Objavljeno u Nacionalu br. 450, 2004-06-29

Autor: Maroje Mihovilović

KORUMPIRANI PREDSJEDNIK UKRAJINE U DEALU S MAFIJOM

Mafija vlasnika 'Šahtjora' spašava Leonida Kučmu od zatvora

Ukrajina se našla usred najvećeg privatizacijskog skandala oko prodaje čeličane Krivorižstal, koja je prodana najslabijim ponuđačima, zetu predsjednika Kučme Viktoru Pinčuku i vlasniku NK 'Šahtjora' Rinatu Ahmetovu: zauzvrat, njih dvojica će Kučmu spasiti od zatvora ako dođe do promjene vlasti

Pitanje je hoće li politički dogovor Kučme i Janukoviča biti dovoljan da se održi sadašnja struktura vlasti, samo s drugim glavnim čovjekom, neće li velik obrat na izborima proizići iz prve prilike da Ukrajinci pokažu što misle o svojoj politiPitanje je hoće li politički dogovor Kučme i Janukoviča biti dovoljan da se održi sadašnja struktura vlasti, samo s drugim glavnim čovjekom, neće li velik obrat na izborima proizići iz prve prilike da Ukrajinci pokažu što misle o svojoj politiUkrajinu potresa golem privatizacijsko-politički skandal, u čijem su središtu najveći moćnici, predsjednik Leonid Kučma i premijer Viktor Janukovič. Vlada je nedavno raspisala međunarodni natječaj za privatizaciju čeličane Krivorižstal, jedne od najvećih na svijetu. Javio se niz vodećih svjetskih tvrtki a ponude su bile odlične. Američki “U.S. Steel” ponudio je u konzorciju sa britansko-nizozemskim LNM-om čak 1,5 milijardi dolara. Mnogo lošije nisu bile ni ponude dviju velikih ruskih tvrtki za tu čeličanu s brojnim pogonima, 52.000 radnika i godišnjim profitom koji premašuje 300 milijuna dolara.

Na kraju je posao dobio ukrajinski konzorcij Investicijsko-metalurška unija (IMU) koji je ponudio samo 780 milijuna dolara, upola manje od “U.S. Steela” i LNM-a. Vladina komisija odluku je obrazložila time što kudikamo izdašniji ponuđači nisu ispunjavali temeljne uvjete natječaja, kao, onaj, primjerice, da će se u obzir uzimati samo ponude konzorcija koji godišnje u Ukrajini proizvode najmanje milijun tona koksa.

Vlasnici IMU-a su Viktor Pinčuk i Rinat Ahmetov. Mladi je Pinčuk posljednjih godina gotovo ni iz čega stvorio golemo industrijsko, financijsko i medijsko carstvo, i to uz izravnu pomoć države, jer je muž kćeri predsjednika Kučme. Kudikamo je zanimljiviji Ahmetov, za kojeg se tvrdi da je najbogatiji Ukrajinac, već godinama poznat kao “gospodar Donbasa”, bogatog rudnog nalazišta i rudarskog područja u dolini rijeke Donjeck na istoku Ukrajine, glasovitog već u doba Sovjetskoga Saveza. Ondje su u prvoj polovici 20. stoljeća otkrivene velike količine ugljena, u rudnicima se udarnički radilo, pa se tada Donbas isticao kao primjer uzornog industrijskog socijalističkog rada. Zbog toga je postao i politički važno područje, što je donijelo posebnu samosvijest tamošnjim rudarima i političarima, koji su u Moskvi stekli velik utjecaj pa su ih prozvali donjeckim klanom.

Kad se SSSR raspao, donjecki klan svoj je utjecaj premjestio u Kijev, gdje se sukobljavao s drugim moćnim ukrajinskim klanom ? dnjepropetrovskim. U Ukrajini je počela privatizacija. Lokalni moćnici u Donbasu, nakon sukoba u kojima je bilo i mrtvih, podijelili su najveća poduzeća, rudnike, tvornice i društvene ustanove, a 1995. je na javnu scenu stupio mladi Ahmetov, rođen 1966. kao rudarski sin tatarskog podrijetla. Vvlasnik je jedne od prvih privatnih banaka u Donbasu, a od 1996. ? nakon nerazjašnjenog ubojstva prethodnog vlasnika ? i nogometnog kluba Šahtjor i tvrtke Lux. U samo dvije godine ? uz još nekoliko istaknutih mrtvaca ? preuzeo je poslovnu kontrolu nad gotovo cijelim Donbasom i te postao predvodnikom donjeckog klana.

Tada moćan ukrajinski premijer Pavlo Lazarenko time je bio nezadovoljan pa su Ahmetovu u pomoć priskočili Lazarenkovi politički protivnici, osobito Janukovič, nekadašnji guverner Donbasa. Je li Ahmetov više pomagao Janukoviču ili obratno, o tome se danas naširoko raspravlja, no njih su dvojica isposlovali Lazarenkovu ostavku. Kad je Lazarenko srušen s vlasti, istraga protiv njega otkrila je niz financijskih nezakonitosti.

Janukovič je uskoro izabran za premijera pa je svom partneru Ahmetovu omogućavao da širi poslove, dok je ovaj financirao Janukovičeve političke potrebe, kao i najobičnije potrebe za bogaćenjem. Janukovič je postao pravi politički moćnik, sklopivši sporazum i s predsjednikom Kučmom, koji je na čelu drugog, dnjepropetrovskog klana, a uskoro mu istječe i drugi predsjednički mandat. Iako je nedavno promijenjen ukrajinski ustav, pa bi se Kučma mogao kandidirati i treći put, obećao je da na predsjedničkim izborima u listopadu neće tražiti i treći mandat, vjerojatno se ipak bojeći da bi na izborima izgubio, jer je omrznut zbog brojnih afera. Sumnjiče ga čak i za umiješanost u ubojstvo novinara pa oporba traži da se pokrene procedura njegova opoziva.

Tvrdi se u Ukrajini da je Kučma sklopio politički dogovor s Janukovičem, da će se Janukovič kandidirati na predsjedničkim izborima, da će Kučmin dnjepropetrovski klan podržati Janukoviča, zajedno s donjeckim. Zauzvrat se Janukovič, navodno, obvezao da će štititi Kučmu od pravosudnog progona. Ukrajinci su uvjereni da je privatizacija “Krivorižstala” samo prvi korak u novom zajedništvu Kučme i Janukoviča, odnosno dnjepropetrovskog i donjeckog klana.

Ipak, pitanje je hoće li politički dogovor Kučme i Janukoviča biti dovoljan da se održi sadašnja struktura vlasti, samo s drugim glavnim čovjekom, neće li velik obrat na izborima proizići iz prve prilike da Ukrajinci pokažu što misle o svojoj političkoj oligarhiji. Na tim izborima u prvom će planu biti spomenuto ubojstvo novinara Heorhija Gongadzea, jer ta sramotna afera za Kučmu postaje sve neugodnija ljaga.

Gongadze je potkraj 90-ih uređivao internetsko glasilo Ukrajinskaja pravda i razotkrivao brojne korupcionaške afere, zbog čega su u vrhu vlasti bjesnili. Gongadze je u rujnu 2000. nestao, a u studenome je u plitkom grobu nedaleko od Kijeva pronađeno mrtvo tijelo bez glave, za koje je obdukcijom dokazano da je njegovo. Opozicija je optužila vlast da stoji iza Gongadzeova ubojstva, zaredale su gotovo svakodnevne demonstracije protiv predsjednika i trajale mjesecima. Sumnja se čak da je iza Gongadzeova ubojstva stajao sam Kučma: potkraj 2000. Oleksandar Moroz, predsjednik oporbene Socijalističke stranke, objavio je potajno snimljene vrpce na kojima se čuje kako Kučma raspravlja sa suradnicima o ušutkivanju Gongadzea. Morozu ih je dao Kučmin tjelesni čuvar, tvrdeći da su autentične.

Kučma poriče njihovu autentičnost pa su dane na ekspertizu neovisnim stručnjacima, ali su oni objavili da su vrpce autentične, da zvuk nije montiran. Ukrajinska je vlast morala priznati da su dijelovi autentični, ali su navodni sudionici tajno snimljenih razgovora tvrdili i dalje ili da na snimkama nisu oni, nego netko slična glasa, ili da nisu rekli ono što se tvrdi. Kučma je odbacio optužbe na svoj račun.

Ali demonstracije mjesecima nisu jenjavale pa je početkom 2001. Švedska, koja je tada predsjedavala Europskom unijom, od Ukrajine zatražila “detaljnu i transparentnu istragu o nestanku novinara”. Objavljeno je tada da je takva situacija pokolebala i velike inozemne investitore, pa su barem dva velika inozemna ulaganja bila blokirana, iako je Kučma vodio politiku otvaranja prema Zapadu, odakle je očekivao političku i ekonomsku podršku. SAD je pomagao Ukrajini, smatrajući da je njena stabilnost i neovisnost od Rusije vitalno značajna za zapadne interese, jer je Ukrajina nakon raspada SSSR-a naslijedila i znatno nuklearno naoružanje. SAD je davao veliku izravnu pomoć Ukrajini kako bi se ekonomski i politički stabilizirala, Ukrajina je bila treća zemlja na listi primatelja američke pomoći. Poticani su i privatni investitori. Kučma se na međunarodnoj sceni prikazivao kao jamac ukrajinske prozapadne politike i stekao na Zapadu izvjesnu reputaciju, koju ubojstvo Gongadzea ugrožava, jer Zapad od Kučme zahtijeva da ga što prije rasvijetli. Ali Kučma odugovlači i zataškava, što kvari njegove odnose i s Washingtonom: u travnju 2001. Amerikanci su dali politički azil bivšem Kučminu tjelesnom čuvaru Mikoli Malničenku, koji je uspio pobjeći u inozemstvo prije nego što ga je ukrajinska policija uspjela uhititi, kao i Miroslavi Gongadze, udovici ubijenog novinara. SAD je tako Kučmi dao do znanja da će nastaviti pritisak na njega dok se istraga o tom mračnom ubojstvu ne dovrši.

Ukrajinski državljanin Malničenko nekoć je radio u sovjetskoj tajnoj službi, KGB-u, i to u Devetom direktoratu, koji je davao tjeločuvare za visoke državnike. Neko je vrijeme čuvao i Mihaila Gorbačova. Kad se SSSR raspao, vratio u domovinu i 1995. postao Kučminim čuvarom. Isprva se, veli, divio ukrajinskom predsjedniku, ali se razočarao čuvši njegove razgovore, u kojima je Kučma s prijateljima, članovima svoje obitelji i najbližim suradnicima smišljao kako da opljačka državu. Malničenko je u intervjuu londonskom Daily Telegraphu nakon bijega iz Ukrajine rekao da je tada zaključio da “u Ukrajini nema većeg kriminalca od Kučme, da je on cijelu zemlju pretvorio u veliki reket”, da je svojim očima vidio kako se goleme svote gotova korupcionaškog novaca donose Kučmi u njegov ured, dok su Ukrajinci živjeli sve lošije: “Posebno mi se zgadilo kako je Kučma uništio brojna poduzeća, koja su mogla osigurati posao brojnim radnicima, koja su jedva preživljavala, ali su mogla pridonijeti ekonomskom napretku, ali ih je on upropaštavao jer mu nisu htjeli plaćati reket.” Dodao je da je tada odlučio potajno postaviti mikrofon u Kučmin ured i snimati njegove razgovore, kako bi razotkrio besramnu korupciju, nadajući se da će ga tako natjerati na ostavku. Mikrofon je sakrio u sofu u Kučminu uredu i snimio više od tisuću sati razgovora. Snimke je objelodanio nakon što je u rujnu 2000. nestao Gongadze, jer je bio čvrsto uvjeren da je Kučma umiješan u to ubojstvo. Na jednoj snimci čuje se kako Kučma sa suradnicima razgovarao o Gongadzeu i kaže da ga “treba ušutkati”.

Nakon toga Kučma je pojačao kontrolu nad medijima, kako bi se o aferi što manje pisalo, a ono što se objavljuje da bude u skladu s državnom politikom, koja tvrdi da vlast s ubojstvom nema ništa i da energično traga za počiniteljima zločina, ali u tome ne uspijeva. Svoje najodanije ljude postavio je da u ministarstvu unutarnjih poslova i u državnom odvjetništvu nadziru taj slučaj i ne dopuštaju da išta relevantno o njemu dospije u javnost, a ako ipak dospije, valja umiriti javnost prividom da je vlasti stalo do temeljite istrage. Kučma je pokrenuo i snažnu vanjskopolitičku inicijativu da učvrsti svoj međunarodni položaj: dobro mu je došao rat u Iraku pa se deklarirao kao najvjerniji Bushov saveznik i u Irak poslao mnogo ukrajinskih vojnika.

Unatoč opsežnim i raznovrsnim naporima da aferu zadrži pod svojom kontrolom, Kučma je ne uspijeva marginalizirati ni četiri godine nakon mučnog Gongadzeova umorstva. Mnogi Ukrajinci ne mire se s tim da bi se Gongadzeova smrt mogla zaboraviti, u prvom redu oporbeni političari, koji su se u ukrajinskom parlamentu uspjeli izboriti da se osnuje istražno povjerenstvo za taj slučaj. Parlamentarna većina, odana Kučmi, blokira njeno djelovanje koliko god može, no oporbeni članovi povjertenstva uspjeli su se domoći iznimno važnih dokumenata. Kako ih ukrajinski tisak ne može objaviti, netko ih je dao Askoldu Krušelnickom, kijevskom dopisniku londonskog Independenta, koji je tu gomilu dokumenata proučio i ovih dana objavio ključna otkrića.

Krušelnicki tvrdi da su to dokumenti ukrajinske tajne policije, koje su agenti sklonili kako ne bi bili uništeni u sklopu velikog zataškavanja u MUP-u. Ti dokumenti pokazuju da je Gongadze mjesecima prije nego što je otet i ubijen bio pod paskom tajne policije, da ga je svakodnevno pratilo i prisluškivalo 25 agenata. A 16. rujna 2000. naređeno im je da ga prestanu pratiti. Kad su nekoliko dana potom doznali da je Gongadze nestao, bilo im je jasno da im je takva naredba dana zato da ne vide Gongadzeovu otmicu, koja je, očito, bila nedjelo druge ekipe agenata tajne službe ili nekoga tko je to učinio uz njeno znanje. Prema naknadnim spoznajama tih agenata, koji su te dokumente dali Independentovu novinaru, Gongadzea su oteli agenti ukrajinske tajne službe po izričitoj naredbi Jurija Kravčenka, tadašnjeg ministra unuarnjih poslova, vjerojatno po Kučminu naputku. Otmičarima je neposrednu naredbu dao policijski general Oleksej Pukač, zapovjednik odjela za praćenje. Gongadze je predan bandi kijevskog gangstera Kisila, čiji su ga ljudi ubili i vratili mrtvo tijelo pripadnicima tajne službe. Tijelo je neko vrijeme neregistrirano ležalo u kijevskoj mrtvačnici, sve dok pritisak zbog njegova nestanka nije postao prevelik. Tada je ono, bez glave, odneseno izvan Kijeva i pokopano. Ondje je i nađeno. Pokrenuta je formalna istraga, bez htijenja da se smrt rasvijetli, a istodobno su se masovno uništavali svi dokumenti o praćenje Gongadzea, što je nadzirao general Pukač.

Nakon nekog vremena glavni državni odvjetnik Svjatoslav Piskun ispitao je brojne pripadnike tajne službe i osoblje u uredu generala Pukača. Mnogo je doznao o zataškavanju Georgadzeova umorstva. Dao je uhititi Ihora Hončarova, visokog dužnosnika MUP-a, jer je navodno održavao veze s gangsterima, ali iz dokumenata kojih se domogao Independentov novinar vidi se da je bio podrobno ispitivan i o ubojstvu Gongadzea, o kojem je mnogo znao. On je potvrdio da je Gongadze otet po Kravčenkovoj naredbi i da je predan gangsteru Kisilu. Pri ispitivanju je izrazio bojazan da će zbog onoga što o tom ubojstvu zna u zatvoru biti likvidiran, a da će njegovo ubojstvo biti prikazano kao samoubojstvo. Sedam dana poslije, 1. kolovoza 2003., umro je u zatvoru, tobože zbog iznenadne bolesti. Vlast ga je htjela odmah kremirati, ali je prethodna obdukcija, čiji su rezultati objavljeni četiri mjeseca poslije, pokazala da je umro od premlaćivanja, pri čemu mu je slomljena kralježnica, i od ubrizgavanja “Thiopentala”.

Piskun je istraživao smrt svog svjedoka i nastavio istraživati okolnosti Gongadzeova ubojstva, a 23. listopada prošle godine dao je uhititi generala Pukača. No šest dana poslije, 29. listopada 2003., Kučma je smijenio Piskuna i na njegovo mjesto imenovao Henadija Vasiljeva, koji je, tvrdi Independent, odmah obustavio Piskunovu istragu i pokrenuo veliko zataškavanje istrage u državnom odvjetništvuu. Pukač je oslobođen mjesec dana poslije.

Oporbeni političari pokrenuli su inicijativu da se Kučmi izglasa nepovjerenje, ali Kučma kontrolira parlament. No, da umiri opoziciju, vlast je ipak morala objaviti da će biti pokrenuta istraga o Hončarovljevoj smrti. Objavila je i da je otkriven Gongadzeov ubojica, ali njegov identitet nije objavljen pa se u medijima spominje kao “građanin K.”. Oporba je izjavila da ona toj informaciji ne vjeruje, da je vlast već i prije tvrdila da je otkrila počinitelje ubojstva, a poslije se pokazalo da su to laži. Zastupnik u ukrajinskom parlamentu Hrihorij Omelčenko, predsjednik parlamentarnog istražnog povjerenstva koje ispituje Kučminu umiješanost Georgadzeovo umorstvo, izjavio je: “Nema osobitih izgleda za istinu. Ovaj slučaj moći će se objektivno istražiti tek kad sadašnji predsjednik Leonid Danilovič Kučma bude iz rešetaka.”

Vezane vijesti

Španjolska je jednostavno bolja

Španjolska je jednostavno bolja

Premda je ogled Španjolske i Francuske u četvrtfinalu Europskog prvenstva ponudio slab i siromašan nogomet, španjolski izbornik Vicente Del Bosque… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika