Objavljeno u Nacionalu br. 442, 2004-05-04

Autor: Davor Pašalić

OBRAT

Legija je uvjeren da se predao političkim istomišljenicima

Milorad Luković, zvani Legija, optužen za organizaciju ubojstva Zorana Đinđića i bivšeg predsjednika Srbije Ivana Stambolića, predao se u nedjelju, 2. svibnja, srbijanskim žandarima pred svojom kućom u Beogradu nakon razgovora s njihovim šefom

Luković je bio u bijegu od 12. ožujka prošle godine, kad je snajperskim hicem ubijen Đinđić.Luković je bio u bijegu od 12. ožujka prošle godine, kad je snajperskim hicem ubijen Đinđić.Državni neprijatelj broj jedan Republike Srbije, Milorad Luković, zvani Legija, bivši zapovjednik zloglasnih “crvenih beretki”, koji je optužen za organiziranje ubojstava republičkog premijera Zorana Đinđića i bivšeg predsjednika Predsjedništva Srbije Ivana Stambolića i pokušaj likvidacije lidera Srpskog pokreta obnove Vuka Draškovića, predao se beogradskoj policiji nakon 14 mjeseci skrivanja. Mada je policija tvrdila da je on u inozemstvu, gdje se skriva uz pomoć nekadašnjih kolega iz Legije stranaca – spominjan je i hrvatski general Ante Gotovina, kao i Lukovićeva hrvatsku putovnicu – policiji se predao u Beogradu. Događaj je bio lišen bilo kakve dramatike – nije bilo policijskih sirena, specijalaca ni pucnjave. “Pojavio se ispred svoje kuće i obratio policajcima koji osiguravaju njegovu kuću i rekao im da se želi predati”, izjavio je načelnik javne sigurnosti MUP-a Srbije Miroslav Milošević.

Sumnja se da će Luković kao svjedok potvrditi teoriju o Đinđiću kao žrtvi bliskih suradnika, kojoj je sklon srbijanski premijer Koštunica Način Lukovićeve predaje dokazuje da se on sve vrijeme skrivao u Srbiji, što je vlast, kao i u slučaju generala Ratka Mladića, poricalaLuković je bio u bijegu od 12. ožujka prošle godine, kad je snajperskim hicem ubijen Đinđić. Za ubojstvo su optuženi pripadnici kriminalnog “zemunskog klana” i više pripadnika “crvenih beretki”, ozloglašene vojne formacije srbijanske tajne policije – Službe državne bezbednosti. Službeni naziv “crvenih beretki”, kojima se pripisuje niz zločina u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu, bio je Jedinica za specijalne operacije (JSO), a Luković je bio njen zapovjednik.

U Beogradu je u tijeku suđenje optuženima za Đinđićevo ubojstvo. Vođe “zemunskog klana” Dušan Spasojević i Mile Luković, zvani Kum, ubijeni su prije godinu dana prilikom uhićenja. To je službena verzija, u koju se sve češće sumnja. Mediji su prije nekoliko dana objavili rezultate autopsije, uz tvrdnju da ti nalazi pokazuju da Spasojević i Mile Luković nisu ubijeni pružajući otpor policiji, nego da su, praktično, “strijeljani”. Razlog likvidacije je, navodno, želja da se Spasojević i Mile Luković onemoguće da kažu tko je naručitelj Đinđićeva ubojstva.

Pojavile su se i sumnje u službenu verziju Đinđićeva ubojstva, prema kojoj je zamjenik zapovjednika JSO-a Zvezdan Jovanović 12. ožujka prošle godine, pucajući iz snajperske puške, ispalio dva metka. Prvi je ubio Đinđića, a drugi ranio premijerova tjelesnog čuvaraMilana Veruovića. Službenici Đinđićeva osiguranja, uključujući i Veruovića, izjavili su, međutim, na suđenju da su čuli tri pucnja, čime su ojačali teoriju da se premijer našao u unakrsnoj vatri dvojice snajperista i da je istraga loše provedena, odnosno da je nekomu iz tadašnje vlasti odgovaralo da se ne dozna puna istina.

Teoriji o Đinđiću kao žrtvi svojih bliskih političkih suradnika posebno su skloni ljudi iz Demokratske stranke Srbije (DSS), čiji je lider aktualni republički premijer Vojislav Koštunica. U skladu sa tim, novi ministar policije Dragan Jočić, također iz DSS-a, rekao je nedavno da treba ponoviti istragu o Đinđićevu ubojstvu. Drugi istaknuti član DSS-a, ministar pravosuđa Zoran Stojković, najavio je ukidanje specijalnog suda za procesuiranje slučajeva organiziranog kriminala i ratnih zločina, pred kojim se odvija i proces optuženima za Đinđićevo umorstvo. Jočić i Stojković uskoro su povukli svoje izjave, jer je javnost na njih negativno reagirala, ali je ostao dojam da nova vlast u Srbiji želi marginalizirati Đinđićevo ubojstvo.

Možda je taj dojam naveo šestoricu mladih, kratko ošišanih muškaraca da se prije nekoliko dana, odjeveni u majice sa simbolom JSO – bijesnim vukom – pojave na suđenju optuženima za Đinđićevo umorstvo. Ispostavilo se da su to pripadnici žandarmerije, u čije je redove stupio velik broj “crvenih beretki”, nakon što je JSO rasformiran neposredno nakon Đinđićeve likvidacije. Dobar dio javnosti protumačio je pojavljivanje “bijesnih vukova” na suđenju kao prijetnju svjedocima i poruku da su “crvene beretke”, mada je JSO ukinut i raspušten, i dalje aktivne. Zapovjedništvo žandarmerije najavila je da će šestorica pripadnika te jedinice koji su se pojavili u sudnici biti disciplinski kažnjeni. Ministar policije Jočić za njih je pak imao puno razumijevanja, ocijenivši da nema ni govora o bilo kakvoj uroti.

“To je, ipak, bila ratna jedinica, a njihov odnos shvatio bih kao odnos prema jedinici koja je nosila pijetet nesalomljive jedinice, to je odnos potpune vezanosti i oduševljenja”, izjavio je Jočić, mada je ukupno desetak “crvenih beretki” optuženo sa sudjelovanje u umorstvu Đinđića, Stambolića i istaknutih članova Draškovićeva SPO-a.

Jočić je konstantirao da je sudski proces javan i da mu svatko može prisustvovati: “Treba vidjeti remete li te majice suđenje.” Gotovo istodobno u tisku se pojavio intervju čovjeka koji se predstavio kao “kapetan Džo” i, tvrdeći da je bivši pripadnik JSO-a, izjavio da će se “crvene beretke” opet pojaviti na suđenju, ali u kompletnim uniformama, dodavši da je Đinđićevo ubojstvo bilo politički opravdano i da je Milorad Luković u Srbiji. “Kapetan Džo” ubrzo je uhićen, a policija je priopćila da je to kriminalac Dragan Žarić, bivši pripadnik Srpske dobrovoljačke garde ubijenog Željka Ražnatovića, zvanog Arkan, ali da nema nikakve veze s JSO-om, zbog čega njegovim riječima ne treba pridavati veliko značenje. Pokazalo se da je Žarić u nečemu ipak bio u pravu – Legija se zaista nalazio u Srbiji.

Zašto se Milorad Luković predao nekoliko dana poslije, nije poznato. Moguće je da se umorio od skrivanja. Možda je ostao bez novca, prijeko potrebnog za uspješno bježanje od zakona. Moguće je da je odlučio da se preda potaknut izjavama Jočića i Stojkovića o neophodnosti nove istrage o Đinđićevu ubojstvu, nepotrebnosti specijalnog suda, “crvenim beretkama” kao “nesalomljivoj jedinici”, sve glasnijim sumnjama u službenu verziju likvidacije premijera, sklonosti nove vlasti da tri godine vladavine Demokratske opozicije Srbije, čiji je Đinđić bio lider, proglasi pogubnijima od 13 godina Miloševićeva režima. Možda je Luković zaključio da je došao idealan trenutak da se ponudi kao “zaštićeni svjedok” i “kaže sve što zna”, u zamjenu za oprost grijeha. Posebno ako bi iznio verziju koja godi uhu predstavnika sadašnje vlasti u Srbiji.

Lukovićevi odvjetnici izjavili su da se njihov klijent predao “jer je vidio ohrabrenje u novoj vlasti u Srbiji, koja daje neko ohrabrenje da će biti poštovan pravni poredak”: “Riječ je o vjeri da će se u ovoj zemlji napokon početi primjenjivati zakon. On će iznijeti istinu, to je njegova najjača obrana.”

Predaji su nedvojbeno prethodili pregovori, u kojima je, uz izvjesna obećanja, postignuta nagodba, možda o statusa svjedoka suradnika. Pravnici pak tvrde da on ne može postati svjedok suradnik, jer je bio glavni organizator, a ne sporedni lik, više ubojstava. Luković se, kako se tvrdi, odlučio predati nakon razgovora sa zapovjednikom žandarmerije Goranom Radosavljevićem, zvanim Guri.

Prema najavama, Luković bi se u javnosti mogao pojaviti već 10. svibnja, kad se nastavlja suđenje optuženima za Đinđićevo umorstvo.

Legionar Ulemek

Luković je rođen u Beogradu 1965. kao Milorad Ulemek. Njegovi roditelji potječu iz sela Pecka u Hrvatskoj, na Kordunu. Prije dva desetljeća, nakon pljačke kioska, pobjegao je u Francusku i pridružio se Legiji stranaca, gdje je proveo sedam godina, navodno sudjelujući u operacijama u Čadu, Gvajani, Libanonu, Libiji, Perzijskom zaljevu. U Srbiju se vratio 1992. i pridružio Srpskoj dobrovoljačkoj gardi mirnodopskog kriminalca i ratnog zločinca Željka Ražnatovića te dobio nadimak Legija. Zadatak mu je bio da obučava pripadnike SDG-a, a sudjelovao je u ratovima u Hrvatskoj i Bosni. Nakon što je SDG raspušten, pridružio se “crvenim beretkama” (JSO), čiji je zapovjednik postao početkom 1999. Otprilike u to vrijeme uzeo je prezime svoje supruge – Luković. S JSO-om boravio je na Kosovu, a osumnjičen je da je sudjelovao u pokušaju ubojstva lidera SPO-a Vuka Draškovića u listopadu 1999., kad su poginula četiri istaknuta člana te stranke. Optužen je za još jedan pokušaj Draškovićeva umorstva, u Budvi u Crnoj Gori. Lider Demokratske stranke Zoran Đinđić tvrdio je da se s Lukovićem dogovorio da JSO ostane po strani prilikom svrgavanja Miloševića. Kad se 5. listopada 2000. u Beogradu okupilo nekoliko stotina tisuća pristaša opozicije, JSO se, ipak, pojavio na ulicama. Nekoliko borbenih vozila “crvenih beretki” dojurilo je pred zapaljenu zgradu Radiotelevizije Srbije, ispaljujući goleme količine suzavca. Uvidjevši koliko je mnoštvo izišlo na ulice, pripadnici JSO-a počeli su se bratimiti s demonstrantima. Đinđić je pridao izniman značaj takvom Lukovićevu postupku i zadržao ga na mjestu zapovjednika JSO-a. No Luković se u vojvođanskom mjestu Kula, gdje je bila baza “crvenih beretki”, napio, zapucao iz pištolja u diskoklubu i izazvao požar. Cijela zgrada izgorjela je do temelja. Sličan incident izazvao je i u Beogradu, u restoranu “Stupica”, na rođendanu “turbofolk” pjevačice i Ražnatovićeve udovice Svetlane yvane Ceca. Tada je uhićen. U travnju 2001. smijenjen je i umirovljen, ali je zadržao osiguranje koje je bilo brojnije i, pokazalo se, bolje od Đinđićeva. U ožujku 2003. optužen je za sudjelovanje u Đinđićevu umorstvu i otad je bio u bijegu.

Luković, Mladić i ICTY

Čudno objašnjenje da se Luković predao “obrativši se policajcima koji su osiguravali njegovu kuću” potaknulo je tvrdnje da je Legija sve vrijeme boravio u Beogradu.
Pitanje je kako je bilo moguće da Luković provodi vrijeme u svojoj kući ili da dođe u nju, a da ga policija ne opazi i uhiti. Zanimljivo je da su dvojica kratko ošišanih muškaraca u noći kad se Luković predao, 250 metara od njegove kuće, oteli kameru snimatelju Televizije B92 i slomili je. Snimatelju su rekli da, ako ga itko pita tko mu je razbio kameru, odgovori: “Legijino osiguranje”. Način Lukovićeve predaje mogao bi vlasti u Beogradu donijeti nove međunarodne probleme. Baš kao što je uporno tvrdila da se Luković skriva negdje u inozemstvu, vlast je isto govorila i dalje to govori i za odbjeglog bivšeg zapovjednika vojske bosanskih Srba Ratka Mladića, optuženog u Haagu za genocid i druge ratne zločine. Mladić je godinama živio u Beogradu, u kući koju su osiguravali vojnici bivše SRJ, a predstavnici ICTY-ja tvrde da je i sada na teritoriju Srbije.

Vezane vijesti

Dvije utakmice bez gledatelja u Poljskoj

Dvije utakmice bez gledatelja u Poljskoj

Zbog huliganskih ispada tijekom finalne utakmice Poljskoga nogometnog kupa, koju su u utorak u Bydogoszczu odigrali varšavska Legija i Lech iz… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika