O rezultatima do danas nedovršene istrage ubojstva Mate Šabića, zapovjednika postrojbe iz dijela grada Jug II, koja je držala obrambene položaje prema Tenji i dijelove bojišnice jugoistočno od grada, Pejić nikada nije javno govorio.Zdravko Pejić (49) radio je kao operativac u Službi državne sigurnosti u Osijeku od 1979., a s dolaskom HDZ-a na vlast 1990. unaprijeđen je u načelnika Operativnih poslova Službe za zaštitu ustavnog poretka – Centra Osijek. U međuvremenu je magistrirao ekonomiju i vodio Službu u ratnom razdoblju sve do srpnja 1992., kada su nakon sukoba s Branimirom Glavašem, tadašnjim zapovjednikom obrane grada, istoga dana razriješeni dužnosti on i načelnik Policijske uprave Mato Šalinović. Početkom 1993. napušta državnu službu i odlazi u Istru, gdje se bavi građevinskim poduzetništvom i prometom nekretnina.

'Glavaš izlazi u javnost sa svojom verzijom o slučaju Šaban, kako bi preduhitrio objavu stenograma u kojem mu Šaban prijeti likvidacijom' 'Osim Glavaša, za Šabanovu likvidaciju SZUP je sumnjičio njegove mafijaške protivnike i rodbinu djevojke koju je Šaban silovao' 'Kada sam Glavaša obavijestio da mu Šaban prijeti ubojstvom, nisam spominjao Josipa Manolića, s kojim nikad u životu nisam razgovarao' O rezultatima do danas nedovršene istrage ubojstva Mate Šabića, zapovjednika postrojbe iz dijela grada Jug II, koja je držala obrambene položaje prema Tenji i dijelove bojišnice jugoistočno od grada, Pejić nikada nije javno govorio. Bio je vođa tima za istragu toga, jednoga od najintrigantnijih osječkih ubojstava, a razriješen je nekoliko mjeseci poslije. Priča o Šabanovu ubojstvu, koja se svakih nekoliko godina pojavljuje u medijima, dobila je ovih dana novu dimenziju.

U izvacima iz svojih memoara Branimir Glavaš obznanjuje kako ga je početkom 1992. upravo Zdravko Pejić upozorio da ga Šaban namjerava likvidirati, pokazavši mu prijepis tajno snimljenog telefonskog razgovora između Šabića i njegovog zamjenika Ivana Zorića iz Đakova. U tom prijepisu, tvrdi Glavaš, stoji da je njegovu likvidaciju naredio “stari”, te da mu je Pejić pojasnio kako je riječ o Josipu Manoliću. Nakon što mu se zahvalio na informaciji i pitao ga za savjet, ističe da mu je Pejić rekao kako ih treba preduhitriti i ubiti Šabana. Dvadesetak dana poslije, ispred kafića “Kiwi” na Jugu II, Šaban je poginuo u svome mercedesu izrešetan iz automatske puške. Znakovito je da je neposredno prije ubojstva uklonjen policijski punkt u blizini na kojemu su se stalno izmjenjivali pozornici.

Šaban je bio ljut na Glavaša i HDZ jer njegovoj jedinici nisu dali oružje koje je u Osijek stizalo HDZ-ovim kanalima, pa su ga oni morali skupo plaćati na crnom tržištu. Kako je bio uvjeren da je i dio oružja koje je kupio stiglo u Osijek preko Glavaša, nazivao ga je ratnim profiterom koji zarađuje na njihovoj krvi. Na vrhuncu sukoba dogovorio je s Ivicom Vrkićem, tadašnjim tajnikom HNS-a, prelazak cijele njegove postrojbe, njihovih rođaka i prijatelja u HNS te najavio demonstrativno spaljivanje iskaznica HDZ-a na lomači na Trgu Ante Starčevića. Smrt ga je spriječila u tom naumu. Danas Glavaš tvrdi da Zdravko Pejić sigurno zna tko je ubio Matu Šabića, pa je to bilo i prvo pitanje našem sugovorniku.

– Ne znam na osnovi čega Glavaš tvrdi da ja znam tko je ubojica. Niti ja to znam, niti je to ikada utvrđeno. Služba je imala određenih sumnji, ali one nikada nisu potvrđene. Točno je da smo snimili telefonski razgovor Šabića sa Zorićem jer smo sumnjali da provaljuju u srpske stanove i preprodaju oružje. Iznenadili smo se kada smo čuli da Šaban govori Zoriću kako namjerava likvidirati Glavaša jer se sukob s njim zaoštrio do te mjere. Načelnik Centra Branko Budić i ja dugo smo raspravljali što da napravimo. Iako je Šaban bio nepredvidljiv, nismo vjerovali da bi do ubojstva doista moglo doći pa je kolega predlagao da Glavaša, zbog njegove prevrtljivosti i sklonosti aferama, o tome ne obavijestimo. Nismo ni Zagreb izvijestili o tome i htjeli smo to riješiti na nižoj razini.
Nikada do tada Služba nije podatkom kojim barata upozoravala bilo koga osim svoje nadređene, to je bilo sveto pravilo. No s dolaskom nove države i ratnih okolnosti Budić se na moj nagovor ipak složio da upozorimo Glavaša na opasnost, omogućimo mu da razgovora sa Šabićem i pokuša neutralizirati sukob. On je bio zapovjednik obrane grada i formacijski nadređen Šabiću pa smo zaključili da zbog zajedničkoga cilja, obrane grada, to moraju riješiti. Moja je teza bila da ćemo na taj način smanjiti Glavaševo nepovjerenje prema Službi, što nam je otežavalo suradnju, jer će vidjeti da u nama ima prijatelje.

NACIONAL: Kako je došlo do vašega susreta? – Nazvao sam Branimira i našli smo se oko 23 sata u blizini njegova štaba, u Neumanovoj ulici. I prije toga smo se nekoliko puta nalazili. Došao je i sjeo u moj automobil. Odmah sam mu dao prijepis razgovora. Čitao je nekoliko puta, duboko uzdisao, vrtio glavom, gledao u mene i pitao što mislim o tome. Rekao sam da je prijetnja ozbiljna, ali da on kao zapovjednik obrane grada to može riješiti i neka razmisliti na koji bi način to bilo najbolje učiniti. Ponovno je čitao, vrtio papir i rekao da mora prespavati, pa će onda odlučiti. Nakon dvadesetak minuta smo se rastali.

NACIONAL: Jeste li spominjali Josipa Manolića, “starog”, kako Glavaš navodi da stoji u tom transkriptu? – Ne sjećam se da smo uopće spominjali nekog “starog” ili Manolića u vezi s Glavašem, posebice ne u kontekstu njegove likvidacije. S Manolićem se, inače, nikad nisam upoznao, sreo, čak ni telefonom razgovarao, niti mi je ikada išta naredio.

NACIONAL: Zašto Glavaš danas izlazi s tom pričom, otkrivajući da je imao motiv ukloniti Šabića? – Valjda pod teretom saznanja da Služba ima taj transkript i da je jedan od osumnjičenih te da se istraga o Šabanovu ubojstvu prošloga ljeta obnovila pa su ispitani i neki novi svjedoci. U namjeri da preduhitri pojavu toga stenograma, odlučio je prvi izići sa svojom verzijom o tome, kako bi skinuo sa sebe tu anatemu. Napad je najbolja obrana pa je napao Službu i kanalizirao sve u pravcu koji njemu odgovara. To mi je jedino logično.

NACIONAL: Što je napravio tim za istragu ubojstva? – U timu su, po naredbi iz Zagreba, osim mene kao koordinatora bili načelnik PU Mato Šalinović, načelnik SIS-a Mirko Grošelj i predstavnici suda i državnog odvjetništva. Prema jednoj verziji to je mogao biti obračun osječkog podzemlja, jer s druge strane bila je grupa koju su vodili Ivan Rotim Ićo i Vlado Barbarić Pap, s kojom je Šaban bio u sukobu i prije rata. Oni su radili s poker-aparatima i nadzirali središte i zapadni dio grada, dok je Šaban bio kralj u južnom i istočnom dijelu. Ićo i Pap u ratu su prišli Glavaševu štabu i sudjelovali u raznim akcijama po njegovoj naredbi. Šabić nije bio ni pod čijom ingerencijom, dok ga Ivan Vekić nije uklopio u rezervni sastav MUP-a. Utvrđivali smo jesu li ta dvojica iskoristila svoju poziciju da se riješe Šabića.
Manje vjerojatna teza bila je da ga je ubio netko od osječkih Srba kojima se zamjerio ili da su to učinili ostaci KOS-a na našem području. Mogla je to biti i osveta rođaka djevojke zbog čijeg je silovanja bio u zatvoru. Razmatrali smo i mogućnost da je ubojstvo organizirao Glavaš, znajući da ga Šaban namjerava likvidirati. Dokument s tim mogućnostima uputili smo u Zagreb, ali nismo dobili nikakav odgovor. Kako je svakim danom bilo sve manje interesa i pitanja o tome slučaju, zaključili smo da ih to ne zanima, i u ratnim okolnostima u kojima je svakodnevno stradavalo nekoliko ljudi istraga je jenjavala.

NACIONAL: Kako je izgledao vaš prvi sastanak s Glavašem nakon Šabićeva ubojstva? – Sreli smo se prvi put desetak dana nakon ubojstva, na svečanoj večeri sa Satishom Nambiarom, zapovjednikom Plavih kaciga, u restoranu “Lav” kod osječke tržnice. Bili su tu Kramarić, Grošelj, Šalinović, Kljajić, Vrbanac i još nekoliko ljudi. Ulazeći u restoran Glavaš i ja smo se pogledali i malo izdvojili. Pitao me kako napreduje istraga. Rekao sam mu da imamo nekoliko verzija i da u posljednjoj spominjemo i njega, budući da je cijeli grad šuškao o tome zbog poznatog sukoba sa Šabanom, ali da kao najvjerojatniju razmatramo obračun u osječkom podzemlju. Nasmiješio se i osjetio sam kod njega blago zadovoljstvo.
Nakon toga sreli smo se u Bizovačkim toplicama gdje je za jednim stolom sjedio cijeli Glavašev štab. Prišao sam im i pozdravio ih, rekao sam: “Vidim, nije vam loše”, i pogledao Glavaša. Bio je polupijan, uvaljen u stolac, siv u licu i samo je procijedio: “Pejiću, premazan si svim mastima, bolje otiđi od našega stola.” Bio sam frapiran, nikada nisam doživio tako nešto, pogotovo ne od čovjeka kojem sam zaista htio pomoći. Nakon toga počeo je otvoreno napadati policiju i SZUP, pa je Manoliću kao predsjedniku Vlade i Domljanu, predsjedniku Sabora, poslao pismo u kojemu je tražio smjenu rukovodstva PU i SZUP-a u Osijeku.

NACIONAL: Kako je došlo do takvoga obrata, kada vam se još nedavno zahvaljivao na upozorenju na opasnost? – On je u to vrijeme intenzivno nastojao uspostaviti kontrolu nad policijom i našom Službom, koje su još jedine u gradu radile izvan njegova nadzora. Prije tog susreta poslao mi je izaslanika, pokojnoga Želimira Meštrovića, svog prijatelja i sina saborskog zastupnika Adama Meštrovića, da sa mnom dogovori jedan transfer. Ponudio mi je da pomognem dovesti Dubravka Jezerčića, Glavaševa kuma, za načelnika SZUP-a, a da ja ostanem na mjestu šefa operative i kreatora akcija i rada službe. Jezerčić bi imao uvid u cjelokupan rad Službe i bio Glavaševa figura te mu dojavljivao sve što ga zanima i ja to nisam mogao prihvatiti. U protivnom, rekao mi je Meštrović, morat ću otići iz Službe. Razgovoru koji je trajao do 4,30 ujutro prisustvovao je i jedan svjedok. Rekao sam da u rukovodstvu Službe moraju biti stručnjaci koji poznaju tehnologiju rada a ne ljudi sa strane koji nemaju pojma o poslu i koji su ondje samo kao nečiji pijuni. I Boljkovac i Manolić i Vekić bili su protiv toga da dopustimo Glavašu uplitanje u naš rad, a ni Tuđman nije imao povjerenja u njega i tražio je da pratimo njegove aktivnosti i izvještavamo ga. Nakon tog razgovora krenula su pisma, traženje naših ostavki i intenzivni pritisci za smjenom načelnika PU i SZUP-a.

NACIONAL: Je li tada došlo do velikog sastanka Jarnjaka i Šuška s čelnicima grada Osijeka i državnih službi? – MUP je procijenio da se situacija previše zaoštrila, pa su je Jarnjak i Šušak došli smiriti. Na sastanku su bili Glavaš, Kramarić, Šalinović, Grošelj, Budić i ja, Petar Kljajić i Vinko Vrbanac. Prije sastanka Jarnjak nas je posjetio u SZUP-u i rekao da je svjestan problema, ali da ih moramo amortizirati jer nikome u tom trenutku ne odgovara sukob Ministarstva obrane i unutarnjih poslova na nižoj razini. Jarnjak je i otvorio sastanak, a za riječ se javio Glavaš i odmah žestoko napao policiju i nas. Rekao je da teško ostvaruje suradnju s nama, da policija improvizira, da smo nesposobni… Kada nekoga krene rušiti, on uvijek počinje s optužbama za nesposobnost. Odgovorio sam da je Službi teško raditi u gradu u kojem su važniji Glavaševi zakoni od državnih, na što je Glavaš ustao i rekao: “Ne želim da gospodin Pejić spominje moje ime.” Nastavio sam na način da “pojedinci” u gradu prave probleme Službi i žele je staviti pod svoju vlast pa je on opet ustao i zaprijetio: “Ako gospodin Pejić bude aludirao na mene, napustit ću sjednicu.”
Ministar me pitao imam li još što reći, ali vidio sam kamo to vodi i uopćeno sam završio raspravu. Tada se javio pukovnik Vrbanac i rekao da ima vrlo dobru suradnju s PU i Službom, ali ga je Šušak prekinuo. Rekao mu je neka vodi računa o vojsci i ne petlja se u odnose s policijom. Grošelj je također dao do znanja da s nama dobro surađuje, a Kramarić je govorio općenito i pomirljivo, da problemi nisu nerješivi i da svi moramo stati u obranu grada. Nakon sastanka mi je rekao da je bio s Jarnjakom i Šuškom i da je zaključak da Glavaš i ja ne možemo zajedno te da vjerojatno slijedi moje razrješenje.
Znao sam da ako je trebalo odlučiti između Glavaša i mene, nemam nikakvih izgleda zbog njegove političke pozicije, dok sam ja bio samo dio izvršne vlasti.

NACIONAL: Kako je provedeno vaše razrješenje i zašto ste napustili SZUP? – Tri dana nakon tog sastanka iz Zagreba mi je došla ekipa na čelu sa Smiljanom Reljićem i suspendirali su me. Tražili su ključeve sefa i iz njega uzeli puno dragocjenih materijala – vrpce sa zanimljivim razgovorima, videokasete, dokumente – i danas mi je žao što si nisam ostavio nešto od toga. Nismo napravili inventuru ni primopredaju, nego su to jednostavno uzeli i odnijeli. Nakon toga sam šest mjeseci bio na raspolaganju i kada sam načuo da me namjeravaju degradirati, pisao sam u Ministarstvo da kao dugogodišnji policajac, čovjek koji poznaje tehnologiju rada Službe i kao magistar ekonomije ne prihvaćam niže mjesto od načelnika operative. Poslije sam obaviješten da su mi pod pritiskom Glavaša i još nekih ljudi odlučili dati otkaz. Deset mjeseci nakon Šabanova ubojstva otišao sam u Istru a ne odmah, kako tvrdi Glavaš, insinuirajući da sam pobjegao.

NACIONAL: Jeste li se sreli nakon svega toga? – Jednom mi je mahnuo iz auta dvije, tri godine nakon toga. U ovih desetak godina nekoliko me puta javno spomenuo, tvrdeći da mi je Vekić kum i da me on doveo za načelnika, što nije bila istina.

NACIONAL: A što je istina, kako ste imenovani načelnikom? – Nakon 12 godina rada u Službi kao operativac, 1990. dotrčala mi je tajnica načelnika i pozvala me na telefon rekavši da zovu iz kabineta Vladimira Šeksa. Javio sam se i Šeks mi je rekao da mi želi čestitati jer ću biti imenovan načelnikom. To mi je bilo posebno drago, jer Šeks je znao da smo ga godinama prisluškivali i pratili, a ja sam čak bio vođa tima koji je bio u pretresu njegova stana i ureda. Međutim, nagradio je moje korektno ponašanje, jer u ona luda “komunistička” vremena nisam dopustio policajcima da mu skidaju hrvatski grb u hodniku, oduzimaju knjige Tuđmana, Veselice, Gotovca, jer sam smatrao da ta literatura nije problematična. Oduzeli su mu samo knjige Mile Budaka, ideologa NDH. Dopustio sam mu i protiv volje istražnoga suca da se telefonom javi kući iz zatvora i Šeks je to zapamtio.

NACIONAL: Što je bilo službeno obrazloženje za vašu smjenju? – Nikada nisam službeno obaviješten o smjeni i da sam pokrenuo sudski postupak, sigurno bih ga dobio. Ali se nisam želio vraćati u Službu i u meni najdraži grad u kojem vladaju ljudi koji nemaju veze s demokracijom i poštenjem, iako sam u nekoliko navrata pozivan na razgovor radi povratka. Neki su intervenirali i kod Manolića da mi se dodijeli prikladno mjesto, ali on je smatrao da je moj ostanak u Službi opasan za HDZ, opravdavajući to pričama da sam kao operativac vrbovao neke ljude iz tadašnjeg vrha HDZ-a te da u Zagrebu ima puno pisanih materijala s mojim potpisom protiv njih i da im takav čovjek ne smije voditi službu.

NACIONAL: Jesu li te priče bile točne? – O tome ne bih.