IlustracijaPrivatna poduka put je za uspjeh mladih u Aziji gdje ta djelatnost ostvaruje desetke milijardi eura, no unosan je i u Europi, iako često u zoni sive ekonomije, a na svjetskoj razini dodatno obrazovanje produbljuje jaz između elita i djece siromašnih obitelji i posljedice se ne smiju zanemariti.

U sektoru privatnog obrazovanja u Hong Kongu se godišnje zaradi najmanje 300 miljiuna honkonških dolara (ili 36,58 milijuna eura), piše lokalni tisak na koji se poziva agencija AFP.

Prema službenim podacima iz te bivše britanske kolonije vraćene Kini, polovica maturanata primala je privatnu poduku, a najbolji privatni profesori uživaju status zvijezda koje zarađuju do milijun eura godišnje, posjeduju kolekcije skupocjenih satova, voze luksuzne automobile i žive u vilama.

Hong Kong je okrutno kompetitivni prostor, a opsesiju obrazovanjem potiče i ograničen broj mjesta na sveučilištima - 20.000 za 100.000 maturanata svake godine. No privatna poduka opsesija je roditelja i u drugim uspješnim azijskim zemljama: Kini i njezinoj bivšoj pokrajini Tajvanu, u Japanu i Južnoj Koreji.

Izvješće "Izazov dodatnog obrazovanja", koje je Europska unija objavila prošli tjedan otkriva da Francuska i Njemačka troše tri milijarde eura godišnje na dodatno obrazovanje. Trend je prisutan i u jugoistočnoj Europi te čak u Skandinaviji gdje je tradicionalno obrazovni sustav najbolji.

Europska studija ukazuje na sve dublju segregaciju između dobrostojećih obitelji i radničke klase čija djeca zaostaju te autor studije Mark Bray zaključuje: "Bude li privatna poduka prepuštena tržišnim silama, stvorit će goleme nejednakosti jer bogatije obitelji omogućit će djeci veću količinu i bolju kvalitetu znanja".

Bray ukazuje i na gospodarski učinak jer se često milijarde eura slijevaju u džepove instruktora u zoni sive ekonomije. Na tu činjenicu žmire i vlada i sindikati, zadovoljni što se u doba krize kroz "privatnu poduku" potiče zapošljavanje i dodatni prihodi, piše agencija Reuters.

Čelnik odjela za obrazovanje i kulturu u Europskoj komisiji Jan Truszczynski ocijenio je da je u Europi privatna poduka način održavanja kompetitivnih prednosti koje već uživaju uspješni i privilegirani.

U Aziji pak roditelji mnogo više uče sa svojom djecom te i sami ulažu goleme napore kako bi njihovo dijete otišlo korak dalje od prethodne generacije. U kineskoj kulturi to je povezano s Konfucijevim učenjem o snažnoj povezanosti roditelja i djece kako bi bili uspješni u zajednici, dok je u zapadnoj kulturi naglasak na pojedincu.

Zbog azijske opsesivnosti obrazovanjem elitne škole otvaraju svoje podružnice u toj regiji. Ugledna engleska Harrow School otvorila je škole u Bangkoku 1998., Pekingu, Hong Kongu. Britanski internat Marlborough College otvara podružnicu u Maleziji i u Singapuru gdje svoje podružnice otvaraju i američko sveučilište Yale te Massachusetts Institute of Technology iz Bostona. U Aziji je već djeluje 2.373 međunarodnih škola i njihov godišnji svjetski prihod dosegnuo je 18 milijardi eura, a za deset godina trebao bi se udvostručiti.

Gospodarski najdinamičniji kontinent, Azija je ujedno i regija astronomskih društvenih razlika. U tekstu iz Indije, gdje je školovanje zakonski obvezno za djecu od 6 do 14 godina, agencija AFP donosi reportažu o djeci s ulica koje prikupljaju otpad i time zarađuju. Ta su djeca obvezna pohađati nastavu s koje izostaju jer su preumorna i jer njihovi roditelji, u borbi za preživljavnje, računaju na rad dječjih ruku.

Samo četiri indijske države od njih 29, donijele su mjere kojima nameću obvezno obrazovanje za deset milijuma djece s ulice, no i te su mjere često kozmetičke. U Indiji kronično nedostaje 1,4 miljuna nastavnika i zato su razredi pretrpani. Kako je polovica od 1,2 milijarde Indijaca mlađa od 25 godina, oni bi mogli biti sjajan pokretač gospodarskog razvoja, ali i prijetnja ne uspije li vlada osigurati obrazovanje za najmlađe.

Kao s drugog planeta izgleda stvarnost u Singapuru koji je ukinuo knjige i bilježnice te eksperimentalno uveo iPad u školu Nanyang za 120 učenika i 16 profesora. Do 2013. iPad će imati svi razredi.

Japan je prijenosno računalo uveo kao pilot-projekt "škole budućnosti", no najdalje je zasad otišla Južna Koreja gdje su škole postale Wi-Fi zone od 2007., a udžbenike su zamijenila prijenosna računala.

Budu li prvi rezultati uspješni, Južna Koreja planira 2012. cjelovit nastavni proces učiniti računalnim.