NJEMAČKI MINISTAR financija Wolfgang Schäuble protivio se prijedlogu Europskog parlamenta i Europske komisije da bi se nova sredstva za EU proračun mogla namaknuti uvođenjem posebnih nadnacionalnih poreza koji bi se prikupljali iz svih država i uplaćivali izravno u proračun UnijeProšlotjedna odluka Europskog parlamenta o proračunu Europske unije za razdoblje od 2013. do 2030. godine vjerojatno je jedan od najvažnijih financijskih dokumenata i za budući gospodarski razvoj Hrvatske. Na temelju tog dokumenta već sada se može predvidjeti kako će hrvatski građani nakon ulaska u EU, koji se očekuje 1. srpnja 2013., zbog novih europskih poreza plaćati višu cijenu energije, kupovati skuplje avionske karte, trošiti više na naknade u financijskom sektoru, ali i da će hrvatska vlada možda izgubiti dio svojih ovlasti što se tiče vođenja suverene porezne politike. No kao posljedica toga, Hrvatskoj će biti dostupno i znatno više novca iz EU fondova nego što se dosad predviđalo, što bi trebalo pozitivno utjecati na domaće gospodarstvo.

Prema usvojenom planu, od 2012. do 2020. Europska unija bi godišnje trebala trošiti otprilike 57 milijardi eura na poticaje i ulaganja u poljoprivredi, 42 milijarde eura na strukturne poticaje, kojima se potiče konkurentnost u gospodarstvu, te još 12 milijardi eura za istraživanje i razvoj novih tehnologija. Najvažniji dio tog dokumenta za Hrvatsku je preporuka Europskog parlamenta da se izradi poseban razvojni plan za sve države članice Unije čiji bruto nacionalni dohodak po glavi stanovnika iznosi između 75 i 90 posto prosjeka Unije. Hrvatska spada među takve države, pa bi stoga njezin udjel u bogatim fondovima EU mogao biti veći nego što se dosad procjenjivalo, a posebno povoljna činjenica za Hrvatsku jest i preporuka Europskog parlamenta da se u budućnosti odustane od modela da se nepotrošen novac iz fondova na kraju svake godine vraća u proračune zemalja članica, nego da se on preusmjeri u proračun za sljedeću godinu.
Tako bi se smanjilo opterećenje na države članice da u kratkom vremenu realiziraju određene projekte ili nepovratno izgube novac, pa bi Hrvatska zbog toga u konačnici mogla imati znatno veći stupanj iskorištenosti novca iz EU fondova od država koje su prije nje pristupile Uniji. Na kraju, za Hrvatsku je značajno i to da se do 2020. predviđa ulaganje od 500 milijardi eura za razvoj energetske infrastrukture, od čega bi Hrvatska zbog svoje zemljopisne pozicije mogla znatno profitirati.

Tako ambiciozni planovi ne bi se mogli realizirati uz zamrzavanje proračuna Europske unije na razdoblje od pet godina, što je tražila Velika Britanija, uz podršku Njemačke, Francuske i Nizozemske, pa su zastupnici u Europskom parlamentu odlučili zanemariti njihove zahtjeve i donijeti plan kojim se predviđa proračunsko povećanje od 5 posto. Sličan plan izdala je i Europska komisija, pa se može zaključiti kako je odbijanje tih dviju ključnih europskih institucija da se pokore volji velikih europskih država, koje su i najveći financijeri proračuna EU, ustvari naznaka budućih velikih promjena u funkcioniranju Unije. Kako je izjavio Španjolac Salvador Garriga Polledo, koordinator odbora za proračun Europarlamenta, u budućnosti je nemoguće dobiti "više Europe za manje novca". "Moramo jednom zauvijek prestati s lošom navikom preuzimanja političkih obveza na razini Europe kojima onda uskratimo financiranje. Takva praksa će rezultirati samo novim poricanjem stvarnosti i porastom euroskepticizma."
U svojim budžetskim planovima i Europska komisija i EU parlament naznačili su kako je u budućnosti nužno osigurati autonomne izvore financiranja za EU. Europski budžet dosad se većim dijelom, oko 88 posto, punio putem izravnih dotacija iz proračuna država članica, a ostatak novca namicao se putem posebnih carinskih nameta i drugih taksi. Europski dužnosnici već dulje upozoravaju kako je takav sustav dugoročno neodrživ jer ne osigurava dovoljan stupanj fiskalne neovisnosti za službena tijela Unije. S druge strane, protivnici Unije, mahom iz desno orijentiranih političkih stranaka u velikim europskim državama, tvrdili su kako se Unija pretvara u birokratsku tvrđavu rasipnosti, bez ikakve kontrole nad vlastitim rashodima, te kako ih se mora dovesti u red. Takvi zahtjevi postali su učestaliji nakon izbijanja ekonomske recesije 2008., a posljedica tih događaja bio je i zahtjev za zamrzavanje EU budžeta do 2020., argumentiran potrebom za štednjom. Glavni predlagač te mjere bila je Velika Britanija.

Značajan dio političke platforme aktualnog britanskog premijera, konzervativca Davida Camerona, tijekom predizborne kampanje bilo je zauzimanje čvršćeg stava prema Europskoj uniji. S druge strane, Britanci su bili svjesni kako bi u slučaju povećanja EU proračuna ostale države članice mogle tražiti da se dio tog novca namakne ukidanjem posebnog rabata na temelju kojeg Velika Britanija u EU proračun uplaćuje oko 3 milijarde eura manje nego što bi trebala s obzirom na svoju veličinu i ekonomsku moć. To bi se uistinu moglo i dogoditi, no mnogo je vjerojatnije kako bi se nova sredstva za EU proračun mogla namaknuti uvođenjem posebnih europskih nadnacionalnih poreza, koji bi se prikupljali na teritoriju svih država članica EU i potom uplaćivali izravno u proračun Unije, a europske institucije bi određivale njegovu visinu i ostale uvjete. Zasad se ne zna kako bi točno ti porezi bili formulirani. Prije otprilike godinu dana europski povjerenik za budžet Lewandowski prvi je put predložio uvođenje takvog poreza, no njegov prijedlog oštro je kritizirao njemački ministar financija Wolfgang Schäuble, koji je rekao kako je neprihvatljiva ideja da se državama tako oduzme dio njihova dosad apsolutnog suvereniteta pri oblikovanju porezne politike. Ipak, od onda je u raznim odborima i tijelima Europske komisije i parlamenta formulirano više prijedloga takvog poreza, od uvođenja "zelenog" nameta na benzin, ugljen i prirodni plin kojim bi se financirala ulaganja u energetsku efikasnost, do uvođenja posebnog poreza na zračni promet.
Najviše protivljenja izazvao je prijedlog uvođenja poreza na financijske transakcije, a britanski mediji proglasili su ga izravnim udarom na stabilnost te države, s obzirom na to da je London najveće europsko središte financijske industrije. Također, raspravljalo se i o uvođenju jedinstvene stope PDV-a u cijeloj Europi, od čega bi se dio preusmjerio u EU proračun, a možda najozbiljnijim dosad pokazao se nedavni prijedlog Europske komisije da se uvede jedinstveni korporativni porez na dobit u cijeloj Europi, čime bi se olakšali uvjeti poslovanja tvrtkama koje posluju u više država te uravnotežili uvjeti poslovanja. U planu koji je izglasan u Europskom parlamentu nije precizirano koji bi od tih poreza mogao biti uvršten, nego se tvrdi kako bi Komisija za svaki od njih morala napraviti detaljnu analizu učinaka provedbe.
Velike države na čelu s Njemačkom i Francuskom gotovo sigurno će se protiviti uvođenju bilo kakvog zajedničkog europskog poreza, no analitičari procjenjuju kako je to protivljenje prije svega motivirano političkim razlozima, odnosno činjenicom da javnost u tim državama, nakon ogromne financijske pomoći isplaćene Grčkoj, Irskoj i Portugalu, iznimno negativno gleda na novo povećanje troškova vezanih za EU. No sudeći prema izjavama Lewandovskog posljednjih mjeseci, u Europskoj komisiji odlučni su da dugoročno povećaju europski proračun. "Mislim da Europska unija iz krize mora izvući pouku. Europski budžet je budžet bez deficita i ne može ga se kriviti za probleme koji su nastali na nacionalnim razinama. Njegova jedina svrha je da potiče bolje povezivanje između država članica, i po mišljenju Komisije, jedino se kroz njega može osigurati da se izbjegne nastanak Europe koja se razvija u dvije brzine", tvrdi Lewandovski.

Njegove riječi dodatno dobivaju na snazi kad se analiziraju razlozi izbijanja financijske krize u Europi, odnosno eurozoni. Jasno je kako uzrok izbijanja krize nije bila prevelika potrošnja u budžetu Unije, nego upravo suprotno. Primjerice, u posljednjih deset godina proračunski rashodi Europske unije narasli su 27 posto, dok su u prosjeku proračunski rashodi zemalja članica u istom razdoblju porasli 62 posto. Ta činjenica argument je svim onim ekonomskim analitičarima koji tvrde kako je Unija raspolagala s premalo novca da bi uspješno nivelirala financijsku situaciju u odnosu razvijenih i manje razvijenih država članica.
Zato su se mnogi ekonomisti proteklih mjeseci prisjetili poznatog "Izvještaja MacDougall", studije koju je na temelju zahtjeva Europske komisije sastavila skupina ekonomista predvođena Britancem Donaldom MacDougallom. U studiji su analizirani mogući fiskalni uvjeti uvođenja monetarne unije te je zaključeno kako bi u drugoj fazi uspostave te unije, kombinirane s blagim oblikom federalnog uređenja, kakav Unija danas ima, proračun Europske unije morao iznositi između 5 i 7 posto ukupnog BDP-a EU da bi stabilnost zajedničke valute bila održiva. Taj dokument godinama je zanemarivan, a zbog nesklonosti velikih država članica da izdvajaju više novca za EU, godinama je iznosio oko 1 posto BDP-a. Lisabonskim sporazumom, pak, ograničen je na maksimalno 1,24 BDP-a Europske unije.
Ta količina novca, pokazuje se danas, nije bila dovoljna za uravnoteženje europskog gospodarskog sustava, a upravo te nestabilnosti glavni su uzrok krize eura s kojom se EU sada susreće. Stoga, u jeku rasprava o novom budžetu EU, stručnjaci predlažu da se kao cilj postave zaključci MacDougallova izvještaja. S obzirom na to da bi to značilo povećanje budžeta između 400 i 900 posto, takvi su prijedlozi brzo odbijeni, no može se očekivati da će se u budućnosti ponovo pojaviti. Za male i slabije razvijene države poput Hrvatske takav trend razvoja europskog financijskog sustava potencijalno znači stotine milijuna eura novih poticaja i ulaganja u razvoj.