Četvorica američkih civila, koji su u Irak došli radi obnove te zemlje, prolazili su u dva automobila središtem grada i upali u zasjedu koju su im postavili pobunjenici.Američka javnost zgrožena je onim što se prošlog tjedna dogodilo u iračkom gradu Faludži, 60-ak kilometara zapadno od Bagdada. Četvorica američkih civila, koji su u Irak došli radi obnove te zemlje, prolazili su u dva automobila središtem grada i upali u zasjedu koju su im postavili pobunjenici. Napali su ih vatrom iz automata i raketama, oba automobila zapalili i svu četvoricu ubili. Bio je to još jedan od brojnih svakodnevnih napada na Amerikance u Iraku, 30-ak dnevno. Gotovo istodobno sjeverno od Faludže oklopno vozilo američke Prve pješačke divizije naletjelo je na minu i pet je vojnika poginulo.

Nakon ubojstva četvorice američkih civila okupljeni ljudi izvukli su njihova mrtva tijela iz automobila, udarali ih željeznim šipkama i komadali ih, uz uzvike oduševljenja. Dva su tijela odvukli do obližnjeg mosta preko Eufrata i na njega ih objesili. Poslije su ih bacili na gomilu, pokrili automobilskim gumama i zapalili. Spaljena su tijela potom vezali za automobile i vukli kroz grad, sve dok se neka nisu raspala. Dio jednog tijela vezali su žicom za kamen i prebacili preko električnog voda. Ostala su bacili na smetlište iza gradske vijećnice. Oduševljena gomilapritom je izvikivala antiameričke prijetnje: “živjeli mudžahedini!”, “živjeli fedajini!” “neka dođe Bush da i njemu učinimo isto!”, “Amerikanci van iz Iraka!” Neki su nosili slike Ahmeda Yassina, vođe palestinske organizacije Hamas, kojeg su nedavno ubili Izraelci.

Amerikance je to podsjetilo na ono što se prije desetak godina zbilo u Somaliji, gdje je potkraj 1992. ? zbog ogromne gladi koja je prijetila stanovništvu – počela mirovna i humanitarna operacija UN-a kojoj su vojnički pomagali i Amerikanci. Zemlja je bila u kaosu, podijeljena među lokalnim moćnicima, koji su bili suodgovorni za glad i htjeli da UN i američka vojska odu pa su ih često napadali. Amerikanci su 3. listopada 1993. doznali da će se jedan od lokalnih moćnika, Mohammed Farah Aideed, koji je vladao najvećim dijelom Mogadishua, naći na sastanku u kući u središtu glavnog grada, te su ga odlučili oteti. Stotinjak američkih vojnika helikopterima se prebacilo u središte Aideedova područja i upalo na sastanak, ali Aideeda nije bilo. Kad su se trebali povući, helikopteri nisu mogli doći po njih jer su ih Somalijci gađali, pa su ih opkolili brojni naoružani Somalijaci. Trebalo je čekati da se do njih pokušaju probiti američke oklopne snage. Opkoljeni Amerikanci ubili su najmanje 300 Somalijaca. Osamnaest Amerikanaca je poginulo, a jedan je ranjen i zarobljen. Civili su masakrirali tijela ubijenih Amerikanaca, vezali ih za automobile i vukli prašnjavim ulicama Mogadishua, što su vidjeti i američki televizijski gledatelji. Odmah je u SAD-u pokrenuta inicijativa da se Amerikanci povuku iz Somalije, gdje nisu imali vitalnih nacionalnih interesa nego su pomagali UN-u. Za nekoliko su se mjeseci i povukli, kao i UN. Somalija je i danas podijeljena i živi u bijedi.

Najnoviji događaji u Faludži podsjećaju Amerikance na Mogadishu. Tvrdi se da je napad na američke civile bio isplaniran i da su tamošnji stanovnici za njega unaprijed znali. Napad se zbio usred grada, gdje su brojni dućani i trgovačke tezge. Iako je u to doba dana obično tamo mnogo ljudi, sada su dućani bili zatvoreni a ulice uglavnom puste. Neki su stanovnici ispričali da se proširila glasina kako se nešto sprema pa je bolje da ne budu na ulicama. Očito su planeri akcije pratili svakodnevno kretanje tih Amerikanaca, koji su održavali sigurnost distribucije hrane američkih i međunarodnih civilnih organizacija u tom dijelu Iraka. Iz svoje baze u Faludži krenuli su u dva terenska vozila i zaskočeni su na raskrižju gdje su trebali skrenuti pa su usporili. Simptomatično je, tvrde američki izvori u Iraku, da su u blizini bili ? očito unaprijed upozoreni da se nešto sprema ? irački novinari, čak i televizijske ekipe, pa su brutalni prizori obišli svijet. Iako su Amerikanci šokirani, zasad nema poziva da se njihove snage povuku. No taj će događaj sigurno bitno utjecati na odnos američke javnosti prema američkoj prisutnosti u Iraku.

Američki ministar obrane Donald Rumsfeld uvjeravao je američku javnost prije napada na Irak da će Iračani oduševljeno dočekati američke vojnike kao osloboditelje, ali to se nije dogodilo. Događaj u Faludži pokazuje suprotno, da ih ? barem u sunitskom trokutu u središnjem Iraku između Bagdada, Faludže i Tikrita ? smatraju mrskim okupatorima. Iako Amerikanci u Faludži imaju snažnu bazu s 4000 vojnika i u gradu postoje brojne proameričke policijske snage, iako se napad dogodio usred dana, a dim iz zapaljenih vozila vidio iznad cijelog grada, nitko se nije usudio krenuti u pomoć napadnutima, ni lokalni policajci, ni američki vojnici. Nisu došli ni vatrogasci, ni hitna pomoć. Tek kad su tijela spaljena, 11 policajaca došlo je na mjesto događaja, ali im gomila nije htjela predati tijela nego ih je otjerala. Amerikancima su tijela ubijenih predana tek dva dana poslije.

Amerikanci očito ne kontroliraju neke dijelove Iraka. I za vrijeme američkog upada u Irak sunitski dio Iraka pružao im je najjači otpor a oko Faludže vodile su se teške borbe. I nakon što su Amerikanci ušli u Faludžu, bilo je bilo dosta incidenata i otpora, pa su u prvim mjesecima u sukobima Amerikanci poubijali i znatan broj tamošnjih civila, što je produbilo antiameričko raspoloženje. Sunitski trokut je područje koje je bilo najlojalnije Saddamu Hussienu, jer je od njegova režima imalo i najviše koristi. No, za razliku od drugih dijelova tog trokuta, gdje su mnogi stanovnici prihvatili Husseinov sekularizam, Faludža je grad gdje su jaki islamski radikali, posebno pristaše vahabitskog islamskog nauka koji su prigrlili i pripadnici Al Qaede.

Donedavno je za sigurnosno stanje u Faludži bilo odgovorno američko pješaštvo, koje je u neposrednoj blizini grada uspostavilo snažnu bazu, ali ipak nije dokraja ovladalo tim gradom s pola milijuna stanovnika. U gradu su djelovale pobunjeničke grupe. Zapovjednik svih američkih snaga na Bliskom istoku, general John Abizaid, došao je 8. veljače u inspekciju u Faludži. Iako je zbog toga ondje bilo više američkih vojnika, pobunjenici su upravo tada napali sjedište novostvorene iračke vojske u tom gradu. Abazaid je prošao neozlijeđen. Već 15. veljače pobunjenici su u Faludži jasno htjeli pokazati da kontroliraju grad. Sedamdesetak pobunjenika, organiziranih u nekoliko grupa, napalo je istodobno glavnu policijsku postaju i zapovjedništvo nove iračke vojske. Sukob je potrajao puni sat. Mnogo su policajaca ubili i ranili, iz policijske postaje oslobodili između 20 i stotinu zatvorenika. Sjedište nove iračke vojske ipak nisu uspjeli zauzeti. Bili su naoružani automatskim puškama AK-47, raketnim bacačima i minobacačima. Napad na sjedište nove iračke vojske vjerojatno je samo trebao onemogućiti vojnike da pomognu policajcima. U napadu su ubijene 23 osobe, poginula su i četiri napadača i četiri prolaznika. Kod dvojice ubijenih napadača nađene su libanonske putovnice. Ranjeno je dvadesetak osoba, također većinom policajci. Amerikanci nisu pomogli policajcima, što je među njima izazvalo golemo ogorčenje. Amerikanci su tvrdili da ne mogu pomoći jer u gradu nije bilo njihovih snaga. No američka vojna vozila viđena su u blizini sukoba, tvrde svjedoci, pa je očito da se Amerikanci nisu usudili prići.

Prošlog tjedna vojnike zadužene za sigurnost u Faludži zamijenili su marinci iz Prvih marinskih ekspedicijskih snaga. Ali neposredno nakon toga pobunjenici su napali marinsku patrolu i u žestokoj pucnjavi jedan je marinac ubijen. Poginulo je i 15 iračkih civila, što je izazvalo dodatno ogorčenje u gradu. Život je izgubio i jedan televizijski snimatelj.

Ukupan broj poginulih Amerikanaca u Iraku sada je veći od 600. Sad se razotkrilo da se američka vlast u Iraku, zbog nedostatka vojnika, i u sigurnosnoj sferi sve više služi civilnim stručnjacima i kompanijama. Četvorica ubijenih američkih civila radili su upravo na poslovima za koje bi trebala biti zadužena vojska, održavali su sigurnost pri distribuciji hrane. Taj je posao preuzela američka civilna kompanija “Blackwater”, specijalizirana za sigurnosne poslove u civilnom sektoru, koja ima sjedište u Sjevernoj Carolini a osnovao ju je 1997. bivši mornarički komandos. On je procijenio da bi vojna znanja mogao unovčiti i u civilstvu, posebno stoga što zbog straha od terora razne kompanije, institucije i pojedinci mnogo više pozornosti pridaju vlastitoj sigurnosti, za koju su spremni i dobro platiti. Angažirao je razne bivše vojnike koji su prošli vojnu obuku i sudjelovali u vojnim operacijama. “Blackwater” u Sjevernoj Carolini ima veliko vježbalište, gdje se sigurnosna znanja prenose ljudima koji su za to spremni platiti. Na tom vježbalištu postoji strelište za najmoćnije pješačko oružje, zgrade u kojima se uvježbava oslobađanje talaca, poligoni za upotreba vozila. Tamo se uvježbavaju čuvari i zaštitari u vještinama komandosa i vojnih specijalaca. No kompanija i vlastite ljude šalje na po narudžbi. Kad je američka vlada objavila da će u obnovi Iraka angažirati zainteresirane američke civilne tvrtke, i “Blackwater” se prijavio na natječaj i dobio odgovorne sigurnosne poslove. “Blackwaterovi” su ljudi i tjelesni čuvari Paula Bremera, šefa američke okupacijske vlasti u Iraku.

Zainteresirane za takve poslove u Iraku nije bilo teško naći, jer je broj ljudi u SAD-u osposobljenih za njih iznimno velik. Velika je, naime, fluktuacija kroz američki vojsku, jer američka vojska nastoji u svom aktivnom sastavu imati što mlađe ljude, koji su tjelesno spremniji, još nemaju obitelji i lakše im je zapovijedati. Često se regrutiraju kao stariji tinejdžeri, ostaju u vojsci desetak godina i prije 30. godine odlaze u građanski život, često osposobljeni jedino za vojnički poziv. “Blackwater” je od takvih mladih ljudi stvorio ekipe za poslove u Iraku.

Iako je u Iraku iznimno opasno, “Blackwateru” nije bilo teško naći ljude za Irak jer njihove plaće sežu i do tisuću dolara dnevno. Posebno nije bilo teško naći ljude za sigurnosne poslove, jer je većina njih uvjerena da će na temelju svog znanja i uvježbanosti izbjeći pogibelj. Procjenjuje se da oko 15.000 pripadnika “Blackwatera” i drugih sličnih tvrtki obavlja sigurnosne poslove u Iraku, često na opasnijim zadacima nego vojnici. Zapovjedništvo vojske sa zadovoljstvom je prepustilo stražarske i sigurnosne polove civilima koji su u Iraku zapravo plaćenička paravojska koja pojačava američku vojsku u najopasnijim poslovima.

Nakon pokolja četvorice zaposlenika “Blackwatera” vjerojatno će neki ipak razmisliti prije nego što se upuste u takav posao. Uostalom, Irak nije jedino mjesto gdje su angažirani takvi privatni vojnici, a četvorica ubijenih zaposlenika “Blackwatera” nisu prvi takvi privatni vojnici u toj vrsti poslova. Prošlog listopada Palestinci su u Gazi ubili trojicu zaposlenika privatne sigurnosne kompanije “DynCorp”, koji su bili tjelesni čuvari američkog veleposlanstva u Jeruzalemu, a takve poslove obavljaju za američka diplomatska predstavništva i u drugim dijelovima svijeta. Lani u svibnju nekoliko pripadnika tvrtke “Vinnell Corp” na sličnim zadacima u Saudijskoj Arabiji stradalo je kad je u samoubilačkom bombaškom atentatu napadnut stambeni blok gdje su živjeli. No američke tvrtke koje rade na obnovi Iraka ? zbog visokih plaća ? ne trebaju se plašiti nedostatka kadrova. Ovih je dana kompanija “Halliburton”, koja ima najveće poslove u Iraku, raspisala natječaj za 450 radnih mjesta u toj zemlji, a javilo se više od tisuću ljudi, iako je i “Halliburton” imao sedam poginulih među 60 ubijenih civila u Iraku.

Ono što se dogodilo u Faludži vrlo je nezgodno za američku vojsku, jer je otkrilo da ona ne kontrolira potpuno situaciju Iraku i da vojska polako prepušta opasne poslove dobro plaćenim civilima. Kako bi vratila uzdrmani autoritet, američka je vojska objavila da ono što se dogodilo u Faludži neće proći nekažnjeno i da će ponovno uspostaviti kontrolu nad gradom. Brigadni general Mark Kimmitt, zamjenik načelnika operacija američke vojske u Iraku, najavio je da se sprema velika operacija preuzimanja kontrole nad Faludžom: “Mi u to nećemo ući naglo, nego postupno, u vrijeme i na način koji ćemo sami odabrati. Stanovnici Faludže posljednji su ljudi u Iraku koji ne shvaćaju što se događa.”

U gradu se osjeća zabrinutost zbog moguće američke odmazde, ali i duh otpora i prkosa. Na raspoloženje presudno utječu islamski svećenici. Prošlog petka jedan od najutjecajnijih među njima, šeik Fawzi Nameq, rekao je u propovijedi u glavnoj gradskoj džamiji, u neposrednoj blizini mjesta gdje su četvorica Amerikanaca masakrirana: “Islam ne odobrava masakriranje tijela mrtvih. Oni koji su to učinili jako su pogriješili. Zašto želite donijeti razaranje našem gradu? Zašto želite da vjernici dožive poniženje? Moja braćo, u ovim trenucima potrebna je mudrost. Nisu se smjela masakrirati tijela. Prorok Muhamed zabranjuje masakriranje čak i mrtvog psa te je smatrao takve stvari vjerski zabranjenima. Ono što se dogodilo u Faludži kršenje je islamskih načela i zabranjeno u islamu.” Svi su zamijetili da je osudio samo masakriranje tijela, ali ni jednom riječju i ubojstvo četvorice Amerikanaca.

JERKO ZOVKO
Jedan od četvorice Amerikanaca ubijenih u Iraku bio je i Jerko Zovko, zvani Jerry, 32-godišnji američki vojni veteran hrvatskog podrijetla iz Willoughbyja, predgrađa industrijskog grada Clevelanda, gdje od 19. stoljeća postoji brojna hrvatska zajednica. Njegov otac Jozo, zvani Joe, i majka Danisa, zvana Donna, vlasnici su dućana “Domestic and Foreign Body Shop” u Collingwoodu. On se rodio u Clevelandu, pohađao školu u Euclidu, gdje je obitelj, ondje završio gimnaziju i igrao nogomet. Odlazio je u crkvu St. Paul Croatian Church u Clevelandu. Pod dojmom rata u Hrvatskoj, gdje je 1991. posjetio rodbinu, prijavio se u američku vojsku. Postao je komandos elitne 82. padobranske divizije, što znači da je bio jedan od najbolje uvježbanih američkih vojnika. U toj je postrojbi bio do 1997. diljem svijeta, najviše na Bliskom istoku, ali i u Bosni. Kako je tvrdio zabrinutoj majci Danici, nikada nije bio u borbi. Iz vojske je izišao 2001. i nije bio oženjen.
Lani u kolovozu prihvatio je ponudu da obavlja sigurnosne poslove u Iraku, kamo je otišao u rujnu. Prije dva mjeseca iz tvrtke za koju je dotad radio prešao je u “Blackwater”. S roditeljima se dopisivao elektronskom poštom. Majka je pažljivo pratila događaje u Iraku. Za razliku od sina, koji je podržavao američku intervenciju i bio uvjeren da američka vojska obavlja važne poslove korisne za irački narod, majka je bila protiv rata. Ona je na televiziji vidjela strašne snimke iz Faludže i poslala sinu e-mail u kojem je napisala da je to podsjeća na Mogadishu. Tek kada joj je sljedećeg dana na vrata pozvonio predsjednik “Blackwatera”, shvatila je da joj je sin poginuo.
U izjavi novinarima rekla je da ne mrzi sinove ubojice, jer “ne znaju što rade”. Rekla je da je protiv toga da se te snimke svima prikazuju: “Te bi snimke mogle smanjiti podršku Amerikanaca američkom naporu u Iraku. Neovisno o tome je li napad na Irak bio opravdan ili nije, sada se američkom naporu u Iraku treba pružiti svu podršku.”