Kao lažljivac po svjetonazoru, Ratko Mladić je djeci u Srebrenici “očinski” dijelio bonbone prije nego što je njihove očeve prepustio hordama ubojica, s istom uvjerljivošću s kojom je izjavljivao da će se prije ubiti negoli dopustiti da ga zarobe ili uhapse. Tvrdilo se kako je tijekom rata u džepu uvijek skrivao pilulu za samoubojstvo, kako bi – u stilu Hermanna Göringa – neprijateljima mogao uskratiti trijumf njegovom likvidacijom. Historičari se nisu potrudili objasniti kako je Göring u nirnberškoj ćeliji uspio sakriti tabletu cijanida kojom se ubio nakon presude (smrt vješanjem), no jasno je da je Mladićeva pilula bila samo dio njegove opsjenarske patologije. Navodno je i svojim pobočnicima svojedobno naredio da ga nekako likvidiraju, bude li uhvaćen i spriječen u namjeri da se ubije sam. “Mene Haag ne će videti živa”, pompozno je 1999. godine izjavio novinaru Politike koji mu je bio blizak. Sve te “junačke” poruke koje se vezivalo uz Mladića pokazale su se na kraju kao farsična besmislica. Kad su ga uhvatili, navodno je pri ruci imao dva nabijena pištolja, ali nije mu palo na pamet da ih upotrijebi protiv sebe, iako je bio mobilan i pri svijesti. Njegovim službenim pištoljem ubila se svojedobno njegova kći Ana, ali on ne.

Za Haag je nesumnjivo problem hoće li živ dočekati suđenje i presudu, jer sliči na medicinsku ruševinu, ili konceptualnu karikaturu svoje nekadašnje standardne dijabolične karikaturalnosti. Ne bi bilo ugodno za međunarodnu pravdu da i drugi srpski najveći zločinac u recentnoj europskoj povijesti – Mladić nakon Miloševića – u zatvoru zgasne sam od sebe, prije iskušenja regularnog pravno-političkog tretmana. Čupat će ga, dakle, koliko god mogu iz njegova postcerebralno-inzultnog stanja. Na drugoj strani, možda su određeni faktori i povezivali njegovo hvatanje s razdobljem njegova zapadanja u graničnu demenciju, računajući ne samo da će “ubojica M” biti nesposoban za pružanje otpora, nego i da će manje – šatrovački rečeno – lajati o politički osjetljivim detaljima iz svoje zločinačke karijere. Kad je bio na vrhuncu vojno-zločinačke moći, razni međunarodni predstavnici nastupali su prema njemu plaho i koncilijantno, pristajali na “neformalna druženja”, slikali se s njim, tapšali po ramenima, pokušavali ga “urazumiti” i “primiriti”, omogućujući mu zapravo da čini sve ono što čini.
Bio je originalni proizvod četničke zločinačke tradicije (privremeno mimikrirane u komunističku ideologiju), ali na neki način i međunarodni. Otvoreno je ponižavao (francuskoga generala) Françoisa Morillona, no (američki vojni predstavnik) Wesley Clarke prijateljski je s njim “razmijenio šapke”. Nakon srpskog granatiranja sarajevske tržnice i masovnog zločina nad civilima, u Sarajevo je odmah doletio (tadašnji francuski predsjednik) François Mitterrand, pod izlikom odavanja pijeteta žrtvama, a zapravo s namjerom da svojom nazočnošću spriječi neposredan vojni udar NATO-a na srpske, odnosno Mladićeve snage. Po (nekadašnjem višijevskom agentu) Mitterrandu, međunarodni obračun s Miloševićevom Srbijom morao se spriječiti radi “očuvanja strateške ravnoteže”, što god to značilo.

Zapad je progutao i činjenicu da je Mladić časnike UN-a vezao za bandere i drveće u blizini svojih položaja, kako bi spriječio moguće zračne napade, ali – u prvome redu – nahranio svoj ego specijalnom ponižavajućom predstavom za međunarodnu zajednicu. Ni (za nijansu racionalniji) Milošević nije ga mogao ograničiti u njegovu bosanskom bezumlju. Mladić je s njim prekidao komunikaciju po vlastitoj volji, i često se ponašao na terenu kao da nema drugog vrhovnog zapovjednika osim sebe samog. Licemjerno-protekcionistički nastup Zapada prema Mladiću kulminirao je, dakako, u srpnju 1995. godine tijekom srebreničkog genocida. Mnogi cinični elementi bili su inkorporirani u tragediju. Nakon početnoga srpskog granatiranja položaja nizozemskog zaštitnog bataljuna UN-a, zapovjednik tog bataljuna – nizozemski pukovnik Karremans – zatražio je zračnu potporu UN-a (NATO-a). Francuski general Janvier (glavni komandant snaga UN-a, baziran u Sarajevu), najprije je odbio zahtjev, potom ga odobrio, no granatiranje je prestalo prije dolaska zrakoplova i akcija je prekinuta.
Karremans je poručio Mladiću da će ga UN tući iz zraka ako se Srbi ne povuku iz grada, Mladić se odbio povući, Karremans je poslao novi zahtjev Janvieru da pošalje avione, Janvier mu je uzvratio da je zahtjev napisan u krivoj formi (sic!). Kad je stigao drugi zahtjev, u “ispravnoj formi”, zrakoplovi su se već morali vratiti u bazu u Avianu, zbog predugog boravka u zraku. Zaslugom Janviera i njegovih političkih naredbodavaca, prostor za genocid Mladiću je ostao otvoren. Nemoćnoga Karremansa ispratio je iz Srebrenice, “s cvijećem za njegovu suprugu”, i započeo s masovnim ubijanjem muslimanskih muškaraca i dječaka, “svih koji su sposobni za borbu”. Toliko na historijsku temu koncilijantnih ratnih odnosa između Ratka Mladića i međunarodne zajednice.

I proces njegova hapšenja može se uvrstiti u područje složenih političko-obavještajnih ili interesnih operacija koje nisu vezane samo za Srbiju. Srpska vlada znala je, po svemu sudeći, gdje se Mladić nalazi. Tvrde da je živio u kući kod rođaka. Stotinu puta dosad ritualno su obavještavali svjetsku javnost kako su “pretražene kuće i stanovi Mladićeve obitelji”, kako je u njima pronađeno ovo i ono, i u tom kontekstu činjenica da im baš nikada nije palo na pamet da zavire i u tu rođačku kuću u Lazarevu potpuno je nevjerojatna. Obrazac se donekle može usporediti sa slučajem bin Ladena, čije je boravište također bilo enigma nad enigmama, iako je živio na velikom posjedu, pakistanskom generalštabu pod nosom. O najvećim svjetskim teroristima nitko živ ništa ne zna, da bi odjednom iznikli na krajnje dostupnim mjestima.
Srbijanske službene izjave obilježene su proturječnostima. Tvrdnju da su vlasti znale gdje je, predsjednik Tadić nazvao je “glupošću”, i naveo u istom kontekstu da su Mladića “nakon vojske štitili samo malobrojni pripadnici njegove porodice”. Zar je režimu doista bilo nemoguće pronaći tragove do tih obiteljskih jataka, bez kojih bi bolesni Mladić skapao od gladi? Srbijanski ministar policije Dačić izjavio je kako je “Mladić uhapšen na osnovi operativnog rada, a ne nečije dojave”, ali “ne može da odgovori zašto provera Lazareva nije izvršena ranije, jer MUP sve do nedavno nije bio aktivno uključen u potragu za ratnim zločincima” (sic!). Tražile su ih posebne snage, a ne policija; ona ga traži tek “odnedavno”. Sve je to, otvoreno rečeno, gomila kontradiktornosti koje kod promatrača isključivo potenciraju pitanje zašto je Mladić uhićen sad, a ne ranije.

Specijalne političke okolnosti nesumnjivo su utjecale na izbor trenutka. Može se pretpostaviti da su međunarodni saveznici Srbije procijenili kako je – na regionalnom planu – europski disbalans između Hrvatske i Srbije postao prevelik. Hrvatska je stigla na korak do Unije, Srbija – s Mladićem na slobodi – nije mogla računati ni na status kandidata. Veće favoriziranje Hrvatske u odnosu na Srbiju nikad se nije uklapalo u globalnu balkansku strategiju. Bit će da su utjecajni krugovi poručili gospodinu Tadiću: sad je dosta. Ravnoteža snaga – već ranije smo spomenuli taj termin u ratnom kontekstu – ne dopušta daljnje zaostajanje Srbije, i Mladić mora pasti, bez obzira na rizike koje će to proizvesti za aktualnu srbijansku vlast. Oduvijek se znalo da rizici postoje, i ta spoznaja je Mladića nesumnjivo štitila od uhićenja. Izbjegavalo se bilo kakvo destabiliziranje krhkog demokratskog poretka Borisa Tadića, pa makar i na račun elementarne pravde, uz pretpostavku da će taj poredak s protokom vremena postajati sve imuniji na ultranacionalističke prijetnje. Geostrateške procjene utjecale su na ubrzavanje razvoja događaja: zbog uspostave pariteta prema Hrvatskoj, Mladić mora u Haag (dok je još živ), pa makar se predsjednik Tadić suočio s novom četničkom revolucijom na ulicama.
Što se Hrvatske tiče, za nju je bitno da se optužnica protiv Mladića proširi na zločine koje je počinio na njezinom teritoriju (zadarsko zaleđe). Ovdje je, uostalom, započeo svoju karijeru masovnoga ubojice, i bilo bi doista nečuveno ako haaško tužiteljstvo nastavi ignorirati tu činjenicu.