Štovani gospodine Josipoviću! Zovem se Vedrana Rudan i osnivačica sam Udruge švicaraca UŠ. Ima nas preko tisuću. Mi smo oni siročići za koje čitačica sa blesimetra u Dnevniku na državnoj teve tvrdi kako smo se dragovoljno odlučili za stambeni kredit u švicarcima jer je kamata bila niska. To nije točno. Kad smo dizali kredit švicarci su bili jedina opcija koju su nam banke nudile. Guverner Rohatinski poručio nam je da ne može utjecati na rast franka. Dobrojutro, Margareta. Mi nismo retardirani, mi smo prevareni. Zašto se opet obraćam vama iako ni vi ne možete spustiti tečaj franka koji je narastao na preko šest kuna? Zato jer svaki predsjednik države povremeno, neki stalno, prima na kavu kljaste, one sa posebnim potrebama, dečkiće koji su iz nabujale rijeke spasili svoje ili tuđe šepave bake, devedesetogodišnjake koji su se zaljubili i vjenčali u staračkom domu, dragovoljce, prvoborce, otpuštene radnike i radnice, stolare koji su od daščica napravili glavu Predsjednika...

Svim predsjednicima ovoga svijeta to je najbolja reklama. Siročići koji im žele poljubiti ruku benigna su ali korisna bića. Sakupe se mediji, predsjednik se smiješi i glumi dobrog čovjeka. Eto, od vas malo tražim, primite me na kavu, dobrodušno sam biće. Bilo bi mi drago da zbog mene i mojih na taj sastanak pozovete šefove svih banaka koje nas deru. Željela bih da mi ti zlikovci, pred vama opterećeni strahopoštovanjem, objasne kratko i jasno zašto toliko zarađuju na rastu tečaja i zašto ne smanje kamatu onoliko koliko bi to bilo pristojno. Složit ćete se sa mnom, 0.25% je, ako smijem biti toliko slobodna sa vama, čista zajebancija. Osjećam, lakše bi vam bilo popiti kavu sa predstavnicima Udruge hrvatskih veleposlanika bolesnih od sifilisa. Švicarci su škakljivija tema čak i od seksa, ali... Gospodine Predsjedniče, kad ste se prihvatili svog nezahvalnog, odgovornog, napornog, teškog posla, kad ste postali netko čije će ime zauvijek ostati upisano u povijest Hrvatske sve dok ona bude postojala... Mislite da to nije dugačak period? Ova zemlja neće potrajati? Požderat će nas mulitinacionalke a sinove nam pobiti akcije NATO-a tamo gdje miriše nafta? Zato će se vaše ime kratko pamtiti, zato me ne morate primiti, zato vas baš boli..., vidite kako sam pristojna kad pišem Predsjedniku, za nas siročiće? Strašno. A djelujete tako pitomo, civilizirano, govorite tiho, uredno ste podšišani i, što nije zanemrivo, jako ste bogati. Baš ste bogati, bogati. A bogati bi morali razumijeti koliko čovjeku znači novac, posebno kad ga nema ili ga iz dana u dan, iz sata u sat, iz minute u minutu ima sve manje... I tako dok ne izgubi krov nad glavom. Vi imate, sami ste priznali, ja zaboravila koliko, nekoliko krovova nad glavom, niste digli kredite u švicarcima, nemate financijskih problema, ali, ponavljam, razgovor sa mnom jako bi vam mogao popraviti image. Ne, nisam ja poput one mlade književnice, iako sam književnica, da se malo pohvalim, prevedena na desetak jezika, koja je s vama popila kavu a onda napisala da ste hladni, da je niste prepoznali... Da mene pozovete na kavu tako ne bi bilo. Prepoznali biste me odmah, vi ste poput mene: umjetnička duša, kompozitor, izvode vas diljem svijeta, odmah bismo se složili i ujedinili protiv onih razbojnika bankara koji bi omekšali srca kamena kad biste im vi to predložili. Moje su namjere, naravno, najčišće moguće. Da sam slična onoj tridesetogodišnjoj sobarici koja je glave došla onom ememefovcu sve bi mi bilo lakše. Vi biste me pozvali na kavu, ja bih pred vama gola trčala livadama oko vaše rezidencije, spotakla bih se, namjerno, vi biste me stigli pa obeščastili iza prvoga grma. Onda bih vas ja ucijenila, ako ne spustite kamate sve ću ispričati Extri pa ćete završiti sa lisicama na rukama a odvjetnici će vam pojesti sve što imate.

Nažalost, imam visok tlak, noge me jedva nose, kad bi netko bolestan za mnom i poželio potrčati to bi bilo besmisleno jer ja, u šezdeset i drugoj, trčati ne mogu. Želim reći, moja dob vam je garancija mojih časnih namjera. Sve je na našoj strani. Borit ćemo se za prava sirotih protiv razbojnika koji mogu popustiti. Mediji će o tome pisati i govoriti, ja ću okolo izjavljivati ono što vi izaberete: da ste najpametniji, najbolji, najljepši predsjednik u hrvatskoj povijesti. Znam, jasno mi je što ćete na ovo reći, konkurencija vam je nikakva. Ali, niste vi za to krivi, kriv je hrvatski narod koji je bio slijep kod zdravih očiju. Dragi, predragi, prelijepi, prepametni, pretalentirani, senzibilni, najdraži predsjedniče, primite me. Znam da bismo i moja družba i ja možda nešto postigli bacajući molotovljeve koktele na mrske nam banke ali za izradu tih koktela treba lova i snaga da se bježi pred policijom. Love nemamo, snage još manje, vi ste nam jedina nada. Oče Zemlje Naše koji jesi na Pantovčaku, sveti se ime Tvoje, budi volja moja, primi me. Primi me. Primi meeeeeeeee... Dok se glasno derem klečim i gledam u vaše tople, dobre, plemenite plave... zelene... smeđe... zaboravila sam kakve oči imate ali to nije bitno. Znam da vam je srce crveno i puno nove pravednosti.