Mate radi u jednom dalmatinskom škveru, nije važno kojem, i ima još samo dvije godine do najbližeg uvjeta za mirovinu. Žena mu je, Anđelka, lani, uz otpremninu, otišla u prijevremenu iz referade jedne službe lokalne uprave, nije važno koje. Sve u svemu, jasno je - premalo je to para za ikakav život dostojan čovjeka u današnjim uvjetima. Kad im sinovi ne bi davali štogod usitno od svojih braniteljskih mirovina, ne bi bilo šanse za sastaviti kraj s krajem, pogotovo otkad je kći, neudata KV muška frizerka, bez pitanja uzela onu mazdu na kredit, pa još u švicarcima, mazda joj materina... Imaju Mate i Anđa i zeru vikednice, u jednom srednjedalmatinskom mjestašcu, nije važno kojem, ali - nemaju za nju papire, sve je onomad bilo zapelo već na lokacijskoj. Srećom, Mate ima priku čiji kum radi na pravom mjestu, nije važno kojem, ima razumijevanja za maloga čovjeka i s kojim se moglo dogovoriti, pa je vikendica izgrađena, a potom i dograđena s dvije sobe za iznajmljivanje.

To s iznajmljivanjem taman je bilo nekako krenulo, a onda je počelo ono rušenje bespravno izgrađenih objekata, pa su se Mate i Anđelka morali pritajiti. "Da ne bodu oči uduplo, koštat će ih kišu Isusovu para. A ja ću učinit sve šta mogu", prenio je kum riječi onog svojeg utjecajnog prijatelja. Njegov je utjecaj, naravno, koštao neusporedivo manje od moguće štete, uvećane još i za troškove rušenja. No, i uz njega na svojoj strani, Mate i žena strepili su više od četiri godine, Anđelka se bila na par mjeseci čak i preselila u vikendicu, za slučaj da kurbi državi padne na pamet da joj pod okriljem noći bane u dvorište s bagerima, a one sobe na drugom katu zjapile su prazne...

A onda je stigao i taj dan: premijerka je objavila da će Vlada uskoro predložiti zakon o legalizaciji svih bespravno sagrađenih objekata, njih najmanje 150 tisuća, jer ljudi su puno novca i rada u njih uložili i nema smisla da se više zlopate. Sve one grozne riječi kojima su je dosad častili Anđelka i Mate, a i njihova djeca, odjednom su zaboravljene. "Ajde, bilo je i vrime da se opošteniš!", komentirao je Mate, nazdravljajući ispred televizora nasmiješenoj premijerki.

Dva dana kasnije, poslije ručka, pitao je ženu zašto tako zabrinuto izgleda, da nije možda ona mala opet nešto...

- Pravla san malo izračune za legalzaciju - krenula je Anđelka u dugo predavanje, koje je deset minuta kasnije zaključila riječima: - Znači, bez vodonaknade nan je zakuću cirka pedespet tišća, s vodonaknadon ako je ne ukinu, najmanje šezdesipet. To samo zakuću. A za vikencu tricet do četresipet, tako odoka.

- Tišća čega? - procijedio je preko stola Mate, nakon jedne od najdužih i najtiših minuta u svom životu.

- Kuna, brate, a čegab ti?

- Aj dobro, baren nešto... - odvratio je Anđelkin muž i poklopio lice dlanovima. Prošla je još jedna duga minuta prije no što se dosjetio mogućeg spasonosnog rješenja: - A šta ako, meknimo reć, neplatimo?

- Pa šta ne bi moglo to na rate? - javi se iz dnevnog boravka kći Kosjenka.

- Muč ti, dok te nisan...!!! - vrisne otac obitelji, pa sebi u bradu dometne: - Dok te nisan izbikarija i na rate posla u Švicarsku, rate ti materine...

Uto se pred kućom začuje prštanje šljunka pod automobilskim gumama. Evo kuma! Ozbiljan je, zabrinut, gotovo snužden. Pričao je, veli, s prikom o toj legalizaciji i, eto, nisu pametni. Najbolje bi i najjednostavnije bilo nastaviti kao dosad i ne plaćati kurbi državi ništa. Ali, onda postoji mogućnost da se sve uruši, cijeli sustav.

- Ma šta se ima više urušit, sve je urušito, pa vidi našta nan država sliči! Sve lupež do lupeža, marčapija na marčapiju! - prekine ga Mate svojom standardnom frazom.

- Vidi, kume. Ti primaš ukuću tri mirovne, jel tako? I u škveru radiš, jel tako? E, sad zamisli da niko neplati legalzaciju? Država je, sam si reka, u govnima dovde. I oklen će ti unda država platit i te pemzije i janstva za škver, oklen? Legalzacija bi joj dotrala neki deset miljardi...

- Al oklen ću ja njoj platit legalzaciju, jebala je i legalzacija?!

- Ne znan, uzmi kredit...

- Kre... - vrisne Mate i osvrne se prema dnevnom boravku.

- Čekaj čas! Samo zamisli: nema mirovna, škver propa, ti na zavodu, nesmiš afitavat one sobe... I još ti komunjare dođu navlast, a mogli bi, znaš njizi. Oni će garant stisnit gore nega ovi, a tebi ni kune u žepu. Di si unda, kume? Tu ni moj pajdo nikom više neće moć dat ruku, to je jasno.

- A šta ako ja budala platin, a drugi neće? Uvik će se nać neko govno koje neće platit.

- Ma platiće većina, garant, samo ako se ljudma lipo objasni.

- Znači šta? Da uzmen kredit i platin i glasan jopeta za ovu neću reć šta?

- A šta drugo moš? Nega slušaj, kad budeš diza kredit, digni malo veći, sad su povoljni, vidiš na televiziji. Čekaj, slušaj!!! Ne brini ništa, odvešću te ja, mala mi od susida radi u banci, to će se lako sredit. A znaš šta on planira, bome nisan ni ja daleko otoga... Ima čovik dvi zemlje, jednu tu blizu i jednu mislin na Braču, poljoprivredno zemljište oba terena, nema šanse za išta gradit. Pa govori da će lipo poć odma tražit legalzaciju, čin zakon izađe, bez da išta ziđa. Razumiš? Legalzirat dvi kuće koje ne postoju, nema ji! Ako mu to prođe, proće on triput jeftinije nega da je iša dozvolu po dozvolu, a ne bi ji ni dobija! Razumiš? Posli je lako ziđat, neš ti troška i posla. Zato ti i govorin da uzmeš malo veći kredit, kume, i to šta prije, dok se komunjare još ne snađu, razumiš?