Vedrana RudanMi Hrvaaaaati smo dobar narod. Samo smo se nekoliko tjedana valjali ulicama i urlikali tražeći pravdu. Vlast, znajući s kim ima posla, rekla je policiji da ne izvlači pendrek jer će se bukači ugasiti i bez pomoći sa strane. I bi tako. O čemu govore Hrvati dok piju kavu po deset kuna, što izgovaraju u mikrofon mladoj novinarki na cesti? Godinama ponavljaju isto: radimo a ne dobivamo plaću. Bolesni smo a ne možemo dočekati operaciju ili pregled. Djeca su nam diplomirala ali ne dobivaju posao. Hulahopke za bebu staru tri mjeseca koštaju pedeset kuna. Dječje cipelice tristo kuna. Izlet u London na koga po preporuci razrednika odlaze srednjoškolci, ne, nije to maturalno putovanje, samo skok do Londona na nekoliko dana, tri tisuće kuna. Nitko od roditelja ne pita zašto djeca moraju u London, koliku proviziju diže profesor...

Mnogi stari Hrvati imaju stare roditelje, nepokretne i teško bolesne. Starački domovi pucaju po šavovima, ako i uhvatiš krevet cijene se kreću od pet do dvanaest tisuća kuna. Djeca boravak starcima u domu plaćaju u zlatu a vlasnik doma osoblje ne plaća mjesecima. Medicinske sestre, čistačice, terapeuti, da bi riječ rekli. Čemu se nadaju svi ti hrvatski glupani i glupače? Da će im lova kad-tad sjesti na račun? U Hrvatskoj?

ODNOSI SA BANKAMA posebna su priča. Te nam institucije obučene u mramor, kamen i željezo preko svih medija nude tisuću mogućnosti kako izaći iz dužničkog pakla u kome ne bismo bili da nismo s njima imali posla. Ali, kad uđeš u banku zatražiti pomoć čuješ sasvim drugu priču. Ne, ne može odgoda iako ste izgubili posao, ne, ne možete godinu dana plaćati samo kamatu dok malo dođete k sebi zbog skoka švicarca, mi zaista želimo pomoći štedišama koje su u frci osim ako te štediše nisu, poput vas, iznimka. Ogorčena stranka u tim trenucima urlajući spominje teve emisiju „Potrošački kod“, jedini as koga sirotinja izvlači iz rukava. Novinari te emisije bore se poput lavova za pravdu i istinu i trebali bi biti pravi strah i trepet za sve hrvatske lopine. Ipak, banke se previše ne uzbuđuju. Sve hrvatske televizije žive od njihovih reklama. Što preostaje Hrvatima? Neki se hvataju pištolja, krenu u banku u kojoj nemaju kredit pa ukradenim novcem plate dug u onoj u kojoj imaju. Drugi prodaju gram marihuane i dobiju pravo na dvogodišnu besplatnu hranu i krov nad glavom.

UZ PUNI PANSION Hrvatu ili Hrvatici osiguran je i liječnik do koga može u zatvoru doći brže nego na slobodi, psiholog, psihijatar a, ako ti se smiluju bivši pajdaši i zatvorski čuvari, bez veće frke možeš i do droge. Koliko tema za hrvatske medije. Novinarima nikad nije bilo lakše. Još pred samo nekoliko godina morali su ispod omiljenih mostova danima čekati da neko siroče skoči u hladnu vodu da bi skončalo. Već idućeg jutra fotografija bi mu osvanula na naslovnici majčinog omiljenog lista. Danas se sve promijenilo nagore. Drastično. Toliko se ljudi ubija, svaki je most omiljeni most, novinari ne stižu snimiti sve utopljenike, one koji su si uvalili zlatni šut ili cijev pištolja u usta. A ljudi koji su nekad s velikim užitkom u crnim kronikama gledali mrtvace na obali rijeke danas ne čitaju ni novine koje im se besplatno nude u kafiću. Znaju da već za koji tjedan u njima može osvanuti fotografija njihovog mokrog leša. Ako, poput mene, žive u Primorju ili u blizini duboke rijeke. Naravno da često na dalekoj pučini plutaju i novinarska tijela. Plaće su sve manje za stalno zaposlene, oni koji imaju ugovor povremeno dobiju pola od onoga što su ugovorili, a novinarima honorarcima sasvim je normalno da rade poput stoke a ne dobiju ni lipe. I oni šute. Raspadaju se redakcije, ostaju novine koje ne liče ni na što, tiraži padaju jer vlasnici misle da novini ne trebaju novinari nego samo oglašivači.

A OGLAŠIVAČIMA TREBAJU novine koje neće pisati kako varaju radnike, koliko zarađuju na lihvarskim kamatama, u kakvoj su sprezi sa političarima i sudstvom. Ovom bi zemljom vladalo totalno beznađe da nam nije došao papa. Država se smilovala, odriješila praznu kesu i iz nje izvukla četrdesetak milijuna kuna. Previše je ali ljude veseli. Neke. Ne vole baš svi gospodina u dizajnerskoj odori optočenoj zlatom. I nije im se svidio doček. Mladi su bili odjeveni u dresove na kojima je pisalo Benedikt XVI, mahali su šalovima i drali se kao da su na utakmici Hrvatski dragovoljac – Cibalija. Neki, očito drogirani pop, dirigirao je nekom očito napušenom zboru. Svi su mrdali tijelima i kesili se ali to nimalo nije ličilo na ono što crnci rade u svojoj crkvi kad su posebno nadahnuti iako je organizatoru vjerojatno to bilo na umu. Zašto nam to rade? Papa je samo čelnik zločinačke organizacije koja dvije tisuće godina ubija, krade, siluje i budalama koje sve to plaćaju obećaje carstvo nebesko. Da smo bili pametni mogli smo ga u nedjelju locirati, uhititi i transferirati u Haag. Bijedne smo kukavice. Svojim gospodarima stalno poručujemo kako nas ne mogu toliko mučiti koliko mi možemo izdržati. Ili se varam? Možda svi oko mene uživaju u svojim životima upravo onakvima kakvi jesu? U ulici u kojoj živim naletjela sam na tri jumbo plakata, stoje jedan pokraj drugoga. Na jednome je Papa, na drugome se cere dečki sa pivom u ruci, na trećem je gola cura. To je odgovor? Hrvatima za sreću trebaju samo tri p?