Objavljeno u Nacionalu br. 445, 2004-05-25

Autor: Maroje Mihovilović

VARALICA KOJI JE OPLJAČKAO AMERIKU

Odlazak lašca koji je naveo Amerikance na rat u Iraku

Prošlog su tjedna američki vojnici proveli raciju u bagdadskoj kući Ahmeda Chalabija, političara koji je lažnim informacijama o oružju za masovno uništenje naveo SAD da napadne Irak: ovih se dana pročulo da je on zapravo iranski špijun i varalica koji je cijedio američke državne fondove

Iračka policija, američki vojnici i naoružani civili prošlog su četvrtka ujutro u otmjenoj četvrti Bagdada proveli raciju u kući i na posjedu Ahmeda Chalabija, čovjeka za kojeg se godinama vjerovalo da je među iračkim političarima najvjerniji saveznik Amerikanaca. Sada ima mnogo dokaza da je drastično prevario Amerikance i svojim ih lažima naveo na intervenciju u Iraku. Upavši u njegovu kuću Amerikanci su pokazali da su se sada okrenuli protiv njega. Neće biti čudno ako se Chalabi uskoro nađe u zatvoru. Doduše, objavljeno je da racija nije bila zbog njega nego zbog njegova suradnika, koji živi kod njega, osumnjičenog da je špijunirao za Iran. Također je objavljeno da to nije bila američka operacija, nego operacija privremene iračke vlasti i iračke policije. No u to malo tko vjeruje.

ZAOKRET U AMERIČKOJ POLITICI Amerikanci su Chalabiju po kući razbijali kompjutore i vrata, a za vrijeme racije držali su mu oružje upereno u glavu JEDNA U NIZU BROJNIH CHALABIJEVIH LAŽI Chalabi je tvrdio da njegov Irački nacionalni kongres u Iraku ima snažno tajno članstvo među šiitima, sunitima i Kurdima PROPALA KOMBINACIJA POTPREDSJEDNIKA SAD-a Amerikanci su se složili da Chalabi bude vođa Iraka: posebno ga je podržavao Dick Cheney, ali je to propalo zbog otpora Iračana CHALABIJEVI POSLOVI Chalabi je posljednjih mjeseci otuđivao tajne dokumente iz iračkih ministarstava, a upetljan je u mutne financijske posloveDa to nije bila operacija samo iračke policije, vidi se po tome što su glavnu riječ u raciji vodili američki vojnici i naoružani Amerikanci u civilu, a ne irački policajci koji su više statirali. Amerikanci su se prema Chalabiju vrlo grubo ponijeli, po njegovoj kući razbijali su zaključana vrata, trgali kompjutere, razbijali slike, plijenili dokumentaciju i knjige, pa se on žalio da su mu odnijeli čak i Kuran. Sve vrijeme Chalabiju je bilo upereno oružje u glavu. U njegovoj kući uhićeno je nekoliko osoba, ali je objavljeno da neki od traženih nisu bili pronađeni.

Chalabi je nakon racije na tiskovnoj konferenciji bijesno rekao da prekida sve odnose s američkom vlašću u Iraku i dodao: “Ako SAD čak i sa svojim prijateljima postupa na ovaj način, to znači da je u velikim nevoljama.” Po njegovim riječima, ta je racija provedena jer je on počeo samostalnu istragu o velikim pronevjerama u sklopu UN-ova programa “Nafta za hranu” te otkrio i za Amerikance neugodne stvari, pa ga sad oni žele zaplašiti da to ne otkrije javnosti, bijesni jer je on među iračkim političarima najenergičnije tražio da najavljena primopredaja vlasti 30. lipnja bude stvarna i potpuna, a ne samo formalna, te da Iračani tada preuzmu kontrolu nad svim vitalnim funkcijama vlasti, pa i nad vojskom.

Amerikanci su zaista bijesni na Chalabija, ali ponajviše zbog onoga što je činio dok su mu vjerovali, a on ih je bezobrazno i bezobzirno prevario i iskoristio. Toliko su mu vjerovali da su ga čak htjeli postaviti za iračkog vođu kad svrgnu Saddama Husseina.

U veljači 2003., mjesec dana prije američke invazije na Irak, australski dnevnik Sydney Morning Herald objavio je, pozivajući se na izjave istaknutog iračkog disidenta u Australiji, da su Amerikanci odredili osobu koja će naslijediti Husseina ? tada je šira javnost prvi put čula za Chalabija. Taj disident, Mohamed al-Jabiri, vratio se početkom veljače 2003. s razgovora u Washingtonu, kamo je američka vlada pozvala istaknute iračke emigrante na konzultacije. Al-Jabiri je u Washingtonu doznao mnogo o američkim planovima za Irak, u što je i sam kao pravnik bio uključen. Prema njegovim tvrdnjama, američka vlada dala je mandat Ahmedu Chalabiju, predsjedniku emigrantskog Iračkog nacionalnog kongresa, da osnuje vladu. Al-Jabiri je tvrdio da je razgovarao s Chalabijem, koji mu je potvrdio da će “preuzeti vlast i da je za to dobio američki blagoslov”. O tome je Chalabi već tada razgovarao i s drugim iračkim opozicijskim emigrantima, iz Vrhovnog savjeta islamske revolucije Iraka, u Teheranu i s predstavnicima iranske vlade, zainteresirane za buduće događaje u susjednom Iraku. U Iranu je tada bilo još mnogo iračkih izbjeglica. Prema tadašnjim informacijama Chalabi je iz Irana prešao u Salahuddin u sjevernom Iraku pod kurdskom kontrolom, da nastavi pripreme za preuzimanje vlasti.

Chalabi je među iračkim emigrantima tada bio vrlo utjecajan, iako ga ? zbog njegovih prozapadnih stavova ? nisu prihvaćale sve iračke emigrantske organizacije koje su bile protiv Husseina, posebno ne one izrazito islamske orijentacije. Njegova snaga proistjecala je iz njegovih veza s Amerikancima. Chalabi se rodio 1945., u bankarskoj obitelji koja se iz Iraka iselila 1956. iz političkih razloga. Studirao je u SAD-u i Britaniji, diplomirao matematiku i dobio britansko državljanstvo. Rano se počeo baviti financijama i poslove proširio i na Bliski istok, gdje je imao razgranate veze preko jordanskog princa Hassana, brata tadašnjeg kralja Husseina. U Jordanu je osnovao Petra Bank, potkraj 80-ih najveću privatna banka u Jordanu. No 1990. je bankrotirala, a protiv Chalabija je u Jordanu podignuta optužnica te je 1992. u odsutnosti osuđen na dugogodišnju robiju. On je tvrdio da mu je to politička namještaljka.

Chalabi je 1995. u Londonu osnovao Irački nacionalni kongres. Isticao je da emigrantska organizacija ima i snažno tajno članstvo u samom Iraku, posebno među šiitima, ali da ima pristaša i među sunitima i Kurdima. Čak je 1996. organizirao kurdsku pobunu, ali ju je Hussein ugušio, a Chalabi je jedva pobjegao iz Ibrila.

U drugoj polovici 90-ih povezao se s američkim tajnim službama koje su potpomagale njegovu kurdsku pobunu i financirale njegov Irački nacionalni kongres. No CIA je prema njemu bila sumnjičava, a i u američkom ministarstvu vanjskih poslova tvrdili su da je nepouzdani lažac. Ipak, uspostavio je veze s moćnicima u ministarstvu obrane koji su vjerovali informacijama koje im je plasirao, navodno od njegovih ljudi iz Iraka. Neke od njih dovodio je u Washington, gdje su pred američkim funkcionarima svjedočili o svojim tobožnjim saznanjima iz Iraka.

Chalabi je lukavo pogađao što ljudi iz ministarstva obrane žele čuti ? dokaze o Husseinovu gomilanju oružje za masovno uništavanje. Chalabi je u Washington dovukao iračkog izbjeglicu koji je tvrdio da je radio na programu takvog iračkog oružja i da ga inspektori UN-a, koji su tada u Iraku tražili to oružje, nikad neće naći jer nije u skladištima, nego u posebnim kamionima, mobilnim laboratorijima za izradu tog oružja, koji stalno kruže Irakom.

Te tvrdnje u Pentagonu su prihvatili i uvjeravali svjetsku javnost da treba napasti Irak. Čak je i ministar vanjskih poslova Colin Powell, rezerviran prema Chalabiju, spominjao pokretne laboratorije nagovarajući početkom 2003. članove Vijeća sigurnosti UN-a da donesu rezoluciju kojom će odobriti američki napad na Irak. U Pentagonu su tada toliko vjerovali Chalabiju da su mu odlučili prepustiti upravljanje Irakom pa je američka vlada zahtijevala od iračkih disidenata da izglade nesuglasice i dogovore se o budućoj vlasti, procijenivši da se okupacijska vlast neće moći osloniti ni na koje dijelove dotadašnje Husseinove vlasti, korumpirane, politički odane svom šefu i antiameričke. U Washingtonu su smatrali da će isprva svu vlast morati preuzeti američka vojna okupacijska vlast, pa je pripremano mnogo Iračana u emigraciji za vezu sa stanovništvom i prevođenje. No Amerikanci su htjeli izravna okupacija što kraće traje i da vlast što prije preuzme vlada sastavljena od Iračana, u skladu s američkim željama, kao u Afganistanu. Tako je u američkom vrhu odlučeno da Chalabi bude novi irački vođa, za što je posebno bio američki potpredsjednik Dick Cheney, a to je podržao i Bush. No Chalabijevo ustoličenje nije uspjelo iz nekoliko razloga.

Protiv tog rješenja bila je većina iračkih političara koji su se udružili protiv Saddama Husseina, a ponajviše šiitski svećenici, iako je šiit Chalabi tvrdio da će upravo među njima imati najveću podršku. Amerikanci su zbog toga odustali, a Chalabi je izjavio da “i ne želi nikakvu službenu funkciju u novom Iraku, samo želi raditi za njegovu dobrobit”. No ipak se s vremenom kanio nametnuti kao irački vođa.

I taj se Chalabijev plan izjalovio, jer su ga prestali podržavati njegovi sponzori, shvativši da ih je prevario. Amerikanci su uvidjeli da je lažljivac kad su utvrdili da u Iraku nema nikakvog oružja za masovno uništavanje. I njegove priče o podršci koju ima u Iraku bile su izmišljotina. Po Chalabijevu savjetu, Amerikanci su raspustili iračku vojsku i iz državne službe otjerali sve članove stranke BAAS, a potom shvatili da je Chalabi tako samo htio lakše preuzeti vlast. Bivši vojnici i državni službenici tako su postali glavni pobunjenici u Iraku.

Nakon nekoliko mjeseci Amerikanci su shvatili koliki je Chalabi lažac: nema oružja za masovno uništavanje, a ni njegovih brojnih pristaša u Iraku. Početkom ožujka ostavku je morao dati Richard Perle, idejni začetnik politike Pentagona nakon 11. rujna 2001. i glavni zagovornik napada na Irak. On je 17 godina bio član tajnovitog Odbora za obrambenu politiku. Lani potkraj ljeta napustio je mjesto predsjednika, a početkom ožujka i sam Odbor, forum sastavljen od vojnih časnika i političara koji promišljaju kako se SAD mora postavljati u svjetskim krizama. Njihove preporuke ministri obrane uglavnom prihvaćaju.

Perle je godinama dominirao tim forumom, ali i drugima gdje se formulirala obrambena i vanjska politika. Ostavku je dao u pismu što ga je 18. veljače poslao ministru obrane Rumsfeldu, no ono se držalo u tajnosti do ožujka, kad je netko potajno kopiju dostavio novinarima. Perle je bio najveći zagovornik američke intervencije u Iraku, tvrdio da se Hussein mora srušiti jer je zbog oružja za masovno uništavanje opasan za cijeli svijet. Po svemu sudeći, Irak nema takvo oružje pa se ulazak u rat pokazao lažnim i pogrešnim. Informacije o tobožnjem iračkom oružju za masovno uništavanje američkoj tajnoj službi dostavljao je Chalabi, blizak Perleov prijatelj, a one su se pokazale lažnima. Kad je Perle morao dati ostavku, Chalabi je cinično priznao da je davao netočne podatke, ali dodao da je najvažnije što je Hussein maknut s vlasti. Tako je priznao da je izmanipulirao Amerikance kako bi došao na vlast u Iraku.

Perle je u pismu naveo da ostavku daje kako se njegovi stavovi ne bi poistovjećivali s Bushovima. Američka administracija distancirala se od Perlea koji je desetljećima formulirao republikansku obrambenu i vanjsku politiku. Taj ratoborni pesimist zagovara da se SAD ponaša nepovjerljivo, oštro i agresivno. Zbog toga i tamnih podočnjake, kao i nekoć crne kose i tamne puti, odavno ga zovu “princom tame”.

Perle se rodio 1941. u New Yorku, diplomirao politologiju i potkraj 60-ih počeo raditi u Senatu kao pomoćnik u uredu Henryja Scoopa Jacksona, moćnog senatora iz savezne države Washington, povezanog s avionskom kompanijom “Boeing” i vojnoindustrijskim kompleksom. Perle se 70-ih prvi put istaknuo kao protivnik detanta između SAD-a i SSSR-a, zagovarajući zaoštravanje odnosa prema Rusima. Tvrdio je da SAD mora jačati nuklearne snage kako bi slomio SSSR. Njegovu je političku liniju 80-ih preuzeo predsjednik Ronald Reagan, koji ga je postavio za pomoćnika ministra obrane za obrambenu politiku. Perle je tada, iza kulisa, postao ključna osoba u formuliranju vanjske politike, u ponečemu utjecajniji i od ministra vanjskih poslova. Postao je član raznih političkih foruma i nadzornih odbora velikih vojnoindustrijskih kompanija, a i sam je osnovao neka vojnoindustrijska poduzeća. Poprilično se obogatio pa su ga optuživali da politički utjecaj iskorištava za poslove svojih poduzeća.

Bio je član Odbora za obrambenu politiku i u doba administracije Billa Clintona, ali njegovi su se stavovi tada diskretno ignorirali. Nakon Bushova dolaska u Bijelu kuću Perleov je utjecaj naglo porastao pa je postavljen za predsjednika Odbora. Zagovarao je energičnu američku vojnu akciju na Bliskom istoku. Bush je to prihvatio i krenuo u akciju protiv Iraka, prvi korak u mijenjanju režima u čak sedam država.

Akcija u Iraku je zapela pa se, barem zasad, odustalo od Perleova plana. I u Bijeloj kući sve više prevladava uvjerenje da se u Iraku pogriješilo. Traže se krivci za tu avanturu, pogotovo oni koji su dokazivali da je rat u Iraku nužan iz neposrednih sigurnosnih razloga, što je tvrdio Perle. No uz njega je kao ključni krivac identificiran Chalabi, koji je manipulirao američkom politikom i medijima. Judith Miller, novinarka New York Timesa, mjesecima prije napada na Irak objavljivala je tobožnja otkrića o Husseinovu oružju za masovno uništenje. Nedavno je priznala da su ona rezultat Chalabijevih lažnih informacija i da shvaća da je i nju prevario.

Otkriveno je da je Chalabi posljednjih mjeseci otuđivao tajne dokumente iz ministarstava, bio upetljan u mutne financijske poslove te da su njegovi ljudi bili povezani s iranskom tajnom službom, a da je možda s tom službom bio povezan i sam Chalabi, koji je više puta putovao u Teheran. Chalabi bi mogao biti uhićen kao iranski špijun. CBS je u petak objavio da američka obavještajna služba ima dokaze da je Chalabi predavao tajne američke dokumente operativcu iranske tajne službe bliskom iračkim pobunjenicima.

Da se SAD od njega definitivno distancira, očito je i po tome što je Pentagon ovih dana prestao financirati Chalabijev Irački nacionalni kongres. A godinama mu je davao 340.000 dolara mjesečno.

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika