Objavljeno u Nacionalu br. 432, 2004-02-24

Autor: Maroje Mihovilović

TALIJANSKA LJEVICA U OFENZIVI

Prodi se vraća u Italiju da svrgne Berlusconija

Predsjedniku Europske komisije Romanu Prodiju istjeće mandat 31. listopada, ali on se već vraća u talijansku politiku: sastavlja liste lijeve koalicije za skore izbore za Europski parlament, a konačni cilj mu je vratiti ljevicu na vlast, što mu je jednom već uspjelo 1996.

Odavno se tvrdi da Prodi svoju političku budućnost vidi u Italiji, ali nije sasvim jasno gdje.Odavno se tvrdi da Prodi svoju političku budućnost vidi u Italiji, ali nije sasvim jasno gdje.Predsjedniku Europske komisije Romanu Prodiju istječe mandat 31. listopada pa se već priprema za sljedeću fazu svoje političke karijere, što u Italiji izaziva velike reakcije. Odavno je dao do znanja da se ne namjerava kandidirati za još jedan mandat na čelu Europske komisije pa se već traži njegov nasljednik, pri čemu austrijski kancelar Wolfgang Schussel i luksemburški premijer Jean-Claude Juncker imaju najviše izgleda. Odavno se tvrdi da Prodi svoju političku budućnost vidi u Italiji, ali nije sasvim jasno gdje. Govorilo se da bi mogao postati direktor nekog velikog državnog poduzeća. Doduše, vodeći ljudi lijeve koalicije, čiji je Prodi devedesetih godina bio kreator, prvi vođa i premijer, nagovarali su ga da ponovno preuzme vodstvo koalicije i pokuša na sljedećim parlamentarnim izborima osvojiti premijersko mjesto, ali se Prodi dugo oko toga nije želio opredjeljivati. Sada je to ipak učinio i izazvao te političke reakcije.

Za nekoliko mjeseci u Italiji će se održati izbori za Europski parlament, a to će biti veliki ispit i za vladajuću koaliciju i za stranke lijevog centra. Pretprošle subote, 14 veljače, u Rimu je održan skup na kojem su stranke lijeve koalicije lansirale svoju predizbornu kampanju objavivši da će na tim izborima izaći sa zajedničkom listom, kako bi postigle što bolji uspjeh. Na skupu se pojavio i Romano Prodi koji je održao vatren govor i objavio svoj povratak na talijansku političku scenu.

Otkrivši kako osjeća obvezu prema talijanskim biračima i lijevim strankama da se ponovno uključi u politički život Italije, rekao je: “Ja svoje obveze ispunjavam. Ova je koalicija već moj politički dom, moja politička obitelj.” Oko 5000 ljudi oduševljeno je pozdravilo njegove riječi jer je to bio znak da se nešto važno počinje događati na talijanskoj političkoj sceni, da lijeva koalicija napokon počinje rješavati problem svojeg vodstva, a time rješava i ključno predizborno pitanje ne samo kada je riječ o skorašnjim izborima za Europski parlament, nego ? što je mnogo važnije – kada je riječ o budućim parlamentarnim izborima 2006.

Lijeva je koalicija na izborima 2001. doživjela neugodan poraz i morala je sići s vlasti. Njen ondašnji kandidat za premijera, bivši gradonačelnik Rima Francesco Rutelli, vođa Margherite, stranke koja je nastala od grupe manjih umjerenih stranaka unutar lijeve koalicije, pokazao se nedoraslim u sučeljavanju s vođom desne koalicije Silviom Berlusconijem, koji je postao premijerom te već tri godine dominira talijanskom političkom scenom. Nakon Rutellijeva neuspjeha postalo je jasno da lijeva koalicija treba drugog vođu, no snažni ljudi s ljevice prisutni na političkoj sceni Italije nisu bili profila koji bi mogao zadovoljiti suvremene lijeve birače. Vodeći ljudi najjače lijeve stranke Demokratska ljevica Massimo d’Alema i Pierro Fassino smatraju se u talijanskoj javnosti ljudima prošlosti.

Bilo je mnogo govora kako bi kao novi vođa lijevog centra mogao na scenu izaći donedavni sindikalni vođa Sergio Cofferati, ali je bilo i mnogo primjedbi da je odviše lijevo orijentiran, a i on ? iako je čovjek od akcije i karizme ? nije pokazivao previše interesa za to. Romano Prodi, koji je bio uspješan premijer lijevog centra, nije bio na raspolaganju jer je postao predsjednikom Europske komisije. Iz krugova lijevog centra čule su se inicijative da Prodi i Cofferati zajedno preuzmu vodstvo koalicije, ali je Prodi to otklanjao tvrdeći kako ima obveza u Europskoj komisiji, kako je u potpunosti usredotočen na europska pitanja i uopće ne razmišlja o Italiji.

Međutim, nije u potpunosti bilo tako. Brojni emisari iz stranaka lijevog centra odlazili su u Bruxelles do Prodija da ga nagovore da se angažira na talijanskoj političkoj sceni. Dosta se pregovaralo i prilikom Prodijevih boravaka u Italiji, ali bez javnih deklaracija. Čule su se procjene da se Prodi nećka i zato što procjenjuje da je lijeva koalicija u prevelikoj krizi da bi na sljedećim izborima mogla pobijediti moćnog Berlusconija. No u međuvremenu su se i na desnici počele događati promjene. Stranke desne koalicije počele su se svađati, desna koalicija u nekoliko navrata bila je pred raspadom. Berlusconiju je počela padati popularnost, i zbog brojnih skandala i zbog toga što nije ispunio predizborna obećanja. Na prošlim lokalnim izborima Berlusconijeva koalicija prošla je jako loše.

Prodi se zato ipak uključio u bitku za premijersko mjesto, što najavljuje njegov govor na skupu pretprošle subote. Imat će, navodno, veliku ulogu i u izborima za Europski parlament iako sam neće biti kandidat. Navodno će određivati izbornu listu lijeve koalicije, pa je već dobila ime “Prodijeva lista”. Tako će izbori za Europski parlament biti i sljedeći Prodijev talijanski politički test.

Većina talijanskih intelektualaca, koji su skloni ljevici, razočarana je poprilično neuspješnim sadašnjim vođama ljevice pa sve svoje nade usredotočuje na Prodija, u uvjerenju da bi mogao, kao i sredinom 90-ih, dovesti ljevicu na vlast. Taj dežmekasti čovjek obična izgleda, debelih naočala i blagog smiješka, veliki zaljubljenik u biciklizam, nije bez razloga dobio nadimak Il Professore, jer ne samo da mu je to bilo zanimanje nego ima i manire i izgled tipičnog profesora. Taj je imidž – lažan ili stvaran – uvelike pomogao Prodiju da s koalicijom koju je sam stvorio 1995. pobijedi na izborima sljedeće godine.

Romano Prodi rodio se 9. kolovoza 1939. u Bologni u katoličkoj obitelji. Nakon završenog osnovnog obrazovanja u rodnom gradu otišao je u Milano na tamošnji katolički univerzitet te je 1961. diplomirao ekonomiju. Bio je izvrstan student pa je nastavio poslijediplomski studij na poznatom sveučilištu London School of Economics. Počeo se baviti akademskim radom, posebno proučavanjem fiskalnog sustava, predavao je na sveučilištu. Nakon što je 1974. jednu godinu proveo kao profesor-gost na američkom sveučilištu Harvard, vratio se u Italiju i preuzeo mjesto upravitelja izdavačke kuće Il Mulino.

Snažnog katoličkog političkog usmjerenja Prodi je bio aktivan u demokršćanskim političkim krugovima, ali nije bio istaknuti funkcionar demokršćanske stranke. No njegove stručne sposobnosti bile su zapažene, pa mu je 1978. bilo ponuđeno mjesto ministra industrije u vladi demokršćanskog premijera Giulija Andreottija. Kao i mnoge druge talijanske vlade, i ova je bila kratkog daha, trajala je samo pet mjeseci, i to je sve do sredine 90-ih bilo jedino Prodijevo iskustvo u vlasti. Od 1982. do 1989. bio je direktor goleme državne industrijske korporacije IRI. Potom se povukao u rodnu Bolognu i predavao na fakultetu te mirno živio sa suprugom Flaviom Franzoni, ljubavi iz đačkih dana, te dvojicom odraslih sinova.

Kada su 1994. stranke lijevog centra planirale izbornu koaliciju, kojom bi se suprotstavile agresivnoj desnici oko televizijskog magnata Silvija Berlusconija i postfašista Gianfranca Finija, temeljni je problem bio ujedinjenje političke platforme lijevih demokršćana i refomiranih komunista. Da će komunisti – i oni reformirani u Demokratskoj stranci ljevice i nereformirani u Partiji komunističke obnove – glasovati protiv Berlusconija, to je bilo jasno. No čak ni komunisti nisu bili složni kako nastupati na izborima jer su se lijevi nereformirani komunisti protivili bilo kakvoj široj koaliciji.

Poznavatelji talijanskih političkih prilika tvrdili su da lijeva koalicija može pobijediti na izborima samo ako privuče i što više demokršćana, makar i bez nereformiranih komunista. Trebalo je pronaći katolički orijentiranog predvodnika takvog širokog okupljanja lijevog centra. Nije to bilo jednostavno jer je većina istaknutih demokršćana bila kompromitirana velikim aferama početkom 90-ih, a i sama Demokršćanska stranka, nekoć dominantna politička snaga, raspala se na nekoliko manjih stranaka, čiji su se vođe posvađali. U takvoj je situaciji mirni sveučilišni profesor Prodi preuzeo taj posao. Neki su ga smatrali idealnim jer je katolik, nastavljač demokršćanske tradicije, ali ? za razliku od drugih demokršćanskih političara ? nije kompromitiran. No većini Talijana tada je bio posve nepoznat.

Prodi je unajmio stan u Bologni i okupio nekoliko suradnika. Odlučio je da ime nove koalicije bude Maslina, simbol jednostavne, produktivne Italije. Polako je stjecao politički autoritet i popularnost. Javnosti su se sviđali njegov blag nastup, srdačnost i nenametljivost, profesorski pristup problemima, posve suprotan bahatom i samouvjerenom bogatašu Silviju Berlusconiju. Prodi je uspio postići osnovno – steći povjerenje znatnog dijela demokršćanskih glasača, posebno onih liberalnih, socijalno odgovornih i europski orijentiranih, a pritom nije odbio tradicionalnu ljevicu.

Berlusconi je sredinom 90-ih bio veliki izborni favorit. Početkom 90-ih Italija je prošla kroz iznimno zanimljivo političko razdoblje, gotovo nalik onom u europskim postkomunističkim državama. Jedan se sustav srušio, drugi počeo graditi. Italija nije mijenjala društveno-ekonomske odnose ni ustavno uređenje, no mnogo se toga promijenilo. U korupcionaškim aferama nestale su sve tradicionalne stranke osim komunista, koji su – zbog nestanka sovjetskog komunizma – također prošli kroz političko čistilište i podijelili se na reformiste sklone socijaldemokraciji i nereformirane komuniste uvjerene u stare vrijednosti radničke borbe za socijalizam. Kičma talijanske političke scene, demokršćanska stranka, raspala se. Socijalisti, koji su posljednjih godina davali premijere i ministre vanjskih poslova, naprosto su nestali, kao i liberali, republikanci i tradicionalni socijaldemokrati.

U politički vakuum uskočila su dvojica dinamičnih političara. Prvi je bio magnat Silvio Berlusconi s pokretom-strankom Forza Italia, koji je s inteligentnim, uglađenim Gianfrancom Finijem – koji je neofašističku stranku MSI pretvorio u umjereniju desnu stranku novog imidža – te hirovitim Umbertom Bossijem, vođom sjevernjačkih autonomaša i federalista, stvorio pakt na temelju kojeg je nastala prva Berlusconijeva vlada, no ona je bila kratka vijeka.

Berlusconija prvi neuspjeh nije obeshrabrio. Na njegov pritisak tadašnji predsjednik Republike Luigi Oscar Scalfaro raspisao je nove izbore. Njegovi su protivnici, u koje je spadao i Scalfaro, htjeli su ih odgoditi i dobiti na vremenu, kako bi stvorili koaliciju protiv Berlusconija, u koju bi se uključili čak i ideološki protivnici, demokršćani i nereformirani komunisti. Zadatak da stvori takvu široku koaliciju preuzeo je drugi dinamični čovjek, koji se tada pojavio na političkoj sceni, Romano Prodi.

Predizborna kampanja 1995. trebala je odlučiti kojim će smjerom krenuti Italija. Prodi je autobusom putovao diljem Italije, agitirao u izravnim susretima s biračima, razvijajući svoj neposredni stil, anakron u doba masovnih medija i tiranije televizije, koju je pak televizijski magnat Berlusconi iskorištavao za svoju propagandu. Prodijeva kampanja bila je blaga, nenametljiva, i to je urodilo plodom. Kad ga je Berlusconi žestoko napao kao eksponenta krupnog liberalističkog kapitala i odviše moćnih socijalističkih sindikata, bilo je to u potpunom nerazmjeru s Prodijevim imidžom te je kod birača postiglo suprotan efekt. Opredjeljujući se za Prodija, Talijani su pokazali da se opredjeljuju za europsku koncepciju socijalno odgovorne vlade, da nemaju povjerenja u agresivnog i lakomog Berlusconija i njegovu politiku talijanskog zatvaranja i da žele vjerovati i u temeljne vrijednosti osobne etike, kojom je zračio Il Professore, iako su tako prvi put u povijesti u talijansku vladu ušli i komunisti.

Prodi je 1996. nakon pobjede na izborima postao premijer i uspješno vodio vladu sljedeće dvije godine. Postavio je temelje na kojima je lijeva koalicija i bez njega mogla upravljati zemljom. Otišao je s položaja premijera kad je osjetio da u koaliciji rastu ambicije stranačkih vođa, u prvom redu vođe postkomunističke Demokratske ljevice Massima D’Aleme, koji je i naslijedio Prodija na premijerskom položaju. Prodi se kandidirao za predsjednika Europske komisije i taj položaj preuzeo 1999., kada je Komisiju potresao veliki korupcionaški skandal.

Prodi je obećao da će očistiti Europsku komisiju od korupcije i pretvoriti je u “tijelo koje ostvaruje obećano, a ne samo priča”. Za njegova predsjednikovanja dogodile su se važne stvari. Uvedena je zajednička valuta euro, dogovoreno proširenje za još deset članica, osnovana Europska konvencija, koja je pod predsjedanjem bivšeg francuskog predsjednika Valeryja Giscarda d’Estainga podnijela prijedlog novog europskog ustava, a osnovane su i Europske snage za brzu intervenciju. Prodiju se u Europskoj uniji prigovaralo da u borbi protiv korupcije ipak nije dovoljno učinio, jer je bilo skandala i za njegova mandata, da je nedovoljno komunikativan te da je njegov pristup odviše profesorski a premalo operativan. Da u EU nisu bili posve zadovoljni njegovim djelovanjem, pokazuje i to što mu nije bio ponuđen drugi mandat pa je i prije isteka prvog mandata počeo govoriti da za drugi nije zainteresiran. To je omogućilo njegov povratak na talijansku političku scenu.

Denis McShane, engleski ministar za Europu, osudio je Prodijevo uključivanje u talijansko stranačko nadmetanje te zatražio da podnese ostavku, jer se čovjek na čelu Europske komisije mora potpuno koncentrirati na europske probleme. Posebno je žestoko reagirao Berlusconi: zatražio je da Prodi podnese ostavku na mjesto predsjednika Europske komisije, tvrdeći da se uključivanjem u talijansku stranačku politiku pokazao politički pristranim, a takav čovjek ne može u Bruxellesu predstavljati Italiju. Berlusconijeva nervozna reakcija odaje da ga je Prodijevo uključivanje u talijansku politiku jako zabrinulo. Prodi neće dati ostavku, a o daljnjem angažmanu u talijanskoj politici zasad ne želi govoriti. Taj će angažman uvelike ovisiti i o rezultatu izbora za Europski parlament. Talijanski novinski komentatori procjenjuju da će lijeva koalicija na tim izborima dobro proći, što bi Prodiju omogućilo da na istim temeljima, na kojima je lijeva koalicija pobijedila 1996., pokuša pobijediti i 2006.

Vezane vijesti

Romano Prodi se povlači s europske scene

Talijanski premijer 68- godišnji Romano Prodi povlači se s europske scene. Planira to napraviti nakon posljednjeg summita EU, a povlači se u… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika