Da nije bilo Gorana Granića i njegove umiješnosti kojom je prisilio Carlu Del Ponte da se obveže kako će se Norcu suditi u Hrvatskoj, nakon podizanja haaške optužnice njegov bi položaj bio kudikamo teži.Mirko Norac, nepravomoćno osuđeni hrvatski general na 12 godina zbog likvidacije civila u Gospiću 1991, neće završiti u Haagu ponajprije zahvaljujući Goranu Graniću koji ga je spasio u dramatičnim pregovorima vođenim s Carlom Del Ponte 2001 godine. Već pomalo zaboravljeni zamjenik bivšeg premijera Ivice Račana održao je početkom 2001. dva sastanka s glavnom haaškom tužiteljicom i njezinim suradnicima koji su, kako se tek danas vidi, krucijalno važni za Norčevu budućnost. Istina, ona i dalje nije previše optimistična jer tek treba vidjeti hoće li Vrhovni sud ukinuti 12-godišnju presudu riječke sutkinje Ike Šarić i vratiti suđenje na početak, a tek tada se obraniti i od inkriminacija da je odgovoran za likvidacije Srba i devastaciju njihove imovine u nekoliko sela u okolici Medka.

Da nije bilo Gorana Granića i njegove umiješnosti kojom je prisilio Carlu Del Ponte da se obveže kako će se Norcu suditi u Hrvatskoj, nakon podizanja haaške optužnice njegov bi položaj bio kudikamo teži. Dok se tada već umirovljeni general Hrvatske vojske skrivao u inozemstvu, Granić je uz punu podršku Ivice Račana uspio isposlovati čak i pismeno obećanje Carle Del Ponte da će proces Norac biti održan u Hrvatskoj. Kako joj hrvatski pregovarači nisu pretjerano vjerovali, Del Ponte je to morala potvrditi i pismenim putem, unatoč protivljenju nekolicine suradnika, u prvom redu svog zamjenika Grahama Blewitta.

Pregovori su bili teški jer je dio tužiteljičinih suradnika bio izričito protiv bilo kakve pogodbe s hrvatskom stranom, međutim naposljetku su popustili. Da to nisu napravili, Norac se sasvim sigurno ne bi predao, a to bi Račanovu vladu dovelo u katastrofalan položaj. Tih su se dana u mnogim mjestima od Gospića i Sinja do Slavonije počeli okupljati bivši branitelji i uz snažnu potporu desnog krila HDZ-a i paraobavještajnih skupina izazivali sukob s policijom. Račan je bio spreman na sve kako bi se izbjegli sukobi i osobno se upustio u pregovore s Norčevim prijateljima, dok je Granić imao zadatak omekšati stajalište Tužiteljstva. Kad je u tome uspio, jataci su obavijestili Mirka Norca koji se predao i tako pomogao povratku Hrvatske u nešto normalniju situaciju. Pojedini stručnjaci drže i da dogovor Granić-Del Ponte dodatno pomaže Norcu jer da je suđenje za Medački džep prebačeno u Haag, zapovjednik HV-a vjerojatno bi dobio tridesetak godina zatvora, dok će u Hrvatskoj biti osuđen najviše na deset godina ako se dokaže da je kriv.

Haag ne radi skoro nikakve distinkcije kada je riječ o zapovjednoj odgovornosti, a Mirko Norac je u Medačkom džepu nedvojbeno bio glavni hrvatski časnik. Čak ako je u tadašnjoj kaotičnoj zapovjednoj liniji morao slušati nečije zapovijedi, dodatno ga je upropastio Janko Bobetko koji ga je naveo kao glavnog izvršitelja operacije u svojoj knjizi “Sve moje pobjede”. U takvim okolnostima, da se morao uputiti u Haag, nesumnjivo bi bio drastično osuđen, dok će hrvatsko pravosuđe ipak na čitav proces gledati ponešto drukčije. Tako misle i dobro upućeni u rad Tribunala.

Nacional je razgovarao sa stručnjakom koji je često pregovarao s Carlom del Ponte i haaškim tribunalom.
“U Haaškom sudu već godinama traje sukob različitih frakcija i optužbi protiv Mirka Norca za Medački džep predstavlja pobjedu grupacije koja želi nivelirati krivnju svih zaraćenih strana u ratovima u bivšoj Jugoslaviji. Oni žele optužiti što više Hrvata kako ne bi izgledalo da je cjelokupna odgovornost na srpskoj strani i zato su izabrali Norca. Stvar je u tome da se u cijeli slučaj Haag uopće nije trebao miješati nego je spis mogao dati našem pravosuđu, međutim njima je trebala predstava kako bi se vidjelo da nešto rade. Osim toga, jamčim da je Norčev spis u Haagu dovršen prije nekoliko godina, ali ga nisu htjeli aktivirati jer im tada to nije odgovaralo što pokazuje da se tu radi i o političkim igrama”. Tim je riječima najnoviji slučaj u petak ujutro opisao jedan član pregovaračkog tima koji se često susretao s Carlom Del Ponte i njezinim najbližim suradnicima.

Dok haaško tužiteljstvo ustrajava na tome da su akcije kao što su Medački džep i Oluja bile zamišljene da bi se izvršio progon srpskog stanovništva, nijedan sud u Hrvatskoj neće prihvatiti ovu vrstu kvalifikacija. Norcu u prilog ide i jednoglasna odluka Ustavnog suda prema kojoj je deblokada medačkog džepa bila legitimna i opravdana akcija. Ustavni suci proučili su krajinsku dokumentaciju iz koje je bilo očito da se radi o separatističkim težnjama tamošnje nomenklature, kao i vojne podatke po kojima je tijekom šest mjeseci u bombardiranju iz Metka ubijeno 15 Gospićana i zaključili da je operacija HV-a i MUP-a bila potpuno zakonita. Time je otklonjena bilo kakva mogućnost da se radilo o smišljenom progonu lokalnih Srba čime je a priori odbačen važan dio optužnice. Dakako, ostaje onaj nimalo beznačajniji i teže oboriv; a to su svjedočanstva o likvidacijama civila i spaljivanju čitavih sela kada je borba bila okončana što nesumnjivo jesu teška kršenja ratnog prava. Taj dio operacije Medački džep za Norca i Ademija sasvim sigurno nije ugodan i obojica će jako teško moći dokazati da nisu znali što se dešavalo ili da su tražili kažnjavanje krivaca.

Uz sve to čini se da i među ovom dvojicom nekadašnjih zapovjednika vlada netrpeljivost. Svjesni su da su optužbe izuzetno teške i navodno je Norac u iskazima haaškim istražiteljima teško optužio Ademija prebacujući odgovornost na njega. Ako je to točno, na suđenju bi se mogao dogoditi scenarij koji je prije godinu dana predvidio jedan ugledni odvjetnik, koji je najavio da će naposljetku doista doći do sukoba između ljudi koji su vodili operaciju Medački džep.

Saga oko nekadašnjeg alkarskog vojvode Mirka Norca, koji je za zločine počinjene 1991. u okolici Gospića nepravomoćno osuđen na 12 godina zatvora, traje puno desetljeće. Još 1994. UN je objavio rezultate istrage vezane za operaciju Medački džep i u njoj kao odgovorne, makar ne i poimenice, jasno naznačio Mirka Norca i Rahima Ademija. Kasnije je pridodano i ime Janka Bobetka koji je u to vrijeme bio načelnik Glavnog stožera HV-a i koordinirao operacijom deblokade Gospića. Paralelno s time, kako su se pojavljivala nova izvješća o Medačkom džepu, tako je rastao i broj žrtava, od svega njih nekoliko u prvom dokumentu objavljenom pod okriljem UN-a, preko devedesetak prema srbijanskim izvorima do najnovijih u kojima se spominje skoro 130 poginulih krajinskih vojnika i civila.

Dio članova nekadašnje vlade vjeruje da su u redovima HV-a djelovali i agenti stranih službi koji su sudjelovali u zločinima, a kasnije ih puštali u javnost. Prečesto su se zločini dešavali u neposrednoj blizini međunarodnih promatrača, leševi vozili na linije razdvajanja ili pokapali tamo gdje ih svatko može naći, upozorio je Nacionalov sugovornik. Tako u Ademijevoj optužnici piše o otkriću leševa 12 srpskih civila koji su nađeni u dijelu Gospića koji je 1993. kontrolirala hrvatska vlast, a zakopali su ih pripadnici HV-a. To je mogao napraviti samo neki od pripadnika 9. gardijske brigade, Vukovi koji su sahranili leševe. Kako je posao obavilo samo pet-šest ljudi, očito da je podatke o grobnici dao netko od njih.

Kada je Nacional 1999. prvi u Hrvatskoj pisao o dokumentima UN-a koji optužuju Norca, Ademija i Bobetka, nakon nekoliko dana redakciju je posjetio muškarac koji je imao identifikacijsku iskaznicu Vukova. Bio je časnik i zahtijevajući apsolutnu diskreciju, tvrdio je kako je sudjelovao u zakapanju 10-15 civila koji su potom preliveni betonom. Tvrdio je da je o svemu upoznato tek nekoliko ljudi i ponudio da će pokazati gdje se nalazi tajna grobnica. Međutim, na sljedećem sastanku iznenada je zatražio 15.000 kuna za otkriće i jednoglasno je odbijen jer nitko u redakciji nije želio plaćati otkrivanje istine. Ovaj primjer govori kako su godinama kolale informacije vezane uz Medački džep. Sve se nastavilo i nakon 3. siječnja, a kulminacija je dosegnuta tijekom veljače 2001., kada je Mirko Norac definitivno saznao da će protiv njega biti podignuta optužnica za Gospić i dva tjedna se skrivao u inozemstvu. Tada je Račanova vlada započela dvostruku operaciju, surađujući s Carlom Del Ponte i Haagom, ali paralelno s time i sa skupinom Norčevih prijatelja i suboraca predvođenih pukovnicima Mirkom Ljubičićem i Mirom Lacom. Kada je s pregovora Granić-Del Ponte stiglo obećanje o vođenju postupka u Hrvatskoj, započela je druga, gotovo filmska faza pripreme Norčeve predaje u kojoj su glavnu ulogu imali Ivica Račan i umirovljeni pukovnik i vojni obavještajac Mirko Ljubičić.

Kako se okupilo stotinjak tisuća demonstranata, Ivici Račanu su neki suradnici iz MUP-a sugerirali upotrebu specijalaca čiji bi zadatak bila deblokada prometnica u Dalmaciji i Lici. Ne usuđujući se ući u otvorenu konfrontaciju s desnicom, premijer se odlučio na tajne pregovore i u šest idućih dana vodio je tri trosatna razgovora s Ljubičićem i Lacom, prenoseći im obećanja Carle Del Ponte da će Norcu biti suđeno isključivo u Hrvatskoj. S druge strane, dobio je ozbiljno upozorenje da ne koristi pripadnike specijalne policije jer bi to moglo izazvati reakcije demonstranata. Istina, pritom specijalci nisu pokazivali prevelik entuzijazam u čemu voditi svoje ljude u eventualnom sukobu s prosvjednicima. Račan se plašio da bi u eksplozivnoj atmosferi moglo doći do sukoba koji bi vjerojatno poprimio nesagledive razmjere i nazvao je Ljubičića koji se tada nalazio u okolici Splita, zanimajući se prijeti li Hrvatskoj svojevrsni udar.

Ljubičić je bio u društvu svog prijatelja Ante Gotovine i prenio mu premijerovu zabrinutost, na što je Gotovina teatralno odgovorio: “Neće biti nikakvih izgreda.”
“Znači li to da se stvarno neće ništa desiti dok ću boraviti u Poljskoj na sastanku s tamošnjim vodstvom”, zanimalo je Ivicu Račana.
“Možete otputovati, sve će proteći u miru”, zajamčio je Mirko Ljubičić izbornom pobjedniku.

Za to se vrijeme Mirko Norac skrivao u jednoj zapadnoeuropskoj državi, premda je većina mislila da je u Bosni i Hercegovini ili Dalmatinskoj zagori. Kotinuirano je održavao vezu s bivšim suborcima i kada je dobio vladine garancije da će biti procesuiran isključivo u Hrvatskoj, pristao se vratiti. Kada se predao vlastima, u riječki ga je zatvor osobno odvezao zapovjednik Alfi Milijan Brkić, isti onaj koji je odbio upotrijebiti specijalce za suzbijanje eventualnih prosvjeda. U tom trenutku završena je najveća dotadašnja kriza Račanovog kabineta koju su uz pregovaračke sposobnosti premijera i njegova zamjenika, iznijeli Norčevi prijatelji Mirko Ljubičić i Miro Laco. Poslije Afere Norac obojica su se vratili u anonimnost, Ljubičić dan-danas pokušava postati poslovni čovjek, a Laco vodi braniteljski ured u zagrebačkom poglavarstvu.
I dalje obojica često kontaktiraju s Mirkom Norcem koji je izuzetno ljut zbog odluke Haaga da odgovara za Medački džep. Norac je uvjeren da će njegova žalba protiv presude na 12 godina robije biti prihvaćena i da će na ponovnom suđenju on definitivno biti oslobođen. Umjesto toga uskoro će morati dokazati da nema veze s ubojstvima u Lici 1993. što su ih počinili njegovi vojnici. Bivši alkarski vojvoda očito je mislio kako haaško obećanje da neće morati u Nizozemsku znači da suđenja uopće neće biti. Ispalo je drukčije, zapravo onako kako su svi upućeni u ovaj slučaj već godinama znali. U Medačkom džepu počinjene su brojne brutalnosti i atavistički su primjeri osvete, a da nitko za njih nije odgovarao. Sada će krivnja pasti na dvojicu nesumnjivo zaslužnih generala koji su u oslobađanju Hrvatske napravili puno, ali nisu shvatili da u ratu i nepoduzimanje akcije zna biti grijeh.