Smjena Franje Tureka i način na koji je ona izvedena sigurno je jedna od najvećih dosadašnjih nemoralnosti hrvatska politička vrhuška. U toj nemoralnosti, političkoj vrhuški obilato su pomagali i pojedini mediji, i to oni kojima je Turek jako smetaFranjo Turek žrtveno je janje politike Ive Sanadera. U provedbi te nimalo etične politike premijeru je zdušno pomagao predsjednik Stjepan Mesić. Dvojica prvih ljudi Republike Hrvatske žrtvovali su šefa Protuobavještajne agencije (POA), najvažnije hrvatske obavještajne službe, navodno jer je Turekovu smjenu od Sanadera tražila glavna haaška tužiteljica Carla Del Ponte. A što tužiteljica zatraži, to Sanader, samo kako bi dobio pozitivan avis Europske komisije, i učini. Potpuno je jasno da svaka vlada mora prema zakonu surađivati s Haaškim tribunalom, no pri tome ne trebaju stradavati nedužni ljudi. Smjena Franje Tureka i način na koji je ona izvedena sigurno je jedna od najvećih dosadašnjih nemoralnosti hrvatska politička vrhuška. U toj nemoralnosti, političkoj vrhuški obilato su pomagali i pojedini mediji, i to oni kojima je Turek jako smetao. Što se krije od hrvatske javnosti i zbog čega je zapravo smijenjen prvi hrvatski špijun? I zašto je time ugrožena nacionalna sigurnost na koju bi upravo Sanader morao najviše paziti?

Turek nije baš bio po volji ni Ivici Račanu. Bivši premijer mrzio je sve što ima veze s tajnim službama, no ako već one moraju postojati, tada je smatrao da bi njihovi šefovi morali biti oslonjeni na stranku koja ih je i postavila. Kako je Turek smatrao da se služba mora potpuno depolitizirati, u ranoj fazi svog djelovanja sukobio se s SDP-ovim ljudima koji su vodili MUP – ravnateljem Rankom Ostojićem i nešto manje s ministrom Šimom Lučinom. Unatoč velikim pritiscima Turek je uspio u četiri godine depolitizirati službu i maksimalno je profesionalizirati. To je svojom izjavom prošlog petka potvrdio i predsjednik Mesić i dodao da je Turek pošteno radio svoj posao, o čemu svjedoči i to što tu službu za vrijeme njegova ravnateljstva nije potresla ni jedna afera. A po zakonu ravnatelj POA može se smijeniti jedino ako je prekršio zakon i ogriješio se o pravila rada te službe. Turek nije učinio ni jedno ni drugo.

Turek nije mogao biti smijenjen ni na kakvoj zakonskoj osnovi, nego je s tog mjesta mogao otići jedino ako sam podnese zahtjev za razrješenje s te dužnosti iz “osobnih razloga”. Upravo tako i glasi službeno objašnjenje njegove smjene. Istina je sasvim drukčija – premijer Sanader i predsjednik Mesić bivšeg su ravnatelja POA podvrgnuli zajedničkom pritisku, dobro prije toga zaključivši da Turek nije čovjek koji će se boriti za svoju fotelju. Ako ga državni vrh ne želi, smatrao je da nema ni jednog razloga da se bori za svoje mjesto. Procijenio je da je za njega i njegovu obitelj bolje da se mirno i tiho povuče nego da se upusti u borbu za koju je znao da je unaprijed izgubljena. No prije nego što bi je izgubio, morao bi pretrpjeti još gore napade dirigiranih medija nego dosad. A mogao je i predsjedniku, a osobito premijeru itekako zagorčati život da je htio.

Kad ga je predsjednik Mesić prošlog ponedjeljka pozvao da sutradan, u utorak u 9.20, dođe na Pantovčak, Turekova je sudbina bila zapečaćena. Odluka o njegovoj smjeni bila je donesena sat vremena prije, na ručku Sanadera, Mesića i Šeksa u Saboru. Sanader je rekao da Haag vrši pritisak na njega tvrdeći da tajne službe prikrivaju Gotovinu i da bi trebalo smijeniti Tureka kako bi se udovoljilo Haagu. Tvrdio je da bez njegove smjene Hrvatska ne može dobiti avis. Da je Mesić spriječio Turekovu smjenu, a Hrvatska ne dobije avis ili dobije bezvrijedni uvjetovani avis, Sanader i HDZ svu bi krivnju svalili na njega. Kako je i Mesić, osim što se voli predstavljati kao građanin predsjednik, pragmatični političar, prodao je Tureka istoga trenutka.

Kad je sutradan Turek došao na Pantovčak dočekala ga je baražna vatra predsjednika i premijera, kako bi on zbog važnosti trenutka morao odstupiti i tako pomoći državi. Umjesto da i jednoga i drugoga pošalje k vragu, ustane i otiđe, Turek je pristao na ulogu žrtvenoga jarca. Ostat će u državnoj službi, s pristojnom plaćom, radit će nevažne stvari, što dalje od Mesićevih i Sanaderovoh očiju. A da ih poslao k vragu, oni bi morali pokrenuti postupak za njegovu smjenu. Osnovna stvar u tom postupku moralo bi biti objašnjenje premijera pred nekoliko instanci, pa i pred saborskim Odborom za nacionalnu sigurnost, zašto se smjenjuje šef najveće tajne službe. Sanader bi morao predočiti dokaze, kojih nema, da se Turek ogriješio o zakon i počinio velik propust u službi. Na kraju bi zbog Sanaderove većine u Saboru Turek bio smijenjen, ali tek nakon što bi mnoge prljave stvari, kompromitantne i za ovu i za prethodnu vlast, izišle na vidjelo. No Sanader je riskirao i izvukao glavu iz ove neugodne situacije.

Carla Del Ponte bila je Sanaderu samo dobra izlika za Turekovu smjenu. Njegov je glavni cilj bio potpuno ovladati sustavom i ponovo ga staviti pod okrilje HDZ-a, kao i u Tuđmanovo vrijeme dok su službu potresali brojni skandali, od nezakonitog prisluškivanja novinara i političara do naštimavanja nogometnog prvenstva. U HDZ-u tvrde da na čelo dolazi nestranački čovjek. To je samo djelomice istina. Otac Turekova nasljednika na mjestu ravnatelja POA je šef HDZ-a na Korčuli i jedan od najboljih prijatelja Luke Bebića. A Bebić ima apsolutno najveći utjecaj na Sanadera. S druge strane, Mesić je mnogo izgubio, jer više neće moći biti siguran je li služba zaista depolitizirana i ne služi li vladajućoj stranci kao njen privatni detektivski ured.

Turek je posljednje četiri godine stalno na udaru novina EPH kojem je ne čelu Ninoslav Pavić, kojeg je Turek potkraj 2000. dao uhititi zbog upletenosti u aferu “Grupo”. Iako su postojali svi dokumenti i svjedoci, cijela afera oko stvaranja tajnog kriminalnog medijskog monopola između Ivića Pavića, Miroslava Kutle, Pavića i Vinka Grubišića je zataškana. Pavić se kao veliki izdavač dogovorio s političkom garniturom, i Račanovom i Sanaderovom, a Turek je ostao sam na brisanom prostoru. U orkestrirane napade protiv njega upustila se nekolicina novinara, dobro brifirana u sobi vlasnika svojih novina i premijerova ureda. U Račanovo doba Turek si je napravio velik problem zato što je ušao u sukob s vrhom MUP-a koji je uhvatio u kriminalu. O tome je obavijestio državni vrh, no nitko nije reagirao, osim pojedinaca iz MUP-a koji su zahvaljujući dobrim vezama u medijima pokrenuli hajku na Tureka. Napadima u Jutarnjem listu, Globusu i Feralu pridružio se i Vjesnik, čiji je novinar, instruiran od obavještajnog podzemlja, kojem Turek nije dopustio ni da se približi službi.

Stvari su se za Tureka zakomplicirale kad su se zbog odbjeglog Ante Gotovine stali povećavati pritisci na Hrvatsku iz Haaga i Londona. Hrvatskoj je zaprijetilo uskraćivanje avisa jer navodno hrvatske tajne (odnosno Turek) sudjeluju u skrivanju odbjeglog generala i ne žele ništa poduzeti da ga se uhiti. Takve tvrdnje iz Haaga i Londona plasirao je i dio domaćih, već spomenutih medija. Kako je POA brzo dokazala da Gotovina nije u Hrvatskoj, bilo je čudno da Carla Del Ponte u rujnu 2003., pozivajući se na “pouzdane izvore”, tvrdi kako se “dio tajnih službi oteo kontroli te da one s još nekim u državnom vrhu štite Gotovinu i ne žele ga uhititi”. Tada je Turek otkrio da je tu laž, vrlo opasnu za nacionalnu sigurnost Hrvatske, jednom stranom agentu, koji među ostalim svojim informacijama opskrbljuje i Haag, telefonski izrekao jedan od najviših hrvatskih policijskih dužnosnika. U tom razgovoru taj je policijski čelnik rekao: “MUP poduzima sve da se pronađe Gotovina, no to opstruiraju tajne službe i Ured predsjednika”. Nakon što takvo što kaže visoki policijski dužnosnik, a ta se tvrdnja još pritom i objavi u medijima “iz visokih izvora”, ne treba se čuditi da Carla Del Ponte napiše negativan non-paper. O saznanjima službe Turek je obavijestio državni vrh, no nitko ništa nije poduzeo umjesto da se istoga trenutka pokrene službena istraga i toga koji je rekao takvu neistinu izbaci iz službe i otjera na sud. Umjesto toga u medijima je Turek optužen da je pomagao u traženju tzv. “oslobađajućih” dokumenata za Gotovinu. I to je još jedna konstrukcija koja je služila za podizanje temperature protiv Tureka.

Nakon što je Gotovina u intervjuu Nacionalu izjavio da priznaje Haaški sud i da je spreman pred njega odmah stupiti u svojstvu osumnjičenika, krenula je medijska hajka na Ured predsjednika i tajne službe. Naime, Gotovina je tada rekao da postoji i dokumentacija njemu u prilog te da bi i nju trebalo poslati u Haag, kako bi se ubrzao njegov pristup sudu i susret s haaškim istražiteljima. Obveza je svake države da dostavlja Haaškom sudu sve dokumente koji govore o krivnji optuženika ili osumnjičenika, ali i one koji su u prilog osumnjičenima ili optuženima. Državni se vrh konzultira i daje nalog Uredu za suradnju s Haaškim sudom da iz svih relevantnih institucija sakupi dokumentaciju o Gotovini koja postoji te da se ona, bez ikakva selekcioniranja, pošalje u Haag. Takvu je zadaću dobila i POA, čije su službe još u vrijeme SZUP-a imale na hrpi cjelokupnu dokumentaciju a većim je dijelom još u Tuđmanovo doba poslale u Haag. Prema nalogu Ureda za suradnju s Haaškim sudom Turek šalje tu dokumentaciju tom uredu a on ga šalje u Haag. Po istom nalogu to su učinili i MORH i Državno odvjetništvo. Prema tome, sva se Turekova krivnja sastojala u tome što je izvršio nalog tijela Vlade Republike Hrvatske. mnogo važnije dokumente preko Ureda u Haag je poslao Glavni stožer, no nitko nikad u novinama zbog toga nije napao Josipa Lucića. Na poslanoj dokumentaciji zahvalilo je samo haaško tužiteljstvo.

U posljednjih mjesec dana medijski napadi na Tureka bivali su sve jači. Svakodnevno se tražila njegova smjena, s prilično glupim argumentom – pomaganje Gotovini. Ljudima s novinskim iskustvom bilo je potpuno jasno da su iza tih napada Vlada i nečiji privatni interesi. Posredno su i predsjednika Mesića optuživali za pomaganje odbjeglom generalu kako bi pristao na Turekovu smjenu. On se od toga nije znao ili nije htio braniti. To bi morali objasniti ili on ili njegovi vrli savjetnici.

Najtajnovitiji su dio cijele priče famozne prezentacije koje su Turek i njegova služba, kako Nacional doznaje iz izvora bliskih Vladi, upriličili u u Uredu predsjednika i kabinetu premijera. Prva je je prezentacija kod Mesića bila u srijedu a druga u četvrtak, četiri dana prije Turekove smjene. Nacional još nije doznao pojedinosti prezentacije, no prema dosadašnjim informacijama Turek i njegovi ljudi egzaktno su prezentirali tko je cijelo vrijeme lagao u slučaju Gotovina, koji su mediji i koji novinari surađivali sa stranim obavještajnim službama i domaćim obavještajnim podzemljem te kako su zajedno obmanjivali hrvatsku javnost i Haaški sud. Takvim dezinformacijama i lažima ugrozili su nacionalnu sigurnost Hrvatske i naškodili njenim vitalnim i strateškim interesima. Po informacijama kojima raspolaže Nacional, u Vladi su bili šokirani jačinom dokaza koje im je POA predočila. Da je tako, svjedoči i intervju ministra unutarnjih poslova Marijana Mlinarića Jutarnjem listu u kojem otvoreno kaže da je dio medija i stranih obavještajnih službi obmanjivao hrvatsku javnost i Haag u “slučaju Gotovina”. Iz njegovih riječi pouzdano proizlazi da je i sam prisustvovao toj prezentaciji.

Na kraju se mora postaviti pitanje – je li Turekova smjena ubrzana zbog te prezentacije? Jesu li dokazi koje je predočio Turek preopasni za sadašnju vlast? Ako Sanader i Mesić nisu vjerovali Tureku i smatrali da je on lagao prilikom prezentacije, morali su mu dati nečasni otpust, a ne sigurnu državnu službu. Ako je pak Turek sve potkrijepio dokazima, službe i policija morale su dobiti slobodne ruke od predsjednika i premijera i u sklopu zakona srediti cijelu stvar.

Takvim čudnim ponašanjem i predsjednik i premijer izazivaju sumnju te im se mora postaviti nekoliko pitanja. Prvo, neka javno odgovore zašto su zaista smijenili Franju Tureka. Ako im je to naredila Carla Del Ponte, neka to javno kažu. Smatraju li da je on za nešto kriv? Predsjednik je već javno na to pitanje odgovorio niječno, pa bi bilo dobro da se izjasni i Sanader. Drugo, neka odgovore zašto se toliko skriva ta prezentacija i tko je lagao u “slučaju Gotovina”. Onaj tko je lagao hrvatskoj javnosti i Haagu, mora snositi posljedice jer je time izravno djelovao protiv interesa Republike Hrvatske i Haaškog tribunala. Ako je lagao Franjo Turek, neka ga nečasno otpuste, ali ako su on i njegova služba govorili istinu, nečasni otpust mora dobiti netko iz državnoga vrha.

Na kraju, što je Sanader dobio odstrelom Tureka? Na unutarnjem planu mnogo, jer odsad ima partijsku kontrolu nad Službom, ali na međunarodnom planu to je katastraofa. Smiju mu se svi strani špijuni kojima je Turek stao na rep. Osim toga,, tim činom priznao je da su hrvatske tajne službe, a samim tim i hrvatski državni vrh kojem su te službe odgovorne, kršio zakon i pomagao u skrivanju haaškog bjegunca. Jer, ako to nije istina, zašto je Turek smjenjen?

Mnogo je to pitanja na koja ni Mesić, a još manje Sanader, ne može odgovoriti. No u interesu javnosti a i njih samih bilo bi da ipak odgovore na ta pitanja. A ne da se Vlada već danima pravi blesava kad je novinari pitaju o prezentaciji u Sanaderovu uredu. Ništa manje blesavim ne pravi se ni Ured predsjednika. Koga se oni boje i komu odgovaraju? Trebali bi biračima.