Davanjem intervjua prije puštanja na slobodu generali bi se našli u mnogo lošijoj situaciji.Nacional iz izvora bliskih obrani generala Ivana Čermaka i Mladena Markača doznaje kako bi Haaški tribunal, unatoč protivljenju glavne tužiteljice Carle Del Ponte, obojicu mogao privremeno pustiti na slobodu desetak dana nakon Uskrsa. Obrana je takav zahtjev podnijela na prvoj sjednici raspravnog vijeća, kako je i bilo dogovoreno s tužiteljstvom. Iako raspravno vijeće nema fiksne rokove unutar kojih mora donijeti odluku, očekuje se da bi se to trebalo dogoditi oko Uskrsa i objaviti desetak dana nakon blagdana, s obzirom na neradni tjedan koji slijedi.

Tužiteljica želi od zatočenih generala ishoditi intervju prije njihova privremenog puštanja na slobodu Haaški tribunal, unatoč protivljenju Carle Del Ponte, mogao bi Čermaka i Markača pustiti desetak dana nakon UskrsaUnatoč ranijim izjavama Carle Del Ponte da se neće protiviti privremenom puštanju generala Čermaka i Markača na slobodu, nakon što je obrana podnijela takav zahtjev tužiteljstvo se tome usprotivilo. Nacional je došao do informacije kako je stvar u tome što si Carla Del Ponte tako olakšava situaciju s obzirom na novih šest optuženika koji su u ponedjeljak otišli u Den Haag. Riječ je o generalima Slobodanu Praljku i Milivoju Petkoviću, bivšem premijeru Herceg Bosne Jadranku Prliću, te Valentinu Ćoriću, Bruni Stojiću i Berislavu Pušiću. Izgleda da stvari tako stoje da će se Carla Del Ponte izričito protiviti njihovu puštanju na slobodu, što joj nije bila namjera s Čermakom i Markačem. Ali mnogo bi teže obrazložila protivljenje puštanju te šestorice kad bi bespogovorno pristala na puštanje prve dvojice.

Drugi je cilj Carle Del Ponte, kao što je i sama rekla, od optuženika ishoditi intervju prije njihova privremenog puštanja na slobodu. Davanjem intervjua prije puštanja na slobodu generali bi se našli u mnogo lošijoj situaciji. S jedne strane zato što boravak u pritvoru psihološki loše djeluje na optuženike i pojačava pritisak na njih, a s druge strane jedan od privilegija optuženika je predstavljanje svoje obrane nakon saslušanja svih svjedoka i predstavljanja svih inkriminirajućih dokumenata tužiteljstva. Obrana se pri iznošenju dokaza i saslušanju svjedoka tužiteljstva prilagođava kako bi bila što konkretnija i uspješnija i kako bi na svaki novi dokaz mogla reagirati. Sve bi to u velikoj mjeri bilo ugroženo davanjem preuranjenog intervjua na koji bi se tužiteljstvo poslije moglo pozivati. Osim što nastoji oslabiti poziciju njihove obrane, Carla Del Ponte, protiveći se puštanju na slobodu generala Čermaka i Markača, nastoji njih dvojicu podvrgnuti i dodatnom pritisku kako bi došla do što više novih podataka u vezi sa slučajem protiv generala Gotovine i kako bi ga dodatno inkriminirala. Nacional doznaje da je već bilo nekoliko pokušaja tužiteljstva kojima se od Čermaka pokušalo iznuditi svaljivanje krivnje na Gotovinu, a zauzvrat bi Čermak dobio blaži tretman kod tužiteljstva. Nacionalov izvor također kaže da je Čermak odbio takvu pogodbu, na što je tužiteljstvo reagiralo protivljenjem njegovu puštanju na slobodu bez davanja još jednog intervjua. U tom bi novom razgovoru Carla Del Ponte pokušala iznuditi od optuženih što više informacija o ulozi generala Gotovine, a takav bi intervju mogao potrajati mjesecima. Znakovit primjer dugotrajnog i mučnog ispitivanja optuženika kako bi se iz njega izvuklo što više inkriminirajućih informacija jest davanje intervjua generala Armije BiH Sefera Halilovića, koje je trajalo dva mjeseca a optuženika se u tom razdoblju ispitivalo po nekoliko sati svaki dan. Davanjem takvog intervjua Carla Del Ponte uvjetuje svoj pristanak na puštanje Čermaka i Markača, čemu se, naravno, obrana izričito protivi.

Uvjeti na temelju kojih vijeće donosi odluku o puštanju na slobodu jasno su definirani. Prvi uvjet je činjenica da postoje okolnosti da će se optuženi pojaviti pred sudom kad god ga pozovu. Drugi je uvjet taj da optuženici na slobodi neće utjecati na svjedoke. Osim odvjetnika obrane i samih optuženika, kako bi se Vijeću dodatno zajamčilo poštovanje tog uvjeta, i hrvatska je Vlada dala dodatna jamstva kojima se obvezala da će učiniti sve kako bi optuženici pristupili sudu kad to bude potrebno. Pisana Vladina jamstva Tribunalu podnijela je ministrica pravosuđa Vesna Škare-Ožbolt i dodatno ih objasnila usmeno pred samim Vijećem.

Obrana je zahtjev za puštanjem argumentirala time što su generali dragovoljno došli pred sud, čime su dali do znanja da sa sudom surađuju i dali do znanja kako će se, kad bude trebalo, ponovno odazvati. Kako bi pred Vijećem zadovoljili i drugi uvjet, branitelji su rekli da su generali imali vremena deset godina utjecati na svjedoke, a to nisu učinili, čime su dali do znanja da ni ubuduće to neće pokušavati. Dodatni argument obrane bio je i taj što je glavni svjedok optužbe kanadski general Forand ionako izvan Hrvatske pa na njega i ne mogu utjecati. Carla Del Ponte, koja se na raspravi protivila tom zahtjevu, rekla je kako je on preuranjen, što je smiješan argument budući da zahtjev može biti osnovan ili neosnovan, a ne preuranjen ili ne, po svaku je cijenu htjela što dulje zadržati optužene generale u pritvoru.

S obzirom na to da navedeni argumenti tužiteljstva nisu uvjeti koji bi utjecali na odluku raspravnog vijeća o puštanju na slobodu, Carla Del Ponte je kao primjer loše suradnje optuženika i hrvatske Vlade s Tribunalom na raspravi navela primjer generala Gotovine, odnosno njegovo odbijanje pojavljivanja pred sudom i, kako je rekla, lošu suradnju hrvatske Vlade s Tribunalom koja nije, kad je imala priliku, uhitila Gotovinu i isporučila ga Tribunalu. Obrana je na takve tvrdnje odgovorila kako postoji odličan primjer suradnje optuženika i Vlade s Tribunalom u slučaju generala Ademija, koji poštuje sve što mu je raspravno vijeće naložilo prije nego što ga je pustilo na slobodu, kao što se i hrvatska Vlada pridržava svih molbi suda o osiguravanju i nadzora optuženika. To je kratak prikaz rasprave sa sjednice na temelju koje će, kako je najavljeno, uskoro raspravno vijeće Tribunala odlučiti hoće li pustiti optužene Čermaka i Markača na privremenu slobodu.

Tužiteljstvo se i u slučaju generala Ademija 2001. protivilo puštanju optuženog na slobodu, kao što se protivi i danas, čak i mnogo žešće. I tada je povlačilo argument nevjerodostojnosti jamstava hrvatske Vlade jer nije tužiteljstvu dala određene dokumente, što se pokazalo netočnim, te jer je propustila uhititi Gotovinu kad je to mogla učiniti. Drugi razlog koji se ponavlja i danas je zahtjev tužiteljstva da obavi intervju s optuženim prije nego što bude pušten na slobodu.

Na temelju nekoliko okolnosti, koje nisu postojale ni u slučaju Ademi, može se očekivati da će Čermak i Markač biti uskoro pušteni. Danas je situacija mnogo lakša. Prije svega, Ademi je bio presedan, kao prvi optuženik koji je privremeno pušten a da prije toga nije u Scheveningenu dao intervju tužiteljstvu. Štoviše, u Ademijevu rješenju o puštanju izričito je napisano da davanje intervjua nije uvjet na temelju kojega bi se donosila odluka o privremenom puštanju. Taj je presedan danas u korist optuženih, a protiv zahtjeva Carle Del Ponte. Druga je stvar vjerodostojnost hrvatske Vlade. Sanaderova Vlada potvrdila je apsolutnu spremnost na suradnju samim tim što je u vrlo kratkom razdoblju Tribunalu isporučila osam optuženika. Osim toga, više se ne postavlja pitanje dokumenata koje je postojalo 2001. Te dvije stvari u velikoj mjeri pokazuju vijeću ozbiljnost i odgovornost Vlade u suradnji, što opravdava pozitivno rješavanje zahtjeva obrane. Uza sve to treba napomenuti kako je general Čermak famozni intervju na kojem inzistira tužiteljstvo dao već četiri puta od 1998. iznoseći svoju obranu, i to tri puta usmeno, od toga dva puta uz nazočnost odvjetnika, te četvrti put u pianom obliku, pa je zahtjev da to učini ponovno očito neosnovan.

GRANIĆ I DOKUMENTI
Zanimljiva situacija, koja pokazuje nespretnost i zbrku u Tribunalu, dogodila se 2001. u postupku kojim je obrana generala Ademija tražila od Suda njegovo privremeno puštanje na slobodu. Tada je tužiteljstvo okvalificiralo hrvatsku Vladu, čiji je tadašnji potpredsjednik Goran Granić prisustvovao sjednici, nekooperativnom i time njena jamstva nevjerodostojnima. Kao glavni razlog navedeni su dokumenti koje je Vlada trebala ispostaviti tužiteljstvu a navodno nikada nije. Goran Granić tada je rekao da hrvatska Vlada apsolutno udovoljava svim zahtjevima tužiteljstva i da je na vrijeme poslala dopis kojim obavještava Tribunal da može doći po tražene dokumente. Tužiteljstvo je ustrajalo u tvrdnji da nikakav dopis nije stigao i da mu dokumenti nisu stavljeni na raspolaganje sve dok mu obrana nije pokazala kako je dopis protokoliran u samom Tribunalu. Tada je nastala strka po uredima zgrade kako bi se pronašao ovjereni dopis. Nakon što dopis nisu pronašli, odgođeno je donošenje odluke sudskog vijeća o zahtjevu za puštanjem Ademija da čeka suđenje na slobodi. Ademi je sljedećih mjesec i pol bio i dalje u pritvoru dok se cijela situacija ne provjeri i uskladi. Nakon toga je donesena odluka o njegovu puštanju a Tribunal je priznao da je dobio dopis na vrijeme, ali da po njemu nije postupio. Ukratko, general Ademi bio je u pritvoru mjesec i pol dulje samo zato što je netko u Haaškom sudu zametnuo važan dokument.

90.000 EURA
Kako Nacional doznaje, Haaški sud od generala Ademija potražuje otprilike 90.000 eura za troškove obrane. S obzirom na goleme troškove koje optuženici imaju na sudu Haaški sud sudjeluje u najvećem dijelu u pokrivanju tih troškova. Prije svega sud procjenjuje financijsko stanje optuženika i procjenu trajanja postupka na temelju koje izračunavaju troškove. U slučaju generala Ademija procijenjeni troškovi iznose oko 300.000 eura. Zbog svog financijskog stanja Ademi ni približno ne može pokriti troškove svoje obrane pa ih Tribunal velikim dijelom preuzima na sebe. No prije nekog vremena Tribunal je poslao istražitelje da procijene vrijednost Ademijeve imovine. Istražitelji su popisali stan koji je Ademi kupio na kredit i tek ga otplaćuje, automobil za koji također otplaćuje kredit, vikendicu njegove žene koja nije u cijelosti njezina nego je ona vlasnik samo polovice te vikendice. Nakon što su sve popisali, istražitelji su izračunali koliko to sve vrijedi i Ademiju objasnili kako im je dužan otprilike 90.000 eura za troškove sufinanciranja vlastite obrane. Dakle, umjesto da mu Tribunal, kao i svima drugima u njegovoj situaciji, plati obranu jer on to sam ne može, uzet će mu kuću i automobil za koje plaća kredit. Ispada da je general Ademi podigao kredite kako bi financirao svoju obranu. Naravno, Ademi i njegov odvjetnički tim uložili su Tribunalu žalbu na takvu odluku. Treba dodatno objasniti da hrvatska Vlada, koja financira obranu većine optuženih, u ovom slučaju ne može pomoći Ademiju jer su pravila Tribunala jasna: obranu optuženika, ako on to ne može sam, financiraju ili Tribunal ili Vlada, a nipošto oboje.