Objavljeno u Nacionalu br. 812, 2011-06-07

Autor: Tanja Simić

SLIKARSKI CIKLUS MAJSTORA PLAKATA

Varijete humor je zahvatio cijelu Hrvatsku

Boris Bućan, zagrebački slikar i grafičar, poznat je po plakatima velikih dimenzija a posljednjih godina je u slikarstvu postigao razinu tih slavnih radova, što pokazuje nova izložba u Gliptoteci HAZU

'U KAZALIŠTU SVI RADE
nešto za nasmijavanje,
a meni se želudac
okreće od tih
nasmijačkih predstava.
Slikam scene koje
sam vidio na ulici, od
zvonara pred kavanom
Dubrovnik, gdje sam
vidio tipa s napuhanom
vindjaknom koja je
izgledala kao zvono,
do žene u invalidskim
kolicima koja je prošla
netom nakon njega''U KAZALIŠTU SVI RADE nešto za nasmijavanje, a meni se želudac okreće od tih nasmijačkih predstava. Slikam scene koje sam vidio na ulici, od zvonara pred kavanom Dubrovnik, gdje sam vidio tipa s napuhanom vindjaknom koja je izgledala kao zvono, do žene u invalidskim kolicima koja je prošla netom nakon njega'“Gadi mi se angažirana umjetnost. Još je teoretičar medija Marshall McLuhan rekao da će se umjetnici s kraja 20. i početka 21. stoljeća dijeliti na one na kuli upozorenja i one u dvorcu bjelokosti. Oni na kuli upozorenja, tzv. angažirani umjetnici, tvrdim da su sve dečki iz Rolls-Roycea – svi bi se ogrebli za bazen i kuću. Oni u kuli bjelokosti su zatvoreni, rade da bi radili, a ne da bi zaradili. Ima jedna anegdota, ispričala ju je Marija Ujević, o Krsti Hegedušiću, Augustinčiću i jednom trećem slikaru - svi su radili velike poslove za druga Tita. Hegedušić je taj novac potrošio na biblioteku, Augustinčić je sve potrošio na kocku, a treći je sagradio kuću i zaboravili smo kako se zove.” Tako govori Boris Bućan, zagrebački slikar i grafičar, čija je nova izložba slika prošli tjedan otvorena u zagrebačkoj Gliptoteci HAZU.


Kao hiperproduktivan slikar čije slike nastaju gotovo u mahu, Bućan posljednjih godina vrlo često izlaže, ali za ovu izložbu kaže da je najbolja dosad. Iako je najpoznatiji po svojim plakatima, poput onih za balete splitskog HNK “Žar ptica” i “Petruška” iz ranih ‘80-ih, koji su mu donijeli i svjetska priznanja, Bućanu su oni već dugo u drugom planu. Slikarstvo mu je, kaže, odavno prioritet, ali s njime je tek nedavno dostignuo razinu svojih plakata. “Moram priznati da sam 20 godina radio slike uzalud. Bavio sam se slikarstvom kojim sam lupao glavom o zid, a koje i nije bilo dobro. Bio sam na krivim pozicijama misleći da mogu krenuti od nule. Danas mi je sasvim jasno da je morao biti Cezanne kako bi se dogodio Picasso. Moji plakati bili su daleko ispred onoga što sam radio u slikarstvu i tu je nastao problem. Međutim, za posljednje slike mogu reći da su jednako dobre kao i plakati”, rekao je lani u jednom intervjuu, pri čemu ostaje i danas. Bućanove slike poznate su kao šale, anegdote koje nastaju u trenutku, inspirirane nekim detaljem iz njegova života. “Radim s onoliko humora koliko je u umjetnosti dopušteno. Nije mi cilj nasmijavanje; baš pratim, recimo, što se događa u kazalištu – svi rade nešto za nasmijavanje. A meni se želudac okreće od tih nasmijavačkih predstava. Slikam scene koje sam vidio na ulici, od zvonara pred kavanom Dubrovnik, gdje sam vidio jednog tipa s napuhanom vindjaknom koja je izgledala kao zvono, do žene u invalidskim kolicima koja je prošla netom nakon njega.”

Na pitanje kako bi svoju umjetnost nazvao kaže: “Jako je teško pronaći termin u suvremenoj umjetnosti, oko toga sam se puno svađao s nekim povjesničarima umjetnosti. Sve je postmoderna, pod taj pojam može svašta doći. Uostalom, postmodernom se nazivalo i ono što se radilo prije 30 godina – pa kaj je stalno postmoderna? Mislim da za slike koje u ovom trenutku nastaju još nema naziva.” I Bućan je u mladosti bio dio angažirane umjetničke scene – uz Gorana Trbuljaka, Bracu Dimitrijevića i Dalibora Martinisa bio je jedan od umjetnika koji su obilježili razdoblje nove umjetničke prakse, pripadao je tzv. zagrebačkim intervencionistima koji su u ‘60-ima svoje umjetničko djelovanje manifestirali na javnim prostorima. “Prezirao sam akademiju, evo vam jedna krasna rečenica od Stendhala: na akademiji vas profesori uče staroj umjetnosti, a vi, shodno tome, radite mrtvu umjetnost. Mene je u to vrijeme više veselilo oslikavati pločnike. Nisam uopće dolazio na akademiju, bio sam enfant terrible, jedva su mi dali diplomu, samo da me ne vide više u životu.”

Za najnoviju izložbu kaže da se nije odmaknuo od “vlastitog rukopisa koji ima već 40 godina”, 'Škopiteljica' nastale su tijekom ove godine
i iako je hiperproduktivni slikar čije slike nastaju gotovo u mahu i vrlo često izlaže, za ovu izložbu kaže da je najbolja dosad'Škopiteljica' nastale su tijekom ove godine i iako je hiperproduktivni slikar čije slike nastaju gotovo u mahu i vrlo često izlaže, za ovu izložbu kaže da je najbolja dosadali da ima nekoliko tema koje je provukao kroz izložbu. “Jedna su ruke velikih umjetnika; odlučio sam da ne radim njihove portrete, nego da kroz njihove ruke dobijem njihovu umjetnost. Tako ruka Van Gogha glanca cipelu, jer je prvu cipelu on naslikao, nitko drugi prije njega. Prsti ruke Matissea sise su i ritice, jer je on jako volio slikati žene. Na slikama ima i dosta bilja; od tih čudesnih cvjetova sam svašta izvrtio. Tako su mi tulipani postali talibani ili servis za kavu, ljiljani mi se pretvaraju u papige, amarilisi u žene. To me strašno veseli.” O hrvatskoj suvremenoj umjetnosti nema visoko mišljenje: “Loše je što su neke stvari eho Zapada. U Njemačkoj nam, recimo, konceptualizam nikad neće priznati, to je njihov patent – a mi četveronoške ulijećemo u to. I sad smo napravili jedan tip umjetnika koji su istok, a ja želim ravnopravnost sa zapadom.

Tako nas i u svijetu percipiraju, kao istok, trpaju nas na Balkan, neće nas na zapadu.”U inozemstvu su, kaže, njegovi radovi prisutni prije svega na internetskim stranicama namijenjenim galeristima i kupcima. U Njemačkoj ima i agenticu, tražen je i u Kanadi, a lani je cijelu njegovu izložbu kupio jedan austrijski kolekcionar. Međutim, u inozemstvu rijetko izlaže. Plakate je, priča, u inozemstvu izlagao masovno, što sa slikama nije slučaj. To objašnjava neusporedivo većim troškovima kad je o izlaganju slika riječ. “To teško danas ide, osiguranja su skupa, transport također... Plakate se stavi u rolu i mogu ići u bilo koji dio svijeta. Zato je internet fenomenalan, za pet minuta pustim sve Nijemce u svoj atelje. I to educiranu publiku, a ne ove gromalje s Balkana. U Njemačkoj sam prisutan na internetskoj stranici na kojoj se nalaze tisuće radova, a među njima i 100 mojih. Strašno sam visoko na toj mreži, od 5050 stranica moji su radovi na 45., gdje sam došao u samo dva mjeseca. Nisu imali vremena za Bućana, sad im piratski ulazim u sredinu Njemačke i moraju me gledati.” Bućanov najpoznatiji rad i u inozemstvu je još uvijek plakat za balet “Žar ptica”.

Aukcijska kuća Sotheby’s 2009. koristila ga je za vlastitu promociju, stavivši ga na svoj oglas kao jedino djelo suvremene umjetnosti uz slike nizozemskih i francuskih slikara iz razdoblja baroka i romantizma. Najveći međunarodni uspjeh doživio je 1998. odlukom londonskog muzeja Victoria & Albert da taj njegov plakat, među 25.000 plakata u fundusu muzeja, bude izložen na izložbi o povijesti dizajna plakata, kao jedan od 250 radova kroz koje je prikazana povijest tog medija. Bućanov je plakat uz to završio i na naslovnici kataloga izložbe te je kasnije na aukciji u Christie’su prodan za tadašnjih 7000 maraka. To mu je, kaže, bila velika čast, ali mu osim toga nije donijelo ništa.

“Javljali su se kolekcionari odasvud, javljaju se i danas, ali te svi hoće prevariti. Oni hoće za vrlo malen novac doći do puno komada, nudili su mi svakakve aranžmane, nisam pristao ni na što. Jedino mi je važno da je ‘Žar ptica’ u muzeju Victoria & Albert te da su rekli kako je to najbolji komad dizajna plakata u 130 godina, kraj autora poput Lautreca, Cocteaua i Hockneyja.” Bućan, jedan od najmlađih hrvatskih akademika, prvi je u Hrvatskoj počeo raditi plakate tako velikih dimenzija, a u početku ih je često i sam financirao. Preokret u njegovu radu dogodio se kad je jedan od tih plakata vidio tadašnji šef propagande splitskog HNK i angažirao ga. U tom su razdoblju nastali njegovi najpoznatiji plakati za razne opere i balete splitskog HNK, nakon čega je počeo raditi i za druga hrvatska kazališta te za razne druge događaje i institucije. Za to razdoblje života kaže da je bilo čarobno vrijeme.

BORIS BUĆAN ispred
svog rada izloženog u Gliptoteci HAZU, a njegove slike su poznate kao šale, anegdote koje su
nastale u trenutkuBORIS BUĆAN ispred svog rada izloženog u Gliptoteci HAZU, a njegove slike su poznate kao šale, anegdote koje su nastale u trenutku“Tada je bilo ljudi koji su imali za to sluha, bez njihove pomoći ne bih to nikad napravio. Danas to više nitko ne zna slijediti; kad je riječ o glazbi, na plakatima je mačka koja svira violinu današnji domet dizajna. Glumci misle da je njihova njuška interesantnija od plakata – zato su danas samo njihove fotografije na plakatima.” Plakate danas radi rijetko, kazališta za koja je najčešće radio, kaže, nemaju novca ni za premijere, a kamoli za plakate, ali ne žali. “To bi me samo odvuklo od slikarstva”, kaže. Doduše, nedavno je napravio plakat za 150. godišnjicu HAZU-a te za KD “Vatroslav Lisinski”, ali nije prihvaćen. “Napravio sam plakat na kojem 60 pataka na krilima od glasovira leti po nebu. Rekli su mi: ‘Ne talasaj previše.’ Onda je direktor sam napravio plakat na kojem je njegova njuška i piše: ‘Izađite na izbore, glasajte za Lisinski.’ To je taj varijete humor koji je zahvatio cijelu Hrvatsku. No dobra umjetnost uvijek smeta, uvijek je rat protiv nje. Mislim da ljudi ustvari mrze ljepotu – stalno se napada ono što je lijepo.”

Za granice između plakata i slike u njegovu radu kaže da ih nema, da je iz plakata ionako napravio sliku: “Muzej suvremene umjetnosti stavio je u svoj stalni postav moje plakate pod slikarstvo. Ja sam stalno govorio da je to slikarstvo i 20 godina kasnije su mi to tim činom i priznali.” Za hrvatsko tržište umjetnina kaže da je u katastrofalnom stanju jer se umjetnike “prodaje za sitniš”, a kolekcionari se “međusobno natječu tko će dati manje novca za pojedinog dobrog umjetnika”. “Čak ni mrtvi nisu na cijeni, morate biti debelo mrtvi da koštate 40-50 tisuća eura. To da mi u suvremenoj umjetnosti nemamo umjetnika koji vrijedi 100-200 tisuća eura je van pameti - a to su kolekcionari napravili te i dalje rade. Partizani su znali bolje od nas prodavati slike. Zato se mora pobjeći iz ove sredine, ili radom, ili s koferima.”

Vezane vijesti

Simona Šajn: Nova ljepotica u domu slikara Mihanovića

Simona Šajn: Nova ljepotica u domu slikara Mihanovića

Simona Šajn, koja je svoje prezime Gotovac promijenila nakon razvoda, već neko vrijeme boravi u domu 64-godišnjeg slikara Zvonimira Mihanovića u… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika