Dr. Ljubo Jurčić pridružio se Račanovoj vladi u kolovozu 2002. kao nestranački ministar gospodarstva, a i on se spominje ovih dana kao potencijalni osumnjičenik za krah brodogradilišta "Viktor Lenac".Policijska istraga o državnim jamstvima brodogradilištu “Viktor Lenac” proširuje se na politički vrh bivše vlasti. Kako doznaje Nacional, USKOK je već počeo istragu osobne imovine bivšeg čelnog čovjeka brodogradilišta Damira Vrhovnika, kao i ostalih sudionika najveće afere bivše vlasti. Dr. Ljubo Jurčić pridružio se Račanovoj vladi u kolovozu 2002. kao nestranački ministar gospodarstva, a i on se spominje ovih dana kao potencijalni osumnjičenik za krah brodogradilišta “Viktor Lenac”. U toj je aferi hrvatska država potrošila 70 milijuna dolara iz proračuna, a još 60 milijuna iznose obveze prema domaćim dobavljačima i stranim kreditorima. Unatoč tolikim ulaganjima, ponude za kupnju Lenca vrtjele su se oko 20-30 milijuna dolara, a i investitori su se polako počeli izvlačiti, ponajprije DEG, Njemačka razvojna banka i RBA.

NACIONAL: Kako je Lenac uopće dospio u ovakve probleme? – Prije nego što sam u ljeto 2002. postao ministar, nisam poznavao nikoga ni iz “Lenca” ni iz Vlade. U listopadu te godine počeli su mi pristizati prvi zahtjevi od Uprave “Lenca” u kojima sam vidio da “Lencu” za zatvaranje financijske konstrukcije nedostaje 50 milijuna dolara. Potkraj godine u Vladu je došao plan rješavanja situacije i zahtjev po kojem je ispalo da Lencu za dovršenje investicijskog projekta nedostaje nešto više od 40 milijuna dolara, a da se od Vlade traži 30-ak milijuna. Vlada je već tada bila novčano angažiranaa u “Lencu”, preuzela je dugove Pariškom i Londonskom klub s oko 16 milijuna dolara, dala jedno jamstvo za pokriće posla oko broda “Kraka” 22 milijuna, za prvu fazu investicije 18 milijuna, pa je bilo jasno da će, ako se ne zatvori financijska konstrukcija, sve pasti u vodu. Budući da je “Lenac” bio privatno brodogradilište, moj je stav bio da Vlada ne može sudjelovati s 35 milijuna dolara, a vlasnici tek s desetak milijuna. U spašavanju Chryslera sudjelovalo je pet faktora, svaki s 20 posto: kupci, dobavljači, banke, unutrašnje rezerve u samoj kompaniji i tek je tada država utrčala sa svojih 20 posto. Tako su postojala četiri osigurača ? najbolje vas poznaju kupci, dobavljači i vaše banke, nađete unutarnje rezerve da pokažete da znate raditi, i onda više ne treba analiza je li projekt u redu ili nije, inače svi prethodni ne bi bili u tome. Ja sam takav model htio primijeniti i u slučaju “Lenca”. Tražio sam da u zatvaranju financijske konstrukcije vlasnici sudjeluju s trećinom, investitori, IFC, DEG, RBA i drugi s drugom trećinom, a da preostalu trećinu preuzme Vlada. Vlada je to prihvatila i dala jamstvo, ali investitori i vlasnici nisu ispunili obećanja. Prevarili su Vladu i, da sam mogao, kaznio bih ih za obmanu da više ne mogu raditi u Hrvatskoj.

Ja sam za sve to doznao slučajno, kad sam pustio prvo jamstvo za neku novogradnju, pa me nazvala jedna novinarka i pitala zašto sam pustio to jamstvo. Pitala me jesam li siguran da su drugi dali svoja sredstva, pa sam odmah provjerio i utvrdio da nisu. Isti dan zatražio sam da se obustavi isporuka sredstava u Ministarstvu financija, ali sredstva su već bila povučena. Tada sam prvi put predložio tadašnjem premijeru Račanu da provjerimo prave namjere vlasnika i investitora da se “Lenac” baci u stečaj, a ne da se baci u stečaj i likvidaciju.

Otad više nismo htjeli davati sredstva za investiciju, bilo je očito da je kapital pojeden, da vlasnici nemaju nijednu pozitivnu kunu. Logično bi bilo razvlastiti vlasnike, pravim dogovorom ili stečajem, oni su na kraju dali neki prijedlog da se smanji kapital za 70 posto, ali su zapravo nastojali zadržati vlasništvo “Lenca”. Za mene to nije dolazilo u obzir, jer je najveći investitor u “Lenac” ipak bila država, izravno ili posredno.

NACIONAL: Kako je Račan reagirao na to što ste mu govorili? – U lipnju je u jednoj radijskoj emisiji izjavio da “Lenac” ide u stečaj ako investitori i kreditori ne riješe financijsku konstrukciju. Pokušavao sam ubrzati cijeli proces i davao sam preko medija neki rok dva tjedna, ali svi drugi su samo odugovlačili. Iz sporazuma kreditora, dioničara i investitora više je proistjecalo kako se izvući a ne kako ući u sporazum, odjednom je za sve odluke trebalo nekoliko mjeseci, makar se svi kreditni odbori po tim bankama sastaju svaki tjedan, a i svi su otprije bili u “Lencu”, tako da nije trebala neka velika analiza. Vrlo dobro su poznavali situaciju, to su bile priče za malu djecu da im treba dva, tri ili šest mjeseci za neku odluku. Bilo je jasno da oni odugovlače i čekaju da se država opet uključi, a s druge su strane za svojih desetak milijuna dolara kao ulagači tražili hipoteku i fiduciju, što je zapravo bilo kvaziulaganje: davanje kredita uz fiduciju te istodobno traženje vlasničkih i upravljačkih prava nespojivo je i nelogično. Tražili su da država koja je upucala 70 milijuna dolara skine svoje fiducije i da ih njima. Drugim riječima, time bi se povećala ranjivost države u “Lencu”, što je za Vladu bilo apsolutno neprihvatljivo.

NACIONAL: Je li davanje jamstva bilo vezano uz političke ili ekonomsko-tržišne razloge? – Kad sam došao u Vladu, država je već bila talac “Lenca” s 50-ak milijuna dolara. Valjalo bi utvrditi razloge za početak tog procesa, dakle tko je, kako i zašto odobrio prvo jamstvo i prve kredite. Je li Vlada trebala to tada učiniti ili nije? Danas možemo svi biti pametni i reći da nije trebala, odnosno možda je i trebala, ali da za iznos jamstava razvlasti vlasnika. To sam činio u drugim poduzećima u kojima sam obavljao poslove restrukturiranja. U “Lencu” su oduvijek postojali diskutabilni segmenti, poput, primjerice, svih fiducija na njemu, jer su određeni dijelovi pomorska dobra i slično, pa kao takvi ne mogu biti pod fiducijom.

NACIONAL: Jeste li kod Račana nailazili na razumijevanje? – Da, ali bilo je to vrlo usporeno razumijevanje. Meni je situacija bila jasna još u veljači prošle godine kad su vlasnici i investitori Vladu doveli u zabludu. Da smo tada krenuli sa stečajem, do ljeta bismo dovršiili financijsko i vlasničko restrukturiranje i danas bi “Lenac” radio normalno.

NACIONAL: Što će se sad događati s brodogradilištem “Viktor Lenac”? – “Lenac” sad ima korektnog i stručnog stečajnog upravitelja. Moja je ideja bila da uvedemo dvije funkcije: jedna osoba da vodi stečaj, koji bi raščistio imovinsko-vlasničke odnose i dužničko-vjerovničke odnose, a taj će proces sigurno trajati nekoliko mjeseci, ako ne i godinu dana, i, s druge strane, da se imenuje direktor proizvodnje, uz suglasnost skupštine vjerovnika, koji će završiti sve ove narudžbe koje je “Lenac” imao. Država je, naime, dala jamstva projektima, novogradnjama koje treba završiti. U “Lencu” je bankrotirao investicijski projekt, a osnovna djelatnost uz dobru volju i namjeru svih sudionika može se održati. No od prosinca prošle godine nemam pojma što se u “Lencu” događa.

NACIONAL: Kako ocjenjujete ponašanje investitora u “Lencu”? – Ne može se tako poslovati u jednoj državi i tako se odnositi prema njoj. To je isto kao da vi dajete gostoprimstvo u vlastitoj kući osobi koja vas obmanjuje. Pitanje je i čega su oni vlasnici? Ako je kapital nula, ako su oni pojeli svoj kapital, čega su onda oni vlasnici? Ničega, jer su vlasnici oni koji su im isporučili robe i usluge a kojima oni nisu platili. Oni su davno pojeli svoj kapital svojim ponašanjem. U odboru vjerovnika država treba imati najvažniju, presudnu ulogu, a to smo mogli postići džentlemenskim dogovorom.

DEG i RBA najavili su predaju svojih potraživanja za jednu kunu, ali ne državi. Zašto ne državi, kad je država tamo najveći vjerovnik i investitor? Kakva je to logika da oni otpišu svoja potraživanja, ali to ne žele dati državi, koja je najviše uložila, nego nekom trećem?

NACIONAL: Kome? – Tu sad ulazimo u političke vode. Postavlja se pitanje kome. Ali tu moja priča prestaje.

Dužnosnici bivše vlade uskoro će se suočiti s policijskim istražiteljima koji su na temelju naloga Županijskog državnog odvjetništva iz Rijeke proširili istragu na Ivicu Račana, Slavka Linića, Ljubu Jurčića i Matu Crkvenca. U telefonskom razgovoru bivši potpredsjednik Vlade Linić Nacionalovu novinaru nije želio komentirati moguće optužbe na svoj račun: “Nemam komentara. Neka državna tijela obave svoj posao, pa ćemo vidjeti jesu li sva ta nagađanja utemeljena ili nisu”, rekao je Linić.

Nacionalovi izvori potvrđuju da je predmet istrage usredotočen na dva segmenta: jesu li dokumenti na temelju kojih su od bivše Vlade bila tražena jamstva bili krivotvoreni, odnosno je li netko iz bivše Vlade političkim pritiskom utjecao na izdavanje jamstava premda za to nije bilo ekonomskih razloga, a drugi segment istražuje trošenje državnog novca, koje je po svim pokazateljima bilo nenamjensko. Premda svjesna da će ih današnja oporba optužiti za politički revanšizam, HDZ-ova Vlada podržava istragu koja bi mogla sezati do samog političkog vrha bivše vlasti. “Kad zbog stečaja ‘Lenca’ počnu socijalni nemiri, javnosti će trebati objasniti tko je kriv za to. Jasno je da najveću krivnju za ovu aferu snose SDP i bivši premijer osobno”, najčešće je objašnjenje koje se ovih dana može čuti iz HDZ-a. Drugi glavni smjer istrage bavi se nenamjenskim trošenjem državnih jamstava, jer je riječ o više od 56 milijuna američkih dolara za koje naizgled nitko ne zna u što su utrošena, a po svemu sudeći riječ je o sumnjivim kriminalnim radnjama čije će utvrđivanje trajati mjesecima. Jedan od najvećih primjera takvih radnji je kupoprodaja Doka 11, koju je policija istraživala skoro pola godine i tek nedavno prikupljene dokaze predala državnom odvjetništvu u Rijeci. I dok se mnogi pitaju zašto je uopće bivša vlast trošila državni novac na privatno brodogradilište, izborni pobjednici nastoje staviti naglasak na nenamjensko trošenje državnih jamstava, svjesni da je u HDZ-ovoj desetogodišnjoj vladavini bilo sličnih primjera davanja jamstava: 1999. odlukom tadašnje potpredsjednice Vlade Ljerke Mintas-Hodak lipičkoj tvornici stakla dana su jamstva u vrijednosti od 60 milijuna švicarskih franaka. Bivša je vlada početkom siječnja 2003. donijela Odluku o kriterijima za davanje državnih jamstava, kojom je Vladi dano autonomno pravo odlučivanja o izdavanju državnih jamstava. U državnim tijelima danas nitko pouzdano ne može reći koliko iznose zaduženja državnog proračuna zbog državnih jamstava, osim podatka da aktualna državna jamstva samo za brodogradnju iznose više od 13 milijardi kuna.