Svake godine gradi se još 300 do 400 novih, a kako će izgledati ovisi isključivo o vlasniku koji je kupio parcelu.“Meni je važno samo ovo mjesto i ljudi koji tu žive”, ispod glasa je, nakon što smo isključili diktafon, svoju životnu filozofiju sažeo kralj Vira, 78-godišnji Joso Gržeta. Jer priča o Viru, otoku u zadarskom arhipelagu koji je postao sinonimom za bespravnu gradnju, počinje upravo s njim. Što je Vir danas, to zna svatko tko je posljednjih dana čitao novine. Na jedva četiri četvorna kilometra stisnulo se, bez ikakvog prostornog plana, desetak tisuća objekata. Svake godine gradi se još 300 do 400 novih, a kako će izgledati ovisi isključivo o vlasniku koji je kupio parcelu. Tako se na obali, nasuprot općini, koči ogromna zgrada boje ciklame urešena sa svih strana neonskim natpisima koji neupućene obavještavaju da je riječ o pizzeriji, ne o slastičarnici, iako izgledom neodoljivo podsjeća na tortu. Drugo pak takvo zdanje, koje jednako agresivno upozorava da je različite ukuse katkad potrebno obuzdati pravilima, diči se brojnim kulama. Očekuje se da će s prozora svake od njih uskoro ispasti zlatna pletenica Matovilke ili se bar na kratko pojaviti porculansko lice kakve princeze koju zatočenom drži valjda zmaj koji spava u podrumu.

Na Viru vikendice imaju Zdravko Tomac, Anto Džapić, general Pavao Miljavac, bivši direktor HRT-a Ivica Vrkić i zastupnik BMW-a Franjo Tomić Vir nema kanalizacije, a ljeti na njemu boravi 70.000 ljudiMještani Vira i sami priznaju kako se građevinsko poduzetništvo otelo kontroli. Na otoku koji ima oko tri tisuće stanovnika postoji, naime, čak deset građevinskih poduzeća! Posla imaju i više nego dovoljno jer čitav je otok veliko gradilište, a 90 posto naselja na otoku sagrađeno je bez građevinskih dozvola. Ovakvim se tužnim rekordom ne može pohvaliti ni jedno drugo hrvatsko mjesto, i to usprkos činjenici da je ova kažnjiva disciplina u čitavoj zemlji prilično rasprostranjena. To je uostalom i razlog zbog kojeg je nedavno osnovan Savjet za prostorno uređenje na čijem je čelu poznati splitski arhitekt Jerko Rošin. Kad je nedavno, uz ostale članove Savjeta kojim predsjeda, a na poziv Zadarske županije, posjetio Vir, Rošin je toliko razljutio Virane da su odlučili protiv njega pokrenuti i sudsku tužbu. Zato sad valjda svakog “stranca” dočekuju pitanjem: ”Što ste došli u selo gubavaca?? jer upravo takav doček i nama je priredila vlasnica lokalnog kafića u središtu mjesta iako je centar, ovako izvan sezone, prilično teško locirati. Jer to nije ni trg, ni kamenom popločan korzo. Tek asfaltirana cesta uz koju su se nanizali tržnica, restorani, autobusna stanica, mesnica, nekoliko kioska.

Sve je počelo 1978., kad su vlasti bivše Jugoslavije na Viru odlučile izgraditi nuklearnu elektranu. Kao idealnu lokaciju, nakon pola godine studiranja, odabrali su šumu između naselja Torovi i svjetionika. Otok je tada naseljavalo tek nešto više od tisuću stanovnika koji su do Drugog svjetskog rata nekako preživljavali baveći se ratarstvom i stočarstvom. Otokom je tako nekad paslo bar sedam tisuća ovaca. Danas nema ni jedne. Velikim se dijelom Vira ipak i sada prostiru njive, pašnjaci i vinogradi, a Virani i oko svojih kuća, umjesto palmi i maslina, sade gredice s povrćem. Mještani nikad nisu bili ribari, a tek 50-ih godina, nakon velike suše koja je uništila usjeve, muškarci s otoka počeli su, trbuhom za kruhom, tražiti posao na prekooceanskim brodovima. Svaka je obitelj imala bar jednog, ako ne i više moreplovaca, a Joso Gržeta ili, kako mu mještani tepaju, kralj Vira ostao je na otoku kao direktor Poljoprivredne zadruge.

“Nitko od muškaraca nije bio na Viru, nego ja i same žene. Svi su bili pomorci, a ja sam ostao na otoku kao direktor Zadruge, pa sam onda preuzeo i druge dužnosti”, objašnjava Gržeta razloge zbog kojih je čelnim čovjekom mjesta ostao gotovo puna četiri desetljeća, do 1986. Upravo je njemu palo na pamet kako bi izgradnju nuklearne elektrane mogla zaustaviti gradnja turističkih naselja na otoku. Ako ništa, bar će biti veći broj onih koji će se usprotiviti izgradnji nuklearke. Tako je počela prodaja zemljišta i gdje god su bile njegove parcele i parcele onih koji su mu povjeravali prodaju gradilišta, počela su nicati nova vikend-naselja. Predaja kaže kako Gržeta ni od koga nije htio uzeti drugu valutu osim jugoslavenskih dinara. Odbijao je i dolare i marke pa tako, zahvaljujući strmoglavoj inflaciji krajem osamdesetih, Virani i nisu previše zaradili na prodaji svoje zemlje. Ipak, ondašnja je država morala odustati od plana izgradnje elektrane jer se gotovo raseljeni otok kraj Nina odjednom počeo pretvarati u meku za vikendaše koji su zemlju kupovali iznimno povoljno i masovno. Domovinski rat donekle je zaustavio taj trend, no do 2001. na Viru je ipak izgrađeno 6300 vikendica.

Na Vir najviše dolaze vikendaši, njihove obitelji i prijatelji, objasnio je Viranin Domagoj Begonja kad smo pitali kako turisti uopće uspiju pronaći apartman koji su rezervirali u neobičnom kolopletu uličica od kojih je većina tek nedavno dobila ime. Prema podatku iz monografije o Viru čiji je autor Ive Bašić, na Viru je 2001. bilo registrirano samo 75 iznajmljivača soba i apartmana s ukupno 500 kreveta i 700 mjesta u četiri privatna kampa. Virani unatoč takvim brojkama posljednjih godina žive od turizma. Upravo zato razljutio ih je Rošinov javni nastup pa već komentiraju međusobno koliko su stotina eura izgubili zbog otkazanih rezervacija.

Svojim slikovitim rječnikom Rošin je sliku Vira usporedio i s kancerogenim tkivom koje metastazira hraneći se strukturom otoka. Njegov ispad sigurno nije bio taktičan, ali digao je na noge sve stanovnike Vira koji su se napokon morali suočiti s činjenicom da je ovakvo stanje, kane li se doista baviti turizmom, neodrživo.

Turistički prospekt nudi Vir sa šumama borova, pješčanim plažama, intimnim uvalama, mediteranskom klimom i maestralom koji ljetne vrućine čini lakše podnošljivima. Takva projekcija idile, međutim, vrlo brzo blijedi pred prizorom s kojim se svatko mora suočiti već nakon prelaska mosta. Borove šume su, istina, tu. Baš kao i pješčane plaže. Mjesto je dovoljno maleno da vam svaki mještanin poželi dobar dan dok gazite preko bezbrojnih gradilišta u potrazi za intimnom uvalom. Ipak, sve izgleda bitno drugačije, i ljepše, kad se promatra s vidikovca, uvjerio nas je Domagoj Begonja te se ponudio odvesti nas tamo svojim džipom. S vrha Vira na jednu stranu puca pogled na šumu u kojoj se love fazani i zečevi jer Vir ima i svoje lovačko društvo. Pokraj mosta je, objašnjava Begonja, najviše doseljenika iz Bosne i Hercegovine koji su se tu nastanili za vrijeme rata, ali i zbog sve veće potrebe za građevinskim radnicima. I njegova supruga, inače Zagrepčanka, radi u jednoj građevinskoj tvrtki na Viru. Njihov sin Borna zato vrlo dobro zna reći kaj. Naučio je to od bake u Zagrebu. Baba u Viru zbog toga ga neprestano zadirkuje da je purger i brine se kako će mali kad krene u školu. Bude li “kajkao”, mogla bi mu se rugati druga djeca. Kraj Lozica je takozvano Osječko naselje gdje vikendicu ima i nekadašnji direktor HRT-a Ivica Vrkić. Jedna od najljepše uređenih plaža nalazi se pak na rtu Kozjak koji su “okupirali” Slovenci, dok na sjevernom dijelu otoka zemljišta masovno kupuju i grade kuće u nizu Mađari i Austrijanci. Na južnom dijelu otoka, uz obalu od zgrade općine prema mostu, smjestila se elita. Tu vikendicu ima Pavao Miljavac koji je ispred sagradio i mol na koji se ljeti, osim njegove, često vežu i jahte njegovih prijatelja. S njim na otok, doznajemo, vrlo često dolazi i Franjo Tomić iz BMW-a. Samo nekoliko metara dalje vikendicu je kupio i Zdravko Tomac, bivši SDP-ovac kojeg Rošin smatra najodgovornijim zbog prašine koja se podigla nakon njegove grube ocjene stanja na Viru.

“Stojim iza svojih riječi jer takva me agresija na prostor doslovce bacila u očaj. Tamo je svaka parcela previše izgrađena. Ne znam iz kojih je razloga prije dvije godine ukinuta zakonska odredba prema kojoj nisu mogli biti legalizirani objekti bespravno sagrađeni izvan postojeće komunalne mreže, ali ta će se odredba sad vratiti”, najavio je Rošin.

“Ne vjerujem u ljude koji počinju bombastičnim izjavama. Pred Savjetom je veliki posao, ali ne treba sad uzeti samo jedan primjer pa na njemu lomiti koplja. Stanje na Viru nije ništa novo. To se već godinama zna. Apsolutno treba napraviti reda, ali to se ne radi tako da se vrijeđa”, zaključio je Tomac.

O stanju na Viru pokušali smo se informirati i u Zavodu za prostorno planiranje zadarske županije, ali je načelnica, nakon organizacije izleta članova Savjeta na Vir, nestala iz ureda do ponedjeljka. Upravo je ona upozorila na činjenicu koliko potencijalno opasne mogu biti septičke jame kad ih tijekom sezone koristi 70 tisuća ljudi. Posebno stoga što se mahom nalaze blizu bunara jer su parcele premale da bi dopuštale drugačiji raspored. Ona je potpisala i udarila pečat na odobreni prostorni plan Vira koji sada, formiranjem Savjeta, čini se postaje upitan. Članovima Savjeta nije, recimo, ni spomenula da postoji.

“Nemam podatak o postojanju odobrenog prostornog plana za otok Vir. Ako doista postoji, morat ćemo ga prostudirati i, bude li potrebno, korigirati. Naime, takvi se prostorni planovi uglavnom donose na temelju odluke općine, a mi moramo imati kontrolu. Glupost je govoriti o tome da ćemo sve izbombardirati, ali moramo zaustaviti devastaciju obale. Tamo gdje je riječ o stambenim objektima, vjerojatno ćemo pokušati pronaći kompromis, ali apartmani nasred pješčane obale druga su vrsta problema. U Italiji su se rušila čitava takva naselja, no mi ćemo se morati prilagoditi našim uvjetima; spriječiti zločin, ali omogućiti ljudima da žive. Vir sigurno nije najgori primjer divlje gradnje, ali zaprepašćuje brojem ljudi koji tamo žive. Zamislite dvokatnicu usred sezone kad se napuni ljudima, a ima samo jednu septičku jamu”, kaže akademik Boris Magaš, također član Savjeta.

Pokušali smo, umjesto zamišljanja, doći do konkretnih podataka, pa smo, nakon neuspjelog pokušaja u Zavodu za prostorno planiranje zadarske županije, odlučili okrenuti jedan od brojeva mobitela na ploči koja reklamira čišćenje septičkih jama. No gospodin koji se javio na poziv odbio se predstaviti, objasnio nam je da je trenutačno u Zagrebu i da nije istina da čisti septičke jame. Ploču s oglasom postavila su, kaže, djeca koja mu se žele narugati zato što on čisti svoju septičku jamu. Ali samo svoju. Nikako te usluge ne nudi drugima. Ni sat vremena nakon našeg poziva ploča je misteriozno nestala. Tajnu nam je rasvijetlio jedan od mještana. Naime, cisterne koje prazne septičke jame nisu registrirane i tim se biznisom bave ilegalno. Ilegalno, stoga, i otpremaju fekalije. Neke završe u moru, najveći dio jednostavno se baci u šumu, a tek malobrojni kopaju jame i kupuju tablete za razrjeđivanje kako bi se smrdljivi otpad što prije razgradio.

“Nije Vir problem. Lokalna uprava dobila je potrebnu dokumentaciju za prostorni plan kojim se omogućava bespravnim graditeljima da, nakon podmirenja obaveza prema državi i mjesnoj upravi, legaliziraju svoje objekte, naravno, samo ako se oni mogu dovesti u zakonske okvire. Katastrofalno je što postoji mjesto s desetak tisuća objekata gdje ljeti boravi 70 tisuća ljudi, a da nema ni metra kanalizacije”, kaže načelnik općine Vir Kristijan Kapović, 29-godišnji diplomirani ekonomist koji se sa suprugom i obitelji odlučio vratiti i živjeti na otoku. U svom načelnikovanju ima punu podršku Jose Gržete, što drugim riječima znači i čitavog otoka. Gržeta je, naime, zaključio kako je došlo vrijeme da se upravljanje otokom da u ruke mladim i obrazovanim ljudima. On sam ima, kaže, tek malu maturu. Bez njegove podrške, međutim, mladi načelnik mnogo bi teže nailazio na razumijevanje mještana otoka. Vir je, naime, specifičan i zbog toga što je otok potpuno u privatnom vlasništvu 89 obitelji koje su na njemu živjele 1903. kad je austrougarski car Franjo Josip odlučio ukinuti kmetstvo. Odmah su počeli pregovori sa zadarskom trgovačkom obitelji Bakmaz koja je tada držala otok. Pet godina poslije otok je prodan Viranima i raspodijeljen u 89 jednakih parcela. I zato je mjesna zajednica Vir, koja je 1993. postala općinom, vjerojatno jedina općina u Hrvatskoj koja nije imala ni jednog četvornog metra svoje zemlje nego je morala kupovati parcele čak i za izgradnju škole, a ostale objekte ne treba ni spominjati. Privatan je otok ostao i za vrijeme Jugoslavije, a jedan od razloga zbog kojih prostorni plan Vira nije donesen još 1982. kad je to predlagao Joso Gržeta je upravo u tome što su se Virani bojali da će im država u tom slučaju nacionalizirati vlasništvo. Pa nije bilo druge nego nastaviti divlju gradnju ili zaustaviti bilo kakvu gradnju, a što je zbog plana da se na otok smjesti nuklearka procijenjeno kao još gore rješenje.

Zadarska općina u bivšoj Jugoslaviji, baš kao i županija u samostalnoj Hrvatskoj, prešutno je prelazila preko divljanja gradnje na Viru. Načelnik općine Kristijan Kapović kaže kako su njihove komunalne inspekcije prijavljivale pojedine slučajeve građevinskoj inspekciji u Zadru, no tamo bi ih najčešće dočekao odgovor da nemaju dovoljno ljudi za izlazak na teren. Istodobno, prema njegovim riječima, i bivša i sadašnja država popunile su svoje proračune naplaćujući porez za nekretnine na bespravne objekte. Smatra kako bi sad bilo vrijeme da se dio tog novca uloži u Vir dovođenjem magistralnog pravca vodovoda iz 18 kilometara udaljenih Petričana do otoka. Općina bi uložila u lokalnu mrežu vodovoda i kanalizacije čitav svoj godišnji proračun od 9,5 milijuna kuna i dodala još 500 tisuća da zaokruži iznos na 10 milijuna. Država i poduzeće Hrvatske vode trebali bi podijeliti ostatak investicije od 39 milijuna kuna u jednakim omjerima, i uz nekoliko pročistača problem bi bio riješen. Postoji projektna dokumentacija, građevinske dozvole za prvu fazu radova, pa čak i Sporazum o financiranju sklopljen s bivšom, koalicijskom vladom.

“Imam puno povjerenje u ljude iz države s kojima smo razgovarali, a sad i premijera Ivu Sanadera držim za riječ nakon što je pred više od stotinu saborskih zastupnika izjavio da će njegova vlada konačno riješiti problem Vira. Jer budemo li imali građevinske inspektore na terenu, više neće biti bespravne gradnje na Viru”, optimističan je Kapović. Savjet za prostorno uređenje što ga je osnovala Sanaderova vlada trenutačno, kako kaže Magaš, snima postojeće stanje. Koliko će im vremena za to trebati nemoguće je pretpostaviti. Sagledavamo i reagiramo, rekao je Magaš, a na pitanje o tome kako točno reagiraju samo se nasmijao. Konkretne akcije i reakcije ipak je, izgleda, rano najavljivati. U međuvremenu jedina je sretna okolnost činjenica da sezona na Viru traje samo dva udarna ljetna mjeseca premda bi se i to, sad kad je izgrađena autocesta, ubrzo moglo promijeniti.