'Moji su gradovi pusti, ali ne posve - uvijek na ulicama ima onaj jedan prolaznik", kaže o svojim slikama hrvatski umjetnički fotograf Stanko Abadžić. Abadžić se rodio u Vukovaru 1952, diplomirao je njemački u Berlinu kao Humboldtov stipendist, potom je radio u Borovu kao menadžer i usput bio Vjesnikov dopisnik - no tek ga su rat i izbjeglištvo, najprije u Njemačkoj, a potom u Češkoj, usmjerili umjetničkoj fotografiji. Niz fotografija koje je snimio u Pragu i danas je njegov ciklus koji se najviše izlaže i cijeni, ponajprije zato što je u spletu starih praških ulica i kućica najbolje oslikana nostalgija kojoj Abadžić teži, ali berlinski ciklus nimalo ne zaostaje. Postaja Görlitz - sa svojim opuštenim putnicima koji čekaju dolazak provincijskog vlaka - jedan je od motiva koje Abadžić snima da ih sačuva prije nego su nestali.

High-tech kupola Reichstaga i moderne zgrade koje ga okružuju uz rijeku Spree naličje su nostalgije jer pokazuju novi svijet koji je nadomjestio onaj poznati stari. Fotografija dječaka koji skače s jednog nadgrobnog spomenika na drugi na berlinskom spomen-području za Holokaust povezuje novo i staro: to je fotografija trenutka, jer je samo pitanje časa kada će čuvar podviknuti na dječaka koji remeti mir spomenika, a istovremeno se u tom labirintu spaja stara židovka povijest s modernom arhitekturom i aktualnim grizodušjem njemačke nacije. Stanko Abadžić dosljedno snima crno-bijele snimke - čije savršeno kadriranje priziva sredinu 20. stoljeća i tako naglašava nostalgiju - no u tom je vrlo uspješan. Njegove fotogarfije ekskluzivno nude tri amaeričke galerije i jedna francuska, čime mu daju slobodu da i dalje snima i sprema nove izložbe.