Mnogi su se nadali da će Kerry biti mnogo hrabriji u izboru svojeg potpredsjedničkog partnera, međutim on nije imao hrabrosti za riskantnije iskorake.Riješena je i posljednja velika nepoznanica američke predizborne kampanje, koga će demokratski predsjednički kandidat John Kerry izabrati za svojeg potpredsjedničkog kandidata. O tome se mjesecima nagađalo, bilo je čak tvrdnji da se Kerry oko toga jako koleba, te da će tu osobu izabrati tek na demokratskoj stranačkoj konvenciji, ali je on ipak s tim požurio, kako ne bi pred biračima ispao neodlučan, te kako bi tu osobu što prije uveo u predizbornu kampanju.

Kerryjev izbor nije nikoga iznenadio, ali je mnoge razočarao. Mnogi su se nadali da će Kerry biti mnogo hrabriji u izboru svojeg potpredsjedničkog partnera, međutim on nije imao hrabrosti za riskantnije iskorake, te se na kraju odlučio za onoga tko je od prvog trenutaka bio najizgledniji potpredsjednički kandidat, za demokratskog senatora iz Sjeverne Caroline Jacka Edwardsa. On mu je bio najopasniji rival na početku godine u vrijeme preliminarnih izbora tijekom borbe za demokratsku predsjedničku nominaciju.

Nakon što je odbacio riskantnija rješenja, Kerry se posljednjih tjedana kolebao između četiri kandidata za potpredsjedničko mjesto. To su osim Edwardsa bili kongresmen iz Missourija Richard Gephardt, guverner Novog Meksika Bill Richardson, te senator iz Iowe Tom Vilsack. Richardson je Kerryju bio zanimljiv jer je on hispanoameričkog podrijetla, pa bi mu privukao te glasače, kojih je u SAD-u sve više. No on je objasnio da ne želi potpredsjedničko mjesto, jer je građanima svoje savezne države obećao da će ispuniti svoj guvernerski mandat i to obećanje ne želi prekršiti. Vilsack i Gephardt su Kerryju bili zanimljivi jer dolaze iz saveznih država u kojima se birači jako kolebaju između Kerryja i republikanskog kandidata, predsjednika Georgea W. Busha, a potpredsjednička kandidatura svakog od njih privukla bi njihovu saveznu državu Kerryju. No oba su imala i hendikep, Vilsack u tome što je na nacionalnoj razini uglavnom nepoznat, a Gephardt zato što je odviše lijevo orijentiran i vezan uz sindikate, a to se nezavisnim biračima kod njega ne sviđa. No Gephardt je do posljednjeg trenutka ostao tako ozbiljan kandidat da se visokonakladni newyorški dnevnik New York Post neoprezno zaletio te je u utorak ? da bi preduhitrio novinsku konkurenciju, pozivajući se na svoje navodno dobro obaviještene izvore iz Kerryjeva kruga – pogrešno objavio da je Kerry izabrao Gephardta za svojeg potpredsjedničkog kandidata, te se strašno blamirao kada je Kerry samo nekoliko sati obznanio da je to ipak – Edwards.

U svim pozitivnim komentarima Kerryjeve odluke upozorava se na činjenicu da se Edwards istaknuo tijekom demokratskih preliminarnih izbora, da je riječ o relativno mladom, vrlo dinamičnom političaru, odličnom govorniku, čovjeku nesumnjive karizme, omiljenom kod demokratskih birača, koji će dinamizirati Kerryjevu kampanju. Edwards je, nesumnjivo, političar značajnih kvaliteta, koji će možda Kerryju privući mlađe birače, ali on nije osoba koja će Kerryjevom predsjedničkom naporu dati bitno novu dimenziju, kao što su mogla to napraviti neka druga rješenja.

Edwards je za širu američku javnost do prije dvije godine bio potpuno anonimna osoba. O tom senatoru iz Sjeverne Caroline u prvom mandatu mediji su izvještavali jedino kada bi podržao neku inicijativu kakvog starijeg kolege iz Senata. No u proljeće 2002. dva istaknuta američka tjednika objavila su iznenada velike priloge kojima su američku javnost upozorili na Edwardsa, otkrivajući da bi on mogao postati nova zvijezda američke Demokratske stranke, otkrivši prvi put da bi on mogao biti demokratski predsjednički kandidat i rival Bushu na izborima 2004. To je izazvalo priličnu senzaciju.

Tada je magazin U.S. News and World Report objavio članak u kojem je Edwardsa opisao kao čovjeka koji ima velike izglede da bude demokratski predsjednički kandidat 2004. The New Yorker, list namijenjen američkoj intelektualnoj eliti, objavio je članak u kojem je Edwardsa opisao kao “novog Billa Clintona”, te predviđao da bi on na sličnoj ideji, koju je zagovarao Clinton, mogao ići i u Bijelu kuću. Svi ti napisi potakli su i jednog od najutjecajnijih američkih političkih TV voditelja Tima Russerta da pozove Edwardsa u svoju emisiju “Meet the Press” na TV mreži NBC kako bi ga i šira javnost bolje upoznala.

Edwards se u Russertovoj emisiji predstavio kao ambiciozni mladi senator, koji ima neke od karakteristika uspješnih američkih političara. Amerikanci su tada prvi put mogli vidjeti da je on ljepuškast, mladolika izgleda, tipične “kennedyjevske” frizure, kakvu je u američkoj politici početkom šezdesetih inaugurirao John Kennedy, a kakvu redovito nose oni političari koji žele i na taj način pokazati da slijede njegov politički stil. Edwards se pokazao kao elokventan, simpatičan, vrlo spretan u političkoj retorici, te u raspravi, dijelom i stoga što ima bogato iskustvo procesnog odvjetnika, što je bio po zanimanju prije nego što je ušao u politiku. Pokazao je i da zna općenitim tvrdnjama izbjeći konkretan odgovor o pitanjima u koja nije najbolje upućen, a razgovor s Russertom pokazao je da on mnogo toga ne zna, posebno o vanjskoj politici.

Edwards se u tom razgovoru posebno trudio američkoj javnosti prikazati kao čovjek iz naroda, kojem je jedini motiv želja da pomogne svojim biračima. Rodio se 10. lipnja 1953. u Seneci u Južnoj Carolini, ali je djetinjstvo proveo u gradiću Robbinsu u Sjevernoj Carolini. Iz vrlo je skromne obitelji. Otac mu je bio tekstilni radnik, majka poštanska službenica. On je bio prvi član obitelji koji je počeo ići u koledž. Studirao je za tekstilnog inženjera, a potom je 1997. diplomirao i pravo, te postao odvjetnik. Često priča da je kao odvjetnik malih ljudi u malim sporovima upoznao običnu Ameriku iznutra, te je stoga zna bolje od mnogih političara. On se u politiku uključio relativno kasno, kandidirao se 1998. u svojoj saveznoj državi na izborima za američki Senat i pobijedio, a sada mu teče prvi senatorski mandat.

Edwards dolazi iz vrlo konzervativne južnjačke savezne države, gdje su i demokratski političari konzervativni. Ondje su se birači od 1976. do danas na predsjedničkim izborima uvijek opredjeljivali za republikanskog kandidata. Unatoč takvom stavu birača Sjeverne Caroline, Edwards je ipak i u spomenutoj Russertovoj emisiji nagovijestio svoj mogući ulazak u predsjedničku utrku na listi Demokratske stranke. On je tada izjavio da još ispipava teren, pa zato toliko putuje po SAD-u, da vidi reakcije birača na te njegove namjere. Edwards je Russertu otkrio da su reakcije dosta pozitivne. Uvjeren je da upravo zato što dolazi iz konzervativne savezne države ima izglede za pobjedu.

Kada je Edwards počinjao svoju akciju da se domogne Bijele kuće, mnogim Amerikancima još je bio potpuno nepoznat. Po anketama, gotovo pola američkih birača smatralo je tada da bi najbolji bio bivši potpredsjednik Al Gore, koji je tijesno izgubio izbore od Busha 2000., a četvrtina je preferirala vođu demokratske senatske većine, senatora Toma Daschlea iz Sjeverne Dakote. Dosta podrške imao je i vođa demokratske manjine u Predstavničkom domu, kongresmen Richard Gephardt. Edwards se tada na listi potencijalnih demokratskih predsjedničkih kandidata nalazio na sedmom-osmom mjestu i imao manje od pet posto podrške birača, a na listi je bio još jedan senator kojem se tada davalo malo izgleda ? senator iz Massachusettsa John Kerry.

No mnogi su politički analitičari tvrdili već tada da to ne znači mnogo, jer on ima jednu prednost pred svim drugim demokratskim kandidatima. Tada se smatralo da će gotovo svi preostali potencijalni demokratski predsjednički kandidati nastojati izbjeći predsjedničku kandidaturu 2004., jer su svi politički analitičari 2002. bili uvjereni da nitko među demokratima nema nikakve šanse da pobijedi Georgea W. Busha, za kojeg se znalo da će 2004. sigurno biti republikanski kandidat kako bi donio drugi mandat. Tada se spekuliralo da bi se za već afirmirane i iskusne Gorea, Daschlea ili Gephardta sudar s Bushom mogao pretvoriti u debakl, pa i političko samoubojstvo, a Edwardsu to može biti velika šansa da se, ako već ne pobijedi, predstavi najširoj američkoj javnosti kao demokratski političar pred kojim je perspektiva. Uostalom i Carter i Clinton počeli su na identičan način pri dnu liste potencijalnih predsjedničkih kandidata, a završili su u Bijeloj kući.

Zbog procjena da neće imati izgleda u sudaru s Bushom, vrlo je rano od demokratske predsjedničke kandidature odustao Al Gore, potom i Tom Daschle i Hillary Clinton, pa su u utrku ušli samo oni koji od poraza od Busha nisu mogli mnogo izgubiti. Oni koji su se uključili u bitku za nominaciju imali su veliku sreću, jer je Bushu zbog rata u Iraku nago opala popularnost, pa je izgubio svu prethodnu prednost.

U predizbornu utrku za demokratsku nominaciju uključilo se devet kandidata, među kojima nije bilo ni jednog moćnog demokratskog političara. Najistaknutiji među kandidatima bio je Gephardt, vođa demokratske manjine u Predstavničkom domu, ali je on prošao jako loše i vrlo brzo odustao. Najbolje je u prvim preliminarnim izborima prolazio bivši guverner Vermonta Howard Dean, koji se u jednom trenutku činio kao favorit. No začuđujuće dobro su prošli i senatori John Kerry i John Edwards, te nešto slabije umirovljeni general Wesley Clark. No Deanova kampanja je odjednom zapala u teškoće, Clark se pokazao neuvjerljivim, pa su na kraju ostali samo Kerry i Edwards. Na kraju je Kerry ostvario mnogo bolje rezultate, što je i Edwardsa natjeralo da odustane, pa je Kerry postao demokratski predsjednički kandidat.

Kerryja su politički savjetnici vrlo rano počeli nagovarati da što prije objavi ime svojeg potpredsjedničkog kandidata, uvjeravajući ga da će tako ojačati svoju kampanju. On je prihvatio taj savjet pa je svojim iskusnijim savjetnicima rekao da počnu analizirati tko bi mu od političara bio najbolji izbor. Pri izboru potpredsjedničkih partnera predsjednički kandidati posljednjih desetljeća ponašaju se na specifičan način. Nekada su oni za svojeg partnera birali nekog istomišljenika, no sada izborom potpredsjednika nastoje zadovoljiti drugo krilo svoje stranke kojoj predsjednički kandidat ne pripada ili privući nezavisne birače, a mnogi pokušavaju istodobno postići oba ta cilja.

Zanimljivo je da je prvi na taj način svojeg potpredsjedničkog kandidata izabrao John Kennedy 1960. On je bio predstavnik nove izrazito liberalističke struje u Demokratskoj stranci, koja je tada imala većinu, ali koja je od sebe alijenirala značajan dio konzervativnih demokrata, kakvih je puno bilo na jugu SAD-a. Da bi uz svoju kandidaturu privukao i te demokrate, Kennedy je napravio senzacionalan potez: izabrao je tada moćnog konzervativnog demokratskog južnjačkog senatora Lyndona Johnsona, budućeg predsjednika, čovjeka sasvim drukčijih političkih stavova, svojeg ljutog političkog protivnika unutar Demokratske stranke i kritičara. Bio je to vrlo uspješan potez, jer je Johnson donio mnogo glasova Kennedyju u južnim saveznim državama, posebno u svojem rodnom Teksasu, i pomogao mu da tijesno pobijedi republikanskog predsjedničkog kandidata Richarda Nixona te potpredsjedničkog kandidata Henryja Cabota Lodgea. Nakon Kennedyjeva ubojstva Johnson je postao predsjednikom, a on je, po istom receptu, za svojeg potpredsjedničkog kandidata 1964. uzeo osobu iz drugog krila Demokratske stranke, liberala Huberta Humphreyja.

Godine 1980. republikanski kandidat Ronald Reagan napravio je sličan potez kao i Kennedy, pa je izabrao Georgea Busha, koji je predstavljao umjereniju struju u Republikanskoj stranci. Učinio je to iako ga je Bush u tijeku preliminarnih izbora žestoko kritizirao, a za njegovu ekonomiju govorio da je to “voodoo ekonomija”. Bush je 1988., kada je on nominiran za predsjedničkog kandidata, za potpredsjedničkog kandidata izabrao mladog konzervativca Dana Quaylea. Njegov nasljednik Bill Clinton odustao je od takve konvencije te za svojeg potpredsjedničkog kandidata izabrao sebi politički vrlo sličnog i bliskog Ala Gorea. George W. Bush izabrao je konzervativca Dicka Cheneyja, koji je njemu politički vrlo blizak, ali koji je bio blizak i moćnim biznismenima, i upravo njegova podrška je Bushu trebala.

Kada je Kerry započeo proces izbora potpredsjedničkog kandidata, bilo je onih koji su očekivali da će on iskoristiti tu fazu u predizbornoj kampanji da napravi jedan smjeli iskorak i tako stekne veliku prednost nad Bushom. On to nije učinio. Kerry je dugo vremena ozbiljno razmišljao o tome da izabere republikanca, svojeg velikog prijatelja, republikanskog senatora iz Arizone Johna McCaina. Da je to napravio, pokazivala su sva ispitivanja javnog mišljenja, Kerry bi dobio bitnu, možda čak i presudnu prednost u podršci birača nad Bushom. No Kerry se na to nije odlučio najvećim dijelom stoga što se tome protivio establishment njegove Demokratske stranke. Moćni demokrati bojali su se da će oni izgubiti svoj utjecaj na predsjednika, pa su Kerryja upozoravali da bi to bio veliki presedan kada bi jedan demokratski predsjednički kandidat osobno izabrao republikanca za potpredsjedničkog kandidata, što nije zabilježeno u američkoj povijesti. Problem je za Kerryja bio i to što se McCain, zabrinut nastalim kontroverzama, nije dao uvjeriti za tu soluciju, dijelom i stoga što sam Kerry na tome nije odviše radio.

Kada je otpala kombinacija s McCainom, pojavila se druga, pomalo rizična mogućnost, za koju su ispitivanja javnog mnijenja također pokazivala da bi Kerryju privukla mnogo dosad neopredijeljenih te nezavisnih birača. Za potpredsjedničkog kandidata trebao je izabrati senatoricu iz New Yorka Hillary Clinton, bivšu “prvu damu Amerike”. To bi bio nesumnjivo veliki iskorak, ali i veliki rizik, jer je Hillary Clinton vrlo kontroverzna osoba, a i Kerry bi njenom kandidaturom u predizbornu kampanju uveo brojne kontroverze koje su pratile nju i njenog muža Billa Clintona dok je Clinton bio u Bijeloj kući. Uz to, prvi pokušaj prije 20 godina s kandidaturom jedne žene za potpredsjedničko mjesto ? bila je to Geraldine Ferrero kao potpredsjednički partner demokratskom kandidatu Walteru Mondaleu ? nije prošao dobro.

Kerry se odlučio da ide na sigurno, te je na kraju odabrao Edwardsa. Američki politički analitičari tvrde da je Kerryjeva odluka potpuno u skladu s njegovim dosadašnjim predizbornim rješenjima, ali i s njegovim političkim stilom i temperamentom. To ujedno smatraju njegovim najvećim hendikepom u utrci za predsjednika.

Oni upozoravaju i na činjenicu da se Kerry pasivizirao posljednjih tjedana predizborne kampanje, da ga nema u medijima, da ne napada svojeg protivnika, da predizbornu kampanju svodi na neatraktivna putovanja po unutrašnjosti SAD-a. Ta njegova pasivnost, tvrde analitičari, izravno se preslikava i na njegov rejting. Iako je njegov protivnik Bush na udaru medija zbog situacije u Iraku, iako je stupanj podrške javnosti Bushovoj politici pao na 45 posto, što je drastičan pad, jer je ujesen 2001. postotak bio veći od 80 posto, pad Bushove popularnosti nije se odrazio na porast popularnosti Kerryja. Kerryjeva politika ima sličnu podršku kao i Bushova, te su njih dvojica u ovom trenutku u mrtvoj utrci. Da je bio aktivniji i hrabriji, tvrde njegovi kritičari, on bi danas bio u bitnoj prednosti pred Bushom.

Objava da je Kerry za svojeg potpredsjedničkog kandidata izabrao Edwardsa minimalno je utjecala na Kerryjev rejting, jer je on nakon te vijesti porastao tek za nekoliko postotaka, koji će se sljedećih tjedana sigurno brzo istopiti. Politički analitičari tvrde da će Edwards pomoći Kerryju u kampanji već samo i stoga što će sada umjesto jednog po SAD-u agitirati dva demokratska kandidata, ali to samo po sebi nije unijelo bitnu promjenu u predizbornu kampanju.