Objavljeno u Nacionalu br. 451, 2004-06-06

Autor: Eduard Šoštarić

EKSKLUZIVNO IZ BRUXELLESA

Picula je kriv što Hrvatska još nije ušla u NATO

Bliski suradnici glavnog tajnika NATO-a Jaapa de Hoop Scheffera otkrili su Nacionalovom novinaru u Bruxellesu koliku je SAD odigrala ulogu u blokiranju hrvatskog ulaska u NATO, te koliko je optimizam Sanadera i Žužula bio neutemeljen

Očito je da SAD drže ključ hrvatskog članstva u Savezu, a razlog je Jadranska povelja kao najveći promašaj hrvatske diplomacije, odnosno njezina bivšeg ministra vanjskih poslova Tonina Picule.Očito je da SAD drže ključ hrvatskog članstva u Savezu, a razlog je Jadranska povelja kao najveći promašaj hrvatske diplomacije, odnosno njezina bivšeg ministra vanjskih poslova Tonina Picule.“Vjerujem da bi nakon samita NATO saveza u Istanbulu bilo dobro da uz nastavak reformi Republika Hrvatska, Makedonija i Albanija kao članice Jadranske povelje započnu zajednički jači angažman u lobiranju i aktivnostima pred američkim senatorima, kongresmenima i političkim centrima moći za što skoriji prijem u punopravno članstvo. Hrvatska istovremeno mora voditi i politiku reformi i ispunjavanja kriterija vezanih uz članstvo u Europskoj uniji, što je složen i naporan proces”, izjavio je Nacionalovu novinaru u bruxelleskom sjedištu NATO-a i Vrhovnom zapovjedništvu savezničkih snaga u gradiću Monsu jedan od bliskih suradnika glavnog tajnika NATO-a Jaapa de Hoopa Scheffera, neposredno nakon završetka samita NATO-ovih čelnika u Istanbulu.

Bivši ministar vanjskih poslova Tonino Picula potpisao je 'Jadransku povelju' u nadi da će Hrvatska tako brže ući u NATO: ustvari je ulazak vezao uz Albaniju u MakedonijuIzjava visokog dužnosnika NATO saveza višeznačna je za Hrvatsku i posredno otkriva u kojoj se poziciji nalazi Hrvatska na svom putu u NATO i zbog čega je to tako. Prije svega, Hrvatska neće ući u NATO samostalno i nitko sa sigurnošću ne može reći datum njezina ulaska. Nadalje, očito je da SAD drže ključ hrvatskog članstva u Savezu, a razlog je Jadranska povelja kao najveći promašaj hrvatske diplomacije, odnosno njezina bivšeg ministra vanjskih poslova Tonina Picule. Također, NATO-ovi dužnosnici, sudeći prema navedenoj izjavi jednog od njih, sasvim dobro razumiju kako se Hrvatska zbog nastojanja da uđe i u EU i u NATO često nalazi u nezahvalnoj situaciji u kojoj mora balansirati između nekih zahtjeva SAD-a koji su u suprotnosti sa službenom politikom EU.

Hrvatska treba razbiti iluziju da će u Savez biti primljena individualno. To će se svakako dogoditi u paketu s Makedonijom i Albanijom, što znači da bez obzira na visok stupanj dostignutih reformi mora pričekati najslabiju kariku u lancu, Albaniju, koja mora dosegnuti barem minimum uvjeta za članstvo, što je uz probleme korupcije, trgovine ljudima i općom nezaposlenošću gotovo nemoguća misija u skoroj budućnosti. Ako je suditi po tome i činjenici da se Makedonija i Albanija nalaze već u šestom ciklusu godišnjeg programa koji kvalificira neku zemlju za članstvo u NATO-u a još uvijek nisu uspjele provesti potrebne reforme, datum ulaska Hrvatske potpuno je neizvjestan. Za razliku od njih Hrvatska je u samo tri godišnja ciklusa provela dvostruko više reformi, no ipak će ostati u zatvorenom krugu zahvaljujući pogrešnim odlukama hrvatske diplomacije.

Nadalje, savjet za lobiranjem pred američkim senatorima potvrđuje kako je SAD preuzeo na sebe određivanje hrvatskog prijema u članstvo, kao i prijem ostalih dviju zemalja, što se i vidjelo iz sadržaja završnog dokumenta samita, u kojem se Hrvatska na američku intervenciju proziva zbog slučaja odbjeglog generala Ante Gotovine premda Gotovina nije bio sporan za stjecanje hrvatske kandidature u EU. I kao posljednje, potpisivanje Jadranske povelje inicirane s američke strane bio je najveći promašaj bivšeg ministra vanjskih poslova Tonina Picule. On je povjerovao američkim partnerima da će potpisivanje takvog dokumenta pridonijeti bržem ulasku Hrvatske u NATO. Očito je da je Jadranska povelja poslužila američkoj strani da Hrvatsku drži nekom vrstom taoca međusobnih odnosa, odnosno da napredak zemalja unutar Povelje vrednuje ispunjavanjem svojih neprihvatljivih i jednostranih zahtjeva, kao što je slučaj s tzv. člankom 98. o neizručivanju američkih državljana međunarodnom kaznenom sudu ili pak slanju vojnika u Irak, što je u suprotnosti sa stavovima EU i većeg dijela europskih zemalja članica NATO saveza.

Da je tome tako, Amerikanci su pokazali na početku inicijative za potpisivanjem Povelje, jer se planirano potpisivanje u Washingtonu prvotno odgodilo, a poslije su na sastanke članica Povelje dolazili nižerazredni američki političari i članovi njihovih misija na Balkanu. Prema mišljenju mnogih stručnjaka, Hrvatska je trebala raditi na očuvanju Vilniuske skupine zemalja, kojoj je pristupila kao deseta članica, i već bi danas imala pozivnicu za NATO. Sedam zemalja skupine, Slovenija, Bugarska, Rumunjska, Latvija, Litva, Slovačka i Estonija, već je primljeno u zadnjem proširenju NATO-a, a ostale tri, Hrvatska, Makedonija i Albanija, ostale su u čekaonici. Unutar skupine vrednovala su se individualna postignuća, što se i pokazalo prijemom novih članica bez Hrvatske koja zaista tada još nije bila spremna za članstvo.

Međutim, potpisivanjem Jadranske povelje pod američkim pokroviteljstvom nestalo je individualnog pristupa unatoč očitom nesrazmjeru u već provedenim reformama između članica Povelje. Potpisivanje članka 98. traženo je, među ostalim, i od Rumunjske. Zauzvrat, Amerikanci su joj obećali ulazak u NATO i gradnju američkih vojnih baza, a time i velik priljev novca. Rumunjska je potpisala članak 98., ali od gradnje vojnih baza i priljeva novca neće biti ništa. Rumunjska je primljena u NATO ne zbog snažnog zalaganja SAD-a, nego zbog činjenice da je ostala bez pozivnice za EU pa je odgađanje prijema u NATO moglo prouzročiti političke potrese u zemlji. Potpisivanje članka 98. Rumunjskoj nije zaboravila EU, pa je očekivani ulazak u EU 2007. pod velikim znakom pitanja.

Prošlotjedni sastanak na vrhu u Istanbulu, obilježen očitim podjelama između SAD-a i europskih saveznika na pitanju Iraka, Hrvatskoj nije donio ništa od očekivanog. Umjesto pozivnice za članstvo i konkretnih vremenskih okvira za prijem, na čemu je inzistirao hrvatski državni vrh posljednjih šest mjeseci, završni dokument samita kurtoazno je ohrabrio hrvatska nastojanja i vrata članstva ostavio otvorenima za neka druga vremena. Stoga licemjerno zvuče izjave ministra vanjskih poslova Miomira Žužula da je zadovoljan rezultatima samita. Upravo su Žužul i premijer Sanader tijekom proteklih mjeseci tražili više od deklarativne NATO-ove politike otvorenih vrata, konkretnu pozivnicu ili okvirni datum za prijem. Hrvatska je javnost razočarana iz jednostavnog razloga – Sanader i Žužul ni jednom prigodom nisu upoznali javnost s činjenicom da je još od veljače ove godine potpuno jasno kako na istanbulskom sastanku neće biti ništa od pozivnice, ali ni od datuma za prijem. Svih prošlih mjeseci održavao se lažni optimizam da bi prošlog tjedna uslijedio hladan tuš.

Vrijeme provedeno u nepotrebnim diplomatskim političkim nadmudrivanjima i obećanjima tijekom proteklih nekoliko mjeseci moglo se potpuno drukčije iskoristiti u reformskim zahvatima, a njih je jako puno. Još uvijek ne funkcionira međuministarska suradnja na nižim razinama, ne postoji dugoročno planiranje financiranja za potrebe obrane, sustav civilne zaštite i obrane od oružja za masovno uništavanje potpuna je nepoznanica, a hrvatska javnost uopće ne zna zašto bi bilo dobro ući u NATO. “NATO je potpuno svjestan činjenice da je Republika Hrvatska predvodnica sljedećeg kruga proširenja Saveza, jer provedeni reformski zahvati, politička stabilnost i demokratski standardi u Hrvatskoj po mnogočemu su ispred ostalih zemalja kandidata za članstvo, a tome je najbolji dokaz i dobivanje statusa kandidata za članstvo u EU. Međutim, budimo posve realni kada je riječ o Hrvatskoj. Nema dugoročnog financijskog planiranja izdataka, a struktura troškova je i dalje nepovoljna za novi moderni koncept oružanih snaga. Državno vodstvo još uvijek ne radi dovoljno da hrvatskoj javnosti približi NATO savez, opada potpora ulasku zemlje u NATO, a mi ovdje ne nailazimo na bilo kakav interes hrvatskih nevladinih organizacija ili fakulteta da o vlastitom trošku prezentiramo što je zapravo NATO nakon hladnoratovskog razdoblja. Za razliku od nezainteresirane Hrvatske, puno bolja iskustva imamo s vašim istočnim susjedom Srbijom i Crnom Gorom”, izjavili su Nacionalovu novinaru u Bruxellesu dužnosnici Saveza.

Iako Hrvatska nije dobila pozivnicu za članstvo i datum prijema, stvari treba pogledati i s druge strane. NATO se u ovom trenutku nalazi u velikom procesu transformacije, unutar članica posve je očita i podjela na proeuropske i proameričke, postoji puno problema u pokrivanju misija Saveza. Na sastanku u Turskoj donesena je odluka o proširenju misije u Afganistanu, no nitko ne zna u kojem će pravcu misija krenuti jer je dosadašnja daleko od idealne s obzirom na to da članice nisu poslale dovoljan broj vojnika u Afganistan. Nije bilo dovoljno transportnih i medicinskih helikoptera, njemački vojnici znali su ostati dulje od šest mjeseci na kabulskom aerodromu jer nije bilo novih snaga za zamjenu. Nevjerojatan je podatak da članice Saveza imaju 1,5 milijuna vojnika na raspolaganju, a samo njih 60 tisuća trenutačno je u različitim misijama, što znači da nema političke volje za slanjem dodatnih snaga. Osim toga, brojne zemlje članice nakon raspada Varšavskog pakta vrlo su malo učinile na reformi obrane i stvaranju potrebnih snaga za specifične misije, a najveći je teret pao na SAD, Kanadu, Njemačku i Veliku Britaniju. Podjele su prisutne i u pitanju obuke iračkih vojnika. SAD smatra kako Iračane treba obučavati u Iraku, no europski saveznici na čelu s Francuskom takvo što odbacuju tražeći obuku u europskim NATO-ovim centrima.

Hrvatska nema financijskih mogućnosti da pojača svoje sudjelovanje u mirovnim misijama, a nakon istanbulskog samita zasigurno će i državni vrh dobro promisliti o eventualnom budućem slanju hrvatskih vojnika u rizične mirovne misije. Moglo bi doći i do sukoba na relaciji Pantovčak – Banski dvori jer će Sanaderova vlada nakon jasnih američkih poruka i nezadovoljstva u State Departmentu, pokušati otopliti bilateralne odnose s SAD-om, predlažući dodatan hrvatski vojni kontingent u Afganistanu, dok bi predsjednik Mesić takvu odluku mogao ocijeniti nepotrebnom i rizičnom, prije svega zbog toga što mnoge zemlje članice Saveza samo konzumiraju prava iz članstva ne izlažući se riziku slanja svojih vojnika dok se istovremeno od malih zemalja traži sudjelovanje u NATO misijama bez ikakva jamstva da će njihov angažman biti vrednovan na primjeren način, a to je u slučaju Hrvatske brz ulazak u NATO savez.

Vezane vijesti

Srbija koči BiH na putu u NATO?

Srbija koči BiH na putu u NATO?

Iako su prije nekoliko mjeseci dogovorili knjiženje vojne imovine, vladajuća šestorka nije realizirala dogovor u Parlamentu BiH. Postavlja se pitanje… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika