Itamar Golan na koncertu u Dubrovniku s violinistom Julianom Rachlinom i čelistom Mischom Maiskym - ondje redovno nastupa već 12 godina, a Rachlinov festival smatra glamuroznim i jedinstvenim u svijetuIako zadnjih 12 godina ne propušta nastupati u Dubrovniku u sklopu festivala komorne glazbe svog prijatelja violinista Juliana Rachlina, izraelski pijanist Itamar Golan u Zagrebu nije toliko čest gost. No ovih je dana stigao u Zagreb iz pomalo neuobičajenog razloga – da u Hrvatskom glazbenom zavodu zasvira na humanitarnom koncertu židovske vjerske zajednice Bet Israel, u povodu kraja osnovnoškolskog obrazovanja prve generacije privatne zagrebačke židovske Osnovne škole “Lauder Hugo Kon”. Blizak je, priča, s tom židovskom zajednicom, kao i s rabinom Kotelom Da Donom, i sam im je ponudio da ga zovu za bilo kakvu pomoć, prikupljanje novca za bilo koju instituciju s kojom su povezani. Surađivao je, kaže, i sa Židovskom općinom prije nego što je došlo do sukoba unutar nje, ali ga prijateljski odnosi prije svega vežu za Bet Israel.

Golan je u Hrvatskoj nastupao i sa Simfonijskim orkestrom HRT-a, s violinistima svjetskog glasa kao što su Shlomo Mintz i Stefan Milenković, a često surađuje sa Zagrebačkim kvartetom saksofona - s njima je snimio i CD koji će uskoro izaći. Pred njim je i nastup s hrvatskom čelisticom Monikom Leskovar koju, kaže, obožava. Golan već godinama živi u Parizu, gdje predaje na Pariškom glazbenom konzervatoriju. Kao solist je, među ostalim, nastupao i s Izraelskom te s Berlinskom filharmonijom, kojom ravna Zubin Mehta.

NACIONAL: U Hrvatskoj vas se najviše veže uz Juliana Rachlina. Kako ste upoznali?
- Slučajno, još prije 15-16 godina. Znali smo se družiti nakon mojih ili njegovih koncerata, a uskoro smo počeli i svirati skupa. Brzo smo se zbližili i postali prijatelji, tu smo negdje i po godinama, a rođeni smo i u istom gradu - Vilniusu u Litvi. Prve me godine zvao da održimo recital u Dubrovniku. Druge je već vodio malen festival, koji je do danas izrastao u nešto zaista glamurozno i bombastično. On je veliki sanjar, ali se ne zadržava na snovima, već ih upornošću i spretnošću najčešće i ostvari. U Dubrovniku zaista radi nešto drukčije, uspijeva povezati razne medije, dovesti slavne glumce i predstaviti suvremene skladatelje. Uspio je postići da to ne bude samo još jedan od festivala klasične glazbe u svijetu, ali i to da ga zadrži u krugu prijatelja. Nije se orijentirao samo na pozivanje velikih zvijezda i slavnih imena, već mu je i dalje na prvom mjestu intimnost njegova kruga ljudi, što se odražava na atmosferu cijelog festivala.
NACIONAL: U Hrvatsku, odnosno u Dubrovnik, dolazite još od 2000., kada ste s Rachlinom nastupali na Ljetnim igrama. Kakvi su vaši dojmovi o Hrvatskoj u odnosu na tada, što se promijenilo?
- U Zagrebu sam uvijek boravio vrlo kratko pa o njemu ne mogu govoriti, ali ono što se događa s Dubrovnikom ljeti ne vrijedi samo za cijelu Hrvatsku, nego i za mnoge druge zemlje. Govoreći o generalnom razvoju, poprilično sam rezerviran. Vidim globalizaciju, trend masovnog turizma i gubitka izvorne kulture te prihvaćanje jeftine, popularne fast food kulture, samo radi kratkoročnog profita. Ne bih želio biti previše kritičan, to nije slučaj samo s Hrvatskom. Živim u Parizu koji je predivan, ali se to događa i njemu. Vidim i kakva je situacija u Izraelu, gdje sam odrastao, a koji više nema nikakve veze s onim što je bio i što je predstavljao. Isto je i s Dubrovnikom: imate pravi dragulj, predivan grad na predivnom moru, koji se pretvara u noćnu moru. Možda je to malo preteška riječ, ali sve češće otamo želim pobjeći, pronaći neki mirni kutak, što je svake godine sve teže. Nedavno sam bio u Pragu i bilo mi je mučno od svega što se događalo oko mene, bilo mi je nepodnošljivo i gnjusno od tog masovnog turizma. Mislim da bi Kafka poludio kad bi mogao vidjeti za što se sve tamo koristi njegov lik.

od vilniusa do pariza
NACIONAL: Glazbenici vašeg ranga danas su stalno na putu, bukirani su nekoliko godina unaprijed, neki čak i vježbaju na aerodromima. Je li takav način života postao imperativ u klasičnoj glazbi kao industriji ili glazbenici ipak mogu birati?
- Ne bih rekao da sam stalnu u avionu. Volim biti na zemlji. Imam obitelj u Parizu, volim taj grad i život u njemu. Činjenica je da je umjetnost i biznis, da i u njoj treba prodati sebe i svoj rad, te da je to u posljednje vrijeme nažalost postalo jako važno i u glazbi. Često se na nas gleda kao na proizvode, ali ne mislim da svatko mora prihvatiti taj trend. Ja se trudim držati svojih vrijednosti i što manje raditi kompromise. I ja imam dogovoren nastup, recimo, 2014., što je za mene znanstvena fantastika, no ima i gotovo spontanih nastupa poput ovog u Zagrebu, koji smo dogovorili prije samo nekoliko mjeseci.
NACIONAL: Pišete poeziju, da li je objavljujete?
- Objavljivao sam pjesme u raznim časopisima i novinama, ali nisam nikad pisao da objavim knjigu. Više sam pisao za sebe, ali ne da bi stajalo u ormaru, već da bi bilo čitano - u javnosti, za prijatelje, svejedno. S jedne je strane to hobi, ali s druge dio mene. Pišem o univerzalnim temama, ljudskim.
NACIONAL: Rođeni ste u Litvi, odrasli u Izraelu. Koliko dugo već živite u Parizu?
- Već dugo, 16 godina. No jako slabo govorim francuski - tek toliko da se mogu sporazumjeti oko osnovnih stvari. Ismijavaju me često zbog toga, pogotovo ponosni Francuzi, ali se ne dam. Baš mi je nedavno netko rekao da me nikad neće prihvatiti ako ne naučim jezik. Volim francusku kulturu, volim i jezik, ali možda nemam želju da budem prihvaćen. Možda me baš privlači biti sa strane.
NACIONAL: Ali u Parizu imate obitelj, djecu?
- Imam, i oni savršeno govore francuski. Čak i moja žena, koja je Japanka, također pijanistica. No mi se osjećamo kao internacionalna obitelj, a kako će se naša djeca osjećati, odlučit će sama.
NACIONAL: Zašto ste napustili Izrael?
- Otišao sam vrlo mlad da bih učio glazbu u SAD-u. Nakon toga sam se vratio, ali sam ubrzo otišao natrag, da bih se na kraju preselio u Pariz - grad mojih snova od djetinjstva. Izrael već dugo nije zemlja kakvu pamtim.

izraelska pustinja
NACIONAL: Održavate li kakve kontakte s Litvom?
- U principu ne. Prvi sam put otišao tamo prije 10 godina, s ocem. Bilo je vrlo potresno vidjeti gdje sam rođen, gdje su moji roditelji proveli dio svog života, kamo su odlazili na koncerte, na piće. No time sam nekako zatvorio krug, time je misterij o mom porijeklu bio razotkriven. Ipak su moji roditelji napustili Vilnius jer su tamo bili nezadovoljni za vrijeme komunističkog sistema SSSR-a. Smetala im je represija, nemogućnost prakticiranje vjere. Nije se smjelo niti izraziti želju za odlaskom u Izrael, ljudi su često bili hapšeni zbog toga. Bilo je jako teško dobiti dozvolu za odlazak, iako ni ona nije bila garancija - događalo se da ljudi dobiju dozvolu i dođu s koferima na aerodrom, ali da svejedno budu uhapšeni. Moja je majka bila učiteljica glazbene teorije, a otac učitelj engleskog i nisu imali puno. No bilo je zanimljvo što se, osim knjiga i servisa za jelo, iz zemlje moglo iznijeti instrumente - što je mnogim obiteljima bilo životno važno.
NACIONAL: U Izrael ste došli s godinu dana početkom '70-ih. Kakvim ga pamtite iz djetinjstva?
- Kao prvo, bio je pun pijeska, pun malih dijelova pustinje. Odrastao sam u nižoj srednjoj radničkoj klasi, u mirnom obalnom gradiću Bat Yamu, što znači "morska sirena". Stanovnika tada još nije bilo puno i priroda još nije bila toliko izmijenjena. Danas više pijeska nema, sve je izgrađeno i zeleno, što je čudo jer ta zemlja ima vrlo malo kiše. No nije se samo promijenila priroda, već i ljudi. Iako izbjegavam generalizirati, mogao bih reći da je mentalitet ljudi drukčiji - zajedništvo ljudi i ideja o židovskoj domovini prije je manje imao veze sa zemljopisom i novcem, a više s vjerom i idealima. Ne znam kako bih to opisao, sve je to i dalje tu, ali je poprimilo sasvim drukčiji oblik. Kao i drugdje u svijetu, uostalom.
NACIONAL: Odlazite li tamo često?
- Sad kad imam vlastitu obitelj odlazim rjeđe. Imam poprilično kompliciran odnos sa svojom zemljom, ali takav odnos imam s mnogo stvari.
NACIONAL: Često nastupate s drugim židovskim glazbenicima, u SAD-u ste studirali uz pomoć američko-izraelske fondacije, je li vaše porijeklo utjecalo na razvoj vaše karijere?
- Ne bih rekao. Moje su obrazovanje financirali Amerikanci, ljudi koji su zaista vjerovali u mene. Što se drugih glazbenika tiče, nisam nikad o tome razmišljao. Glazba je univerzalna i jezik je za sebe, tako da u glazbenom svijetu zaista nema veze tko je otkud. Naravno da ti je netko bliži kad dolazite iz iste zemlje, ali samo to.
NACIONAL: Kako komentirate nedavnu Obaminu izjavu da bi Izrael trebao vratiti granice iz 1967. kao početnu točku pregovora s Palestincima?
- Možda je bila velika stvar to reći javno, ali mislim da su mnogi svjesni da je to jedini način za postizanje kompromisa i mira, da je neizbježno. Vjerujem da je to uznemirilo mnoge, ali toliko je praznih riječi otišlo u zrak, a naši političari na žalost ne potiču na kompromis i toleranciju, nego na rješavanje problema silom. I to su prihvatili mnogi. Naravno da to ima veze s našom poviješću koju su obilježili progoni i borba za preživljavanjem, ali mislim da to više ne može biti opravdanje. Zato mislim da je taj Obamin zahtjev vrlo dobar. Općenito se divim simbolizmu koji se veže za njega, njegov izbor za predsjednika je bio puno više od politike. Ne samo zbog njegove boje kože, već zbog humanosti i univerzalne pozadine. To je bilo revolucionarno i neuobičajeno. No razočarava me što često preuzima populistički put svojih prethodnika, pa nekad čak i gori od njihovih. Tako se, i kad se riječ o Izraelu, zbog američkih internih pitanja bojao izvršiti jak pritisak, što mislim da trebamo. Naši političari moraju osjetiti usijanje. A ideja o odricanju od dijela nečega što smatrate svojim ima svrhu, a to je život u miru. Definitivno mislim da je to moguće, iako je zbog događanja koje nazivaju Arapskim proljećem sve postalo nejasno. Mislim da je sve to dio procesa koji će rezultirati poboljšanjima. S vremenom.