Objavljeno u Nacionalu br. 435, 2004-03-16

Autor: Saša Kosanović

ISTRAGA O ZLOČINU KOJI JE VLAST POKUŠALA PRIKRITI

Haag sumnjiči MUP-ove specijalce za pokolj u Gruborima

Hrvatsko pravosuđe i haaški istražitelji privode kraju istragu o pravim počiniteljima ubojstava šestero Srba kod Knina, neposredno nakon 'Oluje', za koja su, među ostalim, optuženi Ivan Čermak i Mladen Markač: podizanje optužnice protiv djelatnika specijalne policije pridonijelo bi kažnjavanju pravih počinitelja zločina za koje su optuženi generali

Elizabeth Rehn pismeno je 27. veljače 1996. od Ministarstva vanjskih poslova RH zatražila očitovanje o ratnom zločinu u Gruborima.Elizabeth Rehn pismeno je 27. veljače 1996. od Ministarstva vanjskih poslova RH zatražila očitovanje o ratnom zločinu u Gruborima.Početkom ovog tjedna haaški istražitelji prvi će se put sresti s Franom Drljom, jednim od zapovjednika specijalnih postrojbi MUP-a RH stacioniranih u Lučkom pokraj Zagreba. To će biti dosad najniže rangirani časnik Hrvatske vojske, odnosno djelatnik policije, koji se nalazi na popisu osumnjičenih za ratne zločine u “Oluji” s hrvatske strane. Kako Nacional doznaje iz krugova bliskih Haaškom sudu, eventualnom optužnicom protiv Drlje, zbog poznatog zločina počinjenog u selu Grubori, počelo bi kažnjavanje stvarnih krivaca za počinjene zločine zbog kojih su sada optuženi Gotovina, Markač i Čermak.

Frano Drlje dosad je najniže rangirani hrvatski časnik osumnjičen za ratne zločine u 'Oluji' Dokaze o zločinu u Gruborima Županijsko državno odvjetništvo u Šibeniku na čelu sa Željkom Žganjerom prikupilo je još 2001.Iz istih izvora Nacional doznaje da je hrvatska vlasti bile informirana o mogućim počiniteljima zločina u Gruborama još 2001. preko Amnesty Internationala. No nitko se nije usudio pokrenuti istragu protiv Drlje koji je strah i trepet u policiji. Koliki je strah od njega, pokazuje i to što je svojedobno i svom bivšem zapovjedniku Željku Sačiću, tada pomoćniku Mladena Markača, zabranio ulazak u krug baze specijalne policije. Sačić se četiri godine nije usudio prekoračiti prag objekta u Lučkom. Stoga ne začuđuje da mu se nitko iz policije nije usudio ni predati poziv, a kamoli ga poslati na suđenje. No ni sudovi ni tužiteljstvo ne mogu se pohvaliti hrabrošću, a upravo za to odgovoran je današnji šef Uskoka Željko Žganjer. Zbog nekažnjavanja pravih krivaca, odnosno nefunkcioniranja pravne države, na put u Haag prošlog su tjedna otišli generali Markač i Čermak, a u bijegu je i dalje general Gotovina. Ako se utvrdi krivnja Drlje i njegove jedinice, po svemu sudeći, njima bi se sudilo u Hrvatskoj. To bi ujedno bio i početak procesuiranja ratnih zločina u Hrvatskoj, što bi znatno pomoglo optuženim generalima, a Hrvatsku pred svijetom pokazalo kao pravnu državu.

Dan nakon dolaska u Haag, Markač i Čermak očitovali su se o krivnji i izjavili da se ne osjećaju krivima. Hrvatska vlast i oporba, kao i gotovo cjelokupna hrvatska javnost, još su šokirane time što se u optužnicama protiv Markača i Čermaka akcija “Oluja” spominje kao zločinački pothvat, kojem je cilj bilo etničko čišćenje tzv. Krajine, što je djelomice i posljedica neshvaćanja uloge Suda u Den Haagu i razlike između hrvatskog i haaškog zakonodavstva, odnosno toga što u hrvatskom zakonodavstvu ne postoji institut zapovjedne odgovornosti, na temelju kojeg su Markač i Čermak optuženi. Na suđenju dvojici hrvatskih generala nesumnjivo će isplivati na površinu brojne informacije o počiniteljima ratnih zločina u Domovinskom ratu, posebno u “Oluji”. Kad je Haaško tužiteljstvo uvidjelo da ni SDP-ova vlast ne namjerava istražiti zločine i osuditi zločince, Haaškom tužiteljstvu nije preostalo ništa drugo nego da po načelu zapovjedne odgovornosti za zločin optuži najviše časnike, jer je postalo očito da u Hrvatskoj za veliku većinu hrvatskih ratnih zločinaca nikad nitko ne bi ni odgovarao.

Da su sve hrvatske civilne i vojne strukture očito znale za sve počinjene zločine i da pritom ništa nisu poduzimale, najbolje potvrđuje ratni zločin u zaseoku Grubori pokraj sela Plavno u okolici Knina. U Gruborima je dvadesetak dana poslije “Oluje”, kad nije bilo nikakve opasnosti od zaostalih terorista, ubijeno najmanje šestero seljana srpske nacionalnosti u dobi od 41 do 90 godina. Trebalo je proći šest godina da se šibensko Županijsko državno odvjetništvo, na čijem je čelu tada bio današnji načelnik Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminala, Željko Žganjer, odluči na pokretanje istrage o ratnom zločinu u Gruborima, iako se za zločin doznalo odmah. Na njega je još 7. studenoga 1995. upozorila posebna izvjestiteljica UN-ova Povjerenstva za ljudska prava Elizabeth Rehn u Izvješću o stanju ljudskih prava na području bivše Jugoslavije, podnesenom Generalnoj skupštini UN-a, Vijeću sigurnosti i Međunarodnoj konferenciji o bivšoj Jugoslaviji. Grubori se spominju i u izvješću Amnesty Internationala pod naslovom “Hrvatska nekažnjena za ubojstva nakon Oluje” u kolovozu 1998., a 8. travnja 1999. o zločinu govori i izvješće HHO-a pod naslovom “Izvještaj: vojna operacija Oluja i poslije, 1. dio, bivši UN sektor jug”. Osim toga, Elizabeth Rehn pismeno je 27. veljače 1996. od Ministarstva vanjskih poslova RH zatražila očitovanje o ratnom zločinu u Gruborima. MVP je zahtjev Elizabeth Rehn proslijedio MUP-u, koji je UN-ovoj povjerenici odgovorio da je u Gruborima došlo do oružanog sukoba između Specijalne policije MUP-a i pripadnika srpskih paravojnih postrojbi, što je prema dokumentima, koji su dostavljeni na uvid Nacionalu, prozirna laž, jer je iz tih dokumenata vidljivo da je policijskim zapovjednicima, neposredno nakon zločina, bilo potpuno jasno da su starci u Gruborima poubijani bez ikakva razloga i opravdanja.

Pripadnici UN-a organizirali su 25. kolovoza 1995. u Plavnu popis stanovništva kako bi utvrdili koliko je ljudi tu i u okolici ostalo nakon “Oluje” i koliko ih želi otići u Bosnu i Srbiju. Svi koji su htjeli napustiti Hrvatsku, okupili su se toga dana u mjesnoj školi, a oni koji su namjeravali ostati živjeti u Hrvatskoj, nisu se ni pojavili na popisu stanovništva. U mjesnoj osnovnoj školi u Plavnu tada su se okupili i stanovnici okolnih zaselaka, pa i zaseoka Grubori. Pred očima UN-ovih djelatnika i mnogobrojnih građana okupljenih oko škole tada je prošla kolona MUP-ovih vozila u kojima su se nalazili policajci u zelenim maskirnim uniformama. Policijska vozila u kojima su bili specijalci imala su oznake 010 027, 010 319, 00 352, ZG 720 GJ, ZG 721 GJ. Očevici tvrde da se nedugo potom iz Grubora čula pucnjava, a uskoro su se vidjele i kuće u plamenu. Kad se ovako opiše događaj, teško se oteti dojmu da je istraga o zločinu, u kojem je iza vozača policijskih vozila spomenutih registracijskih oznaka ostalo šest leševa, trebala vrlo kratko trajati. Dovoljno je bilo ispitati počinitelje i sve bi bilo jasno.

Doduše, ubrzo nakon pokolja tadašnji specijalac, a kasniji pomoćnik ministra unutarnjih poslova Željko Sačić pozvao je na razgovor tadašnjeg zapovjednika ATJ Lučko, Josipa Ćelića, i zatražio od njega izvješće o događajima u Gruborima. Ćelić je doista napisao izvješće, u kojem stoji kako je tih dana, radi prolaska čuvenog Vlaka slobode tim područjem, trebalo “očistiti teren” kako bi se uklonile eventualne opasnosti od terorističkog napada na vlak i hrvatski politički vrh, na čelu s predsjednikom Franjom Tuđmanom. U akciju je krenulo 50-60 specijalaca, podijeljenih u četiri grupe od po 10 do 15 ljudi.

Zapovjednici grupa bili su Branko Balunović, Stjepan Zinić, Božo Krajina i Frano Drlje. Ona kojoj je na čelu bio Drlje jest već spomenuta grupa koja je kroz Plavno prošla u policijskim vozilima. Drljina grupa je, prema izvješću njegova zapovjednika Ćelića, jedina ušla u Grubore. Ne treba biti prepametan da se zaključi tko je poubijao starce u Gruborima. Za taj pokolj, iako je sve to poznato, devet godina poslije odgovara Drljin, Ćelićev i Sačićev zapovjednik Mladen Markač, a i Ivan Čermak, jer se zločin dogodio u zoni Knina. Posebno je važno napomenuti kako je iz izvješća vidljivo da nitko tih dana nije upozoravao da se u okolici Plavna ili Grubora nalaze bilo kakve neprijateljske formacije, iako taj teren, do tada, nije bio pregledan. Ćelić u izvješću tvrdi kako se iz Grubora čula pucnjava, ali se iz nje nije moglo zaključiti da se radi o oružanom sukobu s teroristima. Zanimljivo je da su izvješće o akciji podnijeli i zapovjednici triju grupa specijalaca, koje nisu bile u Gruborima, Balunović, Zinić i Krajina, u čijim se izvješćima ne spominju nikakvi zločini. Nacionalovi izvori tvrde da je zapovjednik grupe koja je najvjerojatnije počinila zločin, Frano Drlje, odbio podnijeti izvješće. Na pitanje kako je to moguće, Nacionalov izvor kaže da se Drlje, koji je još aktivan u policiji, boje čak i njegovi bivši suborci i kolege, pa nitko nije posebno inzistirao na izvješću, kako bi izbjegao sukob s Drljom, kojega opisuju kao izrazito nasilnu osobu.

O Gruborima će se sigurno govoriti na suđenju hrvatskim generalima, koji će jako teško dokazati da ništa o tome nisu znali, jer ako je Željko Sačić znao sve, onda je to morao znati i Mladen Markač.
Sada se svi hvataju za glavu. Čermak tvrdi da nije znao za pokolj civila jer se on informirao iz policijskih izvještaja, a pokolja u tim izvještajima zaista i nije bilo. Trojica zapovjednika u izvještajima su napisali da ne znaju ništa, a onaj tko je vjerojatno znao, taj izvještaj nije ni napisao. Čermaku se može vjerovati da nije znao što se ondje zaista dogodilo jer je na lice mjesta doveo televizijske ekipe da slobodno snimaju. Da je išta htio sakriti, sigurno ne bi poslao u Grubore tri različite televizije. On je u izjavi televiziji rekao da su Grubori oslobođeni od četničkih terorista, da bi poslije tvrdio kako mu nisu bile poznate sve okolnosti. Osim generala sada se za glavu hvataju bivša HDZ-ova i SDP-ova vlast koje su prikrivale zločine, a vjerojatno i pravi ubojice, jer valja očekivati da će sadašnja vlast poduzeti sve kako bi osudila počinitelje zločina, pokušavajući spasiti generale, ali i ugled Hrvatske, koji je takvim optužnicama ozbiljno narušen.

Na kraju treba još jednom podsjetiti tko su zapravo bili tobožnji teroristi u Gruborima, koliko su godina imali i kako su ubijeni, ubrzo nakon što je kolona policijskih vozila, predvođena Franom Drljom, ušla u taj zaselak. Miloš Grubor, star 80 godina, ubijen je u pidžami u svojoj kući, 65-godišnji Jovo Grubor zaklan je u polju, dok je čuvao krave, 90-godišnja Marija Grubor ubijena je najvjerojatnije vatrenim oružjem i u kući spaljena, a 41-godišnji Đuro Karanović i 51-godišnja Milica Grubor ubijeni su iz blizine, hicima u glavu. Šesta žrtva, Jovan Grubor, također je ubijen iz vatrenog oružja.

Odgovornost za ratni zločine ne zastarijeva. Hrvatsko pravosuđe, nakon što je šibensko Županijsko državno odvjetništvo 2001. prikupilo sve dokaze, još uvijek nije osudilo krivce, pa još može sa svog obraza sprati barem dio odgovornosti. Iako je potpuno jasno da zločini poput onih u Gruborima, da nije bilo pripadnika slovačkog bataljuna UN-a, koji su snimili posljedice “čišćenja” toga zaseoka, da nije bilo HHO-a, Elizabeth Rehn, Amnesty Internationala i Haaškoga suda, nikad ne bi dospjeli na naslovnice hrvatskih novina, nego bi zauvijek ostali samo u noćnim morama pojedinaca koji su zločine počinili i onih koji su ih prikrivali. A pri tome nitko i ne pomišlja na nevine, poubijane ljude i njihove obitelji.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika