Michael LiebigSvibanjska anketa časopisa Stern pokazala je da se 43% Nijemaca protivi njemačkoj potpori Grčke, a da 51% smatra da je ona prihvatljiva. Frankfurter Allgemeine Zeitung objavio je 26. svibnja članak “Sve veće nezadovoljstvo”. No nezadovoljstvo njemačke javnosti još nije dosegnulo kritičnu masu. Rezultati Sternove ankete pokazuju da ne postoji negativno raspoloženje prema narodima europskog Juga.

Nijemci su donekle “mediteranizirani” zadnjih desetljeća i naučili su tijekom odmora da Grci, Španjolci, Portugalci i Talijani – baš kao ni Turci – nisu zaista lijeni. Osim toga, Nijemci se sjećaju kako je to biti bez novca: nakon I. i II. svjetskog rata, a i 1989. je Istočna Njemačka bila u bankrotu. Čini se da je frustracija zbog financijske pomoći Grčkoj više povezana s načinom na koji političari upravljaju eurom zbog kojeg je napuštena njemačka marka. Kad je euro zamijenio marku u siječnju 2002., Nijemcima je rečeno da će se nova valuta čvrsto temeljiti na filozofiji stabilnosti Bundesbanke.

A REČENO im je i da sporazum iz Maastrichta zabranjuje novčane transfere između zemalja članica eurozone. Sada je to došlo u pitanje. Nijemce iritira da se financijske i političke elite danas odriču jučerašnjih obećanja. Simptomatično je da je skupina uglednih ekonomista, bavarski zastupnik CSU-a Peter Gauweiler i niz građana, podnijelo tužbu Ustavnom sudu sa željom da se obustave njemačke uplate zemljama u eurozoni. Sporazum iz Maastrichta, doduše, dopušta novčane uplate u slučaju nepredvidljivih prirodnih katastrofa. No fiskalna i financijska kriza u Grčkoj – i drugim zemljama na jugu – nije bila ni nepredvidljiva ni prirodna, a nije bila ni izazvana međunarodnom financijskom krizom 2007. - 2009. U radijskom intervjuu 28. svibnja rekao je Johan Galtung, genijalni lijevo orijentirani norveški politolog: “Grci su mislili da se mogu izvući... Nema sumnje da su EU muzli godinama.” Kriza u Grčkoj i drugim zemljama na jugu je inherentna EU: pridruživanje eurozoni značilo je lagan pristup jeftinim kreditima koji su uglavnom utrošeni na špekulacije nekretninama i sve veći državni sektor, umjesto na obnovu i razvoj proizvodnje i tehnološke osnove. A baš je u tome, kako mi vidimo stvari, srž problema.

U SVAKOM SLUČAJU, zbog europskih mehanizama za financijsku stabilnost eurozona je bez dvojbe postala unija za prebacivanje novca sa sjevera na jug. To će reći: zemlje eurozone s vrlo velikim javnim dugom, koji više ne mogu refinancirati na tržištu privatnog kapitala, dobivaju svježe kredite od EU i MMF-a te Europske središnje banke. U svibnju 2010. Grčka je dobila kredit od 110 milijardi eura, a vjerojatno će dobiti još jednu veliku pozajmicu na idućem summitu EU u srpnju. Jean-Claude Juncker, premijer Luksemburga i čelnik grupe od 17 ministara financija zemalja eurozone, tehnički je u pravu kad naglašava da dosad europski porezni obveznici nisu potrošili ni jedan eurocent za financijsku pomoć Grčkoj. No treba objasniti izraz “dosad”. Nedvojbeno će uskoro grčki dug trebati restrukturirati - ili na mek način, da se produži otplata i smanje kamate, ili tako da se otpiše određen postotak cjelokupnog zaduženja. Tko će podmiriti te gubitke? Časopis Spiegel prikazao je kolika je njemačka izloženost grčkom dugu: privatne financijske ustanove – Commerzbank i Deutsche Bank – imaju otprilike 4 milijarde u grčkim vrijednosnim papirima; otpisivanje bi se loše odrazilo na njihov završni račun, ali ne bi ih egzistencijalno ugrozilo. Izloženost velikih osiguravajućih društava grčkom dugu je minimalna. Ostale privatne banke su izložene u iznosu od 3 milijarde eura; i to je gadan gubitak, ali ih ne ugrožava. No Grčkoj su znatna sredstva posudile i banke kojima je njemačka država vlasnik ili im je pak izdala jamstva: banka KfW (8,4 milijarde eura), “truli” Hypo (7,4 milijarde eura) i “trula” banka WestLB (1,4 milijarde eura). Kolika će doista biti cijena otpisa grčkog duga za njemačku državu, teško je proračunati, ali neće biti “sića” - a i dodatno će povećati njemački javni dug. Iduće je pitanje posudba Središnje europske banke Grčkoj. Prema izvješću od 25. svibnja koje donosi Frankfurter Allgemeine Zeitung, banka je kupila grčkih državnih obveznica za 40 milijardi eura te posjeduje još grčkih obveznica vrijednih 50 milijardi eura kao osiguranje za njene kredite Grčkoj. I tu je teško reći koliko bi otpis grčkih dugova stajao Središnju banku, ali jamačno bi pothranio inflaciju jer banka praktički tiska novac kada kupuje državni dug ili za njega jamči. To što se Eurozona pretvorila u uniju za prebacivanje novca sa sjevera na jug ima dvije posljedice: povećavanje javnog duga u fiskalno stabilnim i ekonomski jačim zemljama eurozone te povećanje inflacije u čitavoj eurozoni.

PO MOJEM mišljenju, takav je transfer novca stvarnost. Financijska pomoć fiskalno i gospodarski slabim zemljama eurozone institucionalizirat će se kroz mehanizam europske stabilnosti. I sumnjam da će ga zaustaviti njemački Ustavni sud. Glavni razlog za to je, kako je rekao Spiegelu Finac Olli Rehn, povjerik EU za financije: “Euro je više od valute; to je središnji politički projekt naše zajednice.” Osim toga, u to su uključena i dva znatna geoekonomska i geopolitička čimbenika. Njemačka je glavni financijer EU i eurozone, ali ujedno i profitira od njih. Na neki način, Njemačka je za EU isto što i SAD i Kina. I oni izvoze kapital u teško zadužene zemlje s krhkim gospodarstvima – tako da zauzvrat mogu kupovati proizvode i usluge. Ono što se događa u EU pokazuje trenutačni odnos financijskih snaga: razlika između izvoza roba i usluga (uključujući i prihode od turizma) te prihoda od financijskih operacija i novčanih transfera s jedne strane i uvoza s druge strane. U eurozoni Njemačka, Nizozemska, Luksemburg, Austrija, Finska i tri baltičke zemlja imaju pozitivan saldo. Ostali, uključujući i prilično velike zemlje kao što su Francuska, Italija, Britanija i Španjolska, imaju relativno velike deficite.

ZA EU u cjelini konto je uravnotežen. Zasad je taj proturječan račun išao u prilog Njemačkoj. Moglo bi se zaključiti - ako postoji rascijep na Sjever i Jug u Europi, takva podjela postoji i u Njemačkoj. Bavarska, Baden-Württemberg i Hessen su u ekonomskim i fiskalnim terminima osjetno jači od sjevernih pokrajina. A zapadne pokrajine su općenito znatno jače od istočnih, bivšeg DDRa. Na neki način i Njemačka je unija za transfer novca – Jug izdržava Sjever, a Zapad uzdržava Istok. U temelju je svega geoekonomija: Njemačka treba Europu kao povezani gospodarski prostor. A očuvanje tog povezanog prostora ima cijenu: prebacivanje novca. Nadalje, postoji i globalna geopolitička i geoekonomska dimenzija: samo povezana Europa može održati korak s drugim igračima na svjetskoj pozornici: kontinentalnim silama Kinom, Indijom, Brazilom i SAD-om.

UZMIMO GRČKU za primjer. U listopadu 2010. kineski premijer Wen Jiabao posjetio je Atenu. Ondje je potpisan sporazum o strateškoj suradnji, a u grčkom parlamentu Wen je rekao: “Sigurni smo da će Grčka nadvladati trenutačnu krizu, a mi smo joj spremni nesebično pomoći.” Kia je kupila Grčke obveznice i ponudila investicije, recimo u pirejskoj luci. Očito, Kina na Grčku gleda kao na ekonomski mostobran za Jugoistočnu i Istočnu Europu.

TO ŠTO KINEZI ondje rade sasvim je legitimno, ali, dakako, nije posve nesebično. A EU to pouzdano zna – što objašnjava činjenicu da uplate EU Grčkoj nisu posve altruistične nego ih diktiraju geopolitičke i geoekonomske danosti. Međutim, smatram da prijenos novca sa Sjevera na Jug – kakav trenutačno postoji – ne funkcionira. Financijska pomoć sama po sebi neće funkcionirati, čak i kad bi se strogo nadzirala, zbog klijentelističke politike, korupcije, birokracije, visokih poreza i sive ekonomije. Pravi problem europskog juga je nedostatak proizvodne baze i tehnološke konkurentnosti. Stupovi grčke ekonomije su poljoprivreda, brodarstvo i turizam. To jesu važne privredne grane u globaliziranoj ekonomiji, ali očito nedostaju potencijali za visokotehnološke proizvode i usluge, logistiku, IT područje ili iskorištavanje energije sunca i vjetra. Način da se Grčka financijski stabilizira je da se unaprijedi njena realna ekonomija. A modernizacija grčkoga gospodarstva bi se očito morala usmjeriti na mala i srednja poduzeća, što je koncept na tragu njemačkih političkih rasprava. Michael Diekmann, čelnik najvećeg svjetskog osiguravajućeg društva Allianz, u intervjuu Bildu 23. svibnja rekao je: “Europa mora pomoći slabim zemljama. Posljedice grčkog kolapsa bile bi nesagledive... no samo novac ne može riješiti grčki problem. Trebamo plan industrijalizacije Grčke, neku vrstu Marshallova plana. Samo bi to pomoglo Grcima da opet stanu na noge.”

MATTHIAS KOLLATZ-AHNEN, potpredsjednik Europske investicijske banke u Luksemburgu, rekao je za Süddeutsche Zeitung 21. svibnja da se Grčka ne može samo osloniti na turizam, nego mora razviti proizvodnju “novih i konkurentnih proizvoda”. I on je spomenuo Marshallov plan kao model za oživljavanje grčkog gospodarstva, a slično mišljenje dijele i drugi vodeći ekonomisti u Njemačkoj. Wolfgang Schäuble, ministar financija iz CDU-a, rekao je u intervjuu 26. svibnja za Handelsblatt da Marshallov plan nije baš primjenjiv za situaciju u Gčkoj. To je istina: Drugi svjetski rat i građanski rat u Grčkoj završili su prije više od pola stoljeća. No Schäuble je dodao da EU, kako bi potaknuo gospodarski rast u Grčkoj “mora biti kreativniji. Financijske mjere same po sebi neće riješiti grčke probleme – trebamo srednjoročnu ili dugoročnu perspektivu. Jedna od tih stvari bi mogla biti da se Grčka više orijentira na solarnu energiju, a za to bi mogla dobiti podršku EU”. Čini se da nije pitanje hoće li se pomoći Grčkoj, nego kako da se razvije tehnološki konkurentno gospodarstvo koje će moći stati na vlastite noge. Naposljetku, financijske i fiskalne krize nastaju zbog slabosti realne ekonomije. Stoga je zdravo gospodarstvo način da se izađe iz financijske i fiskalne krize. Da bi se to postiglo, Grci će morati stegnuti remen – trenutačna produktivnost grčkoga gospodarstva jednostavno ne može održavati tamošnji životni standard. I na koncu: zadnjih godina imali smo ozbiljnih financijskih i fiskalnih kriza u nizu europskih zemlja i mnogi su morali stegnuti tremen – ali ni jedna od tih zemalja nije nestala, a tako ni EU.