su Željko Ćosić, Dominik Ilijašević, Mario Miličević, general Ivan Andabak i drugi optuženi da su izveli atentat na Leutara. Odbijanjem žalbe sarajevskog kantonalnog Tužiteljstva sedmorica Hrvata, koji su u pritvoru proveli više od dvije godine, proglašeni su nevinima, a “slučaj Leutar” stavljen je ad acta. Čelni hrvatski političari u BiH Dragan Čović, predsjednik Federacije Niko Lozančić i Bariša Čolak, predsjednik HDZ BiH, drže da je slučaj Jelavić početak dugog, maratonskog sudsko-političkog procesa u kojem će osumnjičenici u zatvoru provesti nekoliko godina i potom biti oslobođeni krivnje.

Šef Posebnog odjela Tužiteljstva BiH John McNair misli drugačije. U dokumentu koji je pročitao privedenim osumnjičenicima, McNair Jelavića tereti “za radnje” oko utemeljenja Hercegovačke banke, naglašavajući da je “banka poslužila za pranje novca”. Činjenice o tome tko je, kada i za čiji interes prao novac u Hercegovačkoj banci, McNair nije iznio. Do sada su se u javnosti kao razlog uhićenja navodila samo istraga oko Hercegovačke banke, u koju su temeljem odluke Ureda visokog predstavnika Wolfganga Petritscha u ožujku 2001. upale postrojbe SFPR-a, a potom je rad banke blokiran i uvedena je prinudna uprava. Ali, McNair je optužio Jelavića i Prcu da su “preusmjeravali sredstva iz Hrvatske u druge namjene i tako oštetili budžet Federacije”. O kolikim se iznosima radi, kada je došlo do preusmjeravanja i kome su ta sredstva dostavljena, tužitelj zasad nije precizirao. U Rješenju sudac Boland je bio određeniji pa je kao razlog zadržavanja u pritvoru naveo da se “osnovano vjeruje da su osumnjičenici bili povezani s incidentom u ožujku 2001. u kojem je uništena financijska dokumentacija Hercegovačke banke”. Istraga o navodnom kriminalu u Hercegovačkoj banci traje neprekidno više od dvije i pol godine, a uhićenja i zahtjevi za proširivanjem istrage i pritvaranjem još petoro osoba događaju samo dva tjedna prije nego što će Hercegovačka banka, uz suglasnost Ureda visokog predstavnika Ashdowna, biti prodana na međunarodnom natječaju na koji je svoje ponude za kupnju istaklo šest zainteresiranih ponuđača.

Prilikom osnutka Hercegovačke banke, u njezinoj Upravi, osim Jelavića, kraće vrijeme su bili Ćesić Rojs, te tadašnji gvardijan franjevačkog samostana u Mostaru fra Ivan Ševo. U Upravi banke dulje od njih bio je general Ivan Medić, bivši pomoćnik ministra obrane u vrijeme mandata Jelavića i Prce. Hrvatski političari u BiH uvjereni su da je upravo to je razlog zbog čega McNair traži proširivanje istrage i njihovo privođenje. Hrvatskim pravosudnim organima iz Sarajeva su već upućeni zahtjevi da se privedu i na raspolaganje Sudu stave na raspolaganje umirovljeni generali Ćesić Rojs, koji ima prebivalište u Zagrebu i Ivan Medić, koji živi u Splitu, čime se slučaj prenosi i na Hrvatsku.

“U akciji uhićenja moga supruga, koji se do sada odazivao na sve pozive suda i tužiteljstva, bez prethodno dostavljenog poziva na saslušanje, bez pečata i potpisa suca i tužitelja, bez dovedbenog naloga, sve protivno Zakonu o kaznenom postupku, sudjelovalo je 76 specijalaca, uz sudjelovanje snaga SFOR-a i Federalnog MUP-a”, kazala je Iva Jelavić, Jelavićeva supruga. “U akciji, koju uz znanje američkog generala Pocketta, zapovjednika SFOR-a za BiH, osmislili britanski obavještajci, a naivno proveli talijanski pripadnici SFOR-a, suprotno izjavama tužitelja McNaira da je sve bilo po zakonu, u zadnjem trenutku izbjegnuto je nasilje i uporaba sile, zahvaljujući pripadnicima Federalnog MUP-a. Poznato nam je da je postojao nalog za neograničenu uporabu sile u situaciji i najbanalnijeg otpora”, tvrdi Jelavićeva supruga. Dodaje da je Jelavić već zaprimio poziv da se odazove na ispitivanje u Kantonalnom tužiteljstvu Sarajevu 10. veljače 2004. u 10 sati, a u istrazi koja se protiv njega i Prce već vodi zbog sumnji u kazneno djelo iz članka 358. KZ Federacije BiH, što je isto djelo zbog kojeg je uhićen i priveden pred Sud BiH. Čak je i Ustavni sud Federacije BiH odbio žalbu osumnjičenog Jelavića i “odlučio da mu ne pripada pravo na imunitet u ovom kaznenom postupku”, kako je to prethodno odlučio i Kantonalni sud u Sarajevu.

“Nemoguća je takva pravna zbrka ili slučajnost, po kojoj Sudu BiH ne bi bilo poznato da se već vodi kazneni postupak za djelo zbog kojeg su Jelavić i Prce sada pritvoreni i zbog kojeg se vodi novi, drugi kazneni postupak”, ističe odvjetnik Josip Muselimović. “Njihovo neosnovano pritvaranje opravdava se mogućnosti bijega, postojanjem mjesta boravka izvan BiH, tj u Hrvatskoj te čestim prelascima međunarodne granice. Ali, po prvi put u svojoj praksi vidio sam da se zadržavanje u pritvoru obrazlaže mogućom stvaranjem urote u cilju uništavanja dokaza, te utjecaja na svjedoke, zapažanjem policajca koji je 23. siječnja 2004., promatrajući osumnjičenika Jelavića, zamijetio njegovu gestu upućenu Prci. Sudac Boland je to protumačio kao prijetnju i gestu kojom mu je sugerirao da šuti tijekom ispitivanja”, zaključuje Muselimović.

U studenom 2001. Kantonalni sud u Sarajevu otvorio je istragu protiv Jelavića, Prce i nekoliko hrvatskih dužnosnika, zbog kaznenog djela ugrožavanja teritorijalnog integriteta i podrivanja vojne i obrambene moći. Ured Eshdownova prethodnika u BiH Wolfganga Petritscha tada se poslužio izravnim pritiskom na Ustavni sud BiH i promijenio već donesenu odluku. Zamjenik Petrischa za pravna pitanja i šef pravnog odjela OHR-a Ian Campell 22. svibnja 2002. uputio je Snežani Savić, predsjednici Ustavnog suda BiH pismeni zahtjev da se odluka Ustavnog suda BiH u slučaju apelacije Jelavića ne objavljuje, jer je visoki predstavnik s njom nezadovoljan. Campell navodi da se radi “o ozbiljnom propustu suda”, u slučaju u kojem “kancelarija visokog predstavnika ima dovoljan i stvarno najjači interes”, te traži da se odluka redigira ili u ponovljenom postupku “promjeni prema članu 67. ili 68. Poslovnika Ustavnog suda”. Campell je time zatražio da se odluka ne objavljuje u Službenim novinama, jer se tako neće proizvesti nikakav pravni učinak. Jelavićevu žalbu odbio je Vrhovni sud Federacije, potom i zahtjev za zaštitu zakonitosti. Ali, Ustavni sud BiH razmotrio je Jelavićevu apelaciju i izdao privremenu mjeru kojom je poništio dotadašnje i zabranio Kantonalnom sudu bilo kakve daljnje radnje. Umjesto službene objave te odluke u korist Jelavića i Prce, Ured visokog predstavnika tražio je ponovni postupak i izmjenu odluke Ustavnog suda. Malo vijeće Ustavnog suda je popustilo, i u svibnju 2002. odlučio da se ponovo obnovi postupak u kojem je prvo saslušanje Jelavića i Prce zakazano za 29. siječnja 2004.

U takvim okolnostima i napetoj situaciji oko nesporazuma hrvatskih i bošnjačkih političara s Ashdownom oko statusa jedinstvenog Mostara, okončanja slučaja Leutar i najave prodaje Hercegovačke banke, Čović je najavio sjednicu Predsjedništva BiH, parlamentarnu istragu i brze rezultate, te sjednicu Vijeća ministara BiH i Vlade Federacije koje će raspraviti o prilikama oko uhićenja i upada u kuće Jelavića, Prce i Rupčića.

Nacional je 4. veljače 2003. precizno opisao kako je privremena upraviteljica Hercegovačke banke Toby Robinson u prosincu 2002. rekonstruirala da su hercegovački franjevci sudjelovali u pljački novca iz hrvatskog državnog proračuna.
Hercegovački franjevci bili su u drugoj polovici 90-ih jedni od osnivača Hercegovačke banke, koja je trebala poslužiti prvenstveno kao podrška hrvatskoj zajednici u Bosni i Hercegovini. Iako su u banci posjedovali tek 2,5 posto dionica, njih je u banci predstavljao fra Ivan Ševo, a prema nalazu privremenog upravitelja banke, on je zapravo djelovao u sustavu koji je zamišljen, uspostavljen i zloupotrebljen od strane nekolicine onih koji su tražili kontrolu, vlast i financijsku dobit.
Zahvaljujući Ševi i njegovoj vezi s tom grupom franjevci su koristili kredite koji nikada nisu vraćeni. Novac hrvatskog državnog proračuna pljačkan je po jednostavnom obrascu. U prvoj fazi bio je prebacivan na račune Hrvatskog vijeća obrane u Hercegovačkoj banci. Potom je s tih računa dio novca korišten nenamjenski. Najčešće posve mimo poslovnih pravila odobravali su se krediti raznim poduzećima ili je Hrvatsko vijeće obrane naprosto plaćalo navodne usluge nekim poduzećima. Među brojnim poduzećima koja su koristila te blagodati bila su i ona u vlasništvu franjevaca.
Franjevci su svoj vlasnički udio u Hercegovačkoj banci formalno stekli 24. prosinca 1997. Toga su dana uplatili 1.757.800 kuna (protuvrijednost od 500 tisuća maraka) za svoje dionice. Međutim franjevci udio u Hercegovačkoj banci nisu platili svojim novcem. U izviješću privremenog upravitelja stoji da je samo dan ranije, 23. prosinca 1997., na kunski račun Hercegovačke franjevačke provincije s računa Hrvatskog vijeća obrane iz Hrvatske banke uplaćeno 1.757.800 kuna. Nije poznato na temelju čega su franjevci od Hrvatskog vijeća obrane dobili toliki iznos. Porijeklo novca i kontekst formiranja Hercegovačke banke sugeriraju kako su franjevci obilno nagrađeni novcem hrvatskih poreznih obveznika uz izravnu suglasnost tadašnjeg državnog vrha.
Hercegovački franjevci su u veljači 1996. osnovali poduzeće Ziral koje ima većinski udio (84 posto) u tiskari Fram, osnovanoj u rujnu 1999. Rekonstrukcijom sumnjivih transfera novca u Hercegovačkoj banci međunarodni istražitelji otkrili su da je Ziral u travnju 2001. dobio od Hercegovačke banke kredit koji nije mogao vratiti. Kredit, čiji iznos istražitelji ne otkrivaju, pismenim nalogom pušten je prema Dubrovačkoj banci. Trebao je biti djelomično iskorišten za otplatu kredita koji je Ziral imao kod Dubrovačke banke, dijelom za unapređenje Ziralove tiskare, a dijelom i za različite devizne transakcije. Međutim kredit je potrošen nenamjenski, a nije ni odobren u skladu sa zakonom.
Hercegovačka franjevačka provincija imala je status manjinskog dioničara i u Hercegovina osiguranju. Hercegovačka banka je kao izravni vlasnik u toj tvrtki sudjelovala sa 60 posto, a financirala je i 6 od ostalih 8 ulagača kreditima iz banke, tako da je banka zapravo osigurala 95 posto kapitala. Tiskara Fram iz Mostara, u većinskom vlasništvu franjevaca, imala je 5 posto dionica Hercegovina osiguranja. Kako bi ih otplatila od Hercegovačke banke, dobila je 1998. pod brojem 92/98 kredit u iznosu od 917.900 kuna.
Međutim ni taj kredit nisu platili franjevci, već hrvatski porezni obveznici. “Kao i u slučaju kupnje dionica Hercegovačke banke, kupnja dionica Hercegovina osiguranja također je bila subvencionirana sredstvima Hrvatskog vijeća obrane’, stoji u izviješću privremenog upravitelja banke.
Kao suvlasnici Hercegovina osiguranja franjevci su morali biti informirani i o različitim sumnjivim transakcijama koje je Miroslav Rupčić, direktor Hercegovina osiguranja i bivši predsjednik nadzornog odbora Hercegovačke banke radio preko Hrvatske zaklade ? HUM 2000. Riječ je o jednoj od zaklada za koju privremeni upravitelj Hercegovačke banke sumnja da je sudjelovala u pranju novca.
“Porijeklo i svrha Hrvatske zaklade nisu poznati. Većina priljeva je dolazila od vladinih organizacija i javnih društava, a većina odljeva je išla prema privatnim društvima. Naloge za prijenos je potpisivao Miroslav Rupčić. Najviše novca na račun zaklade došlo je od hrvatskih ministarstava, nešto manje od Hercegovačke banke i Hercegovina osiguranja, a najviše odljeva otišlo je Hrvatskoj Zajednici Herceg-Bosni i nekim privatnim tvrtkama’, stoji u izviješću privremenog upravitelja Hercegovačke banke.

Afera Hercegovačka banka pokazala je da su zahvaljujući sprezi sa čelnicima hrvatskog HDZ-a, čelnici te stranke u BiH sudjelovali u koordiniranoj pljački Hrvatske radi stvaranja preduvjeta za destabilizaciju i kasniju podjelu Bosne, od čega bivši hrvatski predsjednik nije odustao ni u drugoj polovici 90-ih. Sve je to po izvještaju privremenog upravitelja Hercegovačke banke omogućeno postavljanjem ključnih pojedinaca na mjesta u vladi odakle su kontrolirali ta sredstva.
‘Kada je hrvatska Vlada počela prebacivati sredstva HVO-u preko Hercegovačke banke, Ante Jelavić je bio ministar obrane Federacije. Jelavić je bio i prvobitni direktor Monitora M, dioničara-osnivača banke. Nakon pobjede na izborima za predsjedništvo 1998., Jelavić je postavio Miroslava Prcea kao svoju zamjenu u ministarstvu. Prce je nastavio praksu svog prethodnika u pogledu trošenje novca hrvatske vlade. Uz to, ključni zamjenici u Ministarstvu obrane također su bili članovi odbora banke i ljudi s njima povezani. Ivan Medić, pomoćnik ministra obrane u to vrijeme, bio je također u upravnom odboru Hercegovačke banke kao i u nadzornom odboru Monitora M i Hercegovina gradnje. Obje su te tvrtke bivši dioničari banke i dva najveća korisnika kredita u banci.
Ljubo Ćesić Rojs, pomoćnik ministra obrane u Hrvatskoj, također je bio u odboru Monitora M i prvobitnom upravnom odboru u banci’, stoji u izvješću privremenog upravitelja. Sve to i Ćesića dovodi u vrlo neugodnu situaciju jer je on prvo u ulozi pomoćnika ministra obrane u Zagrebu odobravao milijune za Herceg-Bosnu, potom raspolagao njima u Ministarstvu u Grudama, a zatim u ulozi predsjednika upravnog odbora Hercegovačke banke odlučivao koliko će dati svojim privatnim tvrtkama ili tvrtkama rođaka i prijatelja.