'Gospodin Nitko' belgijskog redatelja Jacoa van Dormaela, koji je trinaest godina pripremao film; htio je baš američkog glumca za glavnu ulogu, a Leto ga je nazvao 'europskim Terrenceom Malickom'Iako će u prosincu ove godine proslaviti 40. rođendan, američki glumac i glazbenik Jared Leto i dalje izgleda poput tinejdžera, u što će se moći uvjeriti svi oni koji će 10. lipnja u Zagrebu prisustvovati koncertu njegove grupe 30 Seconds to Mars, dok će dan ranije biti održana premijera njegova posljednjeg filma “Gospodin Nitko” u kojem on glumi glavnu ulogu. Treći album njegove grupe “This is War” toliko je uspješan da je Leto gotovo zanemario filmsku karijeru, tako da nam je u intervjuu za Nacional na pitanje što bi prije napravio, odbio film zbog glazbe ili odbio glazbu zbog filma, odgovorio: “Glazba, to sam ja, tako da bi bilo teško odbiti samog sebe.” I doista, Leto je kao 21-godišnjak otišao u Los Angeles zbog glazbene, a ne filmske karijere. “Prvo sam otkrio talent za glazbu, nakon čega sam otputovao u Los Angeles kako bih ostvario glazbenu karijeru. Los Angeles je bio poput magneta za mene, kao što je poput magneta za mnoge talentirane ljude”, kaže Leto. Iako je odrastao u gradu Bossier Cityju u Louisiani, nikada nije imao glazbene idole, nikada nije želio postati poput nekog poznatog.

“Nemam heroja, nikada nikoga nisam idealizirao, nisam kao klinac na zidovima imao postere omiljenih rock grupa ni sportaša. Mene su zanimali pisci, ali nemam ni jednu osobu za koju mogu reći da mi je bila idol dok sam bio mlad. Nemam ništa protiv onih koji su imali svoje idole, smatram to pozitivnim, ali ja nikada nisam tako nešto iskusio. Kada sam imao 10 godina, moj brat Shannon i ja pjevali smo pjesme grupe Led Zeppelin, ali ni tada nisam želio postati Robert Plant ili Jimmy Page. Nisam mislio na njih, mislio sam samo na njihove pjesme. Nikada nismo kupovali glazbene časopise s njihovim fotografijama, kupovali smo albume, ali Led Zeppelin na svojim omotima albuma nije imao svoje fotografije”, tvrdi Leto koji priznaje da je kao klinac bio troublemaker, drugačiji od drugih iz svoje generacije, u jednom je trenutku čak napustio srednju školu, ali ju je ipak završio. S obzirom na to da ga je ujedno zanimala i gluma, u Los Angelesu je ipak prvo dobio posao kao glumac.

NOVINAR NACIONALA DEAN SINOVČIĆ ekskluzivno je razgovarao s Jaredom Letom u povodu njegova nastupa 10. lipnja na zagrebačkom Mars festivaluU drugoj polovici devedesetih dobio je manje uloge u nekoliko odličnih filmova kao što su “Tanka crvena linija” Terrencea Malicka, “Klub boraca“ Davida Finchera i “Američki psiho” Mary Harron, da bi definitivnu popularnost stekao ulogom u izvrsnom filmu “Rekvijem za snove” Darrena Arronofskog. Nema nikakve sumnje, postoje sličnosti između tog filma i njegova posljednjeg filma “Gospodin Nitko” belgijskog redatelja Jacoa van Dormaela. “Slažem se, to je vrsta filmova koju volim pogledati pa sam u skladu s time zainteresiran i za uloge u takvim filmovima. Takvi filmovi su izazovni, to su filmovi koji se rade a da se pri tom ne razmišlja o komercijalnom uspjehu, već o kvaliteti. Postoje sličnosti između Jacoa van Dormaela i Darrena Arronofskog jer obojica imaju vlastitu, unikatnu viziju koju prenose na film. Oni uvijek traže ono što vas tjera na razmišljanje, ne brinu samo o tome kako zabaviti publiku. Oni traže nešto više i zbog toga su obojica specifični.” Zanimljivo, ali glazba je dovela Letoa do uloge u ovom filmu. “Imali smo koncert u Utrechtu i netko mi je rekao da Jaco van Dormael želi doći na koncert i upoznati se sa mnom. Rekao sam ‘O, da, može’, tako da smo se upoznali nakon koncerta. Kako je dvorana bila krcata, on se pojavio nakon koncerta potpuno mokar od znoja i tada mi je rekao da me želi u svom novom filmu. Bio sam počašćen jer je 13 godina pripremao taj film. Nazvao sam ga europskim Terrenceom Malickom. Taj film je umjetničko djelo, to je pjesma, a mnogi ljudi kada pročitaju pjesmu, uopće je ne razumiju, dok je drugi razumiju i briznu u plač. Zato mi je bilo čast biti dio njegove osobne priče.” Doista, riječ je o neobičnom filmu čija radnja počinje 2092. godine, kada vidimo 118-godišnjeg Nemu (Leto s gomilom šminke na sebi), a novinar pokušava otkriti detalje iz njegovog života. Tada počinje priča, od njegova djetinjstva, preko razdoblja kada je imao 34 godine, pa nadalje, pri čemu važnu ulogu imaju njegova majka i ostale žene njegovog života. Kako je reagirao na scenarij kada ga je pročitao? “Bio sam šokiran jer je bio drugačiji od svih ostalih. Scenarij je prvo pročitao moj agent koji mi je rekao ‘Ovo je savršeno za tebe’, nakon čega sam ga i ja pročitao i u potpunosti se složio. Radi se o bizarnom scenariju, doista originalnom, a takav je na kraju ispao i film.

A ja sam vam takav, volim bizarne stvari”, odgovorio nam je Leto. Film govori o tome koliko male odluke utječu na cijeli život, s čime se slaže i Leto. “Ja sam ponekad izuzetno odlučna, a ponekad izuzetno neodlučna osoba, ovisno o tome o čemu treba donijeti odluku. Taj film najviše govori o izboru, odnosno odabirima, o vjeri. Paradoksalno, ali nakon što sam snimio taj film, počeo sam razmišljati o svakoj sitnici, poput “jesam li trebao popiti ovu čašu vode ili nisam”, počeo sam razmišljati kako su male odluke koje svakodnevno donosimo bitne, kao i one velike, životne. Vjerujem da igramo važne uloge u određivanju vlastite sudbine. Mi ispisujemo vlastite živote više no što to i sami shvaćamo. Ja sam vam od onih koji misle da se današnje prokletstvo već sutra pretvara u zahvalnost.” Zanimljivo je vidjeti kako Leta, s dječačkim licem, u filmu šminka pretvara u oronulog starca.

“Napravili su sjajan posao sa šminkom, tako da mi je bilo lako uživjeti se u tu ulogu. Iako u mnogim filmovima, kada publika vidi tako starog čovjeka, dolazi do neugodnih reakcija, meni se upravo taj dio dopao. Ta uloga starca od 118 godina mi je savršeno pristajala kao glumcu. Za tu ulogu proučavao sam najstarije ljude na svijetu, našao sam neke koji imaju 114 godina, fascinantno je kako se tijelo lomi u tim godinama dok mozak funkcionira na normalan način. Našao sam jednog čovjeka u Engleskoj koji je imao 112 godina i koji je odlazio u pub svaki dan, pio i pušio. Pomislio sam da ima 70 godina kada sam ga vidio.” Takve tjelesne deformacije nisu mu strane, 2007. godine glumio je Marka Chapmana, ubojicu Johna Lennona, u filmu “Chapter 27”, a zbog te uloge postao je debeo, pri čemu nije korištena šminka. “Tada sam se udebljao 30 kilograma, tako da sam imao 93 kilograma. To nije bilo nimalo zabavno”, prisjetio se Leto. Kaže da se nije zabrinuo kako će sam izgledati kada ostari, niti je počeo razmišljati o vlastitoj smrtnosti, već ga je zanimala samo kvaliteta filma. “Ono što je zanimljivo glede ovog ili nekih drugih filmova, bilo da ih je režirao Jaco van Dormael ili Darren Arronofsky, jest da su oni, bez obzira na uspjeh ili neuspjeh, vrlo provokativni, potiču na razgovore i razmišljanja, za razliku od mnogih drugih filmova kojima je cilj da vam onemoguće razmišljanje. To je ponekad dobro, svatko ponekad treba masažu tijekom koje ne razmišlja ni o čemu, a to rade neki filmovi. Međutim, ovo je drugačija vrsta filma.” Dapače, smatra da je ovo jedan od filmova koji treba pogledati nekoliko puta da bi se uočili i shvatili svi detalji. Film je sniman šest mjeseci, ali to ne znači da je tijekom tih šest mjeseci Leto zanemario svoju glazbenu karijeru s grupom 30 Seconds to Mars koju je osnovao 1998. godine s bratom Shannonom. Shannon je bubnjar, Jared je gitarist i pjevač, dok bas svira Tomo Miličević, Hrvat rodom iz Sarajeva koji je poznat i po tome što mu je sestra Ivana Miličević, nekadašnja manekenka, a u posljednjih deset godina glumica sa solidnom karijerom i ujedno najbolja prijateljica Charlize Theron. Prvi album, nazvan po imenu grupe, objavili su 2002. godine, drugi “A Beautiful Lie” 2005. godine, a treći “This is War” u prosincu 2009. godine. “Imali smo tri pauze tijekom snimanja ovog filma jer me tada nisu trebali na setu, prva pauza je bila od dva tjedna, druga od tjedna i pol i treća ponovno dva tjedna. Jednu pauzu iskoristio sam za turneju s grupom po Japanu, drugu sam iskoristio za nekoliko koncerata po Južnoj Americi i nastup na MTV Awards, a treći put sam snimio videospot za pjesmu “A Beautiful Lie” na Arktiku, na glečerima i ledenim vrhovima. No ovaj film je predivan i rado sam se vraćao na snimanje, a te pauze su mi dobrodošle da bih se odmorio”, prisjeća se Leto čijoj je grupi posljednji album donio prošle godine i nagradu za najbolju rock grupu na dodjeli europskih MTV nagrada.

I sam Leto ističe da je za uspjeh prilično zaslužan producent albuma Steve Lillywhite, koji je producirao nekoliko albuma grupe U2. Kada smo ga pitali kako bi opisao pjesme, rekao je da su to “Songs of Faith and Devotion”, aludirajući time na ime albuma grupe Depeche Mode iz 1993. godine i dodavši da mu je Depeche Mode jedna od omiljenih grupa. “Često slušam grupu The Cure. Uz Depeche Mode i The Cure sam odrastao, kao i uz Joy Division, ali i uz U2 i Led Zeppelin”, objasnio nam je Leto. Znači li to da žali za osamdesetim godinama prošle godine, kada je većina tih grupa bila popularna? “Ne nedostaju mi osamdesete, ne živim u prošlosti. Bilo je dobre glazbe u osamdesetima, bilo je zabavno, tadašnji zvuk vjerojatno je bio bolji no današnji, ali ipak nisam nostalgičan.” Čak ni ne vodi rock’n’roll život te kaže: “Rock’n’roll život je umro u osamdesetima i devedesetima, danas se sve promijenilo. Osim toga, naše pjesme nisu o seksu, drogi i alkoholu, već o nečem drugom.” Kako je rastao uspjeh njegove grupe, tako je Leto glumio u sve manje filmova. Nakon uloga u filmovima “Soba panike” Davida Finchera iz 2002. godine te “Alexander” Olivera Stonea iz 2004. godine, Leto je smanjio broj filmskih uloga. “Ne cijenim glumce koji nisu glumili u mnogo filmova, već cijenim one koji su glumili u najboljim filmovima. Nisam od onih koji se utrkuju želeći glumiti u većini filmova”, objasnio je svoj slučaj Leto.

A onda smo ga pitali kakva je njegova današnja veza s Hollywoodom? “Disfunkcionalna, strastvena, uznemirujuća...tko zna? Hollywood je zanimljiv izraz, ali međunarodna filmska produkcija je fenomenalna." Smatrate li se holivudskim odmetnikom? - Sigurno nisam insajder, rekao bih da sam autsajder koji gleda kako ući unutra. Ne želite igrati po pravilima Hollywooda? - A tko uopće želi? Novac u Hollywoodu može kupiti sve. - Novac? Koga briga za novac. Da sam želio novac, onda bih investirao u sve one fondove, ali tada bih sav taj novac izgubio. Da sam želio novac, prihvaćao bih uloge u drugačijim filmovima. Nikada niste upali u takvo iskušenje? - Ne. Nikada nisam radio nešto zbog novca. Ono što radim, radim zbog zabave. Ponekad nije loše držati pištolj i zgrabiti djevojku u filmu, i to može biti zabavno, ponekad nije loše biti u akcijskom filmu ako se radi o odličnom filmu. Ali ja volim izazove.