Objavljeno u Nacionalu br. 810, 2011-05-24

Autor: Nacionalova redakcija

Gost kolumnist

Autonomija i ekonomija znanosti

Vrijednosti prijedloga zakona o visokom obrazovanju su pravo sveučilišta i instituta da samostalno biraju nastavnike i znanstvenike bez dosadašnje državne intervencije i uvođenje jasnih kriterija financiranja visokog obrazovanja nasuprot sadašnjem kaosu

Žarko PuhovskiŽarko PuhovskiTemeljne su vrijednosti prijedloga zakona o visokome obrazovanju, sveučilištu i znanosti funkcionalna autonomija sveučilišta, ostalih visokih učilišta i znanstvenih institucija, visokoškolsko obrazovanje za koje ne plaćaju studenti(ce) koji udovoljavaju akademskim kriterijima te programsko financiranje znanosti i visokoga školstva.


FUNKCIONALNA AUTONOMIJA znači, u osnovi, pravo sveučilišta i instituta da posve samostalno biraju znanstvenike i nastavnike, dakle bez dosadašnje državne intervencije, jer su (državno ustrojeni) “matični odbori” odlučivali o svakome izboru u znanstvenonastavna zvanja u Hrvatskoj. To pak znači da pojedine znanstvene i visokoškolske ustanove samostalno određuju kriterije izbora, da više nema unaprijed danih “zvanja” za nastavnike, odnosno znanstvenike, nego samo radna mjesta na koja ih se bira (pa netko može biti, primjerice, profesor na jednome, a docent na drugome sveučilištu). Sveučilišta prihvaćaju tako odgovornost za vlastite kriterije, a odatle se izvodi i njihov ugled. Istovremeno prijedlog predviđa veće ovlasti rektora i integrirano djelovanje sveučilišta (čega do sada jedva da je bilo). Prijedlozima se, posve suprotno sadašnjem stanju, omogućuje stalni, zakonom zajamčeni, upis bez plaćanja školarina / participacija svima koji udovoljavaju uvjetima te daljnje studiranje bez plaćanja za one koji udovoljavaju uvjetima propisanima na visokome učilištu za pojedine semestre / godine studija. Programskim ugovorima omogućuje se postupno uvođenje jasnih, unaprijed svima poznatih kriterija financiranja visokoga obrazovanja i znanosti, nasuprot sadašnjem u mnogome kaotičnom stanju, uz jasno preuzetu obvezu države da poveća ukupni iznos sredstava za visoko obrazovanje i znanost. U nizu prigovora ovim nacrtima posebno je često spominjana komercijalizacija. No to je doista promašeno – ponajprije, za razliku od sadašnjega zakona, prijedlozi o komercijalizaciji uopće ne govore. Međutim, bitno suprotno svakome poimanju komercijalizacije jest oslobađanje studenata od plaćanja studija, jasnije određivanje kriterija javnoga financiranja, odredba kojom se privatna sveučilišta mogu osnovati na osnovi odredbi Zakona o sveučilištu (nije istina da mogu biti i trgovačka društva, što se može naći u nekim kritikama). Jednako je tako nejasno gdje se nalazi uporište za tvrdnju da će doći do smanjenja kvota i time, opet, olakšati privatna inicijativa. Prijedlog pak jednoznačno ovlašćuje visoka učilišta da određuju kvote. Drugo je pitanje objektivnoga kapaciteta pojedinih visokih učilišta – činjenica je, naime, da ima fakulteta koji upisuju student(ic)e u broju koji svima ne omogućuje ni ulazak u zgradu. No to će se morati rješavati objektivnim ustanovljenjem personalnih, prostornih, organizacijskih i inih kapaciteta pojedinih visokih učilišta.

POSVE JE NETOČNO i to da se prijedlozima izjednačuju sveučilišni i stručni studiji. Zakon o visokome obrazovanju (čl. 30) jasno određuje da se i sa završenim prijediplomskim stručnim studijem može upisati sveučilišni diplomski studij, ali “uz ispunjavanje uvjeta koje propisuje visoko učilište”. Razumno je pretpostaviti da će sveučilišta dobro paziti pri određivanju ovih dopunskih uvjeta. Izostavi li se ova odredba, djelovalo bi se doista socijalno neosjetljivo i nepravedno. Jer ako netko tko je upisao veleučilište u Kninu ili Vukovaru ne može imati kao (daleku) perspektivu i to da dovrši doktorski studij u Zagrebu, pokaže li izvrsnost, društvo se – i u obrazovnome aspektu - proizvoljno dijeli na regionalno i socijalno privilegirane i one druge, a uz to, one se “druge” upravo tjera na obraćanje privatnim visokoškolskim ustanovama. Mnogo je prigovora bilo na odredbu prijedloga zakona o sveučilištu kojom se normira pravna osobnost “pojedinih fakulteta i umjetničkih akademija” (čl. 8) jer se to predlaže kao svojevrstan izuzetak (“u opravdanim slučajevima”). Činjenica jest da su u Europi (ne samo u EU) sveučilišta unutar kojih postoje sastavnice kao pravne osobe doista izuzeci, pa u tom pogledu prijedlog zakona o sveučilištima - oklijevajući - slijedi suvremeni trend. Integrirano je sveučilište uobičajena svjetska praksa, no to, posve sigurno, otvara mogućnost centralizacije sveučilišnoga života. U tom su pogledu kritičari potencijalno u pravu – ali, s druge strane, vjeruju li doista u sveučilišnu autonomiju, naći će mogućnosti da statutom uvedu kontrole rektorskoga djelovanja jer to zakon omogućava.

NEDVOJBENO JE i to da novi prijedlozi smanjuju sveučilišnu autonomiju u izboru rektora. Nije, dakako, riječ o “političkom nametanju podobnih”, još manje o tome da i “portir može postati rektor” (jer uvjete koje rektor mora ispunjavati autonomno određuje sveučilišni statut). Ipak, za razliku od sadašnjega stanja u kojemu se o izboru rektora odlučuje isključivo unutar sveučilišta, po novome bi, nakon izbora u Senatu, bila potrebna potvrda Sveučilišnoga vijeća, paritetnoga tijela s jednakim brojem predstavnika Senata i Vlade (uz potvrdu Sabora). U realnosti to svakako znači da nije moguće “izvanjsko nametanje rektora”, ali je, eventualno, moguće sabotiranje izbora. Na toj se točki zapravo sagledava u mnogome protuslovni sadržaj opetovanih rasprava o autonomiji. One koji autonomiju shvaćaju kao samostalno biranje rektora (s time što bi zastupnici takve teze najčešće preferirali slabiju poziciju rektora unutar sveučilišta) ne brine to što se već desetljećima svakodnevno država upliće u izbor svakoga nastavnika ili suradnika (pa ni to da su rektori do sada, neovisno o autonomiji, najčešće birani po političkim kriterijima). One pak, koji autonomiju sveučilišta poimaju kao autonomiju fakulteta (nerijetko zapravo svojih privilegija), ne brine pak slabljenje sveučilišne pozicije naspram središta moći u zajednici, kada je sustavno onemogućen jedinstveni nastup (integriranoga) sveučilišta. Budu li prijedlozi prihvaćeni, moguće je doista da dođe razdoblje u kojemu će visoka učilišta birati profesore (a instituti suradnike) mimo razumnih kriterija. No to će, u ne tako dalekome razdoblju, dovesti do jasnoga razlikovnog rangiranja boljih i lošijih među njima, a, uz zaoštravanje kriterija, i do odgovarajućega rangiranja nastavnika i znanstvenika. A to i jest egzistencijska osnova zajednice istraživača. Ne budu li prijedlozi prihvaćeni, ostaje se u situaciji koju, svakome je očito, mogu prihvaćati samo oni koji (dakako formalnu) autonomiju doživljavaju kao jamstvo vlastite (privilegirane) ekonomije.

Žarko Puhovski

Vezane vijesti

Pobjeda Nikolića odgovara Hrvatskoj

Pobjeda Nikolića odgovara Hrvatskoj

Predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora, Žarko Puhovski, izjavio je kako bi 'pobjeda Srpske napredne stranke na predsjedničkim izborima s Tomislavom… Više

Komentari

registracija
23/5/11

ivan25zg, 24.05.11. 10:57

Do sada su se na institutima i sveučilištima zapošljavali po političkoj ili krvnoj osnovi, a ne po nekakvim minimalnim kriterijima koje čak nalaže i Zakon. Kako se netko sa prosjekom studiranja od 2.6 može zaposliti kao znanstvenik na institutu u Splitu??? Takvih primjera je mnogo. Zakon kaže, mora imati min. 4,0 prosjek. Što je još žalosnije, isti se još i hvale sa svojim ocjenama na studiju i poslom koji obnašaju.


Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika