Aktivisti njemačkoga Greenpeacea nedavno su na Brandenburškim vratima u Berlinu izvjesili transparente protiv upotrebe nuklearne energije u Njemačkoj; tvrde da su njihove dugogodišnje akcije najzaslužnije za novu antinuklearnu politikuAngela Merkel kao “zelena kancelarka” na čelu transformacije njemačke energetske politike s nuklearnih reaktora k obnovljivim izvorima – teško da bi to još prije pola godine itko u Njemačkoj mogao zamisliti. Pa ipak, u Njemačkoj bi za jedanaest godina trebala završiti nuklearna era. Demokršćani i liberali, koji tvore koalicijsku vladu u Berlinu, na zadnje su izbore izašli najavljujući produžetak rada njemačkih nuklearki, a prije pola godine to je pretočeno i u zakon. Onda se dogodila katastrofa u Japanu – potres, tsunami i nuklearna nesreća u Fukushimi potresli su i njemačku politiku. Građani su se digli na noge i zahtijevali kraj uporabe rizične tehnologije, a politika je reagirala iznenađujuće brzo. “Prekretnica u povijesti industrijskog svijeta”, kako je Fukushimu opisala Angela Merkel, dovela je do prekretnice u Njemačkoj – prvo je isključeno sedam najstarijih nuklearki, a krajem ovoga mjeseca parlament bi trebao prihvatiti zakon koji predviđa zatvaranje ostalih deset njemačkih reaktora do 2022. godine.

Rijetko je koja vlada tako brzo i radikalno promijenila kurs u nekom tako središnjem pitanju poput energetske politike. Prošle godine kancelarka Merkel i njezini koalicijski partneri ukinuli su raniji Zakon o izlasku iz korištenja nuklearne energije i produžili rok trajanja reaktora za u prosjeku dvanaest godina. Pod pompoznom egidom “energetske revolucije”, taj “izlazak iz izlaska” uglavljen je u širi plan jačanja energetske sigurnosti i povećanja korištenja obnovljivih izvora energije. Time je ukinut zakon koji je 2000. godine donijela socijaldemokratsko-zelena vlada kancelara Gerharda Schrödera, koji je predviđao postepeno gašenje reaktora 2022. godine. Baš im je Merkel tada poručila da “uništavaju Njemačku”, e da bi i ona sada odredila 2022. godinu kao datum gašenja reaktora. Bundestag o planu glasuje 30. lipnja, zatim slijedi glasovanje u Bundesratu (gornjem domu) i čini se da će Njemačka zaista postati prva velika industrijska zemlja koja se odlučila na ovaj korak. Ovaj čudesni zaokret nailazi ipak na određene kritike i iz redova pristaša i protivnika nuklearne energije. Zeleni vladi poručuju da bi bilo bolje da kaže ”hvala” anti-nuklearnom pokretu koji je na temi radio već desetljećima, umjesto da sebe predstavlja kao energetskog obnovitelja. Mnogi smatraju da bi izlazak mogao ići i brže te da bi trebao biti konzekventniji, odnosno upisan u njemački ustav. Time bi se izbjegla revizija do koje bi moglo doći nakon niza tužbi koje protiv vladine odluke najavljuju veliki energetski koncerni.

Drugo je pitanje što će doći na mjesto atomske energije, koja Njemačkoj trenutačno proizvodi 23 posto ukupno u zemlji proizvedene električne energije. Izlazak iz atomske energije ujedno je i ulazak u nove energetske strukture, ponajviše još veću proizvodnju iz obnovljivih izvora. Njemačka u tom segmentu već sada raste brže nego ijedna zemlja Europske unije, pa je udio obnovljivih izvora od 2000. godine sa 6,6 posto narastao na današnjih 16,5 posto. Cilj je 30 posto do 2020. godine, ali nije sigurno da će biti postignut, budući da i sadašnji razvoj funkcionira samo zahvaljujući tome što potrošači plaćaju visoke subvencije. U slučaju, pak, da sve ostane po starom, izlazak iz nuklearne energije mogla bi platiti zaštita klime. Ako se nešto više od petine struje koja sada dolazi iz nuklearki nadomjesti širenjem proizvodnje u termoelektranama na ugljen, to će dovesti do povećanja emisije stakleničkih plinova. Njemačka si je tu zadala ambiciozan cilj – s razine od 1990. godine emisija bi do 2020. godine trebala biti smanjena za 40 posto, što je dvostruko više od trenutačnog cilja Europske unije. Ako Nijemci doista pojačaju rad termoelektrana, to bi ozbiljno pogoršalo bilancu emisije. Općenito si Njemačka u Europi ovom odlukom nije stvorila puno prijatelja.

ODLUKA KANCELARKE ANGELE MERKEL da će ugasiti 10 njemačkih nuklearnih elektrana do 2022. prouzročila je kritike zemalja kao što su Francuska i Švedska koje tvrde da će to utjecati na ekonomiju EUIako Austrija ostaje pri nekorištenju nuklearne energije, a iz ove tehnologije izlazi i Švicarska (istina, tek 2034.), a Talijani na referendumu odlučuju o Berlusconijevoj najavi da će ipak izgraditi reaktore (što su građani odbili nakon katastrofe u Černobilu), mnoge zemlje nervozno gledaju u središte kontinenta, gdje se križaju europski elektrovodi. Na europskom je nivou Fukushima imala određenih posljedica, među njima uvođenje europskih sigurnosnih kriterija, kao i tzv. “stresnih testova” nuklearnih reaktora. Ipak, u mnogim zemljama Unije atomska nesreća nije promijenila temeljni stav građana prema nuklearnoj energiji, pa mnogi s čuđenjem promatraju pravac kojim kreće Njemačka. Primjerice, Nizozemska nakon Fukushime ne odustaje od planova izgradnje jedne nove nuklearke. Bugarska ostaje pri izgradnji kontroverznog reaktora Belene koji se nalazi u seizmički aktivnom području, navodeći da si ne može priuštiti izgradnju obnovljivih izvora, a više je termoelektrana već i zatvoreno zbog previsokih investicija potrebnih za njihovo održavanje i obnovu. I Estonija, Letonija i Litva ostaju pri nuklearnoj energiji. Litvanska nuklearka Ignalina svojedobno je dostavljala struju cijelom Baltiku. Ulaskom baltičkih zemalja u EU nuklearka je isključena jer se radilo o starom i nedovoljno sigurnom sovjetskom pogonu - sada sve tri zemlje na istom mjestu žele izgraditi novu, zajedničku centralu.

Najkritičnije se na Njemačku gleda iz susjedne Francuske. “Njemački put“, upozorava se, mogao bi se negativno odraziti na francusko energetsko tržište, budući da Francuska u periodima visoke potrošnje uvozi struju iz Njemačke. Ministar energetike i industrije Eric Besson uvjeren je u to da se u 21. stoljeću nijedna zemlja ne može odreći nuklearne energije, već i zbog tržišne konkurentnosti, budući da će ekonomije poput SAD-a ili Kine nastaviti s korištenjem te tehnologije. Umjesto izlaska, najveći proizvođač nuklearne energije u Europi najavljuje investicije u povećanje sigurnosti svojih 58 reaktora, koji proizvode tri četvrtine francuske struje. Slično se skeptično na Njemačku gleda i u Švedskoj, drugom velikom proizvođaču, gdje je japanska katastrofa imala tek marginalni odjek. I nakon Fukushime ondašnje su ankete pokazale da 80 posto građana ima povjerenja u domaće nuklearke, a tri četvrtine nesreću takvih dimenzija kod kuće drže malo vjerojatnom, premda većina od deset švedskih reaktora već godinama redovito bilježi smetnje i kvarove, a 2006. godine u nuklearki Forsmark skoro je došlo do taljenja jezgre nakon što se nisu uključili sustavi za hlađenje – i to bez tsunamija i potresa. Lani je tako dogovoreno da se odustane od ranije planiranog izlaska iz nuklearne energije, nemalu ulogu u debati igra i pitanje čuvanja radnih mjesta u atomskoj industriji.

Švedski ministar zaštite okoliša Andreas Carlgren berlinsku odluku nazvao je “nesretnom”, izražavajući bojazan da će Njemačka postati ovisna o izvorima energije štetnima za klimu. Istina, Carlgren u svojoj kritici nije naveo da švedski državni energetski div Vattenfall u Njemačkoj vodi termoelektrane, ali i dva nuklearna reaktora – koji su već isključeni zbog starosti. Europska unija ne može određivati zemljama članicama iz kakvog će energetskog miksa dobivati struju - to je nacionalna odluka - ali Unija ulazi u igru kad je riječ o sigurnosti dostave struje. I baš tu susjedi vide opasnost ako bi Njemačka odjednom od izvoznika postala uvoznik energije. Uz to se mnogi boje da bi u cijeloj Uniji mogle porasti cijene struje, kao i da bi moglo doći do većih oscilacija u napajanju mreže. Kako stvari izgledaju, vrlo je vjerojatno da će Njemačka više nego do sada ulaziti u transnacionalne projekte energije iz regenerativnih izvora i, primjerice, sufinancirati i napajati se solarnom strujom iz Španjolske i sjeverne Afrike ili strujom iz vjetra dobivenoj u Velikoj Britaniji. U sljedećih jedanaest godina europska suradnja bit će neophodna ako Njemačka želi ostati u okvirima svojih ciljeva smanjenja emisija stakleničkih plinova. I unutar Njemačke donekle postoje bojazni o tome kako će se ova odluka konkretno odraziti na ekonomiju i svakodnevni život. Energetski divovi RWE, Vattenfall, EnBW i E.on posljednjih tjedana na svim frontama napadaju vladinu odluku, pa između ostaloga tvrde da bi u Njemačkoj moglo doći do nestašica energije. Stručnjaci to niječu, no industrija ima realističnije bojazni oko toga koliko će izlazak iz nuklearki povećati cijenu struje. Slično se pitaju i građani, iako ministarstvo gospodarstva najavljuje da će poskupljenje za domaćinstva ostati skromno – za četveročlanu obitelj oko 35 do 40 eura godišnje. Ipak, ako je suditi po anketama, građani većinom osjećaju olakšanje, pa i ponos na odluku o napuštanju nuklearne energije i smatraju da bi time najveća europska ekonomija mogla pokazati put ostatku kontinenta. Prema najnovijem redovitom Političkom barometru, 45 posto ispitanika podržava planirani izlazak iz nuklearne energije, daljnjih 34 posto čak smatra da bi se nuklearke trebale ugasiti i ranije. Zanimljiv je i podatak da čak 57 posto ispitanih vjeruje da vlada Angele Merkel izlazi iz nuklearne energije jer se boji poraza na sljedećim izborima, a samo 27 posto da je odluka pala zbog sumnji u sigurnost ove tehnologije. Nadalje, građani tvrde da su spremni ponijeti dio posljedica ove odluke. Tako ih 71 posto navodno ništa ne bi imalo protiv vjetrenjača i dalekovoda u susjedstvu – što inače vodi do velikih otpora – a 65 posto ih je spremno više platiti struju ako su sigurni da ne dolazi iz nuklearnog reaktora.