Veliko je uzbuđenje nastalo ovih dana kad su se na Internetu, a potom i u američkim medijima, pojavile prve fotografije ljesova američkih vojnika poginulih u IrakuDosad se to smatralo najvećom državnom tajnom, ali od prošle srijede svi Amerikanci ono što im je država skrivala mogu vidjeti na Internetu. Na siteu www.thememoryhole.org mogu vidjeti 350 fotografija ljesova američkih vojnika, ubijenih u Iraku, snimljenih prilikom njihovih dolazaka u SAD. Američka vojna vlast vrlo je restriktivna i diskretna kad je riječ o informacijama o Amerikancima poginulima u Iraku, pa se u medijima objavljuju samo službene informacije o njihovu identitetu i mjestu pogibije, ali ništa drugo. Posebno je restriktivna kada je riječ o fotografijama ili videosnimkama poginulih.

U skladu s tom politikom strogo se čuvaju i sve informacije o tome kako se tijela američkih vojnika iz Iraka prebacuju u SAD pa novinari i fotoreporteri nisu smjeli prisustvovati ni jednoj fazi tog delikatnog posla. Donedavno ?izuzmu li se snimke arapskih televizijskih mreža ? u SAD-u nije bila objavljena ni jedna fotografija poginulog američkog vojnika u Iraku, ali ni kovčega u kojima se njihovi posmrtni ostaci prenose u SAD. Čak je i snimanje individualnih pogreba vojnika na grobljima u mjestima odakle potječu bilo ograničeno, fotoreporteri su svugdje morali stajati daleko od mjesta pokopa pa su i slike bile vrlo slabe. Navodno su sve te restrikcije bile želja obitelji poginulih, kako novinari ne bi čuli što se govori nad rakom, što se kaže u govorima vojne vlasti, propovijedi svećenika te što kažu rođaci poginulih.

Zato je veliko uzbuđenje nastalo ovih dana kad su se na Internetu, a potom i u američkim medijima, pojavile prve fotografije ljesova američkih vojnika poginulih u Iraku. Većinom ih je snimila američka vojska. Objavljene su na siteu organizacije The Memory Hole, koja se zalaže za poštovanje ljudskih prava u SAD-u, pa i za pravo na informaciju. Russ Kick, član te organizacije iz Tucsona u Arizoni, iskoristio je prije 20-ak godina doneseni zakon kako bi se domogao tih fotografija. Prema Zakonu o slobodi informiranja američka država dužna je američkim građanima dati na uvid sve službene dokumente koji nemaju oznaku službene državne tajne, pa čak i mnoge od tih dokumenata nakon što se iz njih uklone povjerljive informacije. Kick je u zahtjevu da mu se te fotografije daju na uvid tvrdio da nemaju oznaku državne tajne. Vojska se zahtjevu usprotivila pa se on žalio sudu. Vojska je, uvidjevši da će sudski spor izgubiti, Kicku predala 350 fotografija snimljenih u zračnoj bazi Dover kamo stižu tijela poginulih vojnika, a Kick ih je objavio na Internetu. Iako je vojska neformalno od medija tražila da te fotografije ne prenose, pojavile su se u brojnim listovima.

Uredništva listova opravdavala su se da se u jednim američkim novinama prošlog tjedna već pojavila takva fotografija, koja nije bila iz vojnog izvora. Dnevni list Seattle Times objavio je u nedjelju, 18. travnja, snimku kovčega s poginulim američkim vojnicima što ih je snimila 50-godišnja Tami Silicio, koja radi za kalifornijsku tvrtku “Maytag” a potječe iz Seattlea.

“Maytag Aircraft Co.” bavi se avionskim prijevozom tereta, ima svoju filijalu i u Kuvajtu, otkud prevozi robu za američku vojsku. Ona je prevozila i tijela američkih vojnika poginulih u Iraku iz Kuvajta u SAD. Tami Silico je fotografirala ukrcavanje ljesova u Kuvajtu i jednu snimku poslala znanici u Seattle. Ona je fotografiju odnijela u redakciju lokalnih novina, koja je bila jako zainteresirana za objavljivanje. Nakon što je Tami Silicio to odobrila, slika je objavljena na naslovnici. Objavljivanje te fotografije izazvalo je bijes u Pentagonu pa je stigla oštra pritužba upravi “Maytaga”. Tami Silicio je otpuštena, kao i njen suprug koji je radio za tu tvrtku. Tami Silicio smatra da Pentagon pogrešnopostupa: “Da je državna administracija pametnija, pokazivala bi te slike na pozitivan način, jer obitelji poginulih žele vidjeti kako njihovi voljeni kao poginuli heroji dolaze kući uz pažnju onih koji se za to brinu.”

I u vojnoj bazi Dover, u saveznoj državi Delaware, kroz koju prolaze poginuli američki vojnici na putu s bojišta do mjesta gdje će biti pokopani, mnogi smatraju da bi bilo dobro objavljivati te fotografije. Tamo je najveća američka vojna mrtvačnica, a kroz nju su prošli uglavnom svi američki vojnici poginuli izvan granica SAD-a od 1955. kad je mrtvačnica otvorena. Manji broj prošao je kroz sličnu ustanovu u zračnoj bazi Hickham na Havajima. U tih 49 godina kroz zračnu bazu Dover prošlo je više od 50.000 Amerikanaca poginulih diljem svijeta, najviše onih iz Vijetnama. Od početka rata u Iraku ima mnogo posla pa je broj zaposlenih s devet povećan na 60. Prema tvrdnjama zaposlenika, od početka rata u Iraku bio je samo jedan jedini dan kad nisu primili ni jedan leš. Iako tamo mrtva tijela dolaze svakodnevno, za zračnu bazu Dover u SAD-u se dosad malo znalo jer je Pentagon skrivao informacije. Savjetovao je medijima da o toj bazi ne izvještavaju iz suosjećanja s obiteljima poginulih i zabranio ulazak novinarima.

Tek sada američka javnost može doznati kakva je procedura s tijelima poginulih vojnika. Mrtve američke vojnike na mjestu pogibije drugi vojnici stavljaju u “bodybags”, vreće za mrtva tijela, ali se oni ne transportiraju u SAD u njima. U Iraku se tijela stavljaju u transportne limene ljesove u koje se stavlja led. Potom se prebacuju u Kuvajt, a odonud u bazu Ramstein u Njemačkoj, gdje se prekrcaju u druge avione i odvoze u Dover. Obično stignu u Dover dva dana nakon pogibije.

Dio javnosti bio je zgranut kad je ovih dana vidio kako se ljesovi u Dover prevoze običnim transportnim avionima, pokriveni američkim zastavama, navodno ponekad zajedno s ostalom robom, a ne specijalnim avionima. No u bazi tvrde da svaki lijes pri dolasku u bazu nakon slijetanja aviona dobiva svečani tretman te ga iznose vojnici po posebnoj ceremoniji u prisutnosti počasne garde. Svaki lijes iznese šest vojnika u radnim uniformama, u kakvima su poginuli vojnici otišli na bojište, čime se želi pokazati da ih u domovinu vraćaju njihovi drugovi. Tu je i počasna garda iz obližnje vojne baze. Mrtva tijela u koloni vozila potom se prebacuju u mrtvačnicu, jednu od najbolje opremljenih u svijetu.

Svaki lijes prije ulaska u mrtvačnicu prolazi kroz rendgen kako bi se utvrdilo ne nalazi li se u mrtvom tijelu ili pokraj njega eksploziv. Potom počinje identifikacija pomoću DNA analize i liječničke dokumentacije. Postoji i sustav bar-kodova, kojima se označuju mrtva tijela i sva njihova dokumentacija. Nakon identifikacije mrtva tijela se urede, čak i kozmetički i plastično obrade, odjenu u svečane uniforme svog roda vojske, s odlikovanjima i novim Purpurnim srcem, odlikovanjem koje dobivaju svi vojnici ozlijeđeni u borbi. U mrtvačnici postoji golema garderoba s uniformama svih rodova vojski raznih veličina, sa svim mogućim uresima, kako bi se mrtvo tijelo moglo odjenuti u skladu s rodom i činom poginulog, te prema željama obitelji. Potom se stavljaju u ljesove po izboru članova obitelji, drvene ili metalne, i prebacuju u mjesta gdje se obavljaju individualni pogrebi.

Ako se sve to obavlja tako uredno i svečano, zašto se to ne prikaže javnosti, pitaju mediji. Odgovor je jednostavan: američka vlada ne želi da javnost vidi dolazak mrtvih tijela u Dover iz političkih razloga, a ne zbog pijeteta prema mrtvima. Ne želi da te snimke podsjećaju Amerikance na sve veći broj američkih žrtava u Iraku. Bushova administracija shvaća da će javna svijest o težini američkih žrtava u Iraku biti važna u ocjeni njene vlasti pa poduzima maksimalne napore da poginule Amerikance drži podalje od javnosti, posebno u ovo predizborno doba. Nekoć su američki novinari smjeli snimati u Doveru. Zabrana je uvedena 2000. a provedena nekoliko tjedana prije početka rata u Iraku u ožujku 2003. Ni obiteljima poginulih ne dopušta se da prisustvuju dolasku mrtvog tijela u Dover.

Sadašnja administracija očito se želi medijski distancirati od žrtava. Već 30-ak godina američki predsjednici prisustvuju dočeku mrtvih tijela Amerikanaca palih u inozemstvu ili pogrebu. Jimmy Carter je 1980. prisustvovao dopremi mrtvih tijela osam američkih vojnika poginulih u Iranu pri neuspješnom pokušaja oslobađanja američkih talaca u Teheranu. Ronald Reagan prisustvovao je takvim svečanim tužnim prilikama nekoliko puta, npr. 1982. kad su u SAD prebačena tijela 241 marinca ubijenog u bombaškom napadu u Bejrutu. Predsjednik George Bush, otac današnjeg predsjednika, prisustvovao je svečanom ispraćaju mrtvih tijela 47 mornara koji su 1989. poginuli u eksploziji na bojnom brodu “Iowa”, a Bill Clinton, prethodnik mlađeg Busha, prisustvovao je 1996. u bazi Dover dopremi tijela 33 Amerikanaca, među njima i ministra trgovine Rona Browna, poginulih u avionskoj nesreći kod Dubrovnika, a 1998. dolasku mrtvih tijela Amerikanaca poginulih u terorističkoj akciji protiv američkog veleposlanstva u Nairobiju.

Jedini predsjednik koji se nijednom pojavio kad su dopremani mrtvi američki vojnici jest sadašnji predsjednik George W. Bush. Iako je on pokrenuo dva rata i te vojnike poslao u smrt, nije im nijednom dosad odao počast. Samo se triput ?u potpunoj privatnosti ? susreo s obiteljima poginulih vojnika, a tri je puta posjetio i ranjene vojnike u bolnicama. Bush se ponaša kao američki predsjednici za vrijeme Vijetnamskog rata. Ni jedan od četvorice predsjednika iz tog vremena ? John Kennedy, Lyndon Johnson, Richard Nixon i Gerald Ford ? nije prisustvovao ni jednom dočeku mrtvih tijela ili pogrebu poginulih u Vijetnamu. Sličnost nije slučajna, jer je odnos svih tih predsjednika prema neželjenom ratu isti. To što Bush ne želi prisustvovati ni jednoj takvoj ceremoniji izravno je povezano i sa zabranom objavljivanja fotografija poginulih vojnika i prijevoza njihovih ljesova u domovinu. Iz Bijele kuće tvrde da je zabrana izraz pijeteta prema žrtvama i njihovim obiteljima. No sve je jasnije da je zabrana na snazi samo zato da Amerikanci u mjesecima prije predsjedničkih izbora ne vide za što je odgovorna Bushova politika.

A njegova politička budućnost, ali i sudbina američkog ratnog angažmana u Iraku, u prvom će redu ovisiti o odnosu javnosti prema poginulim Amerikancima u tom ratu. Kako bude rasla svijest američke javnosti o tome da rat u Iraku odnosi sve veći broj života mladih Amerikanaca, rast će i njen otpor tom ratu. Po mnogim mišljenjima, sudbina rata odlučivat će se čak i više na američkoj fronti nego na bojištima u Iraku. U američkim političkim krugovima već se dulje raspravlja koliko je poginulih u ovom ratu američka javnost uopće spremna prihvatiti. Američki politički analitičari upozoravaju da američka administracija nije dovoljno pripremila javnost na broj žrtava koje taj rat može donijeti, posebno stoga što su u svim nedavnim ratovima Amerikanci imali minimalne žrtve. Ona od javnosti nastoji sakriti informacije o žrtvama, ali uzalud.

Bill Schneider, analitičar CNN-a, tvrdio je da bi se Bushova administracija mogla naći u velikim teškoćama ako se broj ubijenih Amerikanaca bude i dalje povećavao. Amerikanci danas ratuju mnogo sofisticiranijim oružjem nego ikada i način ratovanja omogućava im da smanje vlastite žrtve, no samo u određenim okolnostima. Nakon što se rat prenio u urbane sredine i ponegdje prerastao u pravo gerilsko ratovanje, broj se poginulih povećava, čak postoji opasnost da se proporcionalno izjednači sa žrtvama u prethodnim ratovima.

U svim većim ratovima u 20. stoljeću, u kojima su sudjelovale američke snage, postotak američkih žrtava bio je jednak. U I. i II. svjetskom ratu stradao je svaki petnaesti američki vojnik, u Korejskom r svaki trinaesti, u Vijetnamskom svaki petnaesti. Nakon toga Amerikanci su promijenili strategiju i sudjelovali samo u malim i kratkim operacijama, gdje su imali minimalne gubitke, obično nekoliko desetaka mrtvih. Zaljevski rat donio je veliku promjenu: iako je u njemu sudjelovalo više od 750.000 američkih vojnika, poginulo ih je samo 157 ? svaki pet tisućiti. Irački rat bio je planiran kao malo veća repriza Zaljevskog, s minimalnim žrtvama, a Amerikanci su u prvim tjednima rata, kad su vodili velike kopnene operacije, zaista imali vrlo malo mrtvih. No sad se broj žrtava naglo povećava, što ima znatne političke posljedice.

Prema političko-sociološkim ispitivanjima u SAD-u prije početka iračkog rata procjenjivalo se da bi američka javnost 300 do 400 mrtvih američkih vojnika mogla prihvatiti kao cijenu za američku pobjedu u Iraku. No već je dosad poginulo više od 600 Amerikanaca. Neki analitičari tvrde da će se broj povećati, posebno ako Amerikanci budu uvučeni u borbe u gradovima, gdje njihova bolja tehnika neće biti velika prednost. Ako odnos žrtava prema broju u borbe uključenih vojnika postane sličan onom iz prethodnih ratova ? u ovom ratu moglo bi poginuti čak 15.000 Amerikanaca, a to je za njih neprihvatljiv broj.

Zasad je broj žrtava još daleko od toga, ali svaki novi poginuli za Bushovu je administraciju dodatni politički uteg. Zato se sve to skriva, za razliku od prijašnjih ratova za koje su Amerikanci vjerovali da su pravedni. Za vrijeme II. svjetskog rata objavljivane su fotografije poginulih Amerikanaca iz Normandije i s Pacifika. One nisu umanjivale patriotsko raspoloženje Amerikanaca, nego su dodatno poticale američku javnost na još veće ratne napore. Fotografije poginulih Amerikanaca u Iraku imale bi sasvim suprotan efekt, jer bi bile poticaj zahtjevima da se Amerikanci povuku iz tog sve omraženijeg rata.