S obzirom na to da je klasična varijanta CJD-a iznimno rijetka bolest te se prirodno ili slučajnom zarazom javlja jednom na milijun slučajeva, što je uostalom potvrdio u svojim javnim istupima posljednjih dana i ravnatelj zagrebačke zarazne bolnice dPotaknuti prošlotjednim otkrićem Nacionala da je u Klinici za infektivne bolesti “Dr. Fran Mihaljević” bila hospitalizirana pacijentica za koju se sumnjalo da boluje od kravljeg ludila, te nezadovoljni očitim pokušajem pojedinih liječnika da to zataškaju pred javnošću, u redakciju “Nacionala” javili su se neki liječnici i drugi medicinski radnici iz zarazne bolnice kao i s KBC-a Zagreb potkrepljujući navode iz Nacionalovog članka nekim svojim saznanjima. Te osobe, koje su željele ostati anonimne, ispričale su Nacionalovim novinarima svoja saznanja o postojanju još nekoliko sličnih slučajeva pacijenata čiji su simptomi opravdano izazivali sumnju u kravlje ludilo, ali su im bolnički dosjei ili nestajali pod sumnjivim okolnostima iz službenih statistika ili im je u konačnici ustanovljena dijagnoza klasične varijante Creutzfeldt-Jakobove bolesti (CJD) bez preciznije oznake ne radi li se o varijanti koja se naziva kravlje ludilo.

Riječ je o pet takvih slučajeva u posljednje dvije godine, o kojima se dosad ništa nije znalo. S obzirom na to da je klasična varijanta CJD-a iznimno rijetka bolest te se prirodno ili slučajnom zarazom javlja jednom na milijun slučajeva, što je uostalom potvrdio u svojim javnim istupima posljednjih dana i ravnatelj zagrebačke zarazne bolnice dr. Miroslav Lisić, čini se gotovo nemogućim da je u Hrvatskoj učestalost pobolijevanja od te bolesti daleko iznad svjetskog prosjeka. Naime, bolest kravljeg ludila jedna je vrsta Creutzfeldt-Jakobove bolesti, a ne sasvim različita bolest, kako se to posljednjih dana u hrvatskoj javnosti želi prikazati, odnosno, to je samo nova varijanta CJD-a. Osnovna razlika je samo u porijeklu zaraze s time da se klasična varijanta CJD-a može dobiti prirodnim putem (genetski) ili slučajno, tj. prilikom medicinskog zahvata, dok se nova varijanta CJD-a, a to je kravlje ludilo, dobiva konzumiranjem zaraženog goveđeg mesa. Također, klasična varijanta CJD-a pogađa gotovo isključivo pacijente starije od 65 godina dok nova varijanta CJD-a, odnosno kravlje ludilo, pogađa u prosjeku 29-godišnjake. Ovu posljednju razliku između tih dviju bolesti, koje pripadaju istoj kategoriji, liječnici su propustili istaknuti tijekom svojih prošlotjednih javnih istupa.

Prema izjavi liječnika iz zagrebačkog KBC-a Rebro, koji se javio redakciji “Nacionala”, tamo je 2002. godine bio hospitaliziran mladić 30-ih godina sa simptomima koji su upućivali na Creutzfeldt-Jakobovu bolest. Bio je asistent na jednom tehničkom fakultetu u Zagrebu, a bolest je završila smrću nakon godinu dana. Mladić je, naime, svojedobno imao operaciju na mozgu prilikom koje mu je umetnut implantat izrađen od kravlje dure. Liječnici su zbog toga zaključili da nije moglo biti riječ o klasičnoj varijanti CJD-a već da se najvjerojatnije radilo o kravljem ludilu, tj. novoj varijanti CJD-a. Ipak, prilikom obdukcije nisu mogli to 100 posto potvrditi pa je u statistikama kao konačna dijagnoza bila navedena klasična varijanta CJD-a. Sljedeći slučaj o kojem je Nacionalovim novinarima isti izvor rekao bio je tretiran pod sumnjivim okolnostima. Djevojka koja je došla na Rebro imala je simptome progresivnog intelektualnog propadanja i pogoršanja motorike. Sve je, prema iskazima liječnika, upućivalo na visoki stupanj sumnje na CJD. Djevojka je, naime, bila zaposlena u jednoj mesnici. Upućena je u zaraznu bolnicu, nakon čega našem sugovorniku više nije bilo poznato što se s njom dogodilo. Treći slučaj zabilježen je početkom 2003. godine, a vezan je uz muškarca 60-ih godina iz Istre koji je na Rebro došao zbog demencije. Međutim, kako naš sugovornik tvrdi, odmah je bilo jasno da se ne radi o običnoj demenciji te su ga podvrgli pretragama. Ono po čemu ga se Nacionalov sugovornik sjeća je način na koji se pacijent liječnicima predstavio. Naime, sebe je prikazao kao velikog ljubitelja teletine, osobito telećeg mozga. Kako su liječnici posumnjali da je riječ o CJD-u, pacijenta su uputili u zaraznu bolnicu i također ne znaju kakvu je sudbinu doživio, odnosno, koja mu je bila konačna dijagnoza: klasična ili nova varijanta CJD-a.

Nakon što je Nacional u prošlom broju objavio priču o L.T., javila nam se osoba iz zarazne bolnice koja je, želeći ostati anonimna, Nacionalovim novinarima detaljno opisala svoja prilično zabrinjavajuća saznanja stečena tijekom višegodišnjeg rada u toj bolnici:

“Hrvatska je imala već dva slučaja kravljeg ludila. Za jednu žensku osobu iz Zagreba pouzdano znam da je umrla, dok za muškarca ne znam kako je završio, ali s obzirom da je riječ o neizlječivoj bolesti, pretpostavljam kako je ishod bio isti kao i kod prvog slučaja. Imao sam priliku vidjeti povijest bolesti obaju pacijenata koji su ležali u zaraznoj bolnici. Imao sam priliku vidjeti ženine rezultate patološke pretrage koja je potvrdila kravlje ludilo. Kako sam bio šokiran tom nedvojbenom konstatacijom, tražio sam pojašnjenja od liječnika u okviru bolnice i svi su mi redom potvrdili da je to što piše u potpunosti točno i još su mi pojasnili da je riječ o bolesti koja pretvara mozak u kašu i kako je dolazilo do raspada “sistema”, a kod dotične umrle žene su mi i navodili kojim redom je dolazilo do otkazivanja rada mozga: gubljenje mogućnosti govora, pa vida itd.”

Prema tvrdnjama tog Nacionalovog izvora oba su slučaja registrirana tijekom 2002. godine. On nadalje kaže:
“Ono što me posebno začudilo je što su obje povijesti bolesti obaju pacijenata imali crvenim štambiljem otisnuto “strogo povjerljivo”. Takav štambilj u zaraznoj bolnici nose samo dosjei pacijenata zaraženih HIV-om zbog zaštite njihovih osobnih podataka. Prvo mi je došla podeblja povijest bolesti gospođe iz Zagreba koja je umrla. Zbog crvenog štambilja pomislio sam da je riječ o slučaju AIDS-a, no dijagnoza je glasila Creutzfeld Jakobov sindrom. Ostali su mi liječnici objasnili da je to ono što mi jednostavnije zovemo kravljim ludilom. U istoj povijesti bolesti je pisalo da se najvjerojatnije nije zarazila u Hrvatskoj jer je duže vrijeme boravila u inozemstvu. Ono što me šokiralo u cijelom tom dosjeu je i nekoliko papira s patologije, a na onom glavnom papiru nije bilo potpisa nekog od članova rodbine za davanje suglasnosti za patološki pregled. Kad sam postavio pitanje liječnicima je li to slučajno ili namjerno, otvoreno su mi rekli da njena rodbina nije dala pristanak za ‘otvaranje’ tijela, ali je zbog specifične bolesti, a radilo se o kravljem ludilu, mimo dozvole napravljena obdukcija bez znanja rodbine. Uglavnom, pokazalo se da je žena bila pozitivna na testiranje.”

Nacionalov izvor opisuje i drugi sumnjiv slučaj:” Gospodin, koji je bio hospitaliziran pod istom dijagnozom, nakon odležana tri mjeseca u bolnici otpušten je kući. Prilikom otpuštanja navedeno je stanje ‘poboljšano’. Ipak, na njegovom dosjeu je i dalje bio crveni štambilj i upozorenje “strogo povjerljivo”. Oba dosjea-povijesti bolesti su se posebno čuvala, odnosno, nalazila u posebnim ormarima prostorija Arhiva zarazne bolnice dok svi ostali dosjei odlaze u podrum bolnice čekajući otiskivanje na mikrofilm.”

Prema iskazu ovog Nacionalovog izvora ta dva tajanstvena dosjea nikad nisu provedena kroz službene statistike same zarazne bolnice. Iz toga slijedi da ova prva dva slučaja sumnjivog oboljenja, odnosno, smrti gdje je ? prema tvrdnjama ovog svjedoka – bila riječ o kravljem ludilu, nisu registrirana u Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo, a u konačnici, slučajevi nisu prijavljeni ni Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, što je “Nacional” tamo i provjerio. Uostalom, da su takvi slučajevi skloni ‘izgubiti se’ iz statistika zarazne bolnice dokazuje i tvrdnja njenog ravnatelja dr. Lisića koji je javno rekao da je dosad u Hrvatskoj bilo tri slučaja oboljelih od klasične varijante CJD-a, a prema podacima HZJZ-a registrirana su dva.

Iako su liječnici nastojali svim ovim pacijentima pripisati oboljenja od klasične varijante CJD-a, što se čini prilično nemogućim s obzirom da je bolest vrlo rijetka, činjenica je, što potvrđuju Nacionalovi izvori ? vrhunski infektolozi i neurolozi te ostalo medicinsko osoblje koje ima uvid u dokumentaciju povijesti bolesti ? da postoji opravdana sumnja u oboljenje od nove varijante CJD-a, tj. kravljeg ludila budući da su svi dosadašnji pacijenti imali dokazanu rizičnu povezanost s govedinom kao što je rad u mesnici, ugradnja implantata izrađenih od goveđeg tkiva ili dug boravak u inozemstvu. Isti izvori potvrđuju da se zbog delikatnosti teme kao što je kravlje ludilo, liječnici nastoje što više od toga ograditi ne potvrđujući nikad 100-postotno tu bolest.

Uspostavljanje pogrešne dijagnoze pacijentu zbog nekih ‘viših’ razloga, kao i ostavljanje pacijenta bez uspostavljene konačne dijagnoze nije nepoznata stvar u medicini. Pitanje je samo uspostavlja li se pogrešna dijagnoza ili se ne uspostavlja uopće zbog specifičnosti slučaja ili zbog neznanja liječnika. Liječnici su skloni tvrditi za ove slučajeve da su specifični i kompleksni. Neosporno je da u medicini neki slučajevi uistinu ostaju zauvijek nerazjašnjeni. Ipak, začuđuje podatak HZJZ-a da je, primjerice, samo u 2002. godine bez uspostavljene konačne dijagnoze bilo registrirano gotovo 25.000 hospitaliziranih pacijenata. Oni se u statističkim podacima vode pod kategorijom “simptomi, znakovi i abnormalni klinički i laboratorijski nalazi neuvršteni drugamo”.

Drugim riječima, pacijenti bi došli u bolnicu s nekim tegobama, prošli niz pretraga i bivali otpušteni bez da liječnici utvrde od čega boluju. To su tzv. pacijenti bez dijagnoze. Oni ne moraju zauvijek ostati bez utvrđene bolesti jer neke su bolesti prepoznatljive u kasnijim fazama. Naravno, događa se da pacijent i umre, a da se ne zna od čega. Ipak, ne čini se razumnim povjerovati da u Hrvatskoj postoji natprosječno visok stupanj pobolijevanja od klasične varijante CJD-a koja je iznimno rijetka bolest. Pripisujući sve slučajeve koji pokazuju simptome CJD-a samo klasičnoj varijanti izbjegavajući pritom učiniti pretrage koje bi isključile novu varijantu CJD-a, tj. kravlje ludilo, prilično je neozbiljan i neodgovoran pristup liječnika ovoj smrtonosnoj bolesti koja nije samo zdravstveno pitanje već i gospodarsko i vanjskopolitičko.

Kontradiktornosti i laži u izjavama dr. Lisića objavljene u medijima
Dr. Lisić je u svom javnom istupu odlučno tvrdio da sumnja na kravlje ludilo u slučaju L.T. nije uopće postojala optuživši pritom Nacional za laganje i senzacionalizam. Činjenica je, međutim, da Nacionalovi izvori dolaze iz njemu najbližih liječničkih krugova. U svojim javnim istupima propustio je reći da je cijeli liječnički tim okupljen oko L.T. već mjesecima u najužoj suradnji s dr. Brankom Šoštarićem , hrvatskim stručnjakom za kravlje ludilo. Nadalje, propustio je reći, ono što je Nacionalov izvor potvrdio, da su dva testa na kravlje ludilo provedena nad L.T. bila pozitivna. Kako je Nacionalovo otkriće, prema tvrdnjama kolega novinara iz drugih redakcija, dr. Lisića ulovilo nespremnog, dogodilo se da je u istom danu dao nekoliko različitih izjava o slučaju L.T. Prvo je kao uzrok naveo da je pacijentica oboljela od klasične CJD putem implantata ugrađenog joj u mozak prilikom operacije dok je još bila djevojčica. Kasnije je opovrgnuo priču tvrdeći da joj nikakav implantat nije ugrađen već da je zaražena putem nesteriliziranih instrumenata tijekom operacije. Nadalje, u Večernjem listu su se u istom tekstu pojavila dva različita tumačenja bolesti L.T. dvaju liječnika koji se istim slučajem bave. Naime, dr. Lisić je i dalje tvrdio da je riječ o klasičnoj varijanti CJD, a dr. Vesna Brinar je tvrdila da se sumnja na nasljedni oblik epilepsije. Dok je Dr. Lisić za Dnevnik HTV-a i Vijesti RTL-a odlučno odbacivao sumnju u kravlje ludilo, ministar zdravstva Andrija Hebrang rekao je da nema dokaza kojim bi se u potpunosti takva sumnja odbacila. Nadalje, u Novom listu pojavio se tekst pod naslovom “Roditelji L.T. demantiraju tvrdnje da im kćer boluje od kravljeg ludila”. Do neke mjere je čak i neozbiljno takvo nešto napisati kad se zna da roditelji uopće ne znaju od čega im kćer boluje, odnosno, da ih liječnici nisu u potpunosti informirali o porijeklu i razvoju bolesti njihove kćeri. Nažalost, neke aspekte o tome su tek saznali iz Nacionalovog članka. Nadalje, majka L.T. je u posljednjem telefonskom razgovoru s Nacionalovim novinarima i sama potvrdila da postoji sumnja u kravlje ludilo.
“Kako ste mogli napisati da je sumnja na kravlje ludilo 99-postotna, kad samo liječnici infektolozi na to sumnjaju, a oni su u manjini, za razliku od liječnika neurologa koji te sumnje odbacuju, a oni su u većini”, pitala nas je majka misleći pritom na sastav liječničkog konzilija koji se bavi slučajem njene kćeri. Većina neurologa u tom sastavu je vjerojatno puka slučajnost.
U Jutarnjem listu objavljen je demanti Petra Čobankovića, ministra gospodarstva, u kojem stoji da nema opasnosti od kravljeg ludila jer Hrvatska ima vrlo visoko razvijen sustav kontrole goveđeg mesa kako uvoznog tako i domaćeg. Tvrdnja je netočna jer, prema izvoru bliskom Ministarstvu gospodarstva, od Karlovca na niže uopće nema nikakve kontrole mesa, napose kad je riječ o uvozu govedine iz BiH. Iz Bosne u Hrvatsku dolazi govedina nekontroliranog porijekla i to iz jednostavnog razloga: kilogram govedine je dvostruko jeftiniji nego u Hrvatskoj, kao uostalom i mnogi drugi prehrambeni artikli, pa hrvatski potrošači često preko granice idu u nabavku živežnih namirnica.