General Slobodan Praljak, pored često spominjanih optužbi za rušenje Starog mosta u Mostaru, bit će optužen za uništavanje sakralnih i vjerskih objekata i progon civila bošnjačke nacionalnosti iz Stoca, doznaje Nacional.Optužnice za ratni zločin protiv petorice političkih i vojnih dužnosnika nekadašnje Hrvatske Republike Herceg-Bosne i Hrvatskog vijeća obrane vjerojatno su i posljednje optužnice koje je glavna haaška tužiteljica Carla Del Ponte podigla protiv hrvatskih državljana čiji će se sudski postupci voditi na Haaškom sudu, doznaje Nacional iz izvora bliskih Haaškom tribunalu. Nacional doznaje kako će se svi ostali eventualni sudski procesi protiv nižerazrednih vojnih zapovjednika, bilo da se radi o postrojbama HVO-a ili HV-a, prepustiti tijelima pravosuđa Bosne i Hercegovine ili Republike Hrvatske.

DEKLARACIJA O DOMOVINSKOM RATU Sanader neće moći izbjeći saborsku raspravu i reviziju Deklaracije koja tvrdi da Hrvatska nije bila umiješana u rat u BiH OSOBNA I ZAPOVJEDNA ODGOVORNOST Praljak je osobno naredio masakr u Stupnom Dolu 1993. kad je ubijeno 25 muslimanskih civilaPremda su najnovije optužnice vjerojatno i posljednje, one su najmanje ugodne za sadašnju hrvatsku vladu na čelu s premijerom Ivom Sanaderom. Tek što se hrvatska država suočila s teškim haaškim optužbama o zločinačkom poduhvatu hrvatskog državnog vrha s ciljem etničkog čišćenja Srba iz Krajine 1995., iz Haaga stižu novi problemi za premijera i to zbog političkih kvalifikacija o međunarodnom sukobu i izravnoj umiješanosti Republike Hrvatske u rat na teritoriju druge države s ciljem pripajanja dijela njezina teritorija, potvrdili su Nacionalovi izvori bliski Haaškom tribunalu.

Ako hrvatska vlada u slučaju najnovijih optužnica protiv hercegovačkih Hrvata postupi na isti način kao što je učinila i u slučaju optužnica protiv generala Čermaka i Markača, a u to nitko ne dvoji, Sanader će pokazati međunarodnoj zajednici Vladinu vjerodostojnost u suradnji s Haaškim sudom i međunarodni kredibilitet. S druge strane, međutim, morat će se suočiti i s posljedicama na unutarnjem planu.

Zbog teških političkih kvalifikacija sadržanih u najnovijim optužnicama Sanader neće moći izbjeći saborsku raspravu o Domovinskom ratu, potom reviziju saborske Deklaracije koja govori da Hrvatska nije bila umiješana u rat u BiH, a osim toga HDZ-u prijeti znatni gubitak potpore biračkog tijela iz dijaspore. Međutim, ni tu nije kraj Sanaderovim nevoljama. Zbog činjenice da su glavni akteri hrvatsko-bošnjačkog sukoba i arhitekti stvaranja hrvatske paradržave Herceg-Bosne predsjednik RH Franjo Tuđman i ministar obrane davno preminuli, u obranu hrvatskih interesa na Haaškom sudu možda će morati stati neki bivši i sadašnji dužnosnici HDZ-ove vlade.

Prije svega, to su sadašnji premijer, ondašnji zamjenik ministra vanjskih poslova Ivo Sanader, sadašnji ministar vanjskih poslova i nekadašnji savjetnik predsjednika Franje Tuđmana za nacionalnu sigurnost, te šef hrvatske misije pri UN-u u Genevi Miomir Žužul, bivši ministar vanjskih poslova Mate Granić i bivši hrvatski premijer Nikica Valentić. Glavna haaška tužiteljica Carla Del Ponte potpisala je optužnice za ratni zločin protiv bivšeg predsjednika vlade HR HB i bivšeg ministra vanjskih poslova BiH Jadranka Prlića, načelnika odjela obrane HR HB, sadašnjeg poduzetnika Brune Stojića, zapovjednika vojne policije HVO-a Valentina Ćorića, glavnog inspektora HV-a i nekadašnjeg načelnika Glavnog stožera HVO-a generala Milivoja Petkovića te bivšeg načelnika Glavnog stožera HVO-a generala Slobodana Praljka.

Premda sadržaj optužnica još uvijek nije dostupan javnosti, Nacional iz izvora bliskog Haaškom tribunalu doznaje da će se optuženici teretiti za etničko čišćenje Hercegovine u cilju pripajanja teritorija Republici Hrvatskoj, mučenja, zlostavljanja i ubojstva Bošnjaka u logorima Gabela i Dretelj, koji su za vrijeme sukoba bili pod kontrolom HVO-a, potom zločini nad Bošnjacima počinjeni u selima Stupni Dol i Ahmići te razaranja gradova Stolac i Mostar.

General Slobodan Praljak, pored često spominjanih optužbi za rušenje Starog mosta u Mostaru, bit će optužen za uništavanje sakralnih i vjerskih objekata i progon civila bošnjačke nacionalnosti iz Stoca, doznaje Nacional. Tužiteljstvo posjeduje zapovijed o podizanju borbene gotovosti jedinicama HVO-a na području Stoca od 28. srpnja 1993. koju je potpisao osobno general Praljak. Odmah potom, započevši akciju 1. kolovoza, u samo nekoliko dana svi bošnjački muškarci u Stocu su uhićeni, a žene i djeca protjerani iz grada. Pritom su u Stocu uništene i četiri džamije, a akcija HVO-a stala je 5. kolovoza, stoji u navodima tužiteljstva.

Potkraj prošle godine tužiteljstvo Haaškog suda došlo je u posjed dokumenta iz listopada 1993. koji dokazuje da je masakr u Stupnom Dolu izrijekom naredio Slobodan Praljak, tadašnji načelnik Glavnog stožera HVO-a. Praljkova zapovijed za “čišćenje” Stupnog Dola, muslimanskog sela nedaleko od Vareša, sastojala se, navodno, od jedne rečenice koja je faksom stigla u tzv. Izdvojeno zapovjedno područje u Kiseljaku.

Za nju su znala samo četvorica zapovjednika Druge operativne grupe Srednja Bosna, uključujući Ivicu Rajića koji je, izvršavajući Praljkov nalog, predvodio pripadnike Apostola i Maturica koji su u Stupnom Dolu 23. listopada 1993. likvidirali 25 muslimanskih civila.

Sadašnji glavni inspektor HV-a general Milivoj Petković u listopadu 1993. našao se na području isturenog zapovjednog mjesta HVO-a u Kiseljaku kada su pripadnici HVO-a Maturice i Apostoli 23. listopada 1993. počinili masakr nad Bošnjacima pa će Petković morati objasniti u kojem se svojstvu nalazio na području Lašvanske doline za vrijeme zločina. Objašnjavajući svoju poziciju u ratnom kaosu Lašvanske doline, optuženi Tihomir Blaškić je na Haaškom sudu već potvrdio da je bio zapovjednikom tamošnjih brigada Hrvatskog vijeća obrane koje su bile podređene Glavnom stožeru HVO-a i njegovu zapovjedniku generalu Petkoviću.

No, po Blaškiću, u isto vrijeme u srednjoj su Bosni djelovale i postrojbe za posebne namjene koje su bile podređene Odjelu obrane Hrvatske zajednice Herceg-Bosne na čijem se čelu nalazio Bruno Stojić, još jedan na popisu optuženih za ratne zločine. U sklopu postrojbi za posebne namjene djelovale su tri skupine. U prvoj su bile postrojbe čiji su pripadnici bili vezani profesionalnim ugovorima, a zapovijedao im je iz Odjela za obranu izravno Bruno Stojić. Riječ je o postrojbama Kažnjenička bojna, Ludvig Pavlović, Bruno Bušić te Vitezovi. Bruno Stojić nadzirao je i drugu skupinu postrojbi za posebne namjene, a to su bili pripadnici Vojne policije Herceg Bosne. U sklopu njih djelovale su i posebne jedinice, koje su pod zapovjedništvom Paška Ljubičića i počinile zločin u Ahmićima. Zapovjednik vojne policije, te ujedno podčinjen Bruni Stojiću, u to vrijeme bio je Valentin Ćorić također na najnovijem popisu putnika za Haag.

Dok su spomenuti optuženici kao visoki vojni dužnosnici HVO-a izravno sudjelovali ili po zapovjednoj odgovornosti bili upoznati s ratnim zločinima svojih postrojbi, bivši predsjednik vlade HR HB Jadranko Prlić po svemu sudeći bit će optužen za osnivanje logora u kojima su mučeni, maltretirani i ubijani bošnjački zarobljenici. Vlada Herceg-Bosne svojim odlukama i Prlić svojim potpisom sudjelovali su u otvaranju niza logora u koje je, s Heliodroma pokraj Mostara, u lipnju, srpnju, kolovozu i rujnu 1993. prebačeno najmanje 10 tisuća zatočenih i izmučenih Bošnjaka. Vlada Herceg-Bosne, Mate Boban, Jadranko Prlić, Vladimir Šoljić, ministri obrane, unutrašnjih poslova i pravosuđa HB-a Bruno Stojić, Brana Kvesić i Krešimir Zubak, unatoč teškim optužbama međunarodne zajednice ništa nisu napravili da zatvore logore sve dok se potkraj kolovoza 1993. nije oglasio hrvatski ministar Mate Granić.

Koncem kolovoza 1993. CNN je objavio reportažu snimljenu u Drežnici, sjeverno od Mostara, o stravičnim svjedočanstvima nekolicine Bošnjaka, upravo puštenih iz logora u Gabeli i Dretelju. Postojanje hrvatskih logora u Hercegovini, torture i teški uvjeti života tisuća logoraša u dvama najvećim logorima pod kontrolom HVO-a tako su postali vijest dana. Samo zahvaljujući golemim diplomatskim naporima hrvatskog ministra vanjskih poslova Mate Granića pokrenulo se njihovo zatvaranje. Granić je tada izravno razgovarao s Bobanom i Prlićem zahtijevajući žurno zatvaranje logora i prolaz za humanitarne konvoje, o čemu je sredinom srpnja 1993. u Makarskoj s bošnjačkom stranom potpisan poseban sporazum. Dok je Boban postojanje logora opravdavao riječima da se radi o zatočeničkim središtima u koje je bošnjačko pučanstvo smješteno radi vlastite sigurnosti, Prlić je shvatio da se postojanje logora više ne može ni tajiti ni braniti.

Prlić je otvoreno priznao postojanje logora te, svjestan svoje uloge u njihovu nastajanju, prvi među herceg-bosanskim političarima prihvatio Granićeve zahtjeve. Već su počele stizati optužbe na račun Zagreba, State Department je najavio da bi NATO mogao bombardirati položaje HVO-a ako se ne bude propuštala humanitarna pomoć za Bošnjake zatočene u logorima u istočnom Mostaru. Granić je u Hercegovinu poslao tročlanu delegaciju, među njima i kasnijeg Tuđmanova savjetnika za humanitarna pitanja Slobodana Langa, da izvide situaciju kako bi od vlade HR HB mogao zatražiti poduzimanje energičnih mjera. Prva je bila pristup u logore djelatnicima Međunarodnog Crvenog križa. Potom je od predsjednika Tuđmana ishodio da zadnjih dana kolovoza ili prvih dana rujna 1993. Bobanu pošalje oštro pismo. Iako nevoljko, pred najavom sankcija prema Hrvatskoj, Tuđman je od Bobana zatražio da se logori odmah zatvore, a zatočenici oslobode te da im se pruži sva potrebna pomoć i njega.

Nakon prvih Granićevih upita, Prlićeva vlada nije donijela odluku o zatvaranju logora. Prlić je krajem kolovoza 1993. žurno naredio da se svi logori prebace u nadležnost Ministarstva obrane i ministra Brune Stojića. Tako, uz vladu i političare, i vojska postaje izravno odgovorna za stanje i događaje koji su se tijekom ljeta odigrali u Dretelju, Gabeli, Ljubuškom, Heliodromu, Trebižatu, Mostaru, Kaoniku pokraj Busovače, kojim je jedno vrijeme upravljao haaški zatočenik Zlatko Aleksovski. Pilić je svojom odlukom odgovornost proširio na Slobodana Praljka, zapovjednika Glavnog stožera HVO-a, Milivoja Petkovića, načelnika Glavnog stožera, generala Obradovića i druge vojne zapovjednike.

Prema Nacionalovim saznanjima, već odavno se ne isplati pobijati tvrdnju haaškog tužiteljstva da je projekt etnički čiste hrvatske državice Herceg-Bosne skrojen u Zagrebu i da su svi njeni politički i vojni prvaci izabrani u Tuđmanovoj predsjedničkoj rezidenciji na Pantovčaku. Haaški istražitelji prikupili su i obilje dokumenata i obilje svjedoka da je Hrvatska, po uzoru na Srbiju, sudjelovala u komadanju susjedne države. Dokazna građa ne sastoji se samo od transkripata Tuđmanovih razgovora sa suradnicima, savjetnicima, generalima i hercegbosanskim političarima, nego i niza vojnih izvješća koja su kolala između BiH i Hrvatske između 1992. i 1995.

Štoviše, haaški tužitelji ne raspolažu samo vojnom dokumentacijom nego i stotinama “civilnih” uplatnica na iznos od 40 tisuća HRD. Toliku su kaznu morali plaćati vojni obveznici u Republici Hrvatskoj koji su 1993. mobilizirani za tzv. obranu hrvatskih teritorija u BiH, ali su odbili ratovati u tuđoj državi. Haaško tužiteljstvo razobličilo je i sve trikove kojima je kamuflirana hrvatska vojna nazočnost u Bosni i Hercegovini: i da su postrojbe HV-a sudjelovale u vojnim akcijama zamaskirane oznakama HVO-a i da su poginuli vojnici lažnim smrtovnicama prikazivani kao žrtve ratnih okršaja na hrvatskom tlu.

Jedino se nije moglo prikriti da novac za njihove plaće pritječe iz državnog proračuna Republike Hrvatske. Podsjećamo, bivši premijer Nikica Valentić javno je izjavio da rat u BiH Hrvatsku košta tri milijuna DEM dnevno. Ukratko, slijedeći tragove novca, nafte, oružja, novinskih osmrtnica i medijske izvještaje, haaški tužitelji identificirali su sve postrojbe HV-a koje su ratovale u Bosni i Hercegovini, zajedno s velikim fragmentima tzv. paralelnih linija podzemnih komunikacija između HVO-a i tadašnjih političkih vladara u Republici Hrvatskoj.

Čak je i Nacional svojedobno objavio dokumente koji svjedoče o hrvatskoj invaziji na tuđi teritorij. Bila su to vojna izvješća o ratnom putu 175. brigade HV-a koja je 1994. poslana u Uskoplje kao vojna potpora upravo Naletilićevoj Kažnjeničkoj bojni.