Predsjednik HDP-a boravak u Zagrebu nije iskoristio samo za šišanje, nego i da održi sjednicu HDP-a na kojoj je promicao svoje inicijative za prebacivanje HDP-a u veću brzinuNovi predsjednik Hrvatskog društva pisaca Nikola Petković ovih je dana boravio u Zagrebu zbog dva razloga - nakon mjesec dana njegova mandata vide se prvi rezultati njegovih inicijativa kao čelnika HDP-a, a prošlog je tjedna u Zagrebu predstavio svoju novu knjigu “Kako svezati cipele” koju je objavio Algoritam. Petković se rodio 1962. u Rijeci gdje je izvanredni profesor na Odsjeku za kulturalne studije Filozofskog fakulteta. Studij filozofije i komparativne književnosti diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, doktorirao je 1996. na University of Texas u Austinu, a nakon toga zaposlio se kao predavač na Odsjeku za Anglistiku na University of Texas Pan American, gdje je predavao svjetsku književnost, teoriju književnosti i kreativno pisanje. Od 2000. bio je docent na Odsjeku za anglistiku i filozofiju pri Stephen F. Austin State Universityju u Nacogdochesu u Texasu, a “Kako svezati cipele” njegova je 13 knjiga.

NACIONAL: Zašto ste se kandidirali za predsjednika HDP-a?
U našoj kulturi postoji nešto što je jako zanemareno, a to je koncept djelovanja po dužnosti, dakle bezinteresno. Prije dvije godine kandidaturu su mi predložile Jagna Pogačnik i Jadranka Pintarić, kritičarke i urednice, i počeo sam razmišljati o tome. Prva reakcija je bila - pa kako ću ja to moći, potovo jer živim u Rijeci, ali onda su se njima pridružili i drugi pa sam se zbilja kandidirao i, eto, prošao. A to da činjenica sam "dislociran" i da ne živim u Zagrebu i nije bila neka otegotna okolnost pri samom izboru, ipak ukazuje na to da centrizam i nije tako strašan kao što se o njemu van centra govori.

NACIONAL: Pobjeda je bila tijesna...
U prvom krugu smo kolega Branko Maleš i ja bili jedan-jedan, a u drugom krugu su vjerojatno svi glasovi koji su prije išli Nenadu Popoviću otišli meni. Prihvatio sam se tog posla i u ovih mjesec dana nešto smo i napravili. Jedna od osnovnih mojih želja je prepoznavanje kategorije pisca unutar akademske zajednice. To umjetničko zvanje, u to toliko želim vjerovati, izostavljeno je omaškom... ne znam... zbog strukturalnih problema, a moja je želja da pisac može doći na sveučilište i predavati. Vi već imate umjetničko zvanje dramskog pisca ili pantomimičara, naravno, glazbenika... A nema pisca, iako znamo da bez libreta nema opere, tako da je sve to pomalo paradoksalno. Trenutačno komuniciramo s, kako se to veli, nadležnima, i tu moram reći da je herojski posao odradio naš kolega, izvrstan pisac Marinko Koščec.

NACIONAL: Vi ste u kandidaturi najavili i otvaranje rezidencijalnih kuća...
Počeo sam prije pet tjedana s pola rezidencijalne kuće, a sad ih, ako odradimo administraciju koja i nije previše zahtjevna, imamo četiri. To su kuće u kojima bi ugostili pisce iz inozemstva, a u zamjenu bi naši pisci išli u te zemlje. Sad radimo razmjenu s Dancima, predsjednik nefikcionalnih pisaca Egon Klausen će doći osobno ili poslati nekog svog pisca u Hrvatsku, u neku ili neke od kuća, a zauzvrat će naš pisac ili spisateljica otići u Dansku o njihovu trošku. Postoji razlika između kratkoročnih razmjena, posjeta, i dugoročnih koje imaju neki radni podtekst. Ako provedete mjesec dana u drugoj kulturi, morate imati neku diseminaciju, ostaviti trag svoje kulture u drugoj kulturi. I, naravno, nešto donijeti svojoj, a da nije sir ili Tuborg, kad smo već kod Danske.

NACIONAL: Tako je sada Olja Savičević Ivančević u Istanbulu...
Da, i nadam se da će se vratiti prije nego što o njoj snime sapunicu. Iako mislim da bi sapunica o Olji bila najgledaniji talk-show na Korčuli.

NACIONAL: Kažu da je društvo demokratsko ne kada se izabere demokratska vlast, nego tek kada se ona zamijeni novom vlašću. Vi ste drugi predsjednik HDP-a. Je li sada HDP demokratskiji?
Visković je odradio dva mandata, a naš statut ne dopušta da predsjednik bude biran po treći put. Da, doista jesam drugi predsjednik i vjerujte mi da mi je to što sam naslijedio baš Viskovića velika čast. Ja Velimira jako poštujem, a i prijatelji smo dugi niz godina. Čak bih volio da čitatelji Nacionala znaju da gotovo sve što sam, barem što se inicijalnih angažmana tiče, napravio u domicilnoj kulturi, u velikoj mjeri dugujem baš Velimiru, odnosno povjerenju koje je, još dok sam bio klinac, u mene imao. Nismo se uvijek slagali i ne slažemo se uvijek, ali postoji uzajamno povjerenje koje je solidno i pretpostavka je za suradnju.

NACIONAL: Je li istina da ste na prvom sastanku upravnog odbora rekli Viskoviću da boluje od postpredsjedničkog stresnog poremećaja?
Da. I zajedno smo se smijali oko toga. Pa upravo vam o tomu govorim. Kad bi barem mnogi od nas imali sposobnost takve komunikacije.

NACIONAL: Je li HDP ispunio svrhu zbog koje je osnovan?
Nadam se ne do kraja, jer bi tada još jutros stavili ključ u bravu. No kada se društvo osnivalo, postojali su razlozi što se tiče uvjerenja, ideologije i stavova. No - a ovo sad govorim osobno, ne kao predsjednik HDP-a, govorim ovo kao Nikica - mislim da već jako dugo živimo u postideološkom društvu. Doduše, Jelačićev trg je pun šatora gdje se iz uvjerenja gladuje. A i glasuje se ponegdje i ideološki. Možda na istom trgu. No ono što je najstrašnije jest što se gladuje iz oskudice. To da mi živimo u vremenu nakon ideologije ne znači da ova trijada neishranjenosti nužno pada u vodu. Mislim da se danas, nakon dvadeset godina, na neki način nazire da ljudi imaju zajedničku artikuliranu želju, a to je da žive život po mjeri ljudskog bića. Prvi put branitelji, lijevi i desni, umirovljenici, studenti, radnici, intelektualci... naravno da taj stav nije univerzalno potvrđujući, žele isto: pravo na život bez poniženja. Dostojanstven život. Na elementarna ljudska prava koja se kod nas krše dok ja ovo govorim. Solidarnost je ključna riječ: bitnija od bilo kojeg odvajanja. Primjerice, ja sam odmah nakon izbora otišao u DHK predsjedniku Borbenu Vladoviću i rekao mu, zapravo u suglasju s njim: vi se brinite o vašim članovima, mi ćemo o našim, a zajedno ćemo brinuti o hrvatskoj književnosti. Naravno, ako opet netko negdje ne uprska stvar stvarima koje nadilaze mogućnosti i odgovornosti pojedinca, što u Hrvatskoj, kao i u svim zemljama tranzicije, nije rijetkost. Uostalom, HDP je zajedno s DHK-om poduzeo inicijativu za izbor pisaca za umjentičko zvanje jer to se tiče i nas i njih, ali i onih koji nisu članovi nijednog društva.

NACIONAL: Kako vidite ulogu pisaca u društvu?
Čak i u stabilnijim društvima nego što je naše intelektualac mora biti neka društvena smetnja, neki korektiv. Jako dugo je kod nas vladalo mišljenje da ako se ne slažeš s politikom tog i tog političara, da si ti neprijatelj Hrvatske koju ovaj, valjda, utjelovljuje. Tu se poistovjećivalo lik i djelo vođe s teritorijem, tlom, simbolikom i identitetom nacije. Ali u parlamentarnim demokracijama koje imaju tradiciju kritike, jedan od bitnih načina izražavanja ljubavi prema domovini jest da je možeš konstruktivno kritizirati - jer želiš živjeti bolje. Jer je voliš i brineš za nju. Ja mislim da ne samo pisci, nego i svi koji su za nekog vraga išli u školu, ne smiju svoje misli držati za sebe, moraju ih dati u javnost i pokušati biti korektiv. Aristotelovski je da povijest prikazuje svijet onakvim kakav on jest, a fikcija onakvim kakav bi trebao biti. Baš u tom kondicionalu postoji mogućnost korektiva, a ja stvarno mislim da je to naša dužnost.

NACIONAL: Ovih dana u Zagrebu predstavljate i novu knjigu u kojoj vrlo iskreno i izravno opisujete očevo umiranje. Kako je nastala?
Nikica Petković sa sinom Tinom u Göteborgu na jednom od svojih brojnih umjetničkih i znanstvenih putovanja Nisam nikad planirao napisati takvu knjigu. Iluzija je da ljudsko biće može išta planirati. Postoji program koji je veći od nas. Pisanje je spontano došlo kad sam dobio bratov sms - a bio sam u Pekingu - da je tata bolestan. U to vrijeme nismo baš komunicirali jako često brat i ja, pa sam znao da se ne radi o gripi ni o virozi. I radilo se o nečem puno težem, to je bio karcinom. Vratio sam se u dosta narušen odnos s ocem, preuzeo brigu o njegovoj bolesti, više logistiku... i počeo pisati ovu knjigu ne misleći da će knjiga ikad izaći. Situacija je bila dosta loša od početka, bolest je bila kasno dijagnosticirana, a ja sam pisao neke dnevničke zapise da bih sam sebi olakšao tu separaciju, jedini oblik separacije koji još nisam prošao s ocem. Jer sve druge sam prošao, razvod roditelja i odvojeni život. Knjiga ima tri dijela, prvi dio je zaista dnevnički, kada još nisam imao ideju da bi to mogla biti suvisla cjelina, ali onda sam je narativno zaokružio. Kako knjiga ide prema kraju, ima sve literarnije ambicije, a na kraju dobiva i prstenastu strukturu, počinje tamo gdje završava.

NACIONAL: Vaš urednik Kruno Lokotar poznat je po tome što mijenja naslove knjigama koje objavljuje. Je li to "Kako svezati cipele" njegov naslov?
Ja sam totalni idiot kad dođe do naslova, ali od trinaest knjiga, ovo je možda jedan od dva naslova koje sam dao sam. Kruno ga nije ni taknuo, jako mu se svidio. Tata i mama su imali razvod kad sam imao sedam godina, a tata ti je jako bitan u tim godinama. On me tada naučio kako svezati cipele, ali na potpuno munjen, kriv način. Jedino kako je i sam znao. I on je odrastao bez oca, tako da ne znam je li i njega itko imao naučiti vezivanju cipela. Poslije su me ljudi koji znaju s cipelama naučili kao se to zaista radi, ali ja svjesno cijeli život i dan-danas vezujem te cipele na taj smušen način jer u trenutku kad to radim, imam osjećaj da komuniciram s tatom.

NACIONAL: U SAD ste otišli sa 28 godina, u kojim okolnostima?
Ja sam otišao na stipendiju koja je trajala jedan semestar i onda mi se dogodio oblik američkog sna, koji čak nisam ni sanjao. U Arlingtonu, ali ne u Arlingtonu gdje je groblje, nego u Arlingtonu u Texasu, održao sam na katedri za slavistiku predavanje o Danilu Kišu i nakon tog predavanja pročelnik odsjeka za slavistiku Michael Katz me pitao gdje su mi koferi. Ja sam rekao da su mi koferi u Dallasu i da od tamo odlazim doma. On je rekao: Ne, ne, ne, vi ćete se spakirati i krenuti na A35 - to je autoput koji ide na jug od Kanade do Meksika - ja vas želim za asistenta na odsjeku za slavistiku.
Onako blesav kako sam bio, nisam uopće znao pravila igre i rekao sam da neću na slavistiku, mene to ne zanima, ja sam komparatist, mene morate na komparatistiku. Na to je čovjek rekao - dobro, i napravio je i to.

NACIONAL: To je bilo uoči rata. Je li bilo traumatično?
Da, traumatsko je bilo to što je počeo rat, a ja sam bio daleko, nisam znao što se točno događa. Ja sam svakoga ljeta - osim ljeta 1992. kad sam imao stipendiju na Dartmounth collegeu - dolazio doma na tri mjeseca, tako da sam bio dio te priče, putovao sam čak i trgovačkim brodovima Croatia Linea, tako da sam bio i unutra i vani. Iluzija je da ljudi koji su bili vani nisu imali trauma.

NACIONAL: Zašto ste se vratili?
Tek sam poslije u retrovizoru skužio koliko je bilo teško ostati u Americi. Ja sam ostao na doktoratu - 1996. sam doktorirao na temi postmodernizam, postkomunizam i poskolonijalizam na slučaju Srednje Europe kao nedominantne kolonije. U Americi sam radio do 2003. Tada se u Rijeci osnivao odsjek za kulturalne studije i osjetio sam potrebu vratiti se. Ima jedna misao Antonia Gramscija, on ima tu ideju organskog, generičkog intelektualca - to je dečko ili djevojka koji su odrasli u nekom svom mjestu i koji, kad su naučili nešto u bijelom svijetu, shvate da je red da se vrate doma i znanje i iskustvo podijele s ljudima s kojima su ušli u život. Ja sam iz Bakra, tamo sam se i vratio, i prvi put u kontinuitetu živim u Rijeci i radim na fakultetu na Filozofiji.

NACIONAL: Vi ste i književni kritičar u Novom listu, što je jedna od rijetkih književnih kritika u Hrvatskoj uopće. Odakle ta suradnja?
Novi list ne pripada nijednoj megakorporaciji, tamo postoje ljudi s imenima i prezimenima. Ovo su samo neki: Miljenko Marin, Branko Mijić, Zlatka Zubanović... U ovo suludo vrijeme rasapa vrijednosti u kojemu je važniji prostor oglašavanja od prostora kritike, to što je meni omogućeno pisati kritiku poezije, mogu zahvaliti njima. To je njihova odluka da održavaju na aparatima jedinu kolumnu pjesničke kritike u Hrvatskoj. Kad smo bili mladi, novinska stranica je imala osam kartica, a sada ima tri, s jako puno fotografija. I bilo je kritike na sve strane. Argument koji daju korporacijske kuće je da toga više nema u svijetu, da toga nema u Europi, ali to je notorna laž. U Corriere della sera kolumnist je Claudio Magris, u La republici Umberto Eco, Paolo Coelho je kolumnist u Brazilu, a i Saramago je pisao kolumne u El Paisu. Novi list se nije odrekao europske tradicije. Nisam tu važan ja kao autor. Tu je puno važnija urednička gesta i politika redakcije kulture i same novine.

NACIONAL: Nedavno sam vaše kritike pročitao skupljene u knjizi i vidio da su vrlo oštre. Zašto?
Jako sam bio veseo da su tu knjigu recenzirali Milorad Stojević i Krešimir Bagić, ljudi do čijeg mišljenja jako držim. A u recenziji, svaki u svojoj, napisali su da se autor ne ustručava izreći izravan stav. Knjigu moraš nekom preporučiti ili ne, inače se gubi svrha kritike. Ako je kritika deskripcija knjige, onda nema veze je li ona dobra ili nije. Takva kritika nema svrhe, pogotovo u kriznim situacijama. Kada su sve vrijednosti u društvu iskrivljene, umjetnost je medij kroz koji treba promicati pozitivno razmišljanje.

NACIONAL: Kako pjesnici podnose negativne kritike?
Teško. Pjesnici su čuđenje u svijetu. Ja imam kolegu koji radi na riječkom fakultetu i koji je navodno na radiju napisao po mene katastrofalnu kritiku moje knjige "Odisejev pas". U životu mi nije palo na pamet da mu prigovorim. On je to argumentirao, super. Pa nisam to ja, to je moja knjiga. To što on misli da je moja knjiga loša, ja nikad nisam preveo na to da sam za njega ja nužno budala. A meni se dogodi kad napišem negativnu kritiku da dosta toga leti osobno. Na sve strane. Bilo je čak i nekoliko jadnih polemika, reagiranja. Žao mi je što ljudi reagiraju tako jer je kritika, kakva god da bila, zapravo dobrohotna. Dobronamjerna je disciplinarno, stručno čak i kad je negativna. Pa nismo valjda mi autori važniji od književnosti, iako je bez nas ne bi bilo. Ali ipak, mi smo ti koji služimo njoj.

NACIONAL: Jedna je tvoja pjesma na albumu Miroslava Tadića i Rade Šerbedžije, nagrađenom Porinom. Kako je došlo do te suradnje?
U dva ujutro sjedim u Rijeci i dobivam e-mail iz Los Angelesa. Moj prijatelj Rade Šerbedžija piše da on i Tadić rade CD, a da sam ja dosta lud, jer da je čitao neke moje knjige, pa ako bi im napisao neki tekst. Meni žena i dijete spavaju, nitko ne zna što radim, motam se po kuhinji, i u četiri ujutro Rade ima tekst. Rade je rekao da bude malo o egzilu, malo o ljubavi, malo homesick, što bi Hrvati rekli domobolno. Na pjesmi je Tadić napravio ogroman posao. Rade se ljutio što sam toliko natrpao riječi, da nije nikako mogao do daha, snimali su to u nekoliko navrata pa su lijepili. Zato to na koncertima ne voli izvoditi. Ali, vježba.

NACIONAL: Što iduće planirate?
U lipnju odlazim na stipendiju u New York, u Ithacu, na Cornell, i na jesen se vraćam.

NACIONAL: Hoće li HDP preživjeti ljeto bez predsjednika?
Ma, Društvo neće ni primijetiti. Imamo mi i podpredsjednika. Roberta Perišića. A taj je živa vatra i valjda će zamijeniti svog čovjeka, dok je ovaj na terenu.

NACIONAL: Znaju li uopće članovi HDP-a da imaju predsjednika?
Znaju, znaju. Svoju sam četveroljetku započeo u četvrtoj brzini.